Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Govor mržnje u BiH medijima

PDF Štampa El. pošta
Radmila R. Čokorilo   
ponedeljak, 26. april 2010.

Ljubav i mržnja ne mogu se sakriti, jer se radi o osjećajima, unutrašnjim i stvarnim, racionalnim ili iracionalnim, korisnim ili nekorisnim, ali u svakom slučaju, nečemu što se ne može istisnuti iz svakodnevnog života i postojanja.

I čemu su podložna, manje ili više, sva živa stvorenja a posebno ljudi. Bilo kao pojedinci, bilo kao grupe, ili čitava društva i narodi na odgovarajućem prostoru. A, za ljubav ili mržnju moraju obavezno postojati objekti prema kojima su one, svjesno ili nesvjesno, sa razlogom ili bez razloga, usmjerene.

Osnov za formiranje nekakvoga odnosa prema nekome nešto je što se dešavalo ili što se dešava, ili i jedno i drugo, na odgovarajućem terenu . Ili, pak, ono što bi se moglo desiti, ono virtualno. I nije uvijek bitno da li se dešavalo, dešava ili se može desiti, već ubjeđenje o tome.

Nekada nije potreban nikakav realni razlog, to može postojati strogo subjektivno i potpuno iracionalno ili transcedentno, ali u svome postojanju odnos je sasvim realan. Dakle, on postoji i nije nekada ni bitno na kakvim osnovama. Sa njim valja izlaziti na kraj, nositi ga i rvati se sa njim. Koliko god su pojedinac, ili nekakva grupacija, primorani da se nose sa svojim osjećanjima i poimanjima toliko su neizbježno primorani da se nose i sa poimanjima drugih sa kojima su povezani u nekakve odnose bez obzira kakve su vrste ti odnosi. Međutim, na koji se način ispoljavaju ta poimanja, osjećaji, interesi i sve ono što je, u najmanju ruku problematično, zavisi od niza faktora. Svaki od tih faktora ima svoju genezu i svoju istoriju. Oni su strogo povezani sa etapama i fazama kroz koje su prolazili u svojoj evoluciji. Normalno, na posebnom terenu i u posebnim okolnostima.

Imajući u vidu način ispoljavanja „ljubavi i mržnje“ i, inače, bilo kakvog iskazivanja neke „problematike“ može se neposredno zaključiti mnogo o njegovom eksponentu. Prije svega o njegovom kulturnom, socijalnom, nacionalnom i drugom nivou. U osnovi, o cjelokupnoj njegovoj prirodi. Prirodi sa kojom se treba nositi. Ne voljno, već sticajem okolnosti koje se ne mogu promijeniti. I na kraju obratiti pažnju da karakter i priroda dotičnih eksponenata „ljubavi i mržnje“ ne uvedu nemimovno oponenta u opasnost spuštanja na njihov nivo, dakle, u sopstveno srozavanje. U svakom slučaju mogu se naći primjereni odzivi za sve i može se dati primjerena reakcija svakome za sve. Bez obzira da li se radi o „sopstvenom glasniku“ ili „tuđoj trubi“. Klasičan primjer „govora mržnje“, nažalost „samo i samo“ mržnje, možemo svakodnevno da čujemo u sarajevskim medijima i elektronskim i štampanim.

Od 1995. godine do danas nije održano ni jedno suđenje za krivično djelo govor mržnje. U posljednje tri godine bilo je 350 tužbi za klevetu od kojih je 50 povučeno ili odbačeno, 150 presuđeno u prvostepenom postupku, od čega 100 u drugostepenom potupku, obeštećenja su bila od hiljadu do 20 hiljada KM. Primjere govora mržnje možemo skoro svakodnevno a sigurno ponedjeljkom, da čujemo u političkoj emisiji „60 minuta Javnog radio-televizijskog servisa Federacije Bosne i Hercegovine. Npr: fašista iz Laktaša, laktaški kriminalac, vođa posljednjeg dikatotskog režima u Evropi, genocidna tvorevina,kriminalizirani premijer na dugom godiššnjem odmoru, tužna strana Be-Ha politike, da li je Valentin Incko izgubio bitku sa kriminalcem iz Laktaša MilodaromDodikom, ratno-huškački medijsko-ministarski bračni par napada profesionalce,četničke horde zla,učesnik zajedničkog zločinačkog poduhvata,genocidna tvorevina Republika Srpska, pljačkaški projekt samoproglašenog vožda, mega laži laktaškog kuma, očekivati je da će Dodikovo hapšenje povući političke partnere laktaškog vožda, kriminalac Stanković, četnički sijači smrti,... i mogle bi da se ispišu stranice i stranice. Evo najave jednog priloga 306. emisije političkog magazina „60 minuta“: „I dok je zvanično podizanje optužnice protiv Milorada Dodika zbog višemilionskog kriminala u tužiteljstvu BiH postalo praktičnopitanje dana, laktaški vožd u pauzama brtualnih napada na strane i domaće profesionalce zbog kojih mu prijeti dugogodišnja robija, nastavlja pljačkati ono malo novca što je preostalo u opustošenom budžetu Republike Srpske”.

Zatim, 308. emisija politčkog magazina „60 minuta emitovana 2.11.2009. godine, imala je sledeću najavu: „Tamna strana Hercegovine - kako su bošnjački zlikovcilikvidirali hrvatske civle i zarobljenike u Trusini; Skandalozno - Haški tribunal pušta na slobodu ratnu zločinku Biljanu Plavšić; Prodaja naftne industrije Republike Srpske-kriminal od Laktaša do Urala; Predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić za 60 minuta o Dodiku, režimskim medijima, pustošenju budžeta RS-a; Zlatni ljiljani na ulici-jad i bijeda Federalne vlade; 60 minuta među povratnicimau srebreničkim selima Luka i Krušev dol–jad i bijeda stubova bošnjaštva“. Klasičan primjer u neklasičnom vremenu ali, mora se istina reći, u krajnje klasičnom prostoru. Kad se kaže neklasičnom vremenu, treba imati na umu da je ovo 21. vijek. A, kad se kaže u klasičnom prostoru misli se na „čaršiju“ iz koje srednji vijek nije nikada ni odlazio. Čaršiju u kojoj su obitavali različiti „svjetovi“ između kojih nikada nije moglo biti nikakva dogovora i između kojih je trajala vječita borba u hiljadu oblika (Andrić Prokleta avlija).

Sve do posljednjeg vremena kad su „svjetovi“ iščezli i ostao samo jedan (u etničkom čišćenju!). „Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći...Tako i noću, dok se spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste po četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom“ - pisao je nobelovac Andrić. Pisao je i slikao sarajevske „konstante“, premda je morao fabulu adresirati na srednji vijek. Znao je da na tom prostoru nema, i ne može biti, „dijalektike“. Nijedno društvo nije imuno na neku vrstu mržnje. Ni razvijena, demokratska društva a još manje društva u svakoj od novostvorenih država na Balkanu. Zlo je opasno samim tim što postoji, ali je još opasnije kada dobije medijsku podršku.