Postizborne nejednačine u BiH

Glasački listići sa opštih izbora u BiH konačno su prebrojani, odloženi u arhive, među stari papir, već počeli i da mijenjaju boju, ali birački izbor zadržao je iste kolorite koji su na političkoj mapi ove bivše jugoslovenske republike bili i prije 3. oktobra.

Iako su prvi nezvanični rezultati iste večeri iznenadili javnost, demantujući analitičare koji su samouvjereno najavljivali ubjedljiviju pobjedu Milorada Dodika i SNSD-a, kao i rutinsku ovjeru novog mandata Harisu Silajdžiću, detaljnije i razboritije sagledavanje izbornog epiloga potvrdiće da se zapravo malo šta može uzeti kao iznenađujuće, a naročito ne kao drugačije ili kao nešto novo u političkim odnosima unutar RS i BiH. To se prije svega odnosi na Silajdžićev debakl, umjesto kojeg će u Predsjedništvo BiH zasjesti Bakir Izetbegović, sin muslimanskog ratnog lidera i simbola BiH kakvu snovidi apsolutna većina Bošnjaka, Alije Izetbegovića. Iako je u predizbornoj kampanji nastupao sa nešto umjerenijom retorikom i tobož miroljubivijih pozicija u odnosu na svog favorizovanog protivkandidata, Bakir Izetbegović je iza sebe imao najveću muslimansku partiju SDA, očevu ideološku ostavštinu i širom otvorena vrata Islamske vjerske zajednice.

S druge strane, Silajdžić je računao na stereotip, da vatreni govori protiv Republike Srpske, međunarodno klevetanje njenog rukovodstva i lične zasluge za oslobađanje ratnog zločinca Ejupa Ganića, mogu da mu donesu pobjedu i bez posebne kampanje. U takvoj aroganciji i autizmu previdio je da će najbliži srodnik njegovog nekadašnjeg šefa s jedne, ali i vlasnik najtiražnijih novina u BiH Fahrudin Radončić s druge strane, kapitalizovati mnogo bolju stranačku organizaciju i angažovaniju kampanju. Opet, Silajdžić je mogao da očekuje da će mu značajan broj glasača okrenuti leđa dijelom i zbog afera na lokalnom planu, ali i činjenice da je prethodne četiri godine Republika Srpska konstantno jačala na krilima njegove političke isključivosti. Takođe, moglo se očekivati i da će Željko Komšić po navici uzeti značajno parče bošnjačkog biračkog tijela, kako bi se nastavila dosadašnja praksa da baščaršijska politika u predsjedničkom trojcu djeluje sa dva glasa. Poznato je da Hrvati ne priznaju Komšića kao svog predstavnika, što zbog njegove stranačke pripadnosti probošnjačkom SDP-u, što zbog notorne činjenice da u njegovom političkom djelovanju zaista i nema mnogo toga što bi se moglo smatrati zastupanjem hrvatskih interesa u BiH.

Ipak, iako je Silajdžić poražen, a od Bakira Izetbegovića tek možemo da očekujemo ispoljavanje pritajenih namjera i prave političke prirode, moglo bi se reći da na unutrašnjem planu neće doći do ozbiljnijih promjena u međunacionalnim odnosima, a da će, čak i bez formalnog koalicionog aranžmana, duet Izetbegović-Lagumdžija popuniti prazninu koja je ostala iza lidera Stranke za BiH. U prilog takvoj tezi ilustraciju je već ponudio lider SDP-a Zlatko Lagumdžija koji je u intervjuu za londonski "Tajms" izrazio spremnost da se fizički suprostavi Miloradu Dodiku kako novi predsjednik Republike Srpske ne bi nastavio da dijeli i razgrađuje BiH. Tako je šef SDP-a već prekršen u "crvenog Silajdžića", a vlast RS dobila novo strašilo za građane koji možda još imaju dilemu u kojem pravcu treba voditi odgovornu nacionalnu politiku?!

S druge strane, Dodik i SNSD su očekivani pobjednici izbora u Republici Srpskoj, ali ne tako ubjedljivo kao što su najavljivali, očekivali i ne srazmjerno ogromnoj podršci i zaleđini koju su imali koristeći republičke i lokalne institucije, finansije, lobiste, medije, ali i otvorenu podršku zvaničnika Srbije. Kao predsjednički kandidat Dodik je dobio tek nešto više od polovine glasova, njegov stranački kolega Nebojša Radmanović zadržao je mjesto srpskog člana Predsjedništva BiH za dlaku i u foto-finišu izvojevanom pobjedom nad Mladenom Ivanićem, a SNSD je ostala kraća za koji poslanički mandat u Narodnoj skupštini RS. Takav rezultat ne znači samo da ubuduće neće moći samostalno i suvereno da gospodare Republikom Srpskom, odnosno da su prinuđeni da podijele vlast sa partijama koje, svjesne novog rasporeda snaga, mogu izvoljevati bolje pozicije - već i da bi Dodik morao dalekovidnije da sagleda razloge ovakvog rezultata. Jeste da nasuprot sebe u ovom trenutku nema ozbiljnu opoziciju, čiju političku i moralnu mimikriju, odsustvo programa i ideja su birači prepoznali i kaznili, on ne bi smio da zanemari kritike koje je na račun njegove vladavine adresirao značajan broj birača. Prije svega, Dodik je možda kao premijer i mogao da se ponaša kao lider najjače partije, ali kao predsjednik će morati da objedinjuje i oličava sve građane RS, sve srpske političke opcije i više od toga.

I dok politička javnost nagađa ko će biti novi premijer, kakvu će skupštinsku većinu da okupi, ko će s kim u koaliciju i pod kojim uslovima, ovih dana se zapadno od Drine često citira Andrićev nauk da "tamo gdje prestaje logika - počinje Bosna"! U svakom slučaju, novu staru političku elitu očekuju brojna iskušenja od kojih neće zavisiti samo njihova politička sudbina, već i opstanak Republike Srpske. Da li će uspjeti da iz najavljenog procesa ustavnih reformi izvuče nacionalni entuzijazam i državotvorni potencijal s kojim danas raspolaže, sa koliko samosvijesti i kakvim alternativama ide u zagrljaj NATO-a i evropskih integracija, ali i kako da se suoči sa neizbježnim ekonomskim i socijalnim dramama? Dio odgovora saznaćemo u trenutku kada Dodik bude izgovarao ime budućeg mandatara!