Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Srbija i bosanski Bošnjaci

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
utorak, 21. avgust 2012.

(Press RS)

Tešnja saradnja sa RS, ali i što bolji odnosi sa Bošnjacima u BiH jesu prioriteti spoljne politike Srbije“, istakao je premijer Ivica Dačić u inauguralnom ekspozeu pred poslanicima novog saziva Narodne skupštine. Da li je to bila samo rutinska najava unapređenja odnosa sa svim susedima ili najava nekih novih strateških, odnosno operativnih poteza Beograda? Koliko su susedi, bosanski Bošnjaci, spremni za „što bolje odnose“? Da li je, s obzirom na hronično napete odnose između Banjaluke i Sarajeva, „tešnja saradnja“ u koliziji sa „što boljom saradnjom“, pa će stav Beograda biti realan koliko i onaj „i Kosovo i Evropska unija!“?

Iako je Dačić čovek kontinuiteta između aktuelne i prethodne vlade koja je radila u istom pravcu, u njegovom ekspozeu se može uočiti izvesna naizgled sitna razlika. 

Iako je Dačić čovek kontinuiteta između aktuelne i prethodne vlade koja je radila u istom pravcu, u njegovom ekspozeu se može uočiti izvesna naizgled sitna razlika. Pored dobrih odnosa sa RS, koji su se podrazumevali, ranijih godina se uvek govorilo i o odnosima sa BiH, koji su često bili predmet spora. Novi premijer, međutim, nije rekao „sa BiH", nego „sa Bošnjacima u BiH", a ta značajna nijansa ukazuje na realnu činjenicu da spoljnu politiku Sarajeva ne kreiraju ili bar ne bi trebalo da kreiraju predstavnici samo jednog nego tri naroda. Sa Srbima, kako u RS, tako i sa njihovim predstavnicima u Vladi, Predsedništvu i Parlamentu na nivou BiH, Srbija nije imala nesporazuma, sa hrvatskim predstavnicima vrlo malo, a problema je bilo i ima ih jedino sa Bošnjacima. Dakle, sa dve trećine BiH postoji sasvim dobra saradnja i nije dobro da Srbija jednu spornu trećinu tretira kao celinu, upravo kao što to redovno čine Bošnjaci, predstavljajući sebe jedinim legitimnim predstavnicima Bosne. Naravno, ni tu spornu trećinu ne treba zanemarivati, nego naprotiv baš zato što je sporna, treba stvari nazvati pravim imenom i zaista govoriti o „što boljim" odnosima sa „Bošnjacima u BiH".

Da bi Srbija to postigla, neophodno je da postoji jednaka spremnost ili bar minimum dobre volje i sa druge strane, a ništa od toga, međutim, nema. Bošnjaci, naprosto, ne žele saradnju sa Srbijom, ili je, preciznije, žele pod neprihvatljivim uslovima. Prvi uslov je da Srbija prizna da je napala na BiH i ovdašnje Srbe okrenula protiv Bošnjaka, jer ako je rat 92-95. bar primarno bio unutrašnji sukob među komšijama, onda ne može da se kvalifikuje kao spoljna agresija nego kao građanski rat. Zatim, Bošnjaci očekuju da se Srbija izvini za genocid u Srebrenici, što znači da indirektno prizna i da ga je počinila, uprkos suprotnoj odluci Međunarodnog suda, koji je takvu optužbu odbacio. Sledeći uslov jeste da „agresorska i genocidna" Srbija plati ratnu odštetu koja se meri milijardama dolara i na njemu takođe istrajavaju bez obzira na to što je već prethodnom međunarodnom presudom i ta optužba implicite otpala. Ni to nije sve, jer se od Srbije, koja je, prema Dejtonskom sporazumu koji su i sami potpisali, garant ustavnih rešenja za BiH, traži da se angažuje na izmeni ovog dokumenta protiv interesa RS. Dalje, Srbija valja da prekine specijalne veze sa Srpskom, pa onda da natera Srbe od preko Drine da odustanu od RS, te napokon da ih ubedi da je za njih bolje da se politika u BiH ne vodi na bazi konsenzusa tri naroda nego na osnovu volje bošnjačke većine itd, itd.

Bošnjaci, naprosto, ne žele saradnju sa Srbijom, ili je, preciznije, žele pod neprihvatljivim uslovima. 

Sve u svemu, Srbija je Bošnjacima kriva i za svoje navodne grehe i za one koji se pripisuju Srbima u BiH, počev od dana kada su i oni osnovali svoju nacionalnu stranku, odbili majorizaciju i proglasili RS, pa sve do danas. Ali i kada bi navedene i mnoge druge uslove Srbija zadovoljila, to još ne znači da bi se uspostavili „bolji odnosi". Bošnjacima ne odgovara ni rukovodstvo Srbije: ni aktuelni predsednik, premijer, ministri, poslanici i opozicija, kao što im nisu odgovarali ni oni iz Tadićevog, Koštuničinog, Đinđićevog i Miloševićevog perioda. Toma je ipak bio Šešeljev potpredsednik, Ivica Miloševićev portparol itd, pa oni sa takvima najradije ne bi ni razgovarali, kao ni sa bilo kojim Srbinom koji se 92. nije priključio „zelenim beretkama" ili Patriotskoj ligi i zaslužio zlatne ljiljane u borbi za odbranu Alijine vizije Bosne. Takve reference nema ni bilo ko iz opozicije. Čeda pogotovo, jer je sa Zoranom pekao vola na Palama i u njegovo ime pregovarao sa paravojnim podzemljem koje je operisalo po Bosni.

Čak i kad bi netom izabrano rukovodstvo Srbije, recimo, bilo spremno i da abdicira zbog boljih odnosa sa Bošnjacima u BiH, ni to im ne bi bilo dovoljno. Oni to poboljšanje mogu da zamisle jedino kao još jednu intervenciju NATO na Srpsku i Srbiju koja bi okončala „nedovršene poslove na Balkanu" i osvetila Bošnjake za poraz u građanskom ratu koji su sami izazvali. Pod američkom komandom štaba u Briselu, operacije bi vodili turski generali, ali ne oni kemalistički i sekularni koji sede u zatvoru, nego oni koji su prošli Erdoganov test islamske podobnosti. A političko-verski koordinatori na terenu bili bi Cerić za Bosnu i Zukorlić za Srbiju - imami koji se već uveliko spremaju da sa ahmedijama na glavi uđu u politiku. U završnici bismo dobili jednu modernizovanu verziju Otomanske imperije, koja je, kako je pre nekoliko godina u Sarajevu lepo opisao „turski Kisindžer" Ahmed Davutoglu, „i za Srbe bila jedna uspešna priča koju treba ponoviti".

Srbija je Bošnjacima kriva i za svoje navodne grehe i za one koji se pripisuju Srbima u BiH, počev od dana kada su i oni osnovali svoju nacionalnu stranku, odbili majorizaciju i proglasili RS, pa sve do danas. 

Sve ovo možda jesu bošnjačke fantazije, ali da oni u njih veruju svedoči činjenica da već dve decenije ništa ne čine da bi popravili odnose sa Srbima ni u BiH ni u Srbiji, niti prihvataju inicijative sa srpske strane. Poslednji izgledan pokušaj takve vrste bio je „istorijski sporazum", kako su ga nazvali u BiH, ili „beogradska inicijativa" u Srbiji, iza koga su stajali Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, pa u početku i sam lider Alija Izetbegović, propao je i pod neuporedivo povoljnijim predratnim okolnostima. Tada je miniran sa treće strane da bi se u BiH isprovocirao srpsko-muslimanski građanski rat na nacionalno-verskoj osnovi. Sada već posledice tog rata rade same od sebe da se sukob nastavi samo političkim sredstvima. Dačićeve izraze najboljih namera pred parlamentom Srbije, bošnjački mediji u Sarajevu već su okvalifikovali kao „ogoljeni populizam i dodvoravanje..." Ali bar što se tiče „tešnje saradnje sa RS", njegova pružena ruka biće od srca prihvaćena. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner