Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > U BiH su neophodna jasna pravila igre
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

U BiH su neophodna jasna pravila igre

PDF Štampa El. pošta
Gordon Bardoš   
sreda, 22. jul 2009.

(Novi reporter, 22.07.2009)

Na poziv Fakulteta političkih nauka u Beogradu, nedavno je u Srbiji boravio profesor Gordon Bardoš, zamenik direktora instituta „Hariman” na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Osim te pozicije, profesor Bardoš je i izvršni direktor Asocijacije za studije nacionalnosti, prema njegovim rečima - najveće organizacije za proučavanje etniciteta u jugoistočnoj Evropi i Rusiji. Takođe je i savetnik za Balkan u „Kući slobode“, nevladinoj organizaciji koja promoviše demokratiju i ljudska prava. Roditelji su mu emigrirali iz Beograda pre nego što je rođen, a on se opredelio za profesiju koja ga uvek vraća na Balkan. Između ostalog i posredstvom zadužbine „Njegoš”, koja je osnovana na Univerzitetu Kolumbija pre 12 godina, s ciljem promocije srpskog jezika i kulture. “Naša želja je da na Kolumbiji pokrenemo katedru za srpski jezik i književnost. Dužnost zadužbine je da prikupi od tri do pet miliona dolara, jer u Americi svaka nova katedra mora da ima tu sumu da bi krenula sa radom. Podstičemo razne donatore da nam pomognu. Srpski predsednik Boris Tadić obećao je da će se založiti. Do sada smo skupili oko 500.000 dolara za rad zadužbine”, istakao je profesor Gordon Bardoš. U kraćem razgovoru za “Novi Reporter”, profesor Bardoš je ukazao na pravce američke politike prema BiH i Kosovu i Metohiji, te izneo svoje utiske o političkoj situaciji u BiH.

Novi Reporter: Da li se u narednom periodu mogu očekivati pojačani pritisci administracije Sjedinjenih Američkih Država u pravcu stvaranja većeg broja centralnih institucija Bosne i Hercegovine i slabljenja entiteta, pre svega, Republike Srpske?

Bardoš: Čini mi se da nova administracija još nije napravila neku sopstvenu balkansku politiku. Predsednik Obama je došao na vlast sa puno problema, sa ekonomskom krizom, sa ratovima u Iraku i u Avganistanu. On ima vlastitu agendu - hteo bi da sprovede reformu zdravstvenog sistema u Americi itd. Naime, ljudima u ovom regionu teško je da shvate da jugoistočna Evropa sada nije u centru pažnje ljudi u Vašingtonu. Pored toga, ljudi koji se u Vašingtonu bave jugoistočnom Evropom sada vode debatu o tome da li tok događaja treba prepustiti Evropljanima ili Amerika treba da preduzme neke snažnije aktivnosti, tako da Obamina administracija još uvek nije rešila ta pitanja.

Koliko bi današnja uloga Rusije mogla da utiče na rešenje te dileme?

Moramo priznati da je važno da su Rusi uključeni u zbivanja u ovom regionu. Postoje mnogobrojni primeri u poslednjih deset-petnaest godina gde je podrška Moskve i Rusije bila ključna za uspeh u rešavanju pitanja u regionu, tako da mi se čini da se mnogo varaju ljudi u Vašingtonu koji misle da američka politika na Balkanu može da uspe bez ruske podrške.

Da li je moguć dogovor političkih predstavnika tri konstitutivna naroda u BiH, s obzirom na činjenicu da se njihovi koncepti međusobno gotovo isključuju: Srbi teže što snažnijoj autonomiji, Hrvati priželjkuju svoju federalnu jedinicu, a Bošnjaci insistiraju na zahtevu da se zemlja što snažnije centralizuje?

Čini mi se da svaka priča o BiH treba da počinje i da se završava na nekoliko neupitnih premisa ili pojmova. Prvo, da neće više nikad biti rata u BiH, jer je iz tragičnog iskustva iz devedestih godina prošlog veka - tragičnog i za BiH i za međunarodnu zajednicu - svakome ozbiljnom jasno da svi moraju da se angažuju da se to nikada ne ponovi. Pogotovo imam utisak da ljudi u Vašingtonu, Briselu, pa čak i u Moskvi, koji su odgovorni za te stvari, znaju da to nikad ne sme da se ponovi. Prva stvar je, dakle, da neće opet biti rata u BiH. Drugo, mislim da treba biti neupitno da će BiH ostati celovita država. Treće, ustavni poredak BiH mora ostati kakav jeste ili da, ako bude nekih promena, to mora da se reši mirnim, političkim procesima koji su predviđeni Ustavom. To znači da Dejtonski sporazum može da se menja, ali da postoji procedura u samom sporazumu koja predviđa kako bi to moglo da se menja. Četvrta stvar koja bi trebalo da bude neupitna, jeste da susedne države ne treba da se mešaju u unutrašnje stvari BiH. Kada bi međunarodna zajednica ovako jasno postavila pravila igre i kada bi političari znali ta pravila, čini mi se da bi tada bilo više prostora za reforme u BiH.

Koji parametri određuju sadašnje delovanje domaćih političkih ličnosti u Bosni i Hercegovini?

Imam utisak da je sada veliki deo problema to što političari ne znaju šta su pravila igre u BiH. Na primer, neki misle da je najvažnije da ubede američkog ambasadora, visokog predstavnika ili, pak, ruskog ambasadora da bude na njihovoj strani, umesto da bosanskohercegovački političari misle da je najvažnije da ubede svoje kolege u zemlji u mogućnost dogovora. Dok se ne promeni ta dinamika i dok međunarodna zajednica jasno ne stavi do znanja svakom da progres u reformama u BiH zavisi od građana i od političara u BiH, biće teško napraviti bilo kakav napredak. Takođe, čini mi se da će biti potrebna generacijska promena u BiH, jer je puno sadašnjih političara u BiH opterećeno što komunističkim nasleđem, što ratom. Mislim da je neophodno da se pojavi generacija koja nije toliko opterećena prošlošću i koja ima veće evropsko i svetsko iskustvo.

Da li to onda znači da u dogledno vreme niko od političkih predstavnika tri naroda u Bosni i Hercegovini ne može da ostvari ciljeve koje smo pomenuli i da u BiH ostaje status kvo?

Pazite, BiH je složena država i sve što se postigne u njoj mora da se ostvari putem kompromisa. To bi trebalo svakome da bude jasno. To ne znači da ljudi ne mogu da dobiju to što hoće. Republika Srpska ima veliki stepen autonomije, a što se tiče bošnjačke populacije, jasno je da je BiH opstala kao jedinstvena i celovita zemlja. Hrvatski narod do neke mere ima visok stepen autonomije, na primer, u školstvu. E, sad, niko ne kaže da to mora da ostane tako. Postoje ustavni procesi koji su mogući da bi se pojavio neki kompromis, ali je važno da to ide mirnim, demokratskim i političkim putem. Mislim da to svima odgovara.

Može li se govoriti o postojanju demokratskog procesa u BiH, ukoliko visoki predstavnik ima moć da ukida odluke demokratskih institucija, da smenjuje demokratski izabrane predstavnike u tim institucijama, pa čak i da nameće neke odluke na osnovu sopstvene volje?

O tome se sada vodi velika debata. S jedne strane, imamo mišljenje Venecijanske komisije, koja je rekla da BiH ne može da ispuni uslove za evropske integracije ili za aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji, sve dok visoki predstavnik ima bonska ovlašćenja. I to je jasno. S druge strane, imamo ironičnu situaciju, pogotovo kada je reč o američkom pogledu prema BiH - neki krugovi u Vašingtonu zagovaraju snažniji američki angažman na Balkanu, a pogotovo političke intervencije, i to naročito u BiH i na Kosovu. Neverovatno je da se to zagovara nakon četrnaest godina mira i nenasilja u BiH, dok, s druge strane, imamo situaciju da predsednik Obama konzistentno zagovara tezu da u Iraku ne može biti progresa ako se Amerikanci ne povuku iz političkog procesa i ako se iračkom narodu ne vrati pun suverenitet, da bi sami rešavali svoja politička pitanja i probleme. Zamislite tu ironiju: u Iraku, gde još ima nasilja svaki dan, predsednik Obama zagovara manji američki angažman u političkim procesima, dok neki krugovi u Vašingtonu zagovaraju da treba više političkih intervencija u BiH, iako tu nije bilo nasilja četrnaest godina!? Mislim da bi i u Briselu i u Vašingtonu trebalo mnogo ozbiljnije da shvate dinamiku sopstvenih političkih procesa, progresa i političke intervencije, da bi shvatili te kontradikcije.

Postoje procene da bi podrška zapadnih centara moći zalaganju bošnjačkih političara za centralizovanu državu u BiH kod Srba i Hrvata mogla da izazove jačanje političkog procesa u pravcu odvajanja od BiH. Koliko su, po vašem mišljenju, utemeljene takve teze?

U psihološkom smislu, to može biti tako. S druge strane, barem što se tiče političke teorije, nema razloga da neke političke nadležnosti ne budu prebačene na centralni nivo, s tim da, istovremeno, bude sačuvana ravnopravnost svih konstitutivnih naroda. Znate, veliki problem u BiH je zapaljiva retorika, a da pri tome političari često imaju na umu kako da time pridobiju svoje glasače, a ne neke realne i ozbiljne političke procese. Mislim da ima dosta prostora da se nađe kompromis između entiteta, kantona i centralnih vlasti, kada bi bilo dobre volje i kad bi bili neki ozbiljni političari.

Da li se u dogledno vreme mogu očekivati novi razgovori Beograda i Prištine o statusnim pitanjima Kosova, koji bi, u krajnjoj liniji, mogli dovesti do funkcionalne, a možda čak i do teritorijalne podele? Ili će se, ipak, stanje na Kosovu i dalje tretirati kao zamrznuti konflikt?

Nažalost, mislim da je pre moguća ta druga varijanta. Ne vidim, zasada, nekog političkog prostora ili političke volje da se otvore statusna pitanja. U Prištini toga uopšte nema, a nema ni u Vašingtonu, Briselu, niti u drugim zapadnim prestonicama, tako da smo došli u pat poziciju. Drugo, jednostavno ne postoji volja za funkcionalnu podelu pokrajine. Zbog toga, mislim da je mnogo efektivnije - umesto da se ljudi nadaju da će se otvoriti neki pregovori oko statusa Kosova - da se krene sa nekim pitanjima koja nisu tako politički važna. To su jednostavna pitanja o tome kako olakšati svakodnevni život ljudi na Kosovu i kako obezbediti da neslaganje oko statusa Kosova ne postane regionalni problem, kao što smo to videli skoro kada je ministar spoljnih poslova Srbije odbio da učestvuje na regionalnoj konferenciji u Dubrovniku. Dakle, mislim da je pogrešno nadati se da će sad da se otvori pitanje statusa Kosova ali treba raditi na tome da se pojednostavi život ljudi u pokrajini i uopšte u celom regionu.

Da li to znači da smatrate da je pitanje statusa Kosova definitivno rešeno?

Sve zavisi od toga - koga pitate. Za većinu zemalja Evropske unije i za SAD to pitanje je rešeno. Sa druge strane, za većinski broj zemalja u međunarodnoj zajednici to pitanje nije rešeno. Za većinu zemalja u regionu takođe je rešeno, dok mnoge važne zemlje, poput Rusije, Kine, Indije i Brazila, ne priznaju ovaj status Kosova. Takva pat pozicija je, jednostavno, rezultat loše politike koju su vodili Brisel i Vašington, a u nekoj meri i Beograd i Priština. Ali, ja sada ne vidim neki način da se ide nazad. Sad smo, kao što ste rekli, u poziciji zamrznutog konflikta i sad je to više pitanje upravljanja tim konfliktom, da on ne bi prerastao u nešto gore.

(Razgovor vodio Slobodan Durmanović)