Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Farukove (hipo)teze |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 09. avgust 2011. | |
(Pres za RS, 9.8.2011)
Faruk najprije upozorava da je u Bošnjaka sve prisutnije mišljenje da su jedini narod bez države na Balkanu i da je to jedna opasna teza. Radi se, međutim, samo o evidentnoj činjenici na koju sam i sâm, doduše ne u balkanskom nego jugoslavenskom kontekstu, u više tekstova ukazivao još prije rata. Pisao sam, recimo, o sistemskoj anomaliji da Muslimani, iako poslije Srba i Hrvata treći narod po brojnosti, godinama nisu imali predstavnika u Predsjedništvu SFRJ, a Albanci, iako manjina, jesu. Zatim, da su malobrojniji Slovenci, Crnogorci i Makedonci imali svoje nacionalne republike, dok su Muslimani u BiH, u kojoj se sve dijelilo 1/3, imali samo idealnu trećinu teritorije, a realno, tj. 1/1 - nijednog metra kvadratnog. A poslije rata i o tome kako je prirodna težnja muslimanskog pokreta da teritorijalno definiše svoj nacionalni status, a stari Izetbegović je to prostije formulisao: “Muslimanski narod će uzeti onoliko Bosne koliko može prosperitetno kontrolisati”. Ništa u tome nije bilo “opasno”, ali je postalo takvo onog momenta kada je vodeća muslimanska nacionalno-vjerska partija SDA, pozivajući se na građanizam i multikulturalizam, iskazala namjeru da umjesto trećine uzme cjelinu i njome politički dominira kao relativna većina. A u tome su joj se zdušno pridružile i sve ostale bošnjačke partije.
Treći problem, po Faruku, predstavlja to što “navedene opasne teze aplauzima dočekuju nacionalistički krugovi kod Srba i Hrvata”. Nacionalizam kod Srba i Hrvata u BiH prolazi kroz sve društvene slojeve i predstavlja zajednički imenitelj svih političkih opcija. A javlja se kao prirodna reakcija na hegemonističke pritiske bošnjačkog “nacionalizma većinske nacije”, koji se uvijek i svugdje javlja pod maskom državnog patriotizma i zalaganja za građanski princip jedan čovjek – jedan glas. I kod Bošnjaka u tom pogledu vlada unutarnacionalno bratstvo i jedinstvo, među narodom i među političkim stranka ma, pa se jedino tako i može objasniti složna crveno-crna koalicija SDP-SDA. Ukoliko je Faruk u pravu da u bošnjačkim masama napokon sazrijeva svijest da se BiH može održati samo kao državna zajednica tri ravnopravna naroda, onda to nije problem nego rješenje. Napokon, zašto to za Faruka ipak nije rješenje, nego problem? Kaže: “Zato što i jedna i druga (i treća) nacija žele iste teritorije, a to je onda rat i pakao.” Koliko mi je poznato, ni Srbi ni Hrvati ne žele da se vrate u Sarajevo, Zenicu, Tuzlu, Bihać itd., nego, naprotiv, iz tih gradova „cure“ i malobrojni koji su još preostali. A oni treći ih ne zovu natrag. Ti isti, iz zagrade, istovremeno bi željeli da se vrati predratno stanje prema popisu iz 1991, ali samo u Banjaluci, Mostaru, Trebinju, Stocu, Doboju itd. Jedino njihove nedosljedne i nerealne želje prizivaju “rat i pakao”. Ili, preciznije, nove “međunarodne” pritiske. |