Početna strana > Debate > Crkva i politika > Nekrolog patrijarhu Pavlu
Crkva i politika

Nekrolog patrijarhu Pavlu

PDF Štampa El. pošta
Robin Foks   
subota, 05. decembar 2009.

(Gardijan, 03.12.2009)

Njegova svetost Pavle, arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh Srpske pravoslavne crkve – to je veličanstvena titula, a na neki način se čini da je u neskladu sa životom čoveka koji ju je nosio skoro 19 godina. Koliko god je to bilo moguće, patrijarh Pavle, koji je umro u 96-oj godini, živeo je život skromne jednostavnosti. Prema svakom koga bi sreo odnosio se na miran i nežan način; bilo je nemoguće ne uvideti njegovu veoma duboku duhovnost, svetost ličnosti i mudrost, koje je toliko mnogo ljudi u njemu videlo – svetost i mudrost koji verovatno i objašnjavaju duboko poštovanje i ljubav koje je tako mnogo ljudi u Srbiji, bez obzira da li su religiozni, gajilo prema njemu.

Jasan primer tome, kao i o njegovoj živahnoj – a ponekad i pomalo nestašnoj duhovitosti, može se videti u ovoj često ponavljanoj anegdoti o njegovoj reakciji na dolazak ostalih episkopa SPC na sastanak Svetog sinoda: Gledajući kroz prozor svoje spartanske sobe u Patrijaršiji na pristigle mercedese i BMV-e svojih kolega, glasno se zapitao u čemu li bi episkopi putovali da nisu položili zakletvu siromaštva? On se obično vozio javnim transportom i često bio viđan u beogradskim autobusima i tramvajima.

Pavlova patrijaršijska služba je obuhvatala težak period u životu njegove crkve i države. Stupivši na položaj u decembru 1990. godine, bio je prizvan da vodi crkvu kroz godine dugog i nasilnog nestajanja Jugoslavije, kroz sankcije koje su Srbiji zbog toga bile nametnute, kroz krizu oko Kosova i kampanju NATO bombardovanja 1999. Tokom tog perioda, bilo je trenutaka kada su njegove aktivnosti mogle izgledati kontradiktorne: iznošenje zajedničkih saopštenja sa vođama muslimanskih i rimokatoličkih zajednica o Bosni, u kojima su osuđivana etnička mržnja i nasilje – dok je istovremeno ostajao blizak vođstvu bosanskih Srba, kao i njegovo kolebanje od podrške do osude predsednika Miloševića tokom 1990-ih godina.

Možda je bio politički naivan, naročito onda kada se suočavao sa ponovnim uzdizanjem nacionalne crkve posle dugih decenija komunističke represije, kao i sa uzdizanjem nacionalnog političkog pokreta koji je težio svođenju starih računa i stvaranju “Velike Srbije“ – pokretu koji je želeo da u odobravanje svojih ciljeva uključi i crkvu. Ipak, njegova glavna briga je bila posvećena narodu i crkvi koje je voleo, a imao je i takta da se javno izvini kada je shvatio da je u političkoj areni učinio pogrešne korake.

Rođen tokom prvih meseci Prvog svetskog rata, Pavle je osnovno školovanje dobio u seoskoj školi rodnog sela u Slavoniji (danas Hrvatska), a kasnije u Tuzli (sada Bosna i Hercegovina) i u Beogradu, pre no što je, uprkos daleko većoj sklonosti za tehničke predmete, stupio u Pravoslavnu bogosloviju u Sarajevu, 1930. godine. Na Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu stupio je 1936. godine, ali je kasnije prešao na Teološki fakultet.

Kada je izbio Drugi svetski rat, stupio je u vojni sanitet. Tokom nacističke i bugarske okupacije, prvo je radio u Beogradu na raščišćavanju ruševina od bombardovanja, a docnije po raznim manastirima, kao učitelj izbegličke dece. Tokom tog vremena postavljena mu je dijagnoza tuberkuloze, ali mu se zdravlje u znatnoj meri oporavilo posle rata.

U manastir je stupio 1948. godine i primio ime Pavle – rođen je kao Gojko Stojčević; služio je u manastirima Blagoveštenje i Rača i predavao u bogosloviji u Prizrenu, na Kosovu. Nastavio je akademske studije i 1957. godine dobio titulu doktora Novog zaveta i liturgije na Teološkoj akademiji u Atini, i posvećen za episkopa Raške i Prizrena – episkopije koja obuhvata južnu Srbiju i Kosovo, s velikim muslimanskim i albanskim manjinama. Više od 30 godina kasnije, u decembru 1990. godine, bio je izabran za patrijarha, umesto patrijarha Germana, koji je bio bolestan i umro sledeće godine.

Pavlova vezanost za Kosovo ostala je snažna tokom čitavog njegovog života i svešteničke službe; osećao je veliki bol i tugu videvši to oblast rastrzanu etničkim nasiljem poznih 1990-ih godina. Neumorno je radio na tome da na tešku sudbinu tamošnjih pravoslavnih stanovnika i mnogih kulturnih blaga u starinskim manastirima i spomenicima privuče svetsku pažnju, ali – nažalost, njegov tihi glas često nije bio uslišen.

Poslednje godine života su mu bile obeležene sve većom slabošću i lošim zdravljem, pa je od jeseni 2007. stalno boravio u Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, mada je povremeno nastavljao da izdaje javna saopštenja i komentare.

(Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis)

http://www.guardian.co.uk/world/2009/dec/03/patriarch-pavle-obituary

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner