Početna strana > Debate > Crkva i politika > Odgovor episkopu bačkom Irineju
Crkva i politika

Odgovor episkopu bačkom Irineju

PDF Štampa El. pošta
Mladen Švarc   
subota, 09. jul 2011.

Vaše preosveštenstvo, episkope bački g. Irineju, poštovani nekadašnji kolega Mirko Buloviću!

Primio sam ovih dana Vaše saopštenje o poseti pape Benedikta Hrvatskoj, pa želim da ukratko odgovorim na Vaše teze.

U duhu legitimnog hrišćanskog ekumenizma Vi ste principijelno otvoreni za Papine poruke, pa mu uvodno upućujete pohvalu za ono što je rekao u prilog i podršku hrišćanskoj porodici i omladini, i tu sa svoje strane nemam ništa da dodam ili da oduzmem, sem napomene da govorim u svoje ime, sa svoga sopstvenog stanovišta: filosofski metafizičkog (bliskog hrišćanstvu, mada ne i hrišćanskog), a politički desnog, desno-konzervativnog, pa u tom smislu i sam prihvatam Papine reči.

I, da odmah apsolviram ono u čemu se slažemo: naravno da je i Balkan deo Jevrope, da je to i nekadašnja Rumelija, da je to Srbija, a svakako bi bilo bespredmetno međusobno se ubeđivati u to kako stara jelinska, u stvari grčko-rimska kultura, uz hrišćanstvo jeste konstituišući temelj našega jevropskog kontinenta. Ja bih još dodao i modernu, koja započinje sa renesansom i reformacijom, pa onda prosvetiteljstvom i revolucijom, i traje do naših („postmodernih“) dana – jer je nesumnjivo da je i ona, u dobru i/ili zlu, oblikovala Jevropu kakva je danas.

Hrvatski narod poneo je iz obeju Jugoslavija porazna iskustva, i svako smeštanje na Balkan on već i nesvesno, instinktivno doživljava kao pritisak u smeru novih jugoslovenskih ili jugoidnih integracija.

Ali tu već počinju i nesporazumi, nesaglasnosti, neslaganja. Geografski (mada i oko toga ima sporova), pa, razume se, i kulturno (u navedenom smislu), i Hrvatska može da bude smatrana kao deo Balkana (ali i srednjejevropskog i sredozemnog regiona). Kada Hrvati izražavaju određeni protivubalkanski afekt, onda je to zato što reč „Balkan“ shvataju u jednom, takođe upotrebljavanom, pogrdnom značenju (kao što postoji i određeni, poznati nam pogrdni smisao „vizantinizma“, uprkos onoj veličanstvenoj istoriskoj činjenici koju Vizantija sa svojom hiljadugodišnjom istorijom svakako pretstavlja). Hrvatski narod poneo je iz obeju Jugoslavija porazna iskustva, i svako smeštanje na Balkan on već i nesvesno, instinktivno doživljava kao pritisak u smeru novih jugoslovenskih ili jugoidnih integracija. Uz to mu se sada nameće i ominozna sintagma, štaviše projekt „zapadni Balkan“, pod kojim on može da zamisli samo jugo-restauraciju, koju refleksno odbacuje. To je tako i to treba razumeti.

Sa druge strane, i Srbija, Albanija, Rumunija, Bugarska... (Turska je posebno pitanje!), balkanski narodi, zemlje, države – sigurno pripadaju Jevropi. Bez njih nema celovitog kontinenta bele rase, a plausibilna je i Vaša primedba da se Jevropa, u smislu tradicionalnih vrednosti i kulture, kao duhovni prostor širi i na područja drugih kontinenata.

Pri tome, međutim, imam na umu principijelni stav, istoriske okolnosti i pitanje naših korena, ništa drugo. Jer, Jevropa i današnja „jevropska zajednica“ nisu isto! Zato sam se (možda ste čitali moj govor o tome) oštro suprotstavio i Papinoj poruci Hrvatima da će ih podržati u procesu pridruživanja tom judeo-masonskom, tehno-birokratskom, nenarodno-pljačkaškom udruženju lažnog imena Jevropa. Papa očigledno smatra da će Hrvatska u „EU“ da brani hrišćansku civilizaciju. Opet antemurale? Ali za to neće u „uniji“ imati glasa, nestaće i ona i njen glas. Takva „Jevropa“ ne treba Hrvatima, takva ne treba ni Srbima, i zato sam, u komunikaciji sa nekim Srbima, uvek isticao uverenje da nam je, bez obzira na hrvatsko-srpska neprijateljstva iz prošlosti i, možda, budućnosti, trenutni (a verovatno i vrlo trajni), markantni i prepoznatljivi zajednički neprijatelj ta psevdo-Jevropa kosmopolitizma, materijalizma, slobodne trgovine i profita.

Problem je u tome da mnogi Hrvati i Srbi (možda čak njihova „demokratska većina“) nisu svesni opasnosti i, štaviše, propasti koje ih čekaju u „EU“.

Problem je u tome da mnogi Hrvati i Srbi (možda čak njihova „demokratska većina“) nisu svesni opasnosti i, štaviše, propasti koje ih čekaju u „EU“. Ali na to ne moramo da se obaziremo: važniji su nacionalna sudbina, nacionalno preživljenje, od demokratske ideologije i procedura! Bezbožni karakter „EU“ posebno je pitanje, o kome Vama nije potrebno posebno razlagati. Što se mene tiče, spominjem samo toliko da mi, sama po sebi, ne smeta izolovana, i za sekularno udruženje po sebi razumljiva okolnost odsutnosti Svevišnjega iz „EU“-ustava: Bogu je mesto in excelsis, a ne u efemernim hartijama zemaljskih uredbi.

Pišete i o zagrebačkom nadbiskupu (srpski: arhiepiskopu) Stepincu. Sećam se kako su Vam svojevremeno kod kuće zamerili kada ste se u Zagrebu fotografisali sa kardinalom Bozanićem pod Stepinčevom slikom. Sada ste pokazali da ste prema ovome sasvim kritički raspoloženi. Ne treba posebno naglašavati kako je Alojzije Stepinac složena, pa i protivurečna, za neke svakako kontroverzna ličnost. Ovde mislim i na njegovu ulogu dobrovoljca na Solunskom frontu, na kraljev pristanak da Stepinac nasledi zagrebačkog nadbiskupa Bauera itd. U Hrvatskoj je poštovan sa svog rodoljublja, jer je prihvatio Državu Hrvatsku i zbog otpora Titovim pritiscima podneo mučeništvo. Da je zaista bio aktivni saradnik ustaških vlasti (naročito u onome što je druga J. prikazala kao zločin), Tito bi mu nesumnjivo sudio odmah posle rata. Istina je da je Stepinac u NDH stalno nešto kritikovao i bio je u popriličnoj meri persona non grata. (Ali Pavelić mu, za razliku od Tita, ipak nije sudio.)

U stvari bi se, s obzirom na Stepinčev stav prema NDH i stav posmatrača prema njemu, shematski moglo da razlikuje četiri viđenja Stepinca: (1) Sklon je NDH, dakle je dobar (hrvatski naconalisti); (2) Nesklon je NDH, dakle je dobar (zvanični pretstavnici današnje Hrvatske); (3) Sklon je NDH, dakle je loš (Jugoslavija, Srbi); najzad, (4) Nesklon je NDH, dakle je loš (kritičari iz redova radikalnih hrvatskih nacionalista).

Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj je doživljena, svakako ne bez sopstvene krivice, kao produžena ruka beogradskog hegemonizma.

Vojni je vikar u ratnoj Hrvatskoj bio de facto Vilim Cecelja (koga sam, uzgred, poznavao kao izuzetno moralnu i miroljubivu ličnost, imao je nadimak „svetac“); uostalom, zašto bi ta služba bila nečasna? A da je Stepinac delovao kao poslanik u Hrvatskom državnom saboru, to mi je prva vest. Ali su zato unutra bili četvorica hrvatskih pravoslavaca. Kao što znate, poglavnik Pavelić ustrojio je 1942 Hrvatsku pravoslavnu crkvu prema opšteprihvaćenom načelu autokefalnosti crkava grkoistočnog obreda. Znate svakako kako je pod Titom skončao stari metropolita Germogen, kao i episkop Spiridon Mifka. Baš ovih dana intenzifikuje se u Hrvatskoj inicijativa za obnovu HPC. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj je doživljena, svakako ne bez sopstvene krivice, kao produžena ruka beogradskog hegemonizma.

Na kraju, iz perspektive svoje skromne, nekonfesionalne filosofiske teologije, rado prihvatam Vaš upečatljiv finale furioso: Bog je pomiritelj kako ga Mikelanđelo prikazuje. Pomiritelj prošlog sa budućim. [I sadašnjim, dodao bih, jer je iz večnosti. U večnosti, pod okriljem neuništive transcendencije, mire se dimenzije vremena; u njoj mire se i svi narodi, koliko god se na ovome svetu mrzeli i tukli i svaki za sebe bio u pravu u srazu nacional-egoističkih impulsa i interesa i mitologija.] Vi pak kažete naposletku i ovo: Bog je naš Istok i Zapad, Bog je Sever i Jug, Bog je – Sve! [Jeste Bog Sve, sve drugo je Ništa, a Nešto jeste samo po onome Svemu. O tome, o Svemu, kao i o svemu (svemu metafizičkom), moja knjiga „Iskon i Eshaton“, koja je u završnoj fazi.]

Kako vidite, nisam se odlučio na cepidlačke i besplodne rasprave o temama o kojima, po prirodi stvari, ne mislimo isto, niti se možemo međusobno uspešno uveravati. Svaki narod ima svoju samosvest, svoje narodne osećaje i svoju nacionalnu volju. Nacije i nacionalizmi prirodni su i bogomdani sastojci našega sveta. (Od Psevdodionisija Areopagite smo naučili da je Bog stvorio narode prema svojim anđelima.) Tako i Vi, iako visoki sveštenik jedne hrišćanske crkve, učestvujete u nacionalnoj sudbini svoga srpskog naroda, pa i po cenu određene jednostranosti, pristrasnosti i nekritičnosti. Tako čine i ostali narodi. Svi oni umanjuju svoje mane i krivice, preteruju sa tuđim krivicama i sopstvenim žrtvama. Sasvim je druga tema ono što je moguće utvrditi na planu „objektivne istoriske istine“, jer protivurečni stavovi ne mogu jednako da budu istiniti.

(Autor je predsednik Nove hrvatske desnice)  

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner