Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Dodik u okruženju

PDF Štampa El. pošta
Branislav Božić   
ponedeljak, 08. decembar 2008.
(NIN, 04.12.2008)
 
Višegodišnji sukob premijera Republike Srpske Milorada Dodika i međunarodne uprave u BiH verovatno još nije ušao u fazu kulminacije, ali je nenadano dobio novi zaplet i potpuno neočekivano našao na terenu gde ga niko očekivao nije – Vlada Republike Srpske podnela je krivičnu prijavu protiv prvog zamenika visokog predstavnika u BiH Rafija Gregorijana, grupe inostranih i domaćih sudija i tužilaca, zamenika direktora SIPA (policijska agencija na nivou BiH) i nekih domaćih novinara i to za „zločinačko udruživanje protiv Republike Srpske i njene legalno izabrane vlasti”.

Ne zna se šta je veće iznenađenje – sam čin podnošenja krivične prijave ili kvalifikacija navedena u njoj. I, sasvim očekivano, ovo je top-tema svih ovdašnjih javnih, kućnih i kafanskih analiza. Množe se pitanja i prognoze: kako se usudio, to je potez očajnika, vreme je da se preispita uloga namesništva i njihovog rada i slično.
 
Nenavikli na ozbiljnije nestašluke domaćih političkih elita, nakon početne zbunjenosti iz međunarodne uprave su odgovorili oštro. Gregorijan je poručio da Dodiku treba psihijatar, a Lajčak sasvim određeno: „U sukobu već ima jedan veliki gubitnik, a to je Milorad Dodik i Republika Srpska”.

Dodik u brojnim izjavama pokušava da objasni da tu nema ništa lično, da prijavu nije podneo on već Vlada, a nakon Lajčakove pretnje zajedničkom izjavom oglasili su se najviši funkcioneri RS – Kuzmanović, Radojičić, Radmanović, Dodik i Živković – tražeći da proklamovana nezavisnost pravosuđa bude i nezavisnost od međunarodne uprave. Upozorili su da je pripreman pravosudni proces protiv Dodika s političkom pozadinom da bi bio disciplinovan i to ilustrovali donedavnim procesima protiv nekih ovdašnjih političkih ličnosti, koji su završeni oslobađajućim presudama, ali su bili razlog uklanjanja tih ljudi i sprovođenje onog čemu su se protivili. Uveseljavajući domaću javnost a da ne ostane dužan američkom diplomati, Dodik je Gregorijanu vratio istom merom preporučujući mu da on potraži psihijatra.

Deo medija naklonjenih Dodiku pokušava, prilično naivno, najnoviji zaplet svesti na ravan ličnog sukoba Gregorijana i Dodika. Gregorijanu se tako pokušavaju naći slaba mesta i nejasno je zašto preskaču neke sasvim ozbiljne stvari. Tako se spominje tačan podatak da je on u američkom Kongresu pre godinu dana rekao kako Republika Srpska priprema izdvajanje iz BiH i da je za referendum pripremila listiće, pa je čak naveo i štampariju gde su štampani. Ispostavilo se, dabome, da takva štamparija ne postoji, da ne postoje ni listići, ni nakana da se referendum sprovede. Ovu laž Gregorijanu u Republici Srpskoj nisu oprostili. Zapamćen je i pre koju godinu njegov potez kada je lično sa fotoaparatom otišao na Pale i fotografisao kuću porodice Karadžić, a toliko puta pre njega to su radili štokakvi specijalci NATO-a. To je doživljeno kao njegov nekakav lični egzibicionizam. Međutim, zaboravlja se ili namerno preskače činjenica da je Gregorijan Amerikanac koji se zvanično najduže bavi Bosnom. Bio je dugo godina u odeljenju Stejt departmenta za jugoistok Evrope, onda šef političkog odeljenja NATO-a u BiH i slovi za čoveka koji je ujedinio vojsku u BiH, a to Dejtonom nije bilo predviđeno. Sada ga zvanično titulišu kao prvog Lajčakovog zamenika i supervizora za Brčko. Ozbiljniji analitičari čak su skloni verovanju da je on najjači čovek međunarodne uprave u BiH, a to temelje na činjenici da je svih pet namesnika do sada bilo iz evropskih zemalja, ali da su uvek imali zamenika Amerikanca koji je po pravilu bio zadužen za poslove disciplinovanja iza scene.

Sve ovo, dabome, Dodik i njegov tim dobro znaju, a opet su se upustili u, kako bi vojnici rekli, čeoni sudar tako da nije bez osnova pitanje: bije li Dodik svoju odsudnu političku bitku i kakve će to posledice imati za Republiku Srpsku?

Istorija odnosa Dodika i onih koji se podrazumevaju pod pojmom međunarodne uprave objašnjava štošta, ali ne sve. Poznato je da je Dodik u ratu predvodio malu grupu poslanika koji se koncepcijski nisu slagali sa tadašnjim vođstvom Republike Srpske. Već tada je uspostavio prve zapadne kontakte. Posle rata je postao, kako se to ovde govorilo, projekat međunarodne uprave i samo sa dva poslanika, od 83 koliko parlament broji, postao premijer RS. Plavšićevu su svi doživljavali kao simbol promena, a njega kao stvarnog vladara. Dobio je tada epitet „najkooperativnijeg” među srpskim političarima. Bez obzira na to što je bio prvi pik zapadnih skauta, nije imao podršku srpskog biračkog tela i jedva se održao tri godine na vlasti. Nakon šestogodišnjeg opozicionog delovanja na vlast se vratio jedan novi Dodik – zreliji, ali sada uz puno poverenje srpskog biračkog tela, ali sa velikim sumnjičenjem međunarodne uprave. Taj proces je, inače, zakonomernost – koga vole birači, nije baš omiljen kod namesništva.

Na vlast se vratio, poznato je, na nekoliko sasvim jednostavnih stvari: „ne dam Republiku Srpsku, ako neko pokuša njeno ukidanje, organizovaću referendum za njeno izdvajanje iz BiH”. Bilo je tu, razume se, i obećanja o ofanzivnom ekonomskom razvoju. Namesništvo i zapadne ambasade su verovali da je nešto jača nacionalna retorika kod Dodika bila uslovljena zahtevima Sarajeva o ukidanju RS i željom da se šarmira biračko telo. Međutim, kada je Dodik sa svojim ljudima zaposeo sve institucije RS i sva mesta predviđena za Srbe na nivou BiH i promovisao politiku kojom je zaustavljen prenos nadležnosti sa entiteta, počeli su prvi nesporazumi. Do tada je nešto više od pedeset nadležnosti preneseno na BiH, a da Dejtonom nije bilo predviđeno. U međunarodnoj upravi su se prvo čudom čudili gde nestade onaj Dodik s kojim su se tako lako dogovarali, a onda su počeli da ga javno optužuju kako ne razume šta podrazumeva „proces približavanja Evropskoj uniji”. Dodatno ih je rasrdio činjenicom da je prilično lako stizao do nekih važnih adresa i ljudi na Zapadu. On sam je priznao da je sasvim legalno angažovao lobističke kuće u Vašingtonu i Briselu.
 
Kada su se u delu nevladinog sektora i medija u RS pojavile ozbiljnije grupe nezadovoljnih Dodikovom vladavinom, namesništvo je to iskoristilo kao priliku da Dodika optuži i za gušenje demokratije i prava na drugačije mišljenje. On sam nekim trapavim javnim nastupima samo im je nudio argumentaciju za takvu ocenu.
 
Ofanzivan ekonomski razvoj Dodik izvodi po obrascu – brzo i što veće. Sumnjiv je bio i zbog privatizacije „Telekoma” (kupio ga Telekom Srbija). Neke zainteresovane zapadne kompanije su izvisile, a sa njima i njihovi tajni lobisti zaposleni u međunarodnoj upravi, zaduženi za razvoj demokratije i sličnim poslovima. Tu nije optužen da je uzeo proviziju, jer je Telekom Srbija ipak državno vlasništvo, ali puštena je priča kako su to mutni i tajni politički projekti Beograda i Banje Luke. Za uzimanje novca, međutim, osumnjičen je u izgradnji administrativnog kompleksa Vlade RS. Zamera mu se cena od više od sto miliona evra i činjenica da je posao dobilo preduzeće „Integral” sa sedištem u Laktašima, Dodikovom rodnom mestu. Isto preduzeće radi i prvu deonicu autoputa od Banje Luke do Gradiške i radi em sporo, em skupo – kilometar već premašio jedanaest miliona evra. I revizija je utvrdila da kod autoputa nije sve u skladu sa procedurama, a i sa cenom. Veliki interes za ovu situaciju su pokazali Tužilaštvo BiH, zatim policijska agencija SIPA koja deluje na nivou BiH i zadužena je za organizovani kriminal. Vlada RS je prvo odbila da da dokumentaciju koju su ovi tražili, a onda je, pod pritiskom Brisela i Saveta za implementaciju mira, ipak to uradila. Iz vlade su obrazložili da se oni nemaju čega plašiti jer je „sve čisto”, ali da dokumentaciju ne daju zbog toga što je delo za koje sumnjiče kažnjivo po Krivičnom zakonu Republike Srpske i da tu nema šta da traže Tužilaštvo i Sud BiH.
Dakle, i ovde, kao i u mnogo bezazlenijim stvarima, došlo je do sukoba nadležnosti između entiteta i BiH. I tu se sada spore ovdašnji pravnici. Na političkoj ravni, međutim, analitičari koji nisu skloni Dodiku veruju da je on podneo krivičnu prijavu protiv Gregorijana i grupe kako bi preduhitrio i proces koji se sprema njemu i kako bi mogao objašnjavati da je reč o političkom progonu.
 
Na unutrašnjem planu, u ekonomiji, kada celi svet strahuje od recesije, Dodiku stvari kreću kao u najboljoj priči. Prošle nedelje proradila je rafinerija nafte u Brodu koja je godinama stajala i već su je zvali „gomila starog gvožđa”. Rafineriju je kupila ruska kompanija „Zarubežnjeft”, osposobila staru liniju proizvodnje i godišnje će prerađivati milion i dvesta hiljada tona sirove nafte, što je osamdeset odsto svih potreba cele Bosne i Hercegovine. Počinje instaliranje i nove linije koja će za dve godine prerađivati više od četiri miliona tona sirove nafte, što ne mogu potrošiti dve Bosne. Sada ovde radi skoro hiljadu i po ljudi, a računa se na još osamsto novih radnih mesta. Celi posao prati ruska razvojna banka „Vnješekonombanka” čiji je predsednik Upravnog odbora ruski premijer Vladimir Putin. NIN-u je rečeno da je to deo, i to važan deo, ruskog državnog projekta snažnog povratka na Balkan. To se upola glasa govori i u kabinetima međunarodne uprave u BiH i to je dodatna zamerka Dodiku.

Još jedna dobra ekonomska vest učvršćuje Dodikovu poziciju na unutrašnjem planu. Sa austrijskom kompanijom „Štrabag” potpisan je ugovor o izgradnji mreže autoputeva u RS, vredan skoro tri milijarde evra, što je za jednu malu RS do juče bilo bukvalno nezamislivo. Model je koncesija – novac ulažu Austrijanci i gazduju putevima narednih trideset godina. Poslovi počinju već na proleće.

I u elektroprivredi Dodik priprema vrlo ambiciozne projekte i tako dobrim delom na unutrašnjem planu stiče simpatije i stišava priče o kriminalu i korupciji.

Ostaje, međutim, otvoren sukob sa međunarodnom upravom koji je eskalirao do mere kada, kažu upućeni, nerešen ishod nije moguć. U igri je nekoliko scenarija raspleta. Po jednima, Amerika bi mogla žrtvovati svog najjačeg čoveka u BiH tako što bi ga povukla na neke druge poslove. Zagovornici takvog verovanja računaju da BiH više nije prioritet Vašingtona, da je sada teško zameniti Dodika koji objektivno u ovom trenutku nema ozbiljnije konkurencije na unutrašnjem planu. Uzdaju se oni i u Dodikove lobiste bez kojih, tvrde, i nije ušao i sukob. Drugi, pak, veruju da će Dodik na ovaj ili onaj način otići jer je zaustavio projekcije prekomponovanja BiH, koje su već utvrđene pre svega u Briselu, ali i u Vašingtonu. Ranjiv je, veruju, jer sve nije čisto u tim velikim investicijama. Po njima, već uskoro treba očekivati prva hapšenja Dodikovih poslovnih i političkih prijatelja kako bi on oslabio do te mere kada neće biti teško izvesti završni udarac. Za takav rasplet argumentaciju vide u spomenutoj Lajčakovoj izjavi o unapred poznatim gubitnicima, ali i u već toliko puta ovde viđenoj situaciji – jednostavno, veliki (misli se na Gregorijana i Ameriku) ne mogu sebi dozvoliti da izgube u sudaru sa nekim tamo balkanskim političarem.
Najnepristrasniji, mada malobrojni, ali i takvih ima, vide da se Dodik nalazi u svojevrsnom okruženju i prognoziraju prilično mnogo drame narednih meseci.