Ko i zašto Tadića gura u Sarajevo

(Pres za RS, 28. 6. 2011)

Vodeći beogradski printani dnevnici predstojeću Tadićevu posjetu Sarajevu (6. jula) diskretno najavljuju kao zaokret u odnosima između Srbije i Srpske. Ispod naslova  „Regionalna saradnja ili jačanje Sarajeva“, „Primicanje BiH i odmicanje od RS“, „Početak kraja medenog mjeseca između Beograda u Banjaluke“ i sl. slijede članci čiji potpisnici istina ne iznose vlastiti stav, ali zato pažljivo biraju sagovornike. Čitava priča se svodi na to da Vašington pritiska Brisel da ovaj popusti i pritisne Srbiju, da ona popusti i pritisne Srpsku, da ova popusti prema bošnjačkom dijelu Federacije i pritisne Herceg-Bosnu, te da bez tražene kooperativnosti u popuštanju i pritiskanju ovima potonjim nema napretka ka EU. A Tadić će tu misiju obaviti tako što će otići u posjetu Sarajevu a ne u Banjaluku, i tako prekodrinskim Srbima konačno pokazati gdje im se nalazi glavni grad. U tome bi, otprilike, trebalo da bude istorijski smisao posjete predsjednika Srbije susjednoj BiH, a prema kazivanju Žarka Koraća, Aleksandra Popova, Tanje Topić i dr. Uz sve uvažavanje za nezavisna mišljenja nevladinog sektora, uvijek dajem prednost izvornom mišljenju iz prve ruke, koje nam stiže direktno iz zemlje koja svakog pritišće i nikome ne popušta. Pročitajmo, dakle, šta kaže Danijel Server, predavač međunarodnih odnosa na DŽon Hop kins univerzitetu i jedan od najboljih američkih stručnjaka za Balkan, u intrvjuu Danasu.

„Dok glasno insistira na podršci jedinstvenoj BiH, Srbija je u praksi fokusirana na po dršku RS i M. Dodiku u njegovim zahtjevima za maksimalnu autonomiju. Ali, Beograd neće želeti da Dodik ide u pravcu nezavisnosti jer to bi stavilo B. Tadića pred tešku dile mu: ili priznavanje RS i odustajanje od skorijeg ulaska u EU, ili odbijanje priznanja RS i manje šanse za reizbor za predsednika u Srbiji.“ Ukoliko je prevod korektan, „jedan od najpoznatijih američkih stručnjaka za Balkan“ demonstrira amatersku nepreciznost.

Prije svega Tadić nikada ni deklarativno ni stvarno nije podržavao „jedinstvenu“, jer to bi zn čilo unitarno-centralističku BiH, nego cjelovitu BiH u njenim međunarodno priznatim granicama. Drugo, Tadić jeste podržavao Dodikove zahtjeve za autonomiju RS, ali to nikada nije bila ni ninimalna ni „maksimalna autonomija“, nego samo onakva kakva je predviđena izvornim Dejtonskim sporazumom, a to je bila i međunarodna obaveza predsjednika Srbije. Treće, ukoliko je riječ o „priznavanju RS“ u statusu entiteta, onda u tome valjada i nema ništa sporno, a ako se misli na „priznavanje RS“ u smislu „nezavisnosti“, to opet nikada nije bilo na dnevnom redu zvaničnih vlasti u Banjaluci, pa nije moglo biti ni osporeno ni podržano od strane B. Tadića. Četvrto, podrška Srpskoj i Dodi ku svakako pozitivno utiče na rejting Borisa Tadića u Srbiji, ali njegov reizbor, valjda, prije svega zavisi rezultata na unutrašnjem planu.

Na pitanje Danasa: „Koliko je BiH suverena država, ako predsjednik susjedne drža ve ima presudan uticaj ...?“, Server veli: „Već dugo se se pokazuje kao neophodno da se preko Beograda utiče na Banjaluku. Takođe, uticaj na neke bosanske Hrvate vrši se preko Zagreba. Možda bih ja voleo da nije tako, ali činjenice govore drugačije.“ Kao prvo, uticaj Beograda na Banjaluku nesumnjivo postoji ali, kako u prethodnom citatu, povodom Tadićevog rejtinga, i sam Server primjećuje, taj uticaj je dvosmjeran. Kao drugo, uticaj Zagreba na zapadni Mostar je i neuporedivo veći, a u obratnom smjeru je zanemarljiv. Rukovodstvo RS je demonstriralo neposlušnost čak i prema Miloševiću, i to u najtežim ratnim danima, dok Herceg-bosanci, vjerovatno po instrukcijama Zagreba, posljednjih mjeseci strpljivo podnose skandaloznu diskriminaciju od strane Bošnjaka u Federaciji.

Izgleda da je upravo ovaj posljednji primjer nekom važnom u Vašingtonu dao ideju da bi se simetrična politička operacija mogla izvesti i na srpskoj strani. Ali, čak i kada bi Tadić subjektivno bio voljan da realizuje objektivno nemoguću misiju, to bi samo potvrdilo Serverov nevoljki, ali eksplicitni zaključak da BiH nije suverena država jer zavisi od dvije susjedne. Ranije su o njoj odlučivali Franjo i Slobo, a sada bi trebalo Ivo i Boris.

Tek na kraju intervjua dolazi i najveći Serverov biser. „Dodik će učiniti sve da EU u procesu integracija direktno pregovara sa RS, kao što je to uspejšno učinio u slučaju strukturalnog dijaloga o pravosuđu. Brisel bi morao da se opameti i jasno stavi do znanja da je vlada u Sarajevu ta koja se priključuje EU, a ne Federacija ili RS. Ako Brisel u tome ne uspe, to bi moglo da prouzrokuje raspad Bosne, što verovatno ne bi bio miran proces.“

Sada je tek potpuno jasno i ko i zašto Tadića gura u Sarajevo, iako je tamo već bio, a sa trojicom kolega odande se onomad u Karađorđevu vidio i rekao im što je imao. Treba ne samo Dodiku nego i Eštonovoj da pokaže gdje je glavni grad BiH. Nije sporno što je to Sarajevo, nego što je ustavno mjesto ravnopravnog dogovora predstavnika tri naroda postalo poligon za unitarno-centralističke eksperimente Lagumdžije, Incka i Muna kako da, iza leđa Dodiku i Čoviću, skroje BiH bez Srba i Hrvata. Iz onoga „Brisel treba da se opameti“ lijepo se vidi koliko je direktni dogovor Eštonova-Dodik povrijedio sujetu „nepospustljivih univerzalnih pritiskivača“.