Početna strana > Debate > Crkva i politika > O obnovi pravoslavnih svetinja na Kosmetu ili u odbranu vladike Artemija
Crkva i politika

O obnovi pravoslavnih svetinja na Kosmetu ili u odbranu vladike Artemija

PDF Štampa El. pošta
Milan V. Mićunović   
četvrtak, 04. mart 2010.

Ovaj tekst je napisan sa željom da se sa profesionalnog stanovišta ponovo osvetli jedan događaj od izvanredne važnosti – obnova srpskih svetinja na Kosovu i Metohiji.

„Analiza istine o obnovi“ – Pod ovim naslovom je dr Milan Glišić, redovni profesor Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, sudski veštak i član Revizione komisije Srbije Ministarstva za infrastrukturu Srbije, u knjizi Neodrživa obnova (Beograd–Gračanica 2008) ,dao kratak (ukupno tridesetak strana) bogato ilustrovan i sasvim jasan izveštaj o radovima na obnovi.

Navešću ovde samo nekoliko zaključaka (str 82–84) na koje bih se dalje osvrnuo:

Deo zaključka 1. (a) objekti nisu fotografisani, (b) uzorci materijala nisu ispitivani u laboratoriji, (v) o stabilnosti čitavog objekta i njegovih vitalnih delova se uopšte nije vodilo računa, (g) objekti na čiju se sanaciju čeka, nisu zaštićeni od daljeg propadanja, (d) otkopani su temelji tako da atmosferska voda preti katastrofalnim posledicama po stabilnost itd.

Zaključak 2. Radovi se izvode nestručno, lošim materijalima i bez poštovanja restauratorskih uslova.

Zaključak 3. Preduzeća nisu kvalifikovana za ovakvu delatnost.

Zaključak 4. Nadzora ili nema ili je nestručan.

Zaključak 7. Karakteristike korišćenih materijala su veoma loše zbog visoke temperature požara i njegovog dugog trajanja.

S obzirom na to da predajem mehaniku već 40 godina (moji radovi i knjige u Srbiji i inostranstvu mogu se videti na adresi http://staff.mfkg.kg.ac.rs/mmicunovic), mogu sasvim kompetentno da govorim o stabilnosti statičkoj i seizmičkoj (zemljotresnoj), kao i termomehaničkom oštećenju i zamoru materijala. Koliko je to važan i delikatan zadatak, neka posluži činjenica da je doktor Panagios Panagiotopulos, profesor Univerziteta u Solunu (i Ahenu u Nemačkoj), pravoslavni Grk i jedan od najtalentovanijih naučnika Grčke iz oblasti mehanike, godine 1986. od jerusalimskog patrijarha dobio zadatak da prouči mikroprsline na zidovima groba Gospodnjeg. Na ovoj najznačajnijoj građevini nikada požara ni vandalizma nije bilo a prsline su bile jedva okom vidljive. U februaru 1987. godine, on me je pozvao u naučnu posetu, tako da sam sve crteže i analize mogao detaljno da pogledam. Dakle, u nekoj zgradi čak i sitne prsline mogu da se spoje i izazovu takozvanu magistralnu prslinu sa rušenjem čitavog objekta. Kako li je tek na „restauriranim“ crkvama Kosova i Metohije? Naglašavam da je, u ovoj oblasti gradnje i nauke, Građevinski fakultet u Beogradu uvek imao visok međunarodni ugled i visoko ocenjene međunarodne projekte, a iz Prištine i sa Kosova ne znam nijednog uglednog profesora mehanike albanske narodnosti. Posebno bih naglasio da je u samom vrhu svetske nauke u oblasti oštećenja i zamora bio pravoslavni Srbin, profesor Dušan Krajčinović (sa Nortvestern univerziteta u Evanstonu, SAD) sa takozvanom „biblijom“ oštećenja: Damage Mechanics (Mehanika oštećenja), najvažnijom knjigom u toj oblasti do sada štampanom u svetu. Dva njegova nekadašnja doktoranta, a sada profesora Univerziteta u Beogradu, jesu Dragoslav Šumarac i Sreten Mastilović. Treći, veoma ugledni saradnik Krajčinovićev je Vlado Lubarda, profesor u San Dijegu, Kalifornija, i pravoslavni Srbin iz Crne Gore. Na našem univerzitetu u Kragujevcu, takođe, ima nekoliko profesora iz ove oblasti sa značajnim međunarodnim rezultatima koji su ostvarili niz značajnih projekata iz te oblasti u Srbiji i inostranstvu. Naglašavam da su albanski demonstranti ubili 1999. godine u Prištini profesora mehanike Bašića, sa prištinskog građevinskog fakulteta, zbog srpske registarske tablice na njegovom automobilu.

Posle ovog uvoda postaje jasno da je pristup ovom problemu ljudi koji su naterali vladiku Artemija da se saglasi sa obnovom od strane onih koji su i krstove lomili, u najmanju ruku, neodgovoran. Zašto?

Jer statički loše izgrađeni objekti predstavljaju opasnost za vernike u bliskoj i daljoj budućnosti. Pristup značajnim projektima mora biti odgovoran, pogotovu ako se radi o verskim objektima u srcu Srbije.

Odsustvo konsultovanja naših, u svetu vodećih stručnjaka, ukazuje na nenormalni postupak, sa velikim pritiscima i ucenama, da se radovi povere izvođačima sa Kosova.

Daje se legitimitet nestručnim i, dokazano, neprijateljski raspoloženim ljudima. O posledicama za SPC i neku čak i kratku istoriju pravoslavlja na Kosovu i Metohiji samo se sa jezom može pomisliti. I bez ovakve obnove, već se piše nova istorija pravoslavlja na Kosovu i Metohiji, u kojoj stoji da srpske crkve nisu srpske već albanske.

Dok sam prvom delu teksta mogao autoritativno da pristupim, ostatak ću pisati sa skrušenošću kao poslednji od pravoslavnih hrišćana. Ipak, dao bih jednu leptu iako sam sasvim nedostojan.

Pre svega, o udarcu čuvenom lopatom po najnižem delu leđa jednog narkomana, koji je uneo drogu u centar za lečenje narkomana na lokaciji manastira Crna reka, a pod staranjem protojereja Branislava. Žestoke osude i medijska hajka trajali su sve dok se vladika Artemije mogao ikako dovesti u vezu sa ovim centrom. Tada je interesovanje za sudbine ovih nesrećnih mladih ljudi naglo nestalo. Činjenica da je desetak tih nesrećnika zbog predoziranja van ovog centra umrlo najglasnije kritičare više nimalo nije interesovala. Dakle, šta je važnije: duša čovekova i njegovo izlečenje od strašne bolesti ili lopata i prenemaganje o ljudskim pravima? Veći broj roditelja je u svojim TV izjavama dao najiskreniju podršku ocu Branislavu. Zašto? Jer su bili spremni na to da njihova nesrećna deca dobiju i grdne batine, samo da duše svoje spasu od potčinjenosti igli.

U „sajber“ otporu drastičnom kažnjavanju i zatočenju vladike Artemija (termin u sjajnom članku Aleksandra Đikića na sajtu NSPM) ogromna većina pravoslavnih vernika iskazuje mu iskrenu podršku i saosećanje. A kakvo je njegovo ponašanje? Tokom svih napada nikada se nije branio ni jednom jedinom rečju – kao Gospod naš Isus Hrist. A imao je čime, jer je skoro četvrtinu monaštva u SPC svojom blagoslovenom rukom pomilovao i Bogu priveo. Napadali su ga oni koji su se „proslavili“ igranjem fudbala, grubim, nedostojnim i nasilničkim ponašanjem, kao i zahtevom patrijarhu Pavlu da ustupi mesto nekom autoritativnijem, jer više nije sposoban da vodi crkvu (iako je on svojom veličanstvenom sahranom priveo više ljudi pravoslavnoj veri nego što je iko mogao i da pomisli). Uzgred, jedini sport monaha u Crnoj reci, sve do dolaska prinudnog upravnika u Gračanicu, bio je velike metanije, svenoćna bdenja, post i molitve za naš grešni narod. I sada oni, sveti molitvenici naši, ne štrajkuju glađu, već se mole Bogu za sve nas, pa i za one koji ih gone.

Imao sam prilike da više puta boravim u manastiru Crna reka i da se divim i monasima i mnogobrojnim mladim iskušenicima ne samo tokom jutarnjih i večernjih molitava, nego i zbog njihovog uobičajenog kontakta sa ljudima. Zaista su se ti mladi ljudi, pripravnici za uzvišeno monaško zvanje, ponašali kao velikoshimnici – uvek u molitvi, poslušno i bez ijedne suvišne reči. Njihovom uznemirenju i žalosti sada nema kraja.

O finansijskoj kontroli i prljavoj kampanji protiv igumana Simeona Vilovskog se može reći sledeće: ako je kriv neka odgovara, ali, ne unapred bez valjanih dokaza. Očinsku ljubav vladike Artemija za sva svoja čeda, pa i za one koji su (možda) sagrešili, neki naši nervozni crkveni velikodostojnici ne mogu da shvate. Koliko smo puta rekli da se u Hagu Srbima sudi po komandnoj odgovornosti. Ovde je u pitanju upravo to. Kako knjižiti milostinju u manastiru Crna reka, nesrećnim i sirotim Srbima, kada im se daje koliko god se može. Niko se gladan, žedan i neutešen iz ovog svetog hrama nije vratio. U koju knjigu to upisati, kada je Hrist rekao da milostinju valja činiti tako da jedna ruka ne zna kada druga daje.

Izgleda da je u SPC samo vladika Artemije dužan da bude poslušan. On to i jeste, jer se više puta priklonio odlukama, ne samo Sabora SPC već i Sinoda. Dokaz je upravo i prvi deo ovog mog teksta. S druge strane, posle tri odluke Sabora SPC da se ima služiti kako su služili Sveti Vladika Nikolaj Ohridsko-Žički i Ava Justin Ćelijski, neki episkopi su izjavili da su oni iznad Sabora i da ih odluka Sabora ne obavezuje. Njih ne interesuje ni kako njegova svetost Irinej služi. Ni dlaka sa glava im ne nedostaje. I dalje nam naturaju veličinu nekog Jovana Zizijulasa, a Svetog Savu i ovde pomenuta dva naša svetitelja tiho guraju u stranu. Nemaju još snage da se sa njima, slavnim svetiteljima našim, obračunaju, već jedino, ponekad, mogu da kažu da „ikumenizam“ nije isto što i ekumenizam.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner