Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Ko kome više (ne)vjeruje? |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 06. septembar 2011. | |
(Pres za RS, 30. 8. 2011)
Nakon podužih poučnih informacija o evoluciji evropskih spoljnopolitičkih i bezbjednosnih struktura dolazimo do poente. Brisel do političkih odluka dolazi dugim i komplikovanim procedurama pregovaranja i usaglašavanja svih članica, pa se to odnosi i na spoljnu politiku EU, dok u Vašingtonu sve to ide mnogo jednostavnije i djelotvornije. Kada je riječ o bezbjednosnoj politici, razlika je još drastičnija, jer vojne intervencije po prirodi stvari zahtijevaju odlučnost, brzinu i efikasnost. Tako mobilizacija i angažovanje „Evropskih snaga za brzo reagovanje“ zahtijeva mnogo više vremena nego akcija američke armije ili NATO-a itd., itd. – potanko se objašnjava u Danima. Ali, kakve to veze ima sa BiH?
Ko to u RS dovodi u pitanje izvorni Dejtonski sporazum kada se Srbi i u inostranim analizama još `95. apostrofiraju kao njegovi najveći branioci? Koja su to „dostignuća međunarodne zajednice u BiH“, isključivši Dejtonski sporazum, kada svi inostrani analitičari i diplomate ponavljaju da je danas politička situacija u BiH gora nego prvih godina poslije rata? Na osnovu čega se predviđa da će baronesa Ešton imati problem „sa mogućim referendumom u RS“ kada je upravo ona, dogovorom sa Dodikom, pokazala kako se problemi mogu rješavati i bez referenduma? Šta ima loše u referendumu koji je definisan kao bezmalo jedini oblik neposredne demokratije i koji EU preporučuje svojim članicama?
Ko su ti koji čine „uticaj i autoritet međunarodne zajednice“? Da li međunarodnu zajednicu čine i teritorijalno najveća država Rusija i najmnogljudnija država Kina ili samo SAD i EU? Da li u odlukama međunarodne zajednice treba politički da participiraju i tri naroda u BiH, pogotovo kada se radi o lokalnim problemima, ili to „devalvira njen uti caj i autoritet“? Pošto „pregovori i usaglašavanje nikada Bosni nisu donijeli ništa dobro“, da li to znači da probleme treba rješavati nekim drugim sredstvima? Kakve su to „odlučne i kvalitetno sprovedene akcije“ koje su izostale i ko je trebalo da ih sprovede? Da li je problem do pregovorima sklone EU ili do njenih kratkoročno mislećih pregovarača Eštonove i Lajčaka? Šta je alternativno rješenje: građanski rat ili inostrana intervencija i čija?
Pošto Bošnjaci probleme u BiH ne mogu da riješe „silom (samo relativne) većine“, Dani, glodur Faruk i mentor Zlatko traže oslonac u američkoj „sili oružja“, ali taj put ne vodi u EU. A pošto više nije 1992. nego uskoro 2012, sa promjenama u međunarodnoj konstelaciji snaga mogu jedino da plivaju preko okeana. Članak završava jednom važnom neistinom da su svi „Bosanci i Hercegovci“ ti „mi“ koji više vjeruju SAD. Ako autor među njih svrstava i Srbe i Hrvate, onda se ljuto vara. To što se on sam zove Slaven Kovačević samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo. |