Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Odakle su ministri rodom |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 05. mart 2011. | |
(Pres za RS, 1. 3. 2011)
Ne radi se, naravno, o vraćanju „milo za drago“ na relaciji Hercegovina–Krajina, nego o neadekvatnom shvatanju sistemske uloge vlade koja nije reprezentativni nego izvršni organ vlasti. Mandatar sastavlja homogen tim i obično se, sasvim prirodno, oslanja na ljude koje dobro poznaje, sa kojima je ranije blisko sarađivao i koji su praktično više imenovani nego birani za članove Vlade. Tako se danas svugdje u svijetu radi. Poznato je, recimo, da je Vladimir Putin doveo u Moskvu petrogradsku ekipu svojih saradnika iz vremena kada je bio dogradonačelnik ovog grada, a američki predsjednici se, opet, obično okružuju kolegama sa koledža ili univerziteta. Ni Radovan nije birao isključivo prema sposobnostima niti su to bili kadrovi koje je otkrio u Hercegovini i doveo ih u Sarajevo. Bili su to, kao i on sam, dugogodišnje Sarajlije iz kruga njegovih literarnih, ljekarskih, zemljačkih i drugih prijatelja (Koljević, Krajišnik, Buha, Zuković, Kalinić). Ni u prethodnom režimu „komunistička konstrukcija“ regionalnog ključa nije, zapravo, izgledala drugačije. Branko Mikulić, kome se ne može osporiti da je za ono vrijeme i uslove bio sposoban političar, svojevremeno je, zbog manjka hrvatskih kadrova u republičkim organima, doveo čitav omanji tim svojih prijatelja iz rodnog Bugojna, na čelu sa Hrvojem Ištukom. Kao da Hrvata i sa jačim referencama nije bilo u srednjoj Bosni i Posavini. A što je još važnije, prethodna vlast je trajala bezmalo pola vijeka, pa hercegovački, krajiški, semberski i drugi kadrovi nisu dovođeni na funkcije u Sarajevo direktno iz zavičaja, nego su se tu već zatekli jer su još od ranije godinama porodično živjeli. Na primjer, V. Šegrt, Č. Kapor, B. Đuričić, T. Kurtović i dr. su već od 1945. decenijama živjeli u Sarajevu, a brojani su kao hercegovački kadrovi, iako se Blažo, kao sin pečalbara, čak i rodio u SAD. Ili, recimo, R. Čolaković, C. Mijatović, H. Grabčano vić i dr. tretirani su kao Semberci, mada su decenijama unazad bili odselili iz tog kraja. Naprotiv, Rato Dugonjić i Munir Mesihović, mada rođeni u Trebinju odnosno Ljubuškom, i prema percepciji okoline i prema autopercepciji bili su ekskluzivno Sarajlije, valjda po tome što su im se roditelji još prije onog rata preselili u glavni grad.
Razlika je u tome što je Sarajevo bilo glavni i najveći grad u BiH već stoljećima, pa se u njega generacijama slijegalo stanovništvo iz šireg prostora, a Banjaluka je od regionalnog krajiškog centra prije tek nešto više od decenije prerasla u prijestonicu RS. Međutim, gravitaciona snaga administrativnog centra i velikog grada djeluje i mimo političkih promocija, posebno na mlade i pokretljive ljude koje Banjaluka privlači i trajno zadržava prije svega velikim univerzitetom, ali i većim poslovnim šansama. Među banjalučkim profesorima, novinarima, ljekarima, arhitektima i sl. sve je više Bilećana, Fočaka, Sarajlija. Tako, recimo, dolazi do paradoksa da Trebinju nedostaje urbanista, iako na AGF-u u Banjaluci u svakoj generaciji diplomira po nekoliko Hercegovaca. Ukratko, pitanje je samo vremena kada će Banjaluka po regionalnoj strukturi postati RS u malom, a vitalne pridošlice zaposjesti Gospodsku ulicu. To, naravno, samo dodatno aktuelizuje prvorazredni značaj ravnomjernog regionalnog razvoja i prevazilaženja razvojnog jaza sjever-jug u RS. Ali, to je mnogo ozbiljniji problem i ne može ga riješiti „odgovarajuće mjesto rođenja pojedinih ministara“.
Iskustvo pokazuje da se političari po individualnoj orijentaciji mogu podijeliti na one koji ostaju više zavičajno vezani i one koji dolaskom na više funkcije šire okvire svoga mišljenja i djelanja. Dok je F. Abdić, sjedeći u CK i, kasnije, u Predsjedništvu BiH, bio zaokupljen samo svojom Kladušom, teško bi bilo dokazati da je npr. Blažo nešto po sebno zadužio baš Nevesinje ili Majo – Bijeljinu. Nije, dakle, važno odakle je ko, nego kakvu politiku vodi. Bugojanac Mikulić je Zimsku olimpijadu pravio u Sarajevu, a Sa rajlija Rato gurao program 1000 km puteva širom BiH. Isto tako, put prema Crnogorskom primorju Dodik nije pravio od Laktaša nego od Trebinja, kao što DŽombić dovršava tunel i put preko Čemernog, a ne na Kozari. Ni hidroenergetski megapoduhvat (sa Srbijom) ne počinje na Vrbasu nego na Drini. A to su propustile da urade ranije vlade sa više ministara iz Hercegovine i Podrinja. Vlada SSSR-a je nekada, pored resornih, imala i regionalne ministre, ali taj recept funkcionalan za najveće zemlje bio bi ipak ne adekvatan za malu RS. Sastavljene i po nacionalnim, i po stranačkim, i po koalicionim, i po rodnim kvotama, vlade RS su, očigledno, pretijesne da bi baš u svakom mandatu bio zadovoljen i regionalni balans, koji ipak ima samo relativan značaj. |