Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Deset pogleda na budućnost Republike Srpske
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Deset pogleda na budućnost Republike Srpske

PDF Štampa El. pošta
Srđan Rajčević   
utorak, 24. april 2012.
Na zasijedanju Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 9. januara 1992. godine formirana je Republika Srpska kao rezultat težnje srpskog naroda za sopstvenim državnim okvirom koji bi mu omogućio slobodan život i ravnopravan status sa ostalim narodima koji su živjeli u Bosni i Hercegovini kao federalnoj jedinici u sastavu bivše Jugoslavije. Raspadom nekadašnje socijalističke južnoslovenske zajednice, nakon troipogodišnjeg građanskog rata koji je okončan 1995. godine, Republika Srpska nastavila je svoju egzistenciju u suženom međunarodnom kapacitetu, kao jedan od dva državotvorna entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu. Iako je u postratnu dejtonsku Bosnu i Hercegovinu Republika Srpska ušla kao država sa ograničenim suverenitetom, pod političkim pritiskom i protivpravnim djelovanjem međunarodnog faktora oličenog u Kancelariji visokog predstavnika njena je državnost konstantno slabila, da bi u sadašnjici mogla biti okarakterisana i kao federalna jedinica sa izraženim konfederalnim ovlašćenjima u odnosu na BiH[1].

I dvadeset godina od svog osnivanja, Republika Srpska se suočava sa istim ili sličnim izazovima sa kojima se suočavala prilikom svog konstituisanja. Ovi izazovi nisu isključivi produkt trenutnih društveno-političkih kretanja. Prije bi se moglo konstatovati da pritisak kojem je Republika Srpska izložena u dvadesetogodišnjem kontinuitetu za konačni cilj ima ne samo umanjenje njenog ustavnog položaja i kapaciteta u okviru Bosne i Hercegovine, nego i njenog nestanka, čime bi u nezavidan položaj bio doveden srpski narod kao konstitutivni činilac u BiH. Kao nekada ratnim dejstvima, opstanak ove ”jedine srpske pobjede u proteklom ratu” je ugrožen raznim političkim nasrtajima u cilju daleke i krajnje neizvjesne evropske budućnosti. Aktuelna politička situacija u zemlji i status i položaj hrvatskog naroda unutar Federacije Bosne i Hercegovine je, čini se, najbolji indikator budućeg statusa Srba ukoliko bi isti ostali bez Srpske kao svojevrsnog zaštitnog okvira. To se prije svega odnosi na grubo derogiranje njihove izborne volje kao konstitutivnog naroda izborom najviših predstavnika izvršne vlasti od strane mnogobrojnijih bošnjačkih glasača, a shodno tome i formiranja vlasti sa upitnim legitimitetom, pogotovo ako se u vidu ima da je u etabliranju iste aktivno učestvovala i Kancelarija visokog predstavnika, što je zasigurno presedan kakav je nepoznat dosadašnjoj političkoj i pravnoj praksi zemalja koje baštine demokratsku izbornu tradiciju.

Izazovi sadašnjice

Nekoliko je faktora koji usložnjavaju i otežavaju trenutni politički položaj Republike Srpske. Prije svih, iako prepoznatljiv kao recidiv ratnih i poratnih vremena, Kancelarija visokog predstavnika sedamnaest godina nakon završetka ratnih sukoba još uvijek sprovodi ”nadgledanje” civilnih aspekata provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. U tu svrhu, čestim i javnim istupima OHR se nerijetko svrstavao i svrstava na bošnjačku stranu političkog spektruma pružajući logističku podršku u ostvarenju ratnih ciljeva mirnodopskim sredstvima.

Smanjena učestalost donošenja protivpravnih odluka od strane OHR-a te donekle ograničen politički uticaj ove instutucije ne treba da zavarava. Njen sadašnji položaj, kao i nezvanične inicijative pojedinih članica Savjeta za implementaciju mira (PIK) za geografskim izmještanjem Kancelarije zasigurno nisu i ne mogu biti dugoročno rješenje, pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da su tzv. ”bonska ovlašćenja” iz 1997. godine još uvijek instrument kojim se politički krugovi u BiH, prvenstveno srpska, a donekle i hrvatska politička elita, drže pod psihološkim pritiskom eventualnih sankcija čiji bi adresati, za pretpostaviti je, bili njihovi najviši politički zvaničnici. Takvim inkvizitorskim metodama upravljanja jednom formalno suverenom i nezavisnom državom svjedočili smo sredinom protekle decenije, a rezultat je bezmalo gubitak Republike Srpske, odnosno njeno pretvaranje u puku teritorijalno-administrativnu jedinicu bez identiteta koja bi se u projektovanoj završnici urušila pod teretom nefunkcionalnosti i suvišnosti njene egzistencije.

Recidivi pogubnog djelovanja OHR-a su i dalje prisutni. Na prvom mjestu tu su antidejtonske kategorije, odnosno institucije koje su formirane po isključivom nalogu visokog predstavnika bez bilo kakvog ustavnopravnog osnova. Da se ne radi samo o upravnim organima na nivou BiH, kojih je takođe u proteklih nekoliko godina kreiran nezanemariv broj i koje značajno doprinose porastu javne potrošnje bez ikakvog ili neznatnog efekta njihovog djelovanja, vidimo iz protivpravno ”instaliranih” elemenata kojih u samom ustavu nema: to su sud, tužilaštvo i pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine. Ove institucije bi u svakom zdravorazumskom rješenju morale biti prvenstveno ustavna materija, a ne predmet OHR-ove ”Odluke o donošenju zakona” i naknadne verifikacije od strane parlamenta koji, i kada bi postojala politička volja za njihovim formiranjem, to ne bi mogao sprovesti po uobičajenoj zakonodavnoj proceduri, nego isključivo po proceduri izmjene ustava (dvotrećinska većina, saglasnost entiteta i sl.).

Poseban problem čine akti Visokog predstavnika koji se tiču lokalne samouprave. Slučaj Statuta grada Mostara ili spomen-mezarja u Srebrenici kojem je dodijeljen skoro pa eksteritorijalni status samo su neki od primjera štetnog djelovanja ove anahrone dejtonske ustanove čiji se činovnici grčevito bore za opstanak i postojeći komforan status pri tome ne prezajući ni od izazivanja političkih kriza zarad što postepenijeg i dugotrajnijeg procesa gašenja OHR-a.

Druga opasnost po Republiku Srpsku predstavlja kombinovano djelovanje OHR-a kao stranog, i Ustavnog suda BiH kao domaćeg faktora nestabilnosti. Način na koji djeluje Ustavni sud (bez zakonom definisanih procedura, odnosno internim aktima koji ne podliježu bilo kakvoj eksternoj kontroli), te njegov sastav (pored predstavnika konstitutivnih naroda tu su i trojica stranih sudija) garant su dugoročne nedorečenosti i konfuzije unutar pravnog sistema BiH i instrumentalizacije njegovih odluka u političke svrhe.

Konkretan primjer potonjeg je čuvena ”Odluka o konstutivnosti naroda” kojom se Ustavni sud BiH stavio ne samo u tumača ustava, što bi pored ocjene ustavnosti i zakonitosti akata morala biti njegova isključiva nadležnost kao suda posebne namjene, nego i kreatora pozitivne pravne norme. Naime, ovom odlukom iz fundamenta je izmjenjena dejtonska konstrukcija Bosne i Hercegovine i izvorni principi Mirovnog sporazuma koji je definišu kao etnocentričnu državu u čijim mehanizmima odlučivanja učestvuju konstitutivni narodi putem sopstvenih državotvornih okvira, Bošnjaci i Hrvati u Federaciji BiH i Srbi u Republici Srpskoj[2]. Direktna posljedica ove odluke donešene preglasavanjem srpskih i hrvatskih sudija je grubo nametanje nove ustavne kategorije - Vijeća naroda kao posebnog organa u zakonodavnom procesu u Republici Srpskoj. Ipak, i pored jasno izražene tendencije, Vijeće naroda ne predstavlja drugi dom parlamenta zbog ograničene nadležnosti u pogledu ocjene akata isključivo sa aspekta vitalnog nacionalnog interesa i bez mogućnosti amandmanskog djelovanja. Poseban problem svakako čini i krajnje široka ustavna definicija ”vitalnog nacionalnog interesa”, te prateće zloupotrebe i opstrukcija zakonodavnog procesa.

Paradoksalno, značajnu prijetnju po ustavnopravni i politički kapacitet Republike Srpske predstavlja proces evropskih integracija. Iako je postalo jasno da je preduslov ovog procesa gašenje OHR-a, što se u posljednje vrijeme i otvoreno tvrdi od strane najviših evropskih zvaničnika zaduženih za proširenje Unije, čini se da ”izlazna strategija” međunarodne zajednice, bar kada je u pitanju nepravno djelovanje OHR-a ili ne postoji, ili je još uvijek u fazi definisanja. Naime, Kancelarija visokog predstavnika kao međunarodni gubernator koji je često, po tumačenju Ustavnog suda BiH, ”supstituisao domaćeg zakonodavca”, sasvim izvjesno nije institucija koja može funkcionisati u okvirima buduće države članice Evropske unije, jer je to prije svega u suprotnosti sa osnovnim postulatima demokratije kao osnovne evropske vrijednosti, a zatim i principa suverenosti država i pravila međunarodnog javnog prava. Suprotno tome, umjesto da prelazak iz dejtonske u ”briselsku” fazu obuhvati poništenje protivpravne nadgradnje dejtonske konstrukcije na kojoj BiH počiva, i povratak na izvorne dejtonske principe uz uvažavanje evropskih standarda i uslova koji su postavljani i drugim državama u integracionom procesu, uslovi koji stižu iz Brisela idu u pravcu dalje centralizacije i ustavnih izmjena na štetu entiteta, prije svega definisanja antidejtonskih kategorija kao ustavnih, a zatim i osnivanja novih poput Vrhovnog suda BiH. Veliku zebnju u tom pogledu izaziva buduća implementacija presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH, koja se tiče neminovne izmjene ustava u smislu omogućavanja kandidature za člana Predsjedništva BiH i predstavnicima nekonstitutivnih naroda. Tendencija bošnjačke političke elite je imperativno formiranje ove vrhovne instance redovnog sudstva zarad ”ujednačavanja pravne prakse i stvaranja pravne sigurnosti na čitavoj teritoriji BiH”, što bi rezultiralo njegovom apelacionom nadležnosti u odnosu na vrhovne sudove entiteta, čime bi se efektivno izgubio njihov smisao postojanja. Nadalje, politika ”jedne adrese” u procesu pregovora za status kandidata, a docnije i za punopravno članstvo, često se uz asistenciju sarajevskih političkih krugova a uz prećutnu potvrdu lokalnih evropskih činovnika tumači kao nalog za formiranje novih državnih institucija, iako primjer pojedinih država članica EU dokazuje suprotno.

U značajnoj mjeri politički status Republike Srpske otežava i izrazito negativna medijska postavka o srpskom narodu i njegovoj ulozi u proteklom građanskom ratu. Godinama stvarana percepcija o Srbima kao agresorima na sopstvenu državu, hegemonističkog ulozi Srbije i nemilim događajima u završnim fazama rata, prevenstveno u Srebrenici, doprinose krajnje lošem imidžu Republike Srpske koja se tokom posljednjih godina u manjoj mjeri popravlja, ali ipak nedovoljno da stvori osnovu za realno sagledavanje društveno-političkih tokova unutar Bosne i Hercegovine. Takvom stanju prethodila je i u velikoj mjeri svakodnevno doprinosi izrazito ratno-huškačka medijska scena, posebno federalnih medija pod uticajem bošnjačkih političkih partija, ali i nedostatak objektivnog medijskog regulatora (RAK) koji je u funkciji centralističke politike.

Kao posljedica ovakvog stanja, i kao nasljeđe skorije ratne prošlosti, javlja se i agresivna islamska fundamentalistička ideologija poznata pod nazivom ”vehabizam”. Radi se o pripadnicima radikalnog vjerskog pokreta instruisanog i logistički podržanog od strane pojedinih najviših zvaničnika islamske vjerske zajednice koji je sve zastupljeniji među mlađom populacijom unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa. Samo praktikovanje vjerskih uvjerenja ne bi predstavljalo opasnost kada kao proklamovani cilj ne bi postojao ”nedovršen posao” (za šta se smatra Dejtonski mirovni sporazum) i stvaranje islamske teokratske države u avnojevskim granicama. Posebno zabrinjava ravnodušan odnos zapadnih sila koje i pored otvoreno iskazanih neprijateljstava, a u jednom slučaju i napada na sopstvenu teritoriju[3], blago reaguju na takve pojave. Pretpostavka je da je ovakav odnos posljedica politike nenarušavanja dobrih odnosa sa evropskim muslimanima u kontekstu globalnih političkih odnosa zapada i islamskog svijeta te vojnih intervencija koje su preduzimane od strane članica NATO-a.

Pitanje koje se sa razlogom može postaviti je i uloga Republike Srpske kao svojevrsne moderne Vojne Krajine u scenariju globalnog konflikta koji je zasigurno predviđen kao malo vjerovatan, ali ipak moguć scenario u projekcijama obavještajno-bezbjednosnih struktura. Demografski nedostatak hrvatskog faktora bi u doglednoj budućnosti od entitetskih linija razgraničenja načinio bošnjačko-srpsku, odnosno islamsko-hrišćansku granicu. Međutim, palestinizacija Bosne i Hercegovine sigurno ne doprinosi evroatlanskom integracionom procesu, a pogotovo ne srpskom narodu koji bi se našao u ulozi odbrambenog štita sa krajnje devastirajućim posljedicama po naciju, ali i po region.

Bosna i Hercegovina je, dakle, složena državna zajednica sa nedostajućim unutrašnjim legitimitetom i društvenom kohezijom, što u konačnom rezultira i neizvjesnom budućnošću. Uzme li se u obzir i trenutno krizno stanje evropskog projekta (Evropske unije), nimalo svijetla ekonomska situacija, te akutna globalna borba za prirodne resurse, da se naslutiti da politički mozaik svijeta 21. vijeka još uvijek nije kristalno jasan, te da su moguća dodatna presložnjavanja u smislu vojne, političke i ekonomske moći.

Uloga Republike Srpske kao garanta opstanka srpskog naroda zapadno od Drine tu dolazi do posebnog značaja. Stoga ćemo biti slobodni da postavimo nekoliko teza u prilog njene budućnosti i opstanka u onoj formi u kojoj će moći da odgovori na prethodno pobrojane izazove i neke sa kojima će se, sasvim izvjesno, suočiti.

1. Postojanje zdravog nacionalnog duha je pretpostavka opstanka, ali i daljeg razvoja

Šta podrazumijevamo pod ”zdravim nacionalnim duhom”? Da bismo bili potpuno nedvnosmisleni moramo teorijski razmatriti sasvim suprotan društveni fenomen. Primjer antipoda ovom pojmu je pojava izražena u društvu moderne Srbije. Radi se o tzv. ”Drugoj Srbiji”, odnosno auto-šovinističkom anacionalnom projektu razgradnje srpske države i društva koja je, vjerovatno, u tom smislu svojstvena samo srpskom narodu. Ideologija nekadašnjih anarholiberala, odnosno struje beogradskog komiteta Saveza komunista Srbije iz sedamdesetih godina prošlog vijeka danas je pretočena u zvanične političke tokove, prije svega kroz političke partije od kojih su neke i parlamentarne[4], do sijaseta nevladinih organizacija koje izvore finansiranja pronalaze u vannacionalnim centrima političke i ekonomske moći.

Ideološki cilj nekadašnjih ”modernih” komunista, a današnjih evromundijalista je vršenje šireg propagandnog i svakog drugog društvenog uticaja radi ”spoznaje sopstvenih nacionalnih zabluda i istorijskih grešaka” koje bi u završnici rezultirali gubitkom potrebe za sopstvenom nacionalnom državom, a u cilju stvaranja ”moderne”, ”evropske”, ”građanske” i ”druge” Srbije. Ovakva Srbija bi se ideološki koncentrisala na potrebe ”suočavanja sa prošlošću” i prateće ”denacifikacije” srpskog društva, potpunog gubitka nacionalnog identiteta i poniznog položaja u odnosu na druge narode i republike bivše Jugoslavije, pogotovo one sa kojima su se Srbi oružano sukobili tokom devedesetih godina.

Iako zvuči irealno, izvjesno je da takav politički i ideološki pokret postoji, da, iako protivustavan i u samoj svojoj suštini antidržavan, on lagodno egzistira i svakim danom okuplja sve veći broj pristalica. U svom djelovanju, njegovi predvodnici obilato koriste prednosti modernih sredstava političke komunikacije – njima su, iako je ovaj pokret još uvijek u procentualno malom broju prisutan među izbornom populacijom, posvećene televizijske emisije, javni nastupi na nacionalnim servisima, internet portali, pa je to postao i svojevrstan trend među studentskom i srednjoškolskom populacijom u urbanim centrima Srbije. U političkom smislu i onome što je naznačeno u programima pojedinih partija koje zastupaju ovakve stavove, jasno je naglašena politika ”zaokreta” u izrazito ekstremnom smislu.

Za potrebe naših razmatranja, posebno je interesantan odnos ”Druge Srbije” prema Republici Srpskoj. Srpski entitet zapadno od Drine je za poklonike ove ideologije apsolutno neprihvatljiv, neprirodan i u kontekstu nastajanja čak i genocidan. Po tumačenjima nezvaničnih drugosrbijanskih ideologa, Republika Srpska je najveća tekovina srpske nacionalne politike, te kao takva mora biti u potpunosti demontirana, a žrtve suprotnih strana obeštećene programom dugogodišnje reparacije. Srpskom narodu u Republici Srpskoj se ne spori samo pravo na sopstveni državni okvir, nego i pravo na srpski identitet - oni su Bosanci pravoslavci, a njihov glavni grad je Sarajevo.

Suprotno od ideologije neojugoslovena sa beogradskim prebivalištem, ”zdrav nacionalni duh” u svom bazičnom značenju obuhvatio bi visoke moralne vrijednosti, ukorijenjenu nacionalnu tradiciju i patriotsku svijest svakog pojedinca. Ne smije se zaboraviti žrtva srpskog naroda u procesu stvaranja Republike Srpske, stoga se ona mora čuvati kao vrhunska nadindividualna vrijednost i tekovina prošlih generacija zarad opstanka budućih. Pri tome, nacionalni duh ne smije biti predmet ostrašćenog uskonacionalnog, nacionalističkog i šovinističkog tumačenja koji bi poslužio za širenje netrpeljivosti prema drugim narodima i religijama. Zdrav nacionalni duh nije i ne smije biti ekskluzivitet Srba u Republici Srpskoj. On mora biti zastupljen po modelu angloameričkog poimanja nacionalnog, odnosno predmet društvenog programa budućih generacija, državljana Republike Srpske bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. U tom kontekstu treba sagledati i projektovati budući identitet Republike Srpske kao moderne države koja njeguje tradicionalne moralne vrijednosti i nacionalni ponos, sprovodi evropske standarde i demokratska dostignuća stvarajući društvo otvoreno za sve, pod jedakim uslovima.

Realna opasnost u sprovođenju ovog koncepta je širenje ideologije ”Druge Srbije” i postepeno stvaranje domicilne ”Druge Srpske”. Istorijski uticaj srbijanskih intelektualnih krugova ekstremne političke orjentacije, bilo da se radi o nacionalnim ili anacionalnim programima nije zanemarljiv, te u tom smislu politička elita Srpske mora biti krajnje oprezna.

2. Dejton ima alternativu

Pravna borba za očuvanje dejtonskog statusa Republike Srpske koju vodi aktuelno političko rukovodstvo posljednjih godina se pokazala veoma uspješnom. Istovremeno insistiranje bošnjačkih političara na poništenju tih rješenja, i povrat na državnopravni status Republike Bosne i Hercegovine koji je, podsjećanja radi, produkt nelegitimnog referenduma iz marta 1992. godine i koji je u toku rata predstavljao virtuelnu državu, ne ostavlja puno mogućnosti za političku borbu izuzev za tvrdnju da ”Dejton nema alternativu”. Narušavanje dejtonskih principa je istovremeno i nepoštovanje pravila pacta sunt servanda, a ta činjenica neminovno vodi raskidu međunarodnog ugovora kakav je Mirovni sporazum, koji je ionako u značajnoj mjeri ugrožen od strane OHR-a i njegovog antidejtonskog djelovanja.

Šire posmatrano, dejtonski ekvilibrijum se čini kao jedino moguće rješenje opstanka kakve-takve Bosne i Hercegovine, jer je, pored zaustavljanja ratnih dejstava svojim aneksima, posebno Aneksom IV, kreirao ustavnu konstrukciju ravnopravnosti tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Međutim, u javnosti Republike Srpske je dugo vremena bila zastupljena teza po kojoj je alternativa Dejtonskom mirovnom sporazumu ili povrat na pređašnje stanje koje je i dovelo do ratnih sukoba, ili povrat na stanje sa kraja 1995. godine što neminovno vodi ponovnim konfrontacijama. Ipak, postoji i još jedno rješenje koje se u toku sedamnaestogodišnje egzistencije dejtonske BiH tretiralo kao svojevrsni politički tabu, a to je mirna disolucija i stvaranje novih država čime bi se efektivno okončao raspad bivše Jugoslavije. Kako je opcija eskalacije oružanih sukoba nešto što ne odgovara nijednom narodu, niti bi takav pesimističan scenario bio prihvatljiv bilo kojem od garanata Dejtonskog sporazuma, vrijedi se okrenuti projekciji disolucije i mirnog razdruženja, kakvu su svojevremeno uspješno sprovele Češka i Slovačka.

Iako se čini da je ovakav rasplet situacije zbog trenutne pozicije i političke snage srpskog naroda i Republike Srpske u odnosu na globalne donosioce odluka (međunarodnu zajednicu) malo izgledan, ova alternativna putanja ne smije biti zanemarena i njoj se treba posvetiti značajna pažnja, prije svega akademskih krugova, ali i u okviru široke političke rasprave unutar same Bosne i Hercegovine. Mirnoj disoluciji u prilog ide i rješavanje statusa Kosova, koje je protivno postulatima međunarodnog prava i principa nepovredivosti granica de facto suverena država, iako ne posjeduje potpuni međunarodnopravni subjektivitet. Stoga istovjetnom rješenju pitanja Republike Srpske nema prepreka, izuzev obima međunarodnog priznanja što je, kako vidimo na primjeru Kosova, sekundarno pitanje ukoliko su prethodno ispunjeni unutrašnji uslovi (teritorija, narod, vlast). Dalje, za eventualnu realizaciju ovog scenarija potrebno je eliminisati mogućnost oružanog sukoba što u suštini povlači proces potpune demilitarizacije i pacifikacije političkih prilika koji je svakako u saglasnosti sa interesima Evropske Unije kao budućeg nadnacionalnog političkog i ekonomskog okvira, ali ne i NATO saveza kojem su potrebne lokalne oružane snage za realizaciju međunarodnih vojnih misija.

Kakva je budućnost Republike Srpske kao, hipotetički posmatrano, nezavisne i suverene države?

Prije teorijskog razmatranja ovakve postavke, mora se povesti računa o njenoj teritorijalnoj cjelovitosti, odnosno izvjesnoj nedorečenosti dejtonskog rješenja za nekadašnju opštinu Brčko koja je arbitražnom odlukom o uspostavljanju kondominijuma narušila princip teitorijalne podjele BiH po principu 49:51%. Takođe, takva arbitražna odluka je u suprotnosti sa principima dvoentitetske države, jer se sadašnji status Brčko distrikta po svojoj pravnoj formi može okarakterisati i kao postojanje trećeg entiteta pod suverenitetom BiH, iako je njegova teritorija u većoj mjeri u trenutku zaključenja Mirovnog sporazuma bila u Republici Srpskoj. Stoga je povrat na stanje kakvo je bilo prije donošenja antidejtonske arbitražne odluke jedino moguće rješenje koje ne zahtijeva reciprocitetni povrat teritorija koje su se nalazile u posjedu strana u trenutku okončanja ratnih sukoba (npr. oblast oko Sarajeva i Goražda u korist Republike Srpske, ili Mrkonjić Grada u korist Federacije BiH). Dakle, status Brčkog je od iznimne važnosti s obzirom na njegovu geografsku i stratešku poziciju, a blagovremeno trajno rješenje ovog pitanja bi moralo biti stavljeno na dnevni red prije eventualnog sticanja nezavisnosti, kako bi se izbjeglo nekakvo novo međunarodno posredovanje u rješavanju ovog problema.

Drugo pitanje se tiče državnopravnih veza sa Srbijom. Istorijsko jedinstvo srpskog naroda i težnja za ujedinjenjem u jedinstvenu srpsku državu jeste ideal kojem se težilo i dalje teži, međutim ovu dilemu treba sagledati sa realnog aspekta i potreba novog doba u kojem je postojanje dvije srpske države od daleko većeg interesa i značaja za budućnost cjelokupnog naroda. Grčko-kiparski model se npr. pokazao dosta uspješnim kada su u pitanju grčki nacionalni interesi, prije svega u odbrani od agresivne turske politike, ali i u mehanizmima odlučivanja u regionalnim i svjetskim asocijacijama, od kojih je najbitnija Evropska unija gdje Grci realno raspolažu sa dva glasa, što svakako predstavlja znatan politički kapacitet. Kulturne, vjerske i svake druge veze u ovom slučaju nisu sporne, tj. težilo bi se jedinstvenom nacionalnom, i što je najbitnije, ekonomskom prostoru sklapanjem međunarodnih sporazuma kakav je npr. i Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama danas. Jedna od mogućih solucija je i stupanje u konfederalni odnos sa Srbijom, čime bi se ostvarilo faktičko jedinstvo srpskog nacionalnog prostora, a ujedno zadovoljila i forma potpune državnosti obje članice.

Treći aspekt eventualne nezavisnosti je odnos sa susjedima, Republikom Hrvatskom sa kojom Srpska dijeli veći dio granice i Federacije Bosne i Hercegovine (ili nekog drugog državnog okvira kakvim ga stvore Bošnjaci i Hrvati). Pri tome treba imati na umu da će granica sa Hrvatskom već od sljedeće godine biti ujedno i granica sa Evropskom unijom, što donekle otvara mnoge ekonomske mogućnosti u pogledu tranzita roba koje će se nuditi na evropskom tržištu. Bitno je da osim prethodno navedenog pitanja Brčkog, ne postoje druge sporne tačke u vezi sa razgraničenjem (ukoliko se izuzme pitanje granice u rejonu rijeke Une, što bi do realizacije ovog hipotetičkog scenarija trebalo biti riješeno), te da u tom smislu ne treba očekivati veće poteškoće.

Republika Srpska kao država mora preduzeti sve neophodne korake kako bi se obezbjedila maksimalna zaštita ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, jer je to vrijednost koja čini esencu svakog modernog, demokratskog društva, a ujedno je i kriterijum koji se vrednuje prilikom apliciranja za sticanje članstva u Ujedinjenim nacijama. Kakvo će ustavna definicija buduće države biti (nacionalna, tronacionalna, građanska), pitanje je za buduće generacije ustavotvoraca.

3. Pravna država je conditio sine qua non

Iako zvuči kao izlizana fraza kojoj se pribjegava kada se želi ukazati na nedostižan cilj ili se njegovim izostankom žele opravdati akutni društveni problemi, ”pravna država” kao termin kojim se označava vladavina reda i zakona, odnosno pravno uređeno društvo, pretpostavka je za uspješan društveni, a naročito ekonomski razvoj što u današnjim dinamičnim uslovima života i rada svakog pojednica, a samim tim i društva u cjelini, mora biti ideal kojem se teži.

Razumljivo, ne postoji savršen i u potpunosti sproveden koncept pravne države. Ipak, vrijedi napomenuti da upravo stepen njegove realizacije određuje ugled i status države na međunarodnom planu, što se najbolje vidi na primjeru vodećih svjetskih političkih, vojnih i ekonomskih sila. Tu se posebno ističu Sjedinjene Američke Države koje su se realizaciji tog ideala posvetile od donošenja Deklaracije nezavisnosti, a uspješno ga u manjoj ili većoj mjeri sprovode i danas ostvarujući najveći stepen implementacije. Svakako da je potrebno jasno i nedvosmisleno odvojiti pravdu od prava, a samim tim i od pravne države, ali jednako tako borba za vladavinu prava ne smije biti deklarativna i formalna. Ona istinski mora biti princip koji će u zadovoljavajućem obimu zaživjeti u praksi, i čije ciljeve i metode realizacije sprovodi država svojim autoritetom i metodama koje su joj na raspolaganju (prisilom).

Jedan od osnovnih postulata pravne države je jednakost svakog pojedinca unutar društva, tj. uniformna primjena pravne norme bez obzira na njegov status i karakteristike kojima se isti determiniše. Potpuna erozija moralnih vrijednosti tokom posljednjih dvadeset godina dovele su do toga da se princip nepoštovanja zakona percipira kao deklarativno nepoželjna, ali sveprisutna činjenica bez odgovarajuće sankcije. Takvo stanje je rezultatiralo ekonomskim raslojavanjem društva, protivpravnim sticanjem imovine i druge materijalne vrijednosti čiji su titulari, iako u procentualno vrlo malom broju u odnosu na stanovništvo, često u povlašćenom položaju. Ne treba posebno napominjati da ovakav negativan trend dovodi do gubitka povjerenja u državu od strane samih njenih građana što slabi njen uticaj, a društvo dovodi do ekonomskog i svakog drugog propadanja. Ratna i poratna kriminalna privatizacija nekadašnje društvene i državne imovine, korupcija i nepotizam, su samo neki od faktora koji dovode do lošeg imidža države i percepcije nezdravog mjesta za život, a posebno do izostanka stranih investicija i oporavka ionako devastirane i ratom opustošene privrede.

Sprovođenje koncepta pravne države je sistematski i dugotrajan proces. Prethodi mu detaljna analiza postojećih problema i strateški prijedlog za otklanjanje istih. U trenutku stvaranja svih neophodnih logističkih pretpostavki, obračun sa društvenim devijacijama koji dovode do haotičnog stanja u pravnom sistemu treba biti nemilosrdan, ali isto tako zasnovan na jasno utvrđenim činjenicama i procesnim radnjama koje će garantovati ravnopravan tretman svima. Borba za pravnu državu ni u kojem slučaju ne smije dovesti do narušavanja osnovnih ljudskih prava kakvo je pravo na imovinu. Ovaj proces zahtijeva prije svega istinsku političku odlučnost koja će već u ranim fazama dati određene rezultate, od kojih su svakako najbitniji vraćanje poljuljanog povjerenja u upravne, sudske i zakonodavne institucije Republike Srpske.

4. Ekonomski rast i razvoj je posljedica realne procjene raspoloživih ljudskih i materijalnih resursa, analize ponude i potražnje i odabira tržišta

Globalna ekonomska kriza koja je u velikoj mjeri redefinisala dotadašnje svjetske privredne okvire, imala je i još uvijek ima veliki uticaj na privredu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Procjene ekonomskih stručnjaka govore u prilog dugotrajnih efekata ovakvog stanja, što dodatno usložnjava ekonomske prilike ionako nerazvijene i u značajnoj mjeri devastirane domaće privrede. Ipak, istorijski posmatrano, posljedice svojevrsnog ekonomskog ”reseta” često dovode do redefinicije strateškog državnog planiranja, što rezultira boljim i adaptiranim rješenjima za ekonomski rast i razvoj.

Činjenica je da su se robnonovčani tokovi na globalnom nivou u proteklih tridesetak godina značajno transformisali i da je trend globalizacije doveo do stvaranja novih vrijednosti kojima se svakodnevno trguje. Informaciona era i razvoj novih tehnologija omogućili su uspostavljanje u pojedinm privrednim segmentima jedinstvenog, a u slučajevima trgovanja putem modernih sredstava komunikacije i virtuelnog globalnog tržišta. U takvim novim i dinamičnim uslovima poslovanja bitno je blagovremeno izvršiti stratešku procjenu daljeg ekonomskog usmjerenja države i njenih privrednih potencijala, odabir tržišta za plasiranje domaćih proizvoda, uz istovremeno vođenje racionalne uvozne politike na bazi reciprociteta tamo gdje je to moguće.

Republika Srpska je prešla bolan tranzicioni put, od ekonomije bazirane na udruženom radu i društvenoj svojini, do liberalnog koncepta slobodnog tržišta nastalog na razvalinama socijalističkog društva hibridne ekonomske podloge, kakvo je bilo jugoslovensko. Kakve su mogućnosti za održiv mikroekonomski razvoj u uslovima stagnacije i pada neoliberalnog koncepta privrede, pitanje je kojem se mora posvetiti dužna pažnja, a u diskusiju uključiti relevantni domaći i strani ekonomski eksperti.

Prije svega, pri donošenju strateških ekonomskih smjernica Republika Srpska mora znati sa kojim resursima raspolaže i u kojoj mjeri je konkurentna da bi se smatrala ekonomskim faktorom u okruženju. Jasno je da njena geografska veličina, broj stanovnika i skromni industrijski potencijali umnogome ograničavaju njenu ekonomsku moć kada je u pitanju izvoz. Ipak, pogodna geostrateška pozicija, prirodni potencijali i mogućnost akumulacije određenih proizvoda koji se na globalnom planu sve više smatraju deficitarnim, stvara novu šansu koja, ukoliko se iskoristi, može dovesti do održivog razvoja.

U prvom redu riječ je o iskorištavanju prirodnih resursa, hidro i termo potencijala, te shodno tome izvozu električne energije, pitke vode (frapantan je podatak da se pitka voda u velikoj mjeri u Republiku Srpsku uvozi) i poljoprivrednih proizvoda. Poljoprivreda zauzima posebno mjesto kao tradicionalna djelatnost u ruralnim područjima čijom bi se komercijalizacijom mogla postići željena stopa izvoza. Na drugu stranu, konceptom reindustrijalizacije i pokretanjem novih proizvodnih pogona u vidu velikih i srednjih preduzeća omogućila bi se nova radna mjesta, za šta je preduslov omogućavanje dotoka stranih investicija za koje je primamljiv faktor relativno jeftina radna snaga, ali čija je glavna prepreka višak administrativnih procedura i izostanak poreskih olakšica.

Pored pobrojanog, pažnju zaslužuju i dematerijalizovani proizvodi iz domena intelektualne svojine, kao što su računarski aplikativni softver i druge uslužne djelatnosti iz oblasti informaciono-komunikacionih tehnologija koji ne zahtijevaju ispunjavanje posebnih preduslova, a gdje je inovativnost i sposobnost plasiranja na tržište od presudnog značaja. Izvjesno je da za ovakvim produktima postoji ogromno interesovanje, a da bi malim i srednjim preduzećima koja bi se ovim djelatnostima bavila bilo omogućeno ravnopravno učešće na virtuelnom tržištu dematerijalizovanih proizvoda iz domena elektronskog poslovanja.

Svakako da se pri definisanju novih strateških ekonomskih smjernica u obzir mora uzeti i uloga države kao podsticajnog subjekta i regulatora unutrašnjeg tržišta. Nasuprot konceptu ”divljeg kapitalizma”, odnosno potpunog izostanka državnog uticaja na privredne tokove, državni uticaj mora biti usmjeren ka proizvodnim segmentima koji se ocjene kao profitabilni i onima koji su od javnog značaja. Tu u prvom redu mislimo na stvaranje neophodne putne i komunikacione (posebno elektronske) infrastrukture, koja s obzirom na povoljan geostrateški položaj Republike Srpske i moguće uspostavljanje tranzitnih ruta ka Evropskoj uniji, može biti od velikog interesa i uticaja na budući ekonomski rast i razvoj. Izgradnja autoputa Banjaluka – Gradiška, te Banjaluka – Doboj, a posebno pravca od Gradiške do južne entitetske linije razgraničenja prema Kupresu i jadranskoj magistrali u Hrvatskoj je dobar primjer stvaranja neophodnih pretpostavki za razvoj robnog i tranzitnog prometa preko Republike Srpske.

Prioritet je i izgradnja dijela gasovoda ”Južni tok” koji bi, ukoliko bi jedan od njegovih ruta prolazio preko teritorije Republike Srpske, i uz postojeće strane investicije u Rafineriju nafte Brod omogućio njenu relativnu energetsku nezavisnost i dugoročnu stabilnost.

5. Pojačano međunarodno prisustvo popravlja medijsku sliku i stvara novi imidž

Od 2006. godine vlasti Republike Srpske aktivno rade na uspostavljanju i širenju mreže međunarodnih privrednih predstavništava. Cilj osnivanja ovih ekspozitura su u prvom redu ostvarivanje privredne saradnje sa državama regiona i svijeta, ali i kreiranja imidža Republike Srpske kao modernog evropskog regiona pogodnog za inostrana ulaganja.

Osnivanje privrednih predstavništava i njihova geografska disperzija po značajnim svjetskim centrima (Moskva, Beč, Minhen, Jerusalim, Brisel, Študgart a uskoro i Vašington) jeste aktivnost koju svakako treba podržati, ali i prezentovati domaćoj javnosti kako bi se dobila što šira podrška i izdvojila veća sredstva za njihov rad čime bi se u značajnoj mjeri proširio njihov lobistički potencijal, ne samo u ekonomskom, nego i u političkom smislu. Notorna je činjenica da Ministarstvo spoljnih poslova BiH već dugi niz godina promoviše glas jednog naroda (bošnjačkog), i da je diplomatsko-konzularna mreža pretvorena u lobistički servis sarajevskog političkog kruga. Kadrovi koji su postavljani na ključna mjesta unutar ministarstva, ali i u pojedinim ambasadama, su mahom ratni i poratni kadrovi bošnjačkih političkih opcija, uostalom kao i sami ministri (izuzev perioda 2002– 2006. u kojem nije učinjeno mnogo da situacija popravi). Pozitivni propisi iz oblasti državne uprave štite jednom postavljene kadrove, pa se po ovom pitanju u smislu restruktuisanja DKP mreže objektivno može uraditi vrlo malo. Stoga i ne čudi izuzetno negativna percepcija Republike Srpske i srpskog naroda koji se godinama od strane zvaničnih državnih organa predstavljaju kao opstrukcionistički faktor u procesu evroatlantskih integracija, a entitetska vlast satanizuje do neslućenih razmjera.

Kada govorimo o popravljanju medijske slike, ne treba zanemariti ni činjenicu da Republika Srpska ne koristi nove medijske tehnologije u onoj mjeri u kojoj bi to bilo poželjno za prezentovanje političkih stavova svjetskom auditorijumu. Kao primjer ove tvrdnje, navešćemo da niti jedna entitetska institucija, ni medijski servis koji se finansira javnim sredstvima ne posjeduje kvalitetan internet portal na engleskom ili nekom drugom stranom jeziku. Naime, internet je u velikoj mjeri transformisao medije stvarajući pri tome čitav niz novih medijskih formi putem kojih se vijesti, audio i video sadržaj, politički stavovi prezentuju trenutno, neograničenom broju gledalaca i slušalaca. Blogovi, portali i razni striming servisi, su samo neki od njih. U tom smislu, mora se razmišljati ili o adaptiranju postojećih javnih medijskih servisa, ili o osnivanju novih koji bi bili u cjelosti okrenuti ka internetu, i koji bi svoj sadržaj pružali isključivo na nekoliko svjetskih jezika, dvadeset i četiri sata dnevno.

U pogledu sprovođenja lobističkih aktivnosti, od 2006. godine je urađeno mnogo. Nastavak saradnje sa renomiranim svjetskim lobističkim kućama je od primarnog interesa za Republiku Srpsku, pogotovo ako se ima u vidu da bošnjačka, pa i hrvatska politička elita već duže vrijeme uspješno lobira za ostvarivanje sopstvenih političkih ciljeva, što u Republici Srpskoj do sada nije bio slučaj. Kao rezultat zanemarivanja lobističkog potencijala, Republika Srpska je pretrpila znatnu političku štetu, brojne rezolucije koje su je notirale kao krivca za opstrukciju Dejtona, što često u pitanje dovodi i njenu egzistenciju, istovremeno stvarajući negativna mišljenja koja se baziraju na ovakvoj nerealnoj konstrukciji.

6. Sopstvena zarad evropske budućnosti ne smije biti dovedena u pitanje

Evropske integracije su cilj gotovo svih političkih partija koje djeluju u Bosni i Hercegovini. Proklamovani evropski put je, čini se, jedina tema oko koje postoji konsenzus sva tri naroda i njihovih političkih predstavnika. Pojačano prisustvo Evropske unije kroz Kancelariju specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini ima dvostruki cilj. Jedan je operativno-tehnička priprema zemlje za usvajanje evropske pravne stečevine i sticanje kandidatskog statusa, dok je drugi, iako ne previše eksponiran, očuvanje države i sprečavanje mogućeg raspada. Stoga su evropske integracije, posmatrano sa aspekta zemalja tvoraca Dejtonskog mirovnog sporazuma, pitanje svih pitanja.

Ipak, treba imati u vidu da je u dosadašnjem periodu ovaj proces često bio zloupotrebljavan za unutrašnju reorganizaciju zemlje i transformaciju dejtonskih principa, gdje je u prvi plan istican ”duh” umjesto slovo Mirovnog sporazuma. Ovu ”dejtonsku duhovnost” su ponajbolje osjetili stanovnici Republike Srpske u periodu mandata lorda Pedija Ešdauna, kada se zarad prelaska u fiktivnu, briselsku fazu, sprovodila nezapamćena politička presija što je podrazumijevalo nasilnu izmjenu ustava, nametanje zakona, smjenu legalno izabranih zvaničnika uz oduzimanje svih ljudskih prava, zatvaranje preduzeća i banaka, fizičku torturu nad pravoslavnim sveštenstvom i sve druge ”demokratske” metode izgradnje evropskog puta. Kako se sredinom 2006. godine politička scena u Bosni i Hercegovini homogenizovala u etničkom smislu, i kako je fokus međunarodne zajednice usmjeren na druga, u prvom redu sopstvena egzistencijalna i politička pitanja, uticaj Kancelarije visokog predstavnika je počeo da slabi i ona se prestala baviti evropskim pitanjima koja joj nikada i nisu bila u mandatu. Zato u svojoj biografiji Ešdaun sasvim transparentno otkriva da je u Bosnu i Hercegovinu došao sa ciljem centralizacije i ustavnog krojenja po sopstvenoj mjeri, koja najviše sliči proklamovanim političkim ciljevima bošnjačkog establišmenta.

”Period stagnacije”, kako evropski zvaničnici nazivaju period od propasti tzv. ”aprilskog paketa” ustavnih promjena 2006. godine do danas, iako obilježen međunacionalnim trzavicama, predstavlja i period u kojem je Republika Srpska povratila svoje nacionalno dostojanstvo. Istovremeno, pozitivna unutrašnja politička klima dovela je do sve snažnijeg prisustva Republike Srpske kao jednog od relevantnih i nezaobilaznih faktora kada su u pitanju evropske integracije. Ovakav status otvara mogućnost preispitivanja svrsishodnosti evropskog puta kakvim ga je svojevremeno postavio Ešdaun, a koji je značajno deradikalizovan u posljednje vrijeme.

Stiče se utisak da pojedini prijedlozi za evropsku adaptaciju Bosne i Hercegovine još uvijek idu u pravcu grubog uplitanja u unutrašnja pitanja, pogotovo redefinisanja ustavnih rješenja uspostavljenih dejtonskim balansom. Pitanja državne pomoći, vojne imovine, konačne implementacije arbitražne odluke za Brčko i ini su prije svega stvar unutrašnjeg dogovora koje ni u kom slučaju ne bi trebalo posmatrati kroz evropsku prizmu. Pogotovo se ne bi smjela favorizovati jedna od strana u dijalogu, kako se to često radi pod presijom ”zaostajanja na evropskom putu”.

Ne treba se zanemariti ni presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH. Ovom presudom se država obavezuje na izmjenu ključnog dijela ustava, čime se daje podrška onim snagama koje ovu priliku žele iskoristiti za prekrajanje po sopstvenom nahođenju, pokušavajući od Bosne i Hercegovine načiniti ono što je bila početkom devedesetih. Sigurno je da ovakav uslov nije postavljan ni ekskluzivno nacionalnim državama, pa je nepoznato zašto bi isti bio uslov za tronacionalnu kakva je BiH. I tzv. ”strukturalni dijalog” o reformi pravosuđa koji se vodi na ekspertskom nivou je u startu poprimio političke konotacije, pa se sve češće u sarajevskim pravnim krugovima uz prećutnu asistenciju evropskih zvaničnika potencira osnivanje Vrhovnog suda BiH, čime bi pravni sistem Bosne i Hercegovine bio obogaćen još jednom antidejtonskom i antiustavnom kategorijom. Tako bi ovaj dijalog otišao u sasvim suprotnom pravcu, iako je njegova intencija bila da se stanje u pravosuđu svede u pravne a ne političke okvire, da se izvrši revizija presuda Suda BiH za ratne zločine i nevjerovatnu kvantitativnu disproporciju na štetu Srba, kao i da se na dnevni red postavi pitanje apelacione nadležnosti Ustavnog suda BiH.

Sigurno je da je evropski put Bosne i Hercegovine jedinstven i u pogledu uslova koje joj se postavljaju. Posmatrano sa aspekta Republike Srpske, potrebno je izvršiti realnu procjenu sopstvene političke snage i uticaja kako bi se kroz ovaj proces prošlo što bezbolnije uz maksimalno očuvanje ustavne pozicije i nadležnosti koje su joj date u Dejtonu. Ukoliko bi ova borba bila nemoguća, ukazuje se opasnost od gubitka sopstvenog nacionalnog identiteta i autohtonosti zarad još uvijek daleke, i nadasve nezvjesne evropske budućnosti. U prilog tome govore i aktuelne ekonomske i političke turbulencije unutar evropske porodice naroda, te krajnje upitne perspektive same Unije u onoj formi u kakvoj egzistira danas. Međutim, cilj Republike Srpske ne smije biti isključivo formalno članstvo u Evropskoj uniji, već prijeko neophodno usvajanje evropskih normi i kulturne stečevine koji bi značajno unaprijedili životni i svaki drugi standard, a u određenoj mjeri balkanski mentalitet približili evropskom. Dakle, pitanje članstva u EU ne treba percipirati emotivno, nego realno, uz maksimalno očuvanje sopstvenih nacionalnih interesa.

7. Samo obrazovana nacija je uspješna nacija

Obrazovni sistem Republike Srpske je proteklih godina prošao kroz izrazite turbulencije. Na temeljima nekadašnjeg francuskog modela osnovnog, srednjoškolskog i visokog obrazovanja koji je bio usvojen kao zvanični obrazovni program u bivšoj SFRJ, prihvaćena je izgradnja novog, bolonjskog sistema koji je u primjeni u Evropskoj Uniji. Međutim, ova transformacija je izvršena nesistemski i bez jasne vizije, što je rezultiralo ”divljom bolonjizacijom”, prije svega u segmentu visokog obrazovanja gdje je došlo do osnivanja ad hok visokih škola i fakulteta komercijalnog tipa. Poplava preko noći stečenih akademskih kvalifikacija nije samo ugrozila obrazovni sistem nego i samu budućnost Republike Srpske kao društva, kroz potpunu akademsku devastaciju i srozavanje edukativnih i naučnih kriterijuma.

Bolonjski sistem edukacije u samoj svojoj suštini podrazumijeva stvaranje obučene radne snage usko specijalizovane za potrebe tržišta rada. Ovakav pristup je u potpunosti u saglasnosti sa neoliberalnim ekonomskim principima koji kao primarni interes definišu brzo sticanje profita za poslodavce. Stoga se u širem kontekstu bolonjski obrazovni sistem ne može smatrati za kvalitetnu alternativu naučno-istraživačkom modelu koji je bio prisutan u svim bivšim jugoslovenskim republikama, ili bar ne u onoj mjeri u kojoj je on implementiran kod nas. To se najbolje vidi na primjeru Slovenije koja od svih država članica Evropske unije ima najmanju stopu realizacije bolonjskog procesa u visokom obrazovanju, što se može posmatrati i kao adekvatna briga države za sopstvenu budućnost.

Ne dovodeći u pitanje prirodu osnivačkog kapitala visokoškolskih ustanova (privatni, javni), i ne praveći bilo kakvu diskriminaciju po tom osnovu, izvjesno je da će nadležne institucije zadužene za praćenje kvaliteta obrazovnog sistema u Republici Srpskoj morati izvršiti detaljnu reviziju ne samo operativnog sprovođenja strateškog koncepta (u ovom trenutku to je bolonjski), nego će biti u obavezi da izvrše i detaljnu analizu efekata njegove dosadašnje primjene. Tu prije svega mislimo na preispitivanje kvaliteta i sadržaja nastavnog programa i nastavnog procesa, te ih usaglasiti sa trenutnim ekonomskim i akademskim potrebama Republike Srpske, kako bi se stvorio kvalitetan privredni ali i naučno-istraživački potencijal. Takođe se treba povesti računa i o usklađenosti nastavnih planova i programa u osnovnom i srednjoškolskom segmentu, te ih uskladiti sa programima razvijenih evropskih zemalja.

Činjenica je da su podaci o procentu visokoobrazovanih u Republici Srpskoj još uvijek daleko ispod evropskog prosjeka, ali je i činjenica da se bez novog, sistemskog i strateškog rješenja koji ne bi bio isključiv i koji bi realno sagledao probleme koji su i više nego prisutni, ova statistika neće u dogledno vrijeme poboljšati.

8. Dobra bezbjednosna politika = osiguranje mirne egzistencije

Reformom odbrane iz 2002. i 2003. godine, Republika Srpska je izgubila značajan segment svog bezbjednosnog sistema, a to je Vojska Republike Srpske. U isto vrijeme, cjelokupna Bosna i Hercegovina je prošla kroz proces smanjenja konvencionalnog naoružanja koji je bio u posjedu dotadašnjih entitetskih oružanih snaga, stvarajući relativno slabu zajedničku oružanu formaciju. Upotrebna vrijednost Oružanih snaga Bosne i Hercegovine se tako svela na intervencije u slučajevima elementarnih i drugih vremenskih nepogoda, ali, što je još bitnije, i što je možda i jedini razlog zašto egzistiraju, na učešće u mirovnim i vojnim misijama NATO pakta.

Nedugo nakon reforme odbrane, pod pritiskom Pedija Ešdauna i instrukcijama bošnjačke političke elite sprovedena je reforma obavještajno-bezbjednosnog sektora. Dotadašnje obavještajno-bezbjednosne strukture entiteta, Obavještajno-bezbjednosna služba Republike Srpske (OBS) i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) su stopljene u jedinstvenu Obavještajnu-bezbjednosnu agenciju (OBA-OSA), dok su dotadašnji kadrovi entitetskih službi, nakon diskutabilnih bezbjednosnih procedura i provjera, preraspoređeni na nove radne pozicije. 2005. godine, entiteti su raspolagali još jedino javnim bezbjednosnim sektorom - Ministarstvom unutrašnjih poslova i Policijom Republike Srpske, te Federalnim ministarstvom unutrašnjih poslova i ministarstvima i policijskim formacijama kantona u Federaciji BiH. Gubernator Ešdaun je, usmjeravajući se na njih, a u cilju kreiranja jedinstvenog bosanskohercegovačkog ministarstva unutrašnjih poslova i policije osmislio famozni koncept reforme policije po kojem bi, da je sproveden, pala i posljednja linija odbrane državnog kapaciteta Republike Srpske jer bi reforma javnih bezbjedonosnih struktura zahtijevala i reformu pravosudnog sistema (mjesna nadležnost sudova, tužilaštava i sl.). Kao neuspjeli pokušaj sprovođenja Ešdaunovog koncepta bezbjednosne unitarizacije formirana je Direkcija za koordinaciju policijskih tijela, čiji dosadašnji efekti djelovanja pokazuju svu apsurdnost postojanja takvog organa na nivou Bosne i Hercegovine.

U uslovima umanjenog bezbjednosnog kapaciteta, Republika Srpska mora preduzeti sve neophodne mjere za jačanje policije, što podrazumijeva opremanje najnovijom tehnikom i oružanim sredstvima, do institucionalnog osnaživanja uloge Ministarstva unutrašnjih poslova. Razloga za podizanje svijesti o opštoj bezbjednosti ima mnogo - od konstantne prijetnje ekstremističkih pokreta kakav je vehabistički, do sprečavanja kriminalnih aktivnosti koje su u posljednjih dvadeset godina evidentne. U tom smislu, od pomoći mogu biti iskustva drugih prijateljskih zemalja koje su izloženje prijetnji terorizma, kao npr. Izrael i Ruska Federacija.

Posebnu pažnju treba posvetiti pitanju tzv. kibernetičke bezbjednosti, s obzirom na to da se većina logističkih aktivnosti koje se odvijaju sa ciljem terorističkih napada obavljaju putem modernih elektronskih sredstava komunikacije. Tokom 2011. godine, Republika Srpska je napravila značajan iskorak u ovoj oblasti kao prvi nivo vlasti u Bosni i Hercegovini koji je legislativno uredio ovu oblast, dok su u toku i pripreme za uspostavljanje operativno-tehničkog tijela koje bi se bavilo obom problematikom. Koliki je značaj kibernetičke bezbjednosti, najbolje govori podatak da su Sjedinjene Američke Države uspostavile i posebnu ”sajber komandu” oružanih snaga, a da se trenutno razmišlja i o osnivanju novog roda američkih oružanih snaga čiji bi primarni zadatak bio nacionalna odbrana i prevencija bezbjednosnih rizika na internetu i drugim računarskim mrežama. Otuda i posebno interesovanje NATO struktura za ova pitanja unutar Bosne i Hercegovine[5].

U okviru razmatranja pitanja iz oblasti nacionalne bezbjednosti, blagovremeno se mora pokrenuti i rasprava o dilemi vezanoj za pristup NATO savezu koja je specifikum srpskog naroda i tiče se istorijskog konteksta odnosa prema zapadnoj alijansi. Izvjesno je, međutim, da se ova odluka ne smije donositi na prečac, bar ne bez prethodno jasno izražene narodne volje putem referenduma i uvažavanja strateškog opredjeljenja Srbije. Sa sigurnošću se može tvrditi da je za dugoročno rješavanje problema nacionalne bezbjednosti Republike Srpske primarni interes uspostavljanje dobre saradnje, pa čak i strateških odnosa, sa nekom od respektabilnih vojnih sila. Takođe je ispravno tvrditi da se zaokružen bezbjednosni okvir može ostvariti jedino povratom prenesenih nadležnosti iz ove oblasti.

9. Racionalizacija administracije se ostvaruje uplivom novih ideja i novih kadrova

Racionalizacija birokratskog aparata je za svaku vlast izrazito bolno pitanje, ali je i strateško ukoliko se želi ostvariti efikasnost i smanjenje javne potrošnje. Po zvaničnim podacima, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini posjeduju nesrazmjerno velik administrativni aparat koji se, želi li se omogućiti bolji servis građanima, mora smanjiti na prihvatljiv nivo uz istovremenu modernizaciju korišćenjem novih tehnologija. Ovaj proces je još 2006. godine pokrenut pod nazivom ”Reforma javne uprave u BiH”, a u tu svrhu pri Savjetu ministara formirana je i Kancelarija za reformu javne uprave koja deklarativno provodi smjernice iz strategije, iako su praktični rezultati najblaže rečeno izostali. Čak štaviše, ukupan broj činovnika je od potpisivanja sporazuma o reformi javne uprave porastao i do 5 %, od čega je čak 25.000 radnika zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine. Uzme li se u obzir da je, shodno ustavnoj konstrukciji BiH, većina upravnih nadležnosti na entitetskom, kantonalnom i opštinskom nivou, opravdano se postavlja pitanje svrhe mnogih upravnih organa koji veći dio dodijeljenih im budžetskih sredstava koriste za lične dohodke i druge vrste naknada.

Koji su neophodni koraci ka reformi javne uprave Republike Srpske?

Prije svega potrebno je kreirati centralnu evidenciju kadrova, smanjiti formalno uspostavljen okvir rukovodećih radnih mjesta uz istovremenu izmjenu legislative kako bi se omogućilo rangiranje i unapređenje po osnovu radnih sposobnosti. Na drugu stranu treba se izvršiti revizija efikasnosti svakog činovnika ponaosob, te shodno tome preduzeti potrebne mjere koje bi vodile ostvarenju cilja (prestanak radnog odnosa, premještaj po potrebi službe, obavezno usavršavanje, interno testiranje i sl.). Takođe je poželjno ispitati praksu drugih zemalja u kojima je proces reforme javne uprave dao željene rezultate. Kao jedan od mogućih modela je i čuveni estonski model, gdje je broj zaposlenih u državnoj upravi sveden na najmanju mogući mjeru zahvaljujući masovnom korišćenju interneta i pratećih informaciono-komunikacionih tehnologija, i gdje je uspostavljen sistem tzv. e-vlade (eng. e-Government). Pri tome treba sagledati sve faktore koji su Estoniju doveli do titule ”evropskog lava”, a posebno istorijski kontekst estonskog razvoja i podudarnosti sa političkim položajem i drugim karakteristikama Republike Srpske (populacija, geostrateška pozicija, tranzicija iz socijalizma ka kapitalizmu, i sl.).

Svakako da je za efikasnu upotrebu novih tehnologija preduslov dobra tehnička obučenost osoblja što neminovno vodi do otpora zaposlenih koji se na nove poslovne procese teško adaptiraju. Međutim, mora se razmisliti i o postepenoj izmjeni starosne strukture državnih službenika, odnosno pružanja šanse mladim, obrazovanim i u tehnološkom smislu osposobljenim kadrovima čiji je entuzijazam i želja za konstantnom edukacijom izražena u većoj mjeri. S obzirom da je glavna odlika svakog efikasnog upravnog aparata brzina i transparentnost upravnih procedura, za pretpostaviti je da bi ovakva radikalna transformacija u odnosu na postojeće stanje dala rezultate. U tom smislu u Republici Srpskoj je u posljednje vrijeme učinjeno nekoliko krupnih koraka u stvaranju infrastrukturnih pretpostavki za omogućavanje uvođenja e-vlade, što je praksa sa kojom bi se trebalo nastaviti i u narednom periodu.

10. Krenuti naprijed znači preći iz socijalne u razvojnu fazu

I pored značajnih investicija i realizacije infrastrukturnih projekata koji su obilježili protekli petogodišnji period, Republika Srpska se još uvijek može okarakterisati kao društvena zajednica okrenuta socijalnim pitanjima. Najbolji dokaz ove tvrdnje je postojanje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i brojnih drugih resora slične nadležnosti smještenih u okviru drugih upravnih organa i nakon sedamnaest godina od okončanja ratnih sukoba. Činjenica je da postoji realna potreba i briga za lica koja su u stanju socijalne potrebe, ali je isto tako činjenica da je prijeka potreba za osmišljavanjem i pokretanjem investicionih ciklusa koji će stvarati novu vrijednost.

Posebno mjesto u društvenom životu Republike Srpske zauzima državna briga za one koju su u njene temelje položili najvrijednije. Briga o boračkim kategorijama i porodicama poginulih boraca mora ostati imperativ, jer se radi ne samo o socijalnom zbrinjavanju, nego i stvaranju nacionalne kohezije kroz njegovanje vrijednosti i pozitivnih efekata proteklog odbrambeno-otadžbinskog rata.

Značajna budžetska sredstva se moraju odvojiti za razvojne projekte. U tom kontekstu, potrebno je nastaviti sa usmjeravanjem novčanih sredstava u krucijalne projekte od državnog značaja, kao što je do sada rađeno kroz projekat Investiciono-razvojne banke. Preduslov je dovod stranog kapitala i razvoj javno-privatnog partnerstva kao modalitet koji implementiraju i ekonomski razvijene zemlje, naravno, na zdravim legislativnim temeljima. Takođe, naučno-tehnološki razvoj i veći upliv akademske zajednice u procesu osmišljavanja ovih projekata, te preuzimanje najbolje prakse drugih tranzicionih društava je putanja kojom bi se trebalo krenuti ukoliko se želi preći u razvojnu društvenu fazu.

Zaključna razmatranja

U prethodnom tekstu smo ukazali na društveno-političko stanje u kojem se trenutno nalazi Republika Srpska. Izvjesno je da nam predstoje veliki izazovi koje je u cilju blagovremenog adresiranja potrebno detaljno analizirati i taksativno pobrojati. Na jednoj strani radi se o prijetnjama po samu egzistenciju u političkom i pravnom smislu, dok drugi aspekt sačinjavaju unutrašnji društveni problemi koji bi mogli dovesti do samourušavanja ili, u najmanje štetnom scenariju, nefunkcionalnosti samog državnog okvira.

Predviđanja domaćih i stranih analitičara o budućnosti regiona idu u dijametralno suprotnom pravcu. Jedni posvećuju veliku pažnju evroatlantskim integracijama kao spasonosnom modelu Bosne i Hercegovine i konačnoj evropeizaciji Balkana, dok drugi tvrde da je trenutna ugroženost evropskog projekta indikator nekih novih vjetrova u međunarodnoj politici i međunarodnom poretku, ali i šansa za stvaranje suverenog državnog okvira. Iako fokus ovog rada nije usmjeren na procjene globalnih kretanja, sa izvjesnim stepenom sigurnosti možemo konstatovati da bi primarni interes srpskog naroda i Republike Srpske u narednom periodu trebao biti saniranje ratnih i postratnih društvenih devijacija, u svojevrsnom smislu okretanje ”samom sebi”, te gradnja modernog mikrookruženja koje će biti dovoljno primamljivo za velike partnere u slučaju sve evidentnije polarizacije svjetske političke scene.

Istorijske prilike za objedinjavanje srpskog nacionalnog prostora koje su propuštene zahvaljujući nerazumijevanju novonastalih okolnosti i vođenjem iracionalne politike dovele su do dodatnog opterećenja srpskog nacionalnog bića. Posebno je teško sagledati sve negativne efekte proteklog rata koji je u sociološkom smislu stvorio dodatne obaveze za buduće generacije, prije svega ispravljanja neopravdano negativne slike o jednom čestitom i slobodarskom narodu koji nikada nije iskazivao hegemonističke aspiracije, i koji se zbog svoje duhovne i moralne snage uvijek nalazio na udaru velikih, ali i opštoj nacionalnoj apatiji koja rezultira krajnje ekstremnim ideološkim projektima poput ”druge Srbije”. Republika Srpska, kao zavjet srpskog nacionalnog korpusa zapadno od Drine garantovan Dejtonskim mirovnim sporazumom mora biti i ostati vrhovni ideal za koji je plaćena ogromna cijena, te je neophodno konstantno ukazivati na opravdanost njenog postojanja kao garanta opstanka. Uz jačanje sopstvenog nacionalnog duha, potrebno je pronaći kompromis sa narodima u okruženju i raditi na uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa. Pri tome je potrebno uvažiti i druge političke stavove, ne dozvoliti homogenizaciju domaće političke scene u onoj mjeri u kojoj bi ona ugrozila postojanje drugačijeg mišljenja, ali i ukazivati na postojanje jedinstvenog nacionalnog cilja i vrijednosti.

U kontekstu svega prethodno navedenog, Republika Srpska mora biti nacionalno i društveno odgovorna zajednica, jer svaka greška današnjice može biti kobna za buduće generacije, što je rizik koji u današnjim turbulenim vremenima ne bi smjeli preuzimati. Deset teza koje su izložene u ovom radu bi taj rizik mogli smanjiti, u obimu u kojem se naša percepcija sadašnjih društvenih, političkih i pravnih tokova pokaže ispravnom.


[1] 1996. godine, Republika Srpska je imala svoje oružane snage (Vojsku Republike Srpske), obavještajno-bezbjednosnu službu (OBS), carinsku i graničnu službu i druge elemente državnosti. Po nezvaničnim analizama, smatra se da je do 2006. godine na nivo Bosne i Hercegovine nelegalno preneseno preko pedeset izvornih nadležnosti Republike Srpske garantovanih Aneksom 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

[2] Takvo rješenje preovladava u Ustavu BiH - eklatantan primjer je postavka i način biranja Predsjedništva BiH kao jedinog organa izvršne vlasti. Izbornom voljom građana u dvije izborne jedinice, bira se Srbin iz Republike Srpske i Bošnjak i Hrvat iz Federacije BiH.

[3] Slučaj Mevlida Jašarevića, napadača na američku ambasadu u Sarajevu 2011. godine

[4] Kao npr. Liberalno-demokratska partija Čedomira Jovanovića (LDP)

[5] U toku 2011. godine, nedugo nakon što je Republika Srpska usvojila Zakon o informacionoj bezbjednosti kojim je predviđeno kreiranje Odjeljenja za informacionu bezbjednost pri Agenciji za informaciono društvo, pod uticajem glavnog štaba NATO-a u Sarajevu i OSCE-a, Ministarstvo bezbjednosti BiH usvaja Strategiju borbe protiv visokotehnološkog kriminaliteta i kibernetičkog terorizma sa istovjetnim ciljevima.Srđan Rajčević