Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Lobiranje protiv Republike Srpske
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Lobiranje protiv Republike Srpske

PDF Štampa El. pošta
Obrad Kesić   
utorak, 10. mart 2009.

Među nekim ljudima koji bi želeli da vide Bosnu i Hercegovinu kao centralizovaniju državu u kojoj Republika Srpska ne postoji zavladala je velika uznemirenost i strah da vreme radi protiv njih.

Tokom protekla četiri meseca postalo je očigledno da je pokrenuta veoma dobro organizovana i koordinisana kampanja lobiranja, kako bi se uticalo na politiku Obamine administracije prema Bosni i Hercegovini. Tokom tog vremena bili smo svedoci sledećih događaja:

- donošenja rezolucije "o duhu razmišljanja u Kongresu" u američkom Predstavničkom domu;

- članaka i komentara objavljenih u vodećim američkim medijima;

- pojačanog prisustva bošnjačke zajednice i u Kongresu SAD, kao i u Stejt departmentu;

- posete Harisa Silajdžića i drugih bošnjačkih političkih lidera i zvaničnika Sjedinjenim Državama;

- jednog broja konferencija i seminara koje su organizovale američke nevladine organizacije u Vašingtonu, uključujući tu Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) i Nemački Maršalov fond;

- objavljivanja izvesnog broja "ekspertskih" izveštaja i programskih dokumenata o situaciji u Bosni;

- manipulacija i politizacije istrage koju SIPA vodi protiv zvaničnika Republike Srpske;

- napora koje Ričard Holbruk iza scene preduzima kako bi uticao na kadrovske odluke u vezi sa balkanskom politikom u Stejt departmentu.

To su samo nekolike stvari koje su već postale deo širih napora za dublje guranje Obamine organizacije u zbivanja na Balkanu, posebno kako bi se ta administracija više i potpunije angažovala u trenutno aktuelnom procesu donošenja odluka koje se odnose na budućnost Bosne.

Među nekim ljudima koji bi želeli da vide Bosnu i Hercegovinu kao centralizovaniju državu u kojoj Republika Srpska ne postoji zavladala je velika uznemirenost i strah da vreme radi protiv njih i da ih je politika Evropske unije dovela u defanzivan položaj. Trenutno i u Evropi i u američkoj vlasti postoji osnovni konsenzus o tome da se problemi Bosne ne mogu rešiti "prisilnim" ili "nametnutim" odlukama i da lokalni politički lideri moraju preuzeti odgovornost za iznalaženje sporazuma o zajedničkoj državi koja će valjano funkcionisati i biti efikasna.

U skladu s tim postoji i konsenzus da će to, po svemu sudeći, značiti decentralizovanu, u nekom smislu federalizovanu državu. Za one koji očajnički žele da spreče da se to dogodi još veći problem predstavlja nedavno postignuti konsenzus u Evropi i Sjedinjenim Državama o tome da će Republika Srpska nastaviti da postoji i da njeno postojanje svi moraju da prihvate kao polazište za bilo kakve pregovore o budućnosti Bosne.

Razgovori i sporazumi trojice lidera vodećih političkih stranaka (Milorada Dodika, Sulejmana Tihića i Dragana Čovića) u velikoj su meri potvrdili ispravnost ovog političkog konsenzusa koji se uspostavio između EU i SAD.

Upravo je zbog toga pokrenuta sadašnja lobistička inicijativa, podstaknuta osećanjem očaja i rešenosti kakvu nismo imali prilike da vidimo još od medijske histerije oko rata u Bosni tokom devedesetih godina. Cilj ove lobističke inicijative jeste da se nova Obamina administracija podstakne da preduzme neke početne korake koji bi prekinuli sadašnji impuls i tendenciju povoljnu i po interese Republike Srpske i po interese onih koji jedinu stvarnu nadu za očuvanje Bosne vide u nekoj vrsti federalne i decentralizovane države. Da bi se Obamina administracija podstakla da deluje, bilo je neophodno ubediti je da je situacija očajna i da je na samoj ivici da eksplodira u novi oružani sukob.

Upravo s tih razloga danas se mogu čuti sve alarmantne i senzacionalističke priče o mogućnosti novog rata u Bosni, o oružanoj invaziji Hrvatske i o ponovnom naoružavanju paravojnih snaga u oba entiteta, i te priče su u samom središtu svih akcija koje pokreću "centralistički nastrojeni" i "probošnjački" aktivisti i lobisti.

Ostali elementi njihove marketinške strategije podrazumevaju plasiranje predstave o Evropskoj uniji kao o neefikasnoj i nekompetentnoj organizaciji, kao i predstave o "separatističkoj" i "antizapadnjačkoj" Vladi Republike Srpske na čijem je čelu premijer Dodik.

Njihovi su neposredni ciljevi sprečavanje zatvaranja Kancelarije visokog predstavnika (OHR) i prelaska u novu eru međunarodnog angažmana u Bosni pod specijalnim predstavnikom EU. Isto tako, oni žele da Obamina administracija imenuje specijalnog predstavnika za Balkan, zbog toga što bi to imenovanje, po definiciji, usporilo impuls za ukidanje Kancelarije visokog predstavnika i dovelo bi do još dubljeg američkog angažmana. To bi podstaklo nade u to da nije sve izgubljeno i da bi se stvari mogle vratiti u situaciju iz "starih dobrih vremena", kada je Republika Srpska tretirana kao jedini problem koji sprečava bilo kakav vid napretka u Bosni, od članstva u Evropskoj uniji do efikasnije i ekonomičnije vlade. Iza tih nada zapravo se krije želja da Sjedinjene Države, direktno ili indirektno, preduzmu korake za uklanjanje Dodika i za nametanje rešenja koja će se još jednom zalagati za unitarnu Bosnu, Bosnu bez Republike Srpske.

Ova grupa odlučnih aktivista dosad je postigla male uspehe, ali za te uspehe ne bismo mogli reći da su beznačajni - delotvorno su podstakli SAD da odlože imenovanje novog visokog predstavnika i da izazovu izvestan, blagi, zaokret u američkoj politici tako da se SAD sada sve više protive zatvaranju Kancelarije visokog predstavnika barem na kratkoročnom planu, u narednih šest do dvanaest meseci. Ta grupa je takođe uspela da održi u životu debatu oko specijalnog izaslanika za Balkan.

Ipak, glavna slaba tačka njihove strategije ogleda se u tome što oni zapravo nikoga nisu ubedili da je rat u Bosni nešto što neposredno predstoji, čak ni da je taj rat nešto što je stvarno moguće; što je još važnije, sve što oni čine protivi se glavnom toku Obaminih spoljnopolitičkih prioriteta i osnovnih interesa.

Spoljna politika predsednika Obame već je jasno pokazala da neće biti ponavljane greške prethodne dvojice predsednika kada se pokušavalo s nametanjem rešenja za globalne i regionalne probleme, već je nova administracija opredeljena za ponovno uspostavljanje stvarnog partnerstva sa drugima na osnovu poštovanja tuđih interesa i poštovanja tuđih stavova.

Ovaj pristup se već primenjuje u američkim odnosima sa Rusijom i Evropskom unijom. Krajnje je neverovatno da bi to bilo ugroženo nepromišljenim isticanjem po svaku cenu američkih interesa u Bosni, što bi moralo da bude na uštrb kredibiliteta i ponosa Evropske unije i Rusije.

Ipak, bez obzira na sve to, bilo bi pogrešno ako bismo olako shvatali ovaj lobi koji deluje protiv Republike Srpske. Oni su takođe svesni sopstvenih ograničenja i prikrivaju svoje konačne ciljeve zalažući se za prihvatljivija kratkoročna ostvarenja.

Tako se nadaju da će uspeti da ponove uspeh koji su Bošnjaci postigli kada su se na kraju izborili za spoljnu intervenciju u ratu 1995. godine i uspeh koji su Albanci na Kosovu postigli u februaru prošle godine, kada su Sjedinjene Države konačno povele nastojanje za proglašenje i priznanje nezavisnosti Kosova. Oba pomenuta uspeha postignuta su postepeno, delovanjem korak po korak.

To je formula uspeha kojoj sada teže protivnici Republike Srpske. Trebalo bi ih podsetiti da su i jedan i drugi "uspeh" bili veoma bolno ostvareni i da su dosad doneli rezultate znatno manje od očekivanih onima koji su, zadržavajući dah, čekali na američku intervenciju, čineći sve da do nje dođe.

(Tekst je objavljen u banjalučkim “Nezavisnim novinama” 10.3.2009. godine)