Početna strana > Debate > Crkva i politika > Lice i naličje hajke na vladiku Artemija
Crkva i politika

Lice i naličje hajke na vladiku Artemija

PDF Štampa El. pošta
Grigorije Vojvodić   
četvrtak, 18. februar 2010.

Najnovija ofanziva privremenih „kosovskih institucija” u pravcu priznavanja „nezavisnog Kosova” od još većeg broja zemalja pokazuje da tamo gde ima dima, ima i vatre. To je dokaz da hajka na vladiku Artemija nije inicirana samo „nepravilnostima” u poslovanju Eparhije raško-prizrenske, već ima za cilj i uklanjanje jedinog čoveka koji je zaista stajao na putu legalizacije narko-NATO „države”.

Pokušaj da se ilegalna tvorevina na tlu Srbije legalizuje bio je i Memorandum o razumevanju, kojim je Crkva trebalo da prihvati „obnovljene” svetinje, koje su šiptarske bande divljački, na očigled celog „civilizovanog” sveta, popalile i porušile, dok su ih „kosovske institucije” obnovile. Ovo prihvatanje memoranduma trebalo je da bude prvi korak u bar neformalnom priznavanju legalnosti “kosovskih institucija” od strane Srbije. Pošto vladika Artemije nije hteo da potpiše ovaj memorandum, trebalo ga je izolovati. To je učinjeno preko vikarnog episkopa Teodosija Šibalića, koji je kršeći veliki broj kanona i propisa Crkve otkazao poslušnost nadležnom arhijereju, a potom postao glavni oslonac svih onih koji su hteli da se memorandum prihvati u eparhiji. Među njima su bili srpski aktuelni političari, šiptarski „zvaničnici”, pojedinci unutar Crkve i njihovi mentori iz američke administracije. Na vladiku Artemija je u to vreme vršen prljav pritisak.

Prvo je Teodosije Šibalić pokušao da ubedi pojedine monahe odane vladici Artemiju da je vladika Artemije postao psihički neuračunljiv jer neće da prihvati takvu „blagodat” kakva je famozni memorandum. On je hteo da se vladika odstrani iz eparhije pod izgovorom da mu je potrebna lekarska pomoć. Pošto mu taj plan nije uspeo, onda je Sinod pretio Artemiju da će pokrenuti postupak protiv njega za nepoštovanje odluka Sabora.

Sve ovo se događalo prošle godine. Vladika Artemije je znao da bi se postupak koji bi bio pokrenut protiv njega otezao u nedogled i da za to vreme ne bi mogao da vrši funkciju nadležnog arhijereja Eparhije raško-prizrenske, već bi to umesto njega radio administrator. Administrator bi bio čovek koji prihvata memorandum i sarađuje sa „kosovskim institucijama”. Zato vladika, birajući između Scile i Haribde i memoranduma, prihvata memorandum.

Međutim, vladika na terenu ne želi da postavljanjem sveštenika u porušene svetinje ugrozi njihove živote, zbog kvaliteta „obnove” (crkva u Prizrenu je „obnovljena” tako da sama od sebe može da se sruši) i zbog toga što su ti objekti na teritoriji koja je etnički očišćena od Srba pa bi sveštenici bili nezaštićene mete lokalnih Šiptara, ali bi bili, u slučaju da je to medijski potrebno, i dokaz da je Kosovo „multietnička država”. Vladiku Artemija Sinod pokušava da izoluje u Prizren, pa mu tada episkop niški, a sada patrijarh srpski Irinej, pompezno pred kamerama, predaje na korišćenje „obnovljeni” dvor Eparhije raško-prizrenske i dirljivo saopštava “da napokon može da se vrati kući”.

Plan je bio da se vladika Artemije izoluje u Prizren, gde bi sa svoja dva saradnika bio okružen vojnicima KFOR-a. Pošto vladika Artemije nije prihvatio da napusti manastir i srpsku enklavu Gračanicu, svima je postalo jasno da će sprovođenje memoranduma ići daleko teže nego što je očekivano. Zato se podiže nova hajka na vladiku Artemija. Ponovo se pokreću iste optužbe i ista pitanja na koje je vladika pre više od godinu dana već odgovorio. Priča o famoznom „Rade neimar“ preduzeću bila je aktuelna i ranije i komisija Sinoda je proveravala poslovanje eparhije, ali je sva dokumentacija koju su dobili lično od vladike Artemija bila uredna.

Ovog puta vidimo da je vladika Artemije izložen već oprobanom metodu medijske satanizacije, koji smo, nažalost, kolektivno iskusili na svojoj koži. Novi administrator eparhije se svojski trudi da u medijima ukalja vladiku Artemija i predstavi ga kao inferiornog čoveka koji je „posednut“ izvesnim Simeonom Vilovskim. Simeon Vilovski je predstavljen kao nekakvo arhetipsko oličenje zla ili, kao što reče novi administrator eparhije, „mračan čovek“.

Bez obzira na to ko je kome tu mračan, vladika Artemije se našao na putu mnogima, od sitnih srpskih liferanata, tajkunčića i političara koji su preko svojih ispostava na Kosovu i Metohiji hteli da peru novac (ne zaboravimo na KiM ne postoji porez), pa sve do velikih “bosova” narko-mafije među kojima su i članovi bivše administracije Bila Klintona i EU. Većina onih koji su Srbima na KiM došli glave ima privatne firme na KiM preko kojih pere prljavi novac od narkotika, oružja, prodaje organa i ljudi. Među njima je svakako, nama po zlu najčuvenija, Madlen Olbrajt, zatim Kušner, Holbruk, itd.

Čitav ovaj biznis ne može da proradi punom parom dok kapital ne počne da protiče kroz „legalne institucije”. Na putu legalizovanja ovih institucija je do sada stajao vladika Artemije. Ipak, priznanje Kosova i Metohije kao države je od najvećeg značaja za američke geostrateške ciljeve. Znam da će neki reći da iznosim priče o teoriji zavere, ali ne radi se ni o kakvoj teoriji zavere već o postizanju ciljeva jedne supersile i svetskog prljavog biznisa. Pošto ni supersila ni prljavi svetski biznis ne mogu više čekati da Srbi napokon sami priznaju „državu” Kosovo, potrebno je radikalnim merama to ubrzati. Zato se ofanziva vrši u nekoliko pravaca, a na jednom od njih je stajao vladika Artemije.

Da li je Simeon Vilovski kriv, utvrdiće nadležni organi. Da li je vladika Artemije znao ili nije znao za delovanje Simeona Vilovskog, i to će biti utvrđeno. Međutim, posledice ovakve hajke na vladiku Artemija biće vidljive uskoro. Najgore je što te posledice na svojoj koži neće osetiti oni koji su hajku pokrenuli i koji je vode, već će ih osetiti naš narod na KiM. Cilj je da se preko srpskih svetinja na KiM u svetu stvori lažana slika o “multietničnosti” Kosova i da se prikaže kako u “legalnoj i pravnoj državi” Kosovo postoje pravoslavni manastiri i crkve, u kojima žive pravoslavni monasi. To što u nekim manastirima i danas monasi žive kao u getou i to što nakon priznanja (posrednog ili neposrednog, svejedno) „države” Kosovo od strane Srbije neće biti naroda koji će posećivati te manastire i crkve, nikoga nije briga. Doduše, ko ovde još brine o narodu?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner