Početna strana > Debate > Crkva i politika > Čovek koga je trebalo ućutkati
Crkva i politika

Čovek koga je trebalo ućutkati

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Dimitrijević   
utorak, 16. mart 2010.
Jedno od pitanja, pre čitanja ovog teksta, je: zašto se opet oglašavam? Već sam potpisao apel grupe intelektualaca povodom uklanjanja episkopa Artemija sa uprave Eparhije raško-prizrenske (apel se pojavio na Sretenje 2010. godine), a nastupao sam i u emisiji „Pitanja i odgovori“ na TV Palma plus (20. februara 2010).[1]Moj stav je poznat. Episkop raško-prizrenski našao se na udaru moćnika ovoga sveta, koji Kosovo žele da konačno potčine NATO okupaciji.

Iskorišćene su izvesne unutrašnje crkvene protivurečnosti da bi se on uklonio, pototovu što se očekuje da će i Raška oblast (tzv. „Sandžak“) krenuti putem Kosova, a vladika Artemije je arhijerej i na Kosovu i u Raškoj oblasti. To ne znači da pišem bilo šta o „finansijskim malverzacijama u poslovanju Eparhije raško-prizrenske. O tome neka sude nadležni. Takođe, stav o ovim pitanjima ne sme biti povod za raskolničke tendencije, naročito ako znamo da je vladika Artemije svim silama protiv bilo kakvog raskola. Svoj tekst pišem da bih naša događanja smestio u širi okvir, i ukazao na izvesne, manje poznate, a moguće, razloge za uklanjanje episkopa Artemija. Jer, ne zaboravimo: on je, u ovom trenutku, jedan od najznačajnijih boraca za Sveto Predanje, a protiv globalističke kvazireligioznosti ekumenizma – ne samo u srpskoj Crkvi, nego i u Crkvi od Istoka. Ideološki ekumenizam, koji odgovara političko-ekonomskim „integracionim procesima“ i interesima mondijalističke oligarhije, već dugo nagriza samosvest i snagu pravoslavnih. Suprotstavljajući se tom procesu, episkop Artemije je već odavno na nišanu onih koji smatraju da u Crkvi „all you need is love” (jer, ekumenisti ističu Ljubav kao nešto iznad Istine; pravoslavni znaju da su Ljubav i Istina jedno, jer su Hristos.)

Kao dosledni učenik oca Justina Popovića, autora knjige „Pravoslavna crkva i ekumenizam“, vladika Artemije je, uvek i svagda, bio protiv kompromisa kad je pravoslavna vera u pitanju, a pogotovu protiv zajedničkih molitava sa inoslavnima, koje kanoni Crkve izričito zabranjuju (i koji su, kako kaže otac Justin, jasni i za „savest komarca“).

U svojim javnim istupima, knjigama i eparhijskom časopisu „Sveti knez Lazar“ redovno je pisao protiv nepredanjskih postupaka ne samo izvesnih arhijereja u SPC, nego i protiv takvih postupaka uglednika u drugim pomesnim crkvama. Zbog Artemijevog kritičkog stava prema približavanju patrijarha carigradskog Vartolomeja I Vatikanu, ovaj prvojerarh mu je zabranio ulazak na Svetu Goru – i to je bilo još sredinom poslednje decenije 20. veka.[2]Da se razumemo: vladika Artemije je (uvek i svagda biranim rečima!) samo izražavao svoje mišljenje i ulagao javne proteste, kao što je činio i Sveti Justin Ćelijski, njegov duhovni otac. On nikad nije pozivao ni na kakvo „zilotstvo“ i „raskolništvo“. No, njegova čvrstina je bola oči. Dovoljno je setiti se apela upućenog SA Saboru SPC 2001. iz manastira Sopoćani (na skupu su učestvovali mnogi ugledni duhovnici, među kojim i blaženopočivši arhimandrit studenički Julijan), pa učešća vladike Artemije na svepravoslavnom bogoslovskom skupu u Solunu 2004, kada je ekumenizam oštro kritikovan; godine 2009, episkop raško-prizrenski se, sa svojim monaštvom, pridružio „Ispovedanju vere protiv ekumenizma“, koje je potpisalo još nekoliko arhijereja i mnogo uglednih duhovnika i teologa pravoslavne Jelade. U jesen 2009, uoči pregovora mešovite pravoslavno-katoličke komisije na Kipru (vođeni su pregovori o vodećoj ulozi rimskog pape u prvom milenijumu Crkve, a propali su zbog reakcija pravoslavne javnosti), vladika Artemije je tražio da se SA Sabor SPC sastane vanredno, da bi delegat SPC, episkop braničevski Ignjatije, dobio jasna uputstva kako da se ponaša u toku pregovora .

Doktor teologije, izrazito podvižničkog života i sposoban duhovni rukovođa (o tome govori broj manastira na Kosovu i Metohiji i u Raškoj oblasti koje je napunio svojom duhovnom decom), srpski episkop Artemije nije mogao da ostane na vetrometini, a da oni kojima se ne sviđa njegova „drčnost“ (čitaj: nepoklekla istinoljubivost) ne pokušaju da ga oduvaju. Ako se neko takav mora ukloniti (a mora!), to se ne sme učiniti neposrednim napadom na njegovu duhovnu poziciju. Najlakše je utvrditi da je dotični kriv za nešto drugo, nešto banalno i istovremeno medijski upotrebljivo – a to je zloupotreba (državnog, crkvenog, narodnog) novca. Javnost ionako malo zna o eklisiološkim pozicijama vladike Artemija, a njegova dela i časopis „Sveti knez Lazar“ retko ko da je čitao.

To, ponavljam, ne znači da nije bilo neumešnosti (ili, ne daj Bože, zloupotreba) kad je rukovođenje novcem u pitanju. Ali, čovek koji je od 1999. godine skoro u potpunosti prepušten samom sebi, u neprijateljskom okruženju NATO – OVK koalicije, koji je putovao, putovao, putovao od nemila do nedraga da bi svedočio o Kosovu u Srbiji i tamošnjem stradanju Srba i drugih nealbanaca mogao je da pogreši (on ili neko iz njegovog okruženja) „u koracima“ – ne iz zle namere, nego u brzini.

Međutim, način na koji je uklonjen jasno pokazuje da se nekome žurilo. Taj „neko“ je, krajem februara 2010, izvodio vojne vežbe na severu Kosova, preteći „reintegracijom“. I nema ozbiljnog čoveka koji nije uočio da je briga za moralni lik SPC i borba protiv korupcije u njenim redovima počela u isto vreme kada su predstavnici NATO imperije rešili da slome svaki srpski otpor na „nezavisnom“ Kosovu, i da je počela upravo od eparhije raško-prizrenske, a ne, recimo, od eparhija u dijaspori ili u „užoj Srbiji“. Vladika Artemije odavno smeta.

Svi protiv samog?

U Berlinu je, 3. i 4. jula 1998. godine, održana, u organizaciji Bartelsman fondacije, konferencija o „Dousavršavanju Evropske Unije“. Konferencija je bila zatvorena za javnost, a prisustvovali su joj takvi moćnici kakvi su Henri Kisindžer i Ričard Holbruk (koji je, pre završetka iste, otišao u Beograd, da nastavi s pritiscima na Miloševića.) Jedini Srbin koji je na konferenciji podneo referat bio je vladika Artemije, u čijoj pratnji su se našli predstavnici Svetskog saveta Srba, među kojima su bili Predrag R. Dragić Kijuk i dr Vladimir Umeljić (koji se takođe obratio prisutnima, govoreći o Kosovu.)

Iz strateškog dokumenta (ponavljamo: nedostupnog za javnost) videlo se da ujedinjena Evropa iz svojih redova isključuje ne samo Rusiju, nego i Belorusiju i Ukrajinu (proglašene „sivim zonama“), a za Srbiju predviđa status „enklave“ podložne svim vrstama drobljenja. Posle obraćanja vladike Artemija, koji se zalagao za Evropu zasnovanu na hrišćanskim načelima, Klaus Kinkel, nemački ministar spoljnih poslova, izjavio je dve bitne stvari: da „Evropa nije i više nikada neće biti hrišćanski klub“, kao i to da su „Srbi gubitnici i da će još gubiti u događajima koji slede“. U dokumentu o „dousavršavanju EU“ jasno je rečeno da isključivanje Rusije iz evrointegrativnih procesa podrazumeva uključivanje Turske u iste te procese. Koliko događaji posle ovog ezoternog skupa ostvaruju ono što je „zacrtano“, čitalac neka sudi sam (počev od odbijanja da se hrišćanstvo pomene u Preambuli Ustava EU, preko NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore 1999. godine, do antiruske i turkofilske politike evroameričkih saveznika.)[3]

Na ovom skupu, vladika Artemije se okupljenima obratio govorom pod nazivom „Srbi i Novi evropski poredak - Jedno hrišćansko pitanje“:

„Ponuđeni projekat ′Dousavršavanje Evropske unije′ raduje ljude dobre volje, jer će nakon dve hiljade godina evropski hrišćani najzad ostvariti sabornu i zajedničku hrišćansku Evropu. Za naš stari kontinent, to ima značaj duhovnog uspenja, jer je dosadašnja istorija Evrope istorija velikih iskušenja, mržnje, ratova i svih oblika nehrišćanskih ′vrlina′.

Pa ipak, ponuđeni dokument ima svojih manjkavosti, kako u određivanju cilja tako i u korišćenju sredstava. Neprimereno je hrišćanskoj civilizaciji da je odlikuje vlastodržački tribalizam, što malobrojne narode dovodi u neravnopravan položaj. Taj tribalizam i nasleđeni evropocentrizam (kako se ističe na stranama 17, 20 i 23 ponuđenog dokumenta) ne bi trebalo da bude karakteristika, najzad, ostvarene hrišćanske evropske zajednice.

Ciljno se određujući kao sastavni deo bipolarne svetske imperije (navodno zbog uspostavljanja ravnoteže snaga) jača se trijumfalna a ne univerzalna kosmopoliteja odnosno blagodatna hrišćanska zajednica - što nam je svima, nesumnjivo, zajednička želja.

Ne postoji, takođe, nijedan razlog (vidi 26. str. ovog dokumenta) da se uvodi prestižno, primordijalno odlučivanje bez saglasnosti drugih, kao ni razlog da se uvodi instrument pretorijanskog ili - ako hoćete - inkvizitorskog malja (str. 23) umesto lekovitog principa dijaloga, koji je Evropa ipak dostigla.

Na 9. strani političkog programa Evrope predviđaju se sive zone i jedna enklava za regije koje se nisu u okviru predviđenog plana dovoljno prilagodile. Ja ne govorim sada o neprimernoj vrsti centralizovanog diktata (preventivne mere) već o nespojivosti stvaranja rezervata u okviru hrišćanske zajednice. Slažete se, pretpostavljam, da bi Evropa morala da se odrekne politike rasizma i protektorata.

I dalje, projekat pod nazivom "Dousavršavanje Evropske unije" najkonkretnije pominje, kao moguće neuralgične tačke, Rusiju, Ukrajinu, Belorusiju i Srbiju (str. 8. 15. 18. 19). Posebno se naglašava albansko pitanje a na uštrb svih ostalih nerešenih pitanja koja bi se, isto tako, u Evropi mogla politički isforsirati, kao npr: Moldavija, Korzika, Baskija i tome slično.

Ovaj primer ističemo zato što bi aktuelni događaji u Staroj Srbiji (regija Kosovo i Metohija) mogli biti primer principijelne politike hrišćanske evropske zajednice. Nakon dvostrukih aršina, satanizacije i kurdizacije Srba imalo bi smisla nastalu krizu rešavati u okviru politike mudrosti a ne politički okoštalog tradicionalizma.

Sasvim precizno, u prvoj Jugoslaviji albanska manjina je sačinjavala 3,6% stanovništva, slično mađarskoj manjini od 3,3%. U trećoj Jugoslaviji, nastaloj na ruševinama Titove komunističke imperije (a ostvarenoj jedino na štetu srpskog naroda), procenat albanske manjine se "popeo" do nekih 90% u rogobatnoj političkoj manipulaciji. To znači da se stvarni procenat Albanaca (tj. Šiptara) u Srbiji i Jugoslaviji posmatra u okviru regije a ne države - iako su i u smanjenoj trećoj Jugoslaviji, pa i državi Srbiji, Albanci manjina. Ako Albanci na Kosovu i Metohiji i predstavljaju većinu oni su manjina u okviru Srbije gde ne prelaze 10% od ukupne populacije. Uostalom, smanjivanje suverenih državnih teritorija nigde, kao što znate, ne uslovljava manjinski priraštaj.

Prema tome, pitanje svete srpske zemlje na Kosovu i Metohiji (sa hrišćanskom episkopijom starom 1.080 godina i sa oko 1.300 sakralnih objekata) ne može se rešavati tako što će se manjinska pitanja pretvarati u teritorijalna. I više od toga, nije mudra ona politika koja određenim etničkim grupama pomaže u lažnom kreiranju prava, identiteta i izabraništva - jer je to politika koja rađa ksenofobičnost, rasizam i versku netoleranciju. Srbi su tokom dva veka takvu politiku plaćali golgotskom cenom etničkog čišćenja koje je nad njima vršeno.

Beć na ovom primeru jasno se uočava potpuno neutemeljeni prilaz uspostavljanju tzv. sivih zona i enklava, kako su ih okarakterisali autori ovog političkog programa Evropske zajednice. Potpuno nepoznavanje činjenica, ili njihovo nipodaštavanje, neće umanjivati već uvećavati sive zone silujući Zajednicu da svoju energiju bespotrebno troši samo zato što je odustala od principijelnih rešenja. A to konkretno znači da povodom krize na Kocovu i Metohiji treba osnovati međunarodnu konferenciju na kojoj će biti rešavana i garantovana prava Srba u Hrvatskoj i prava Albanaca u Srbiji.

Prigovor Raško-prizrenske episkopije ovom dokumentu tiče se i odstranjivanja Rusije iz hrišćanske evropske zajednice, što ponuđeni dokument čini stidljivim odgurivanjem Rusije u Aziju. Na sličan način čini se i greška favorizovanjem Turske evropskom zajedništvu na štetu drevnih i autohtonih naroda u evropskoj familiji. Znači li to, gospodo, da će politički pragmatizam zameniti hrišćanski humanizam u zajednici na koju Evropa čeka dve hiljade godina?

Nema hrišćanske evropske zajednice bez usaglašavanja ovakvog dokumenta od strane hrišćanskih konfesija. Razumljivo, nije reč o teokratiji već antianarhiji, pošto stvaranje unisone ideološke Evropske zajednice neće biti zaloga za političku budućnost.

Evropa mora tražiti rešenja u okviru zajednice duhovnih i humanističkih iskustava, poput moralnih začetnika Panevropske zajednice. Nju su, kao što znate, zagovarali 1922. između ostalih: Leon Blum, Bernard Šo, Albert Ajnštajn, Migel de Unamuno, Tomas Man i onaj neobični Srbin iz Londona, Dimitrije Mitrinović.

Nemojmo dozvoliti da politički pragmatizam i sadašnju pojavu hrišćanskog globalizma i humanističkog ideala pretvori u mehur od sapunice. Uostalom, odgovornost pri stvaranju ovakvih dokumenata uvek je veća od mogućih posledica, pa tako i odgovornost onih koji bi hrišćansku Evropsku zajednicu zasnivali na nehrišćanskim načelima.“

Ono što je vladika rekao u Berlinu 1998, on je ponavljao, s ovom ili onom nijansom, sve do sada, ni za jotu ne odstupajući od interesa Srbije i Srba na Kosovu i Metohiji. Ovakva „zilotska“, „fanatična“ doslednost, u doba u kome su laž i nedoslednost principi javnog života više nego ikad, morali su da smetaju. A „Rade Neimar“ je, može biti, samo kolateralna šteta.

Ko će pobediti?

U slučaju vladike Artemija nije u pitanju samo „geopolitika“, nego i „mistika“. Jednostavno, našao se na putu „Nju ejdža“, doba u kome „ne sme biti dva mišljenja kad je pluralizam u pitanju“. Da li će mudrost i dobra volja u njegovom slučaju pobediti nerazum i želju da se jedan nezgodan glas ukloni iz unisonog hora religioznih i „evroatlantskih“ integracija, ostaje da se vidi.

Bilo kako bilo, to je već bilo, i biće dok god postoji Crkva u kojoj, pored Božjeg, ima i ljudskog (često „isuviše ljudskog“). Takav je život u kome svedočimo Istinu.

Jedino u šta možemo biti sigurni je sledeće: ko god da „pobedi“ u ovoj našoj nesreći, posle svih pobednika pobediće Istina (koja je, za pravoslavne, bogočovek Isus Hristos.)

 


[1] Već sam nekoliko puta pisao da sam „stari reakcionar“ – reagujem na nadražaje. Od početka pisanja na hrišćanske teme, pratio sam ono što ljude u Crkvi (ili oko Crkve) zanima i nastojao da na to dajem odgovore (od pitanja sektologije, preko odnosa Crkve i društva, do ekumenizma). Smatrao sam, i smatram, da je živa ljudska reč, katkad polemična, sredstvo kojim se, u dijalogu, dolazi do Istine, i da gušenje slobode govora svuda (pa i u Crkvi) znači rat protiv čovekove bogolikosti.

Kao pravoslavni publicista, reagovao sam tekstovima kad god sam mislio da je neko u Crkvi izložen nepravednoj osudi: godine 1994, u časopisu „Logos“, objavio sam pismo redakciji, smatrajući da se u pojedinim člancima objavljenim u časopisu iznosi pogrešna tvrdnja da je patrijarh Pavle pacifista hominističkog tipa; godine 1999, u kragujevačkim „Pogledima“ objavio sam tekst „Prorok u ostavci?“ braneći vladiku Atanasija zahumsko-hercegovačkog od kritika zbog njegovog povlačenja u mirovinu; godine 2003, pisao sam o besedi mitropolita Amfilohija nad odrom Zorana Đinđića, koju su „drugosrbijanci“ jednodušno osuđivali samo zato što je mitropolit kritikovao Ameriku zbog napada na Irak; godine 2010, kada su izvesni mediji pogrešno tumačili prve izjave patrijarha srpskog Irineja, i o tome sam napisao članak.

Reagujem u trenucima kad se nešto događa, i uglavnom sam na strani onih koji ostanu „sami protiv svih“. Moje reči, naravno, nisu „crveno slovo“ u kalendaru, ali su pisane iskreno, sa namerom da se doprinese trpeljivom i mudrom razgovoru, koji nam je svima potreban, pogotovu u Crkvi.

Čast mi je da ovo razmišljanje mogu objaviti na sajtu „Nove srpske političke misli“, koja prednjači u borbi za pravo na slobodno izražavanje.

[2] U časopisu „Sveti knez Lazar“ (2-3/1996.) vladika Artemije je objavio svoje pismo Sinodu povodom odluke carigradskog patrijarha Vartolomeja. U fusnoti je pisalo: „Dana 29. novembra 1995. godine podneo sam redovnim putem molbu Carigradskoj Patrijaršiji radi dobijanja blagoslova za posetu Svetoj gori. Odgovor je iz Carigrada poslat 27. februara 1996. godine, ali negativan, iz razloga koji se vidi iz ovog našeg odgovora Svetom Sinodu SPC“. Odgovor glasi:
"Svetom arhijerejskom Sinodu

U vezi Vašeg akta br. 491. zap. 284 od 21. marta 1996. godine, kojim mi dostavljate odluku Nj. S. Patrijarha Carigradskog G-na Vartolomeja, kojom mi uskraćuje dozvolu za ulazak u Svetu Goru, čast nam je odgovoriti Svetom sinodu sledeće:

Duboko me je zabolela činjenica da ste Vi, Vaša Svetosti, i braća arhijereji, članovi Svetog sinoda, bez ikakve provere uzeli zdravo za gotovo čistu klevetu sadržanu u aktu Vaseljenskog Patrijarha da ja ,,održavam nekakve odnose i zajednicu sa raskolnicima, sa svrgnutim od strane Grčke Crkve sveštenikom Kiprijanom, koji se naziva episkopom Oroposa i File" (na čemu se i temelji zabrana meni ulaska u Svetu Goru), i što mi, na osnovu toga, skrećete pažnju (u duhu sugestije iz Carigrada) „da se držim kanonskog poretka Pravoslavne Crkve".

Da ste me o tome upitali, Vaša Svetosti, kada sam nedavno bio kod Vas, rekao bih Vam ono što je i Bogu poznato: Da nikada od kada sam Episkop, a i ranije, nisam imao nikakav odnos i zajednicu sa pomenutim Kiprijanom, čak ni putem telefona.

I prvi deo moje tobožnje krivice da ja „svojim rečima i postupcima rušim ugled Vaseljenske Patrijaršije", nema apsolutno nikakva osnova, niti se za potvrdu toga navodi bilo koji dokaz. Naprotiv, postoje mnogobrojni dokazi da onaj koji mene poziva da se držim „reda i predanja Pravoslavne Crkve" (dakle, Vaseljenski Patrijarh Vartolomej) sam lično, i oni sa njim, do sada su pogazili sve svete Kanone i predanja Crkve, sprovodeći svoje ekumenističke i ekspanzionističke ciljeve. Zato je do suza bolno da on i takvi opominju nekoga na držanje kanonskog predanja.

Ja znam, Vaša Svetosti, da ni naš Sinod, niti bilo koji drugi danas u svetu, nije u stanju, niti je spreman, da uzme u zaštitu Svete Kanone i svetootački crkveni poredak i osudi one koji su te osude dostojni (mnogi su i u našoj SPC). Ali zato spreman je i naš Sinod i ostaln u svetu da sude i osuđuju one koji, držeći se Svetih Kanona i predanja Crkve Pravoslavne, podižu svoj glas u odbranu vere pravoslavne i žigošu na pristojan način (iznoseći samo činjenice) one koji su odavno prestupili međe koje postaviše Oci naši. No, ne mari ništa. Živ je Bog naš i svepravedni Sudija, koji to sve dobro vidi i zna, i čiji sud će biti pravedan. Žalosno je samo što mnogi, idući na kompromise i zajedničke molitve sa odlučenima i anatemisanima, sablažnjavaju i vode u večnu pogibao mnoge nevine duše za koje je Hristos postradao.

U uslovima u kojima živim i po moći koliko mi dozvoljavaju, trudim se da budem verni sledbenik i čuvar Svetih Kanona i Svetih Otaca, svedočeći jevanđelsku Istinu, da nikakvu zajednicu nema svetlost sa tamom, ni Hristos sa Velijarom. To i takvo moje svedočenje koje sam, tu i tamo, iznosio uglavnom u „Svetom Knezu Lazaru", doživljava se i uzima kao „rušenje ugleda Vaseljenske Patrijaršije". Ovde ću posvedočiti: Nema nikoga na svetu ko bi mogao ugledu Vaseljenske Patrijaršije toliko naškoditi koliko sam Patrijarh Vartolomej i članovi njegove Jerarhije svojim ekumenističkim postupcima i izjavama, a koje su poznate širom sveta.

Braćo i Oci Sinodalci, Vašu opomenu meni (bez obzira na to koliko je neosnovana) doživljavam kao prvi znak Vaše spremnosti i revnosti da štitite Svete Kanone i poredak Crkve, verujući da će slične opomene biti blagovremeno upućene i onima u SPC, koji su se mnogo o te Kanone ogrešili i greše.

U toj dobroj nadi ostajem Svetom sinodu odan u Gospodu

Episkop raško-prizrenski Artemije

[3] Da skup u Berlinu nije bio nimalo naivan, nego je zaista ocrtao pravce buduće „evroatlantske“ (čitaj: NATO) politike, svedoči i pismo nemačkog javnog delatnika, Vilija Vimera, pisano 2. maja 2000. godine:

„Veoma cenjeni g. kancelaru,

krajem protekle nedelje bio sam u prilici da u slovačkom glavnom gradu Bratislavi prisustvujem konferenciji, koju su zajednički organizovali američko ministarstvo inostranih dela i American Enterprise Institut (Spoljnopolitički institut Republikanske stranke). Glavne teme skupa bile su Balkan i proširenje NATO.

Konferenciji su prisustvovali veoma visoki politički predstavnici, na što ukazuje prisustvo velikog broja predsednika vlada, kao i ministara inostranih poslova i ministara odbrane iz tog regiona. Među brojnim važnim tačkama, o kojima se raspravljalo, neke od tema zaslužuju da ih se naročito istakne:

- Organizatori konferencije su zahtevali da se u krugu savezničkih država što je moguće brže izvrši međunarodno priznanje nezavisne države Kosovo.

- Organizatori su izjavili da se Savezna Republika Jugoslavija nalazi van svakog pravnog poretka, a pre svega izvan Završnog dokumenta iz Helsinkija.

- Evropski pravni poredak predstavlja smetnju za sprovođenje planova NATO. U tom smislu znatno je pogodniji američki pravni poredak za primenu i u Evropi.

- Rat protiv Savezne Pepublike Jugoslavije vođen je da bi se ispravila pogrešna odluka generala Ajzenhauera iz doba Drugog svetskog rata. Zbog toga se iz strateških razloga tamo moraju stacionirati američki vojnici, te da se tako nadoknadi ono što je propušteno godine 1945.

- Evropski saveznici su učestvovali u ratu protiv Jugoslavije da bi, de facto, prevazišli prepreku i dilemu koja je nastala posle usvajanja „koncepta nove strategije" Alijanse u aprilu 1999. godine, odnosno nastojanje Evropljana da se prethodno dobije mandat UN ili KEBS-a.

Ne umanjujući važnost naknadne legalističke interpretacije Evropljana da je, naime, kod širenja zadataka NATO preko granica zakonski dogovorenog područja u ratu protiv Jugoslavije, bila reč samo o izuzetku, ipak je jasno da je u pitanju presedan, na koji se u svako doba svako može pozvati, i tako će mnogi ubuduće i da postupaju.

Valjalo bi da se prilikom sadašnjeg širenja NATO ponovo uspostavi teritorijalna situacija na prostoru između Baltičkog mora i Anadolije, kakva je postojala u vreme Rimskog carstva i to u doba kada je ono bilo na vrhuncu moći i zauzimalo najveće teritorijalno prostranstvo.

Zbog toga Poljska mora da bude okružena sa severa i juga demokratskim državama kao susedima, a Rumunija i Bugarska da obezbede kopnenu vezu sa Turskom. Srbija (verovatno zbog obezbeđivanja nesmetanog vojnog prisustva SAD) trajno mora da bude isključena iz evropskog razvoja.

Severno od Poljske treba da se ostvari potpuna kontrola nad prilazima Sankt Peterburga Baltičkom moru.

U svakom procesu pravu naroda na samoopredeljenje treba dati prednost nad svim drugim odredbama ili pravilima međunarodnog prava.

Tvrdnja da je NATO prilikom napada na Saveznu Republiku Jugoslaviju prekršio sva međunarodna pravila, a naročito sve odgovarajuće odredbe međunarodnog prava - nije osporavana.

Posle ove konferencije, na kojoj se raspravljalo veoma slobodno i otvoreno, ne može da se izbegne važnost i dalekosežnost njenih ocena, naročito kada se ima na umu visok i kompetentan sastav učesnika i organizatora.

Američka strana, izgleda, svesna je i spremna da u globalnom okviru, zbog ostvarivanja svojih ciljeva, potkopa u ukine međunarodni pravni poredak, koji je nastao kao rezultat Drugog svetskog rata u prošlom veku. Sila ima da stoji iznad prava. Tamo gde međunarodno pravo stoji na putu, treba ga ukloniti.

Kada je sličnu sudbinu doživelo Društvo naroda, Drugi svetski rat nije više bio daleko. Način razmišljanja, koji vodi računa samo o sopstvenim interesima, može da se nazove samo totalitarnim.

S prijateljskim pozdravima,

Vili Vimer“

Nije ovo nikakva „teorija zavere“, nego volja svetskih moćnika koja se, na naše oči, ostvaruje, pri čemu su, kako reče Klaus Kinkel, stalni gubitnici upravo Srbi.

Zato Turska najavljuje veliki povratak na Balkan, i zato ljudi poput vladike Artemija moraju da odu. Oni, jednostavno, ne veruju da je Stambol na Bosforu dobra budućnost za nas – ni kao prestonica „pravoslavnog ekumenizma“ (u kome Fanar prednjači), ni kao prestonica novoosmanske imperije.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner