Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Šarm izborne demokratije

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
sreda, 17. oktobar 2012.

(Press RS)

Nešto neobično se dogodilo sa medijima Republike Srpske u danima neposredno posle izbora: gotovo svi su, pojednostavljeno rečeno, proglasili fijasko vladajuće partije (SNSD) i trijumf opozicije (SDS). Preciznija računica, međutim, naknadno je pokazala da baš i nije bilo tako. Trebalo je da u petak izađe zagrebački „Večernji list“ - izdanje za BiH, pa da na prvoj strani pročitamo naslove „Druga strana izbora: Pobeda Dodika - SNSD dobio 44 tisuće glasova više od SDS-a“. U široj analizi hrvatski dnevnik, na bazi još nepotpunih podataka, pokazuje da SNSD i prema rezultatima prošlonedeljnih lokalnih izbora, sa bezmalo trećinom osvojenih mandata, ubedljivo prednjači u broju odborničkih mesta i da je i dalje najpopularnija stranka u RS. Odnosno da se uspeh u većem broju načelnika opština koje je dobila SDS relativizuje činjenicom da najčešće neće moći da formiraju opštinske vlasti bez saveza sa SNSD. I da je, pri tome, koalicioni potencijal socijaldemokrata neuporedivo veći s obzirom na činjenicu da u centralnoj vlasti već drugi mandat deluju zajedno sa DNS-om i SP-om. „Glasajući za načelnike općina, građani su se ipak izjašnjavali za pojedine kandidate glavom i bradom, a ne za stranke, dok su se odbornici kandidovali na stranačkim listama.“ Kako objasniti tu negativnu pristrasnost medija u RS prema partiji na vlasti kada uvek i svugde vlada uverenje da su „nezavisni mediji“, „autonomni urednici“ i „profesionalni novinari“ njena prednost u odnosu na opoziciju?

Pođimo, kao od prve pretpostavke, da je citirani hrvatski večernjak možda pozitivno pristrasan, pa to stvara pogrešnu sliku o inače objektivnom izbornom izveštavanju domaćih medija. Hercegbosanci su zaista opčinjeni SNSD-om i njegovim liderom zbog uspeha koje postižu u „obrani" nacionalnih interesa, i to toliko da je bilo inicijativa da se formira SNSD za HB i „treći entitet" priključi RS. Ali, već tokom ove nedelje, malo pre ili malo kasnije, biće dostupni kompletni izborni rezultati i moći će se egzaktno utvrditi ko je bio pozitivno ili negativno pristrasan, a ko nepristrasan. Ostaće ipak činjenica da su tokom cele izborne noći izveštaje sa lokala na javnom servisu komentarisala tri profesora od kojih su dvojica (filozof i sociolog) angažovani kao eksperti u SDS-u, dok je jedan (komunikolog) vanpartijac. I, nije da se nije moglo jasno prepoznati ko je gde.

Druga pretpostavka je da su mediji u Srpskoj bili pod pritiskom izveštaja nevladinog sektora, ocena sarajevskih analitičara i saopštenja opozicionih partija da u RS vlada medijski mrak jer su RTV i štampa korumpirani od strane vlasti. Kao argument se obično navodi da vlada redovno izdvaja pozamašna sredstva za pomoć medijima, koji zbog ograničenog broja pretplatnika i oglašivača bez toga ne bi mogli da opstanu. Ostaje nejasno da li su mediji hteli to da opovrgnu, pa su otišli u drugu krajnost, ili im je neko dao više. Sarajevski analitičari to sigurno nisu, a SDS i ostala opozicija zajedno nemaju toliko para, ali nevladin sektor nije nevin. Privatnim medijima su izvana ponuđena pogolema sredstva, uz uslov da redovno objavljuju saopštenja koja će im kontinuirano liferovati odgovarajuće NVO.

Treća, i najverovatnija pretpostavka mogla bi se svesti na onu poznatu: „Nije vest kad pas ujede čoveka, nego kada čovek ujede psa." Naprosto, da je SNSD, pored većine odbornika, dobio i većinu načelnika, to posle šestogodišnje ubedljive dominacije socijaldemokrata i ne bi bila neka vest, a kamoli senzacija. Malo koga bi u nedeljne večernje sate zadržala uz politički TV program i podstakla ga da u ponedeljak ujutro kupi novine i pola radnog dana raspravlja o čudu da je „Dodik izgubio desetak načelničkih mesta". Mediji, kako javni, tako i privatni, odnosno urednici i novinari, koji se silom tržišne logike bore više za pažnju gledalaca, čitalaca i slušalaca nego za objektivnu informaciju, poneli su se u skladu sa savremenim nepisanim pravilima struke. Poslodavci mogu da trljaju ruke jer su tako povećali gledanost - slušanost - čitanost. Opozicija ne može da ih optužuje da su bili u službi vlasti. A vlast ne može da se žali, jer ko bi joj poverovao da su mediji navijali za opoziciju. Naprotiv, vlast može da se diči kako se pokazalo da u RS ne vlada medijski mrak i, ako tome dodamo da u predizbornoj kampanji, prema svim ocenama, nije bilo „pljuvanja i psovanja", da se pohvali da je u njenom mandatu izborna demokratija napravila korak napred.

Ništa od rečenog ne mora biti tačno, jer u ponašanju ljudi, pored racionalnog, pa time i predvidivog i objašnjivog, postoji mnogo neracionalnog i iracionalnog, čemu je teško stati ukraj. Kada se radi o političkom ponašanju i velikim grupama, to je često gotovo nemoguć zadatak. Kako, na primer, objasniti da je opština koja je tokom poslednje četiri godine dobila moderan autoput, na pola skraćenu vezu sa prestonicom i bržu i lakšu vezu sa svetom dala glas opoziciji? Ili zašto je druga opština, koja je dobila zdanje koje će je kulturno i turistički preporoditi, glasala protiv lokalne vlasti koja je to obezbedila? I obrnuto, zašto je opština, koja se nalazi u najvećim socijalno-ekonomskim problemima u RS, uskratila dosadašnje poverenje SDS-u i glasala za SNSD? U tome i leži neizvesnost i zanimljivost demokratskih izbora, ali kuku stranačkim analitičarima koji iz svega toga treba da izvuku neke jednostavne i jasne sintetičke pouke.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner