Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Nepouzdani saveznici

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
ponedeljak, 25. jul 2011.

“Politička situacija u BiH je katastrofalna... Dominantne političke tendencije ubr zavaju proces rastakanja zemlje... Šesnaest godina od završetka rata unutar zemlje još nije postignut konsenzus o njenom postojanju... Izbor Komšića za hrvatskog člana Pred sjedništva BiH predstavlja čin besramnog i neodgovornog političkog voluntarizma i jedan od posljednjih eksera u mrtvačkom sanduku BiH . . . Jedino pritisak međunarodne zajednice još održava BiH.”

Ovo su akcenti iz intervjua koji je prof. Nino Raspudić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta prošle nedelje dao mostarskom portalu Dnevnik. Kao i mno gi drugi komentatori širom regiona, mogli bismo da se složimo sa svakom od navedenih  konstatacija. Sve su i opštepoznate i opštepriznate ali, formulisane u ovako dramatičnom tonu, mogu i nenamjeravano da posluže kao alibi za radikalnu intervenciju spolja. Ne mora to da bude baš bombardovanje, dovoljne su i “ustavne promjene”, “funkcionalnija uprava” i sl. Zato su neophodne odgovarajuće relativizacije. Da li je “politička situacija u BiH je katastrofalna” ili nije, zavisi od ugla gledanja. Ako je posmatramo kao jedinstvenu cjelinu, Raspudićeva ocjena je tačna, ali ukoliko je uzmemo kao zbir dijelova, onda i nije. RS koja obuhavata bezmalo polovinu BiH je još početkom godine konstituisala sve organe vlasti, donijela godišnji budžet i, da nije privrednih problema čiji uzroci su u globalnoj krizi, bila bi ne samo politički nego i socijalno-ekonomski primjerno stabilna. U drugoj polovini zemlje, politički stvari stoje neuporedivo lošije, ali to tamo ne zove se (čitava) BiH nego (samo) Federacija.

Teško je bez rezerve prihvatiti i tezu da “dominantne političke tendencije ubrzavaju proces rastakanja zemlje”. Iako postoji ozbiljan politički sukob između Bošnjaka i Hrva ta, hercegbosanske inicijative za teritorijalno-etničku podjelu “većeg entiteta” ne vode ka rastakanju zemlje nego samo ka njenoj daljoj decentralizaciji. Štaviše, BiH kao kon/fe deracija tri naroda u tri federalne jedinice bila bi spasonosna formula za njen opstanak.

Da “Šesnaest godina nije postignut unutrašnji konsenzus o postojanju BiH” takođe je, opet sasvim uslovno, tačno. Istina je da se nikada poslije 1995. tri naroda nisu na refe rendumu demokratski izjasnila da li prihvataju posljeratno uređenje, a u međusobni rat 1992. i ušli su upravo zbog neslaganja po istom pitanju. Ali, istina je isto tako da su Milošević, Tuđman i Izetbegović bili ovlašćeni od nacionalnih parlamenata da u ime lokalnih Srba, Hrvata i Muslimana potpišu međunarodni sporazum o BiH.

Teza da “izbor Komšića za hrvatskog predstavnika predstavlja besraman čin političkog volutarizma i posljednji ekser u kovčeg BiH” sama po sebi nije sporna. Raspudić, međutim, zaboravlja da se to isto dogodilo i prije četiri godine i da su beiha Hrvati to prihvatili. Kao što su prije toga prihvatili da se “Bošnjačko-hrvatska federacija” preimenu je u “Federaciju BiH”, kao što su još prije toga “zaboravili” da su Vašingtonskim sporazu momdobili pravo na konfederaciju Federacije sa Hrvatskom, kao što su se još prije svega toga 1992. izjasnili za nezavisnu BiH i odustali od “livanjskog pitanja” itd.

Napokon, Raspudićeva tvrdnja da “Samo još pritisak međunarodne zajednice održava BiH” i stoji i ne stoji. Moglo bi se lako dokazati da je spoljni faktor, čak mnogo više nego domaći akteri, bio i ostao generator rasturanja BiH. Počelo je sa nagovaranjem na zlo Ali je od strane jednog američkog ambasadora i do danas traje podsticanjem Zlatka da se igra vatrom od strane drugog američkog ambasadora. Preciznije rečeno, SAD i saveznici u BiH naizmjenično djeluju čas kao vatrogasci požara čas kao vatropirci. Nedaju joj ni da se raspadne, ali ni da se konsoliduje tako što će o njoj odlučivati ljudi koji žive u njoj.

Osvježenje je Raspudićeva prognoza o reagovanju obespravljenih Hrvata u BiH.  “Neriješeno nacionalno pitanje je osnovni generator nacionalizma, tako da se, nažalost, i ’događanje naroda’ može dogoditi samo kao nacionalno. Teško je procjeniti koliko je blizu momenat kada će se čaša preliti.” Bošnjaci su im preventivno već zaprijetili da uvođenje trećeg entiteta ne bi moglo da prođe bez oružanih sukoba. A Srbima jedino preostaje da stanu na granice entiteta za koje je Dodik već tražio da se obilježe kako se komšijski sukob ne bi prelio u RS. Incko, koji je sve zakuvao, bio je najavio da će sam povući poništenje odluke CIK-a, pa onda zatražio da ustavni sud poništi njegovu odluku, da bi na kraju hrvatski problem odložio za vrijeme poslije formiranja Savjeta ministara BiH. Napetost između Sarajeva i (zapadnog) Mostara podsjeća na onu s jeseni 1993, pa opet valja očekivati američko-njemačku izmiriteljsku akciju. Vašingtonski sporazum će se sada zvati “Berlinski” kao simboličan dokaz da je Evropa preuzela brigu o BiH. Napokon, vrijeme je da PIK protiv Incka primjeni bonska ovlaštenja zbog njegovog ličnog doprinosa destabilizaciji BiH. Zlatkov i Patrikov udio u proizvodnji ove krize treba da procijeni EU.  Ali, šta ako je isprovocirana kriza samo planirani alibi za novu turu američkog nametanja starih bošnjačkih fantazija o jedinstvenoj Bosni u novoj esdepeovsko-es deaovskoj verziji? Izdržaćemo, imamo iskustva, a Rusija i Evropa su na našoj strani.

(Pres RS, 19.07.2011.)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner