Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Post-dejtonska BiH: Da li je kiparski model na vidiku?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Post-dejtonska BiH: Da li je kiparski model na vidiku?

PDF Štampa El. pošta
sreda, 29. april 2009.
Već izvjesno vrijeme, istina stidljivo, te dominantno u Sarajevu, cirkulišu ideje o kiparskom modelu preuređenja BiH. Čak i najgorljiviji zagovornici multi, multi ... zemlje  odustaju od te mantre, jer je današnja BiH duboko podijeljeno društvo. Podjele su najdublje od raspada bivše nam zajedničke države, odnosno od formalnog nastanka i međunarodnog priznanja BiH. Od nekadašnje leopardove kože, koja je simbolizovala jedinstvo u različitostima te središnje republike unutar Jugoslavije, nije ostalo ama baš ništa. Nekoć prepoznatljiv zajednički život, nezaustavljivo klizi ka formuli, eufemistički nazvanoj – život jednih pored drugih, ali uz prećutan uslov da se još više odmaknemo jedni od drugih...

Na nedavnoj sesiji Helsinške komisije Sjedinjenih Američkih Država, specijalizovanog tijela američkog Kongresa, posvećenoj aktuelnom stanju na Zapadnom Balkanu, u fokusu je upravo bila BiH, jer je stanje u toj zemlji ocijenjeno alarmantnim! BiH je ukratko definisana kao disfunkcionalna crna rupa. Obično se kaže kako svaka država ima svoju mafiju, ali u BiH, sve upućuje na zaključak kako zapravo ovdašnja mafija ima svoju državu. Što je još gore, sve je uočljivija tijesna sprega politike i kriminalnog miljea, plus sve agresivniji kler na javnoj i političkoj sceni.

Na ovoj sesiji je takođe spomenut kiparski model kao alternativa. Ostaje nejasno, kako primjeniti kiparsku formulu x2, u bh. okolnostima nužne formule x3?

BiH je često u političkoj metaforičkoj leksici opisivana kao tronožac, sa jasnom aluzijom, ako se samo jedna noga izmakne, sve se urušava. Drugačije rečeno, svaki dogovor dva protiv jednog nužno slama bh. tronožac. Upravo to predstavlja zagovaranje kiparskog modela u ovakvoj trodjelnoj konstelaciji političkih snaga i odnosa u zemlji. Istina, kiparski model se može protumačiti i kao paradigma udaljavanja, po bilo kojoj matematičkoj formuli, x2 ili x3, što je primjerenije bh. društvenoj, političkoj i svakoj drugoj stvarnosti.

Bošnjačka politička i intelektualna elita nikada nije odustala od teze o Bošnjacima kao temeljnom narodu u BiH, koji nema svoju rezervnu domovinu. U razvijanju te nakaradne teze pridružio se reis Mustafa Cerić, danas besumnje najuticajnija politička ličnost među Bošnjacima. Reis Cerić se nedavno javno založio za nacionalnu državu BiH, valjda unutar postojećih granica. U razvijanju svoje teze, reis Cerić je najprije podsjetio kako su se „naši preci nakon raspada Osmanskog carstva izborili za autonomiju Islamske Zajednice, te vezali uz nju, dok su se narodi oko nas borili za izgradnju nacionalnog identiteta.“ U daljoj elaboraciji, reis Cerić zamjera bošnjačkoj inteligenciji što se nije dovoljno angažovala u razvijanju nacionalne komponente kod Bošnjaka, što bi proizvelo „potrebu za nacionalnom državom Bošnjaka“!

Klimaks ove političke subverzije, koja istovremeno znači smrtni udarac ideji bilo kakve zajedničke države, predstavlja slijedeća reisova formulacija:

„I jedno od najkrupnijih pitanja na koje Bošnjaci nisu dali odgovor još od raspada Osmanskog carstva – šta su njihovi ciljevi na Balkanu, da li samo vjerski opstanak, ili da imaju državu na Balkanu, koja će ih štititi od genocida, kakav se desio u proteklom ratu.“

Ovakvom formulacijom reis Cerić nedvosmisleno Islamsku Zajednicu u BiH definiše kao nacionalno-državni subjekt, koji treba konačno ostvariti ono što su preci propustili.

Ideja o nacionalnoj državi Bošnjaka latentno je prisutna, istina prikriveno već decenijama, ali otvoreno je artikulisana na čuvenom Bošnjačkom saboru 1993. godine, ali je u zadnji čas napuštena, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.

Ako se hipotetički prihvati zahtjev o nacionalnoj državi Bošnjaka pod egidom Islamske Zajednice BiH, kojoj hijerarhijski pripada i Mešihat IZ u Sandžaku, onda se nužno nameće ideja prekompozicije BiH, odnosno zamjena teritorija i ljudi. Ako bi pak konsekvence ovakve ideje bile izvedene do kraja, onda bi to značilo uvođenje šerijata.

Koliko je to sve realno?

Indikativno je ćutanje dvije vodeće bošnjačke političke partije u BiH – SDA i Stranke za BiH – na ove reisove fantazmagorije. Ćutanje, naravno, ide na Dodikov politički mlin o konstantnoj opasnosti od unitarne BiH, pod dominacijom većinskog naroda, te o Sarajevu kao Teheranu.

Da je kiparski model ipak na pomolu, za sada u izvornoj x2 formuli, ilustrativno govori nedavno otvaranje BBI marketa u najstrožijem dijelu Sarajeva, u vlasništvu islamskog kapitala. Priče o obaveznom abdestu (ritualnom pranju) prije ulasaka u doista veleljepno zdanje na mjestu nekadašnjeg arhitektonskog bastarda robne kuće “Sarajka”, ili o zabrani ljubljenja i maženja parova, te načinu oblaćenja, za sada su samo anegdotska naklapanja. Jedno je tačno – ne toči se alkohol, nema svinjetine, što se ipak neminovno tumači uvođenjem islamske filozofije života na velika vrata …

Ispisnik ovih redova već poput papagaja ponavlja kako je rješenje statusa Sarajeva – pitanje svih pitanja post-dejtonske Bosne. Dok barem dvije trećine bh. stanovništva ne prihvati Sarajevo kao istinski glavni grad zemlje, ova država neće na zelenu granu. Nažalost, sve upućuje kako je takav kredo čista utopija! A kiparski model, za sada u redukovanoj formi, sve je izgledniji.