Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Embargo je boleo manje

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vuković   
subota, 22. maj 2010.

Ono što je bivši predsednik Hrvatske pretio da će postići silom, aktuelni bošnjački član Predsedništva BiH namerava da dokrajči diplomatijom! Obojica su nanišanili isti cilj, Stipe Mesić ga je nazvao - koridorom u Posavini, a Haris Silajdžić - monopolom Banja Luke na odnos BiH sa Beogradom!

Snoviđenje Zagreba i Sarajeva da za zvaničnu Srbiju Banja Luku pretvore u daleko inostranstvo i tako konačno uklone najpozvanijeg zaštitnika Republike Srpske – odavno su postala politički evergrin, ali je najnovija pesma srpskog predsednika Borisa Tadića i neočekivana i zastrašujuća! Bar u ušima zapadnodrinskih Srba.

Kada je sredinom januara pred hrvatskim novinarima Mesić izrazio spremnost da u slučaju raspisivanja referenduma u Republici Srpskoj pošalje vojsku na koridor i tako spreči bilo kakvu vezu Banja Luke i Beograda, Tadić je na trenutak zaboravio na kamere i fotoaparate, namrštio obrve, otišao u Brisel da se požali Ki Munu na zločestog Stipicu i celo vreme ponavljao da podržava Milorada Dodika i Dejtonski sporazum. Zagreb i Sarajevo nazivali su ga „novim Miloševićem“ i „separatističkim drugom razularenog premijera“, a Republika Srpska je mogla mirnije da spava. Danas, kada Haris Silajdžić, osokoljen Rezolucijom o Srebrenici i Istanbulskom deklaracijom, na sva zvona objavljuje kako je došao kraj specijalnim vezama Srbije i Republike Srpske, odnosno kako će ubuduće svi putevi iz Beograda voditi isključivo ka Sarajevu, Tadić se ućutao. Bošnjačka i hrvatska štampa slavi ga kao „balkanskog šarmera“, „političkog supermena“ i „ljubimca svetskih centara moći“, dok Republika Srpska ne može da veruje šta ju je snašlo!?

Slična neverica i masovna potištenost vladali su i 1994. godine, nakon što je Milošević uveo embargo na Drini, jednim delom pod pritiscima međunarodne zajednice, ali i kao kaznu zbog neposlušnosti tadašnjeg paljanskog rukovodstva. Nema sumnje da je i Tadićevo okretanje leđa Republici Srpskoj iznuđeno zapadnom politikom štapa i šargarepe, ali je velom tajne obavijen spisak „grešaka“ Dodika i banjalučke vlasti. Da li je Beogradu dojadila priča o odbrani Dejtonskog sporazuma kao jedine garancije opstanka sunarodnika iz komšiluka, kao što mu je onomad bio pun kufer mirovnih mapa i procenata o kojima su guslali Karadžić i Mladić? Da li je Tadiću dojadio Dodik jer mu kvari imidž u svetu i smara ga strasnom ljubavlju prema matici, kao što je svojevremeno i Milošević otresao tvrdoglave "bosanske bukve"?  

Kako bilo, Banja Luku je u najnezgodnije vreme snašla gorka i otrežnjujuća istina da na listi prioriteta Borisa Tadića nije najvažnija Republika Srpska, nije ni Kosovo, čak ni – Boris Tadić! Radi se, zapravo, o pogubnoj i hroničnoj srpskoj uobrazilji kako je, promovišući vlastiti lik i delo, moguće šarmirati protivnike i izbaviti se od zla.

Naravno, suludo je i pomisliti da je Tadić šarmom iz Silajdžića isterao đavola i da je dotični po povratku iz Turske okrenuo list i prestao da prezire Srbe i Republiku Srpsku. Najgrlatijeg protagonistu bošnjačkih ratnih ciljeva uopšte i ne zanimaju lepi Boris i Srbija, osim da se drže što dalje od "celovite i nedeljive" BiH. Silajdžić ima sasvim jasan plan i od njega ne odstupa ni pedlja: –ukidanje entiteta i sprovođenje politike jedan čovek-jedan glas koji u BiH znači potpunu muslimansku dominaciju. Silajdžić spada u onu kategoriju političara kojima se na licu mogu da očitaju ishodi pregovora iza zatvorenih vrata. Kao retko kada, on je ovih dana toliko nasmejan i zadovoljan da je najavio i novu kandidaturu za Predsedništvo BiH „jer mora da dovrši započeti posao“. Što se njega tiče, Tadić može (samo) da se slika i skuplja novinske isečke! Do istanbulskog samita činilo se da je Haris Silajdžić politička prošlost, prokazana i izanđala figura čiji opstanak na političkoj sceni ponajbolje svedoči o sudbonoskoj važnosti očuvanja Republike Srpske, a njegov radikalizam kao prava ilustracija društvene podeljenosti BiH. Ne samo da ga je Boris Tadić vratio u život, već mu je i dao priliku o kojoj ovaj mašta dve decenije.

S druge strane, ožalošćeni Milorad Dodik i ostavljena Banja Luka ovaj put moraju brzo da podignu glavu i pokažu da li je Republika Srpska 9. januara (kada je obeležila 18. godišnjicu postojanja) zaista postala politički punoletna?! To znači da i u ovakvim okolnostima sačuva stabilan odnos sa zvaničnim Beogradom, ali da jednom zauvek shvati kako jedini pouzdan oslonac mora da traži isključivo u vlastitim potencijalima, jača iznutra, stvarajući nove saveznike i proširujući alternative. Srbija je uvek bila i zauvek će ostati njena starija sestra, ni metar dalja ni bliža, iskušavajući je svojom ljubavlju i svojim zabludama.