Početna strana > Debate > Crkva i politika > „Ostavka” i izbor patrijarha
Crkva i politika

„Ostavka” i izbor patrijarha

PDF Štampa El. pošta
Miodrag M. Petrović   
četvrtak, 06. novembar 2008.
Bolest patrijarha Pavla, poglavara Srpske pravoslavne crkve, povod je za mnoga javno izražena oprečna mišljenja o tome da li za njegova života treba birati novog patrijarha.
Sva ta oprečna mišljenja, bilo da ih iznose crkveni velikodostojnici bilo „verski analitičari”, svode se uglavnom na proizvoljnosti i domišljanja. Daleko su od bilo kakvog kanonskog uporišta. Ona nam otkrivaju nedovoljno poznavanje prirode Crkve i njenog ustrojstva, ali i neku dublju pozadinu: Ko, u kom trenutku i iz kojih pobuda pokreće pitanje izbora novog patrijarha, a patrijarh još živ. Otkrivaju nam i dublju pozadinu ukrštanja interesa pojedinih arhijereja, ali i onih interesa koji se odnose na dnevnu politiku i međucrkvene odnose na relacijama: Rim – Carigrad – ujedinjena Evropa. U svemu tome najmanje razumevanja mogu da imam za nekanonske izjave pojedinih arhijereja u srpskoj crkvi, jer su one, zato što potiču iznutra, i najštetnije.

Uvedena necrkvena praksa da se za života prethodnog patrijarha Germana bira drugi za crkvenog poglavara izrodila je mnoge gorke plodove, od kojih je i ovaj, kao najveći – da se to pretvori u običaj. A takvom običaju posle nema kraja. Proširiće se i na obolele ili tendenciozno proglašene obolelim arhijereje, što vodi u srozavanje kanonskog crkvenog ustrojstva. Zato se ne sme zaboraviti važno kanonsko načelo po kojem „ništa od onoga što protivu reda biva, ne sme biti na uštrb ustanovljenome po pravilima” (Prvo-drugog sabora u Carigradu 861. godine, pravilo 7). U skladu sa tim, veoma važnim, kanonskim načelom, kod Svetoga Save u „Zakonopravilu” na kraju 17. pravila istoga sabora izričito se naglašava da „ono što retko biva nije crkveni zakon” (M. Petrović, „Zakonopravilo Svetoga Save na srpskoslovenskom i srpskom jeziku”, 1. strana 497, manastir Žiča 2004. godine).

Nijedna od pomesnih pravoslavnih crkava, koje su pribegavale sličnoj praksi, nije ostala pošteđena dubokih potresa. Nijednim kanonom crkveni oci nisu tako nešto omogućili. Bolest ne može biti razlog za „razvod” episkopa od „neveste”, tj. eparhije. Takvome se bratoljubivo, u duhu crkvenosti, dodeljuje ispomoć susednog arhijereja, čime se ne omogućava bilo kakvo dodatno nanošenje bola obolelome.

Ako bi se kandidatu za episkopa ili patrijarha unapred predočilo da računa, ukoliko se razboli, da može biti smenjen, pitanje je da li bi pristao na izbor, jer tako nešto bi predstavljalo pokušaj ograničavanja dejstva Duha Svetoga i njegove blagodati koja je jača i daleko od svake ljudske kombinatorike.

Kanonsko je načelo i crkvena praksa da obolelog patrijarha zamenjuje najstariji po hirotoniji ili rukopoloženju mitropolit. Takav je u ulozi „bljustitelja”, a ne patrijarha, što znači da je hranitelj ili čuvar patrijaraških prava dok je sprečen da ih sprovodi.

Da bi se izbeglo bilo kakvo vlastoljublje, ili gordost, ili razdor, „bljustitelji” ostaju do godinu dana i isključuju se iz izbora za tron koji su čuvali. Po isteku jedne godine tu dužnost preuzima sledeći najstariji po hirotoniji. Na taj način put do izbora novog episkopa, odnosno patrijarha, ničim nije opterećen. To je samo jedan od pokazatelja koliko se Crkva kao prevashodno božanska ustanova razlikuje od administrativnog upravljanja u državi.

Na patrijarha Pavla odavno se vrše pritisci da podnese „ostavku”, ali ostavke na darove Duha Svetoga su nezamislive. Bio sam mu sagovornik 2006. godine, oko božićnih praznika. Tada mi je rekao kako traže njegovu „ostavku”, zbog čega ne može a da ne razmišlja o tome. „Zar vi, Vaša svetosti, smete o tome da razmišljate?”, rekao sam. Oštrim tonom mi je podviknuo: „Nećete vi mene u ovim godinama da učite”. Istom visinom glasa uzvratio sam: „Niste Vi iznad Crkve; pozvani ste da joj doživotno služite!”. Razgovoru je prisustvovao jedan sveštenik.

Sada, kada je patrijarh Pavle najnemoćniji, umnožili su se oni kojima se žuri i nestrpljivo traže njegovu „ostavku”. Je li ta njegova nemoć i jedini razlog što ovi tog dojučerašnjeg „sveca” toliko nehrišćanski omalovažavaju?! Da li je iko među rimokatolicima pomislio da obolelom papi Jovanu Pavlu Drugom za života bira naslednika? Naravno da nije, jer su svesni kakvom bi urušavanju to vodilo.

Neupućeni svoje zahteve ili obrazloženja za podnošenje patrijarhove „ostavke” pokušavaju da porede sa povlačenjem Svetog Save sa trona Srpske pravoslavne crkve. Ispoljena kratkovidost ili zaslepljenost ambicioznih kandidata da se što pre nađu na tom tronu više govori o nestrpljenju koje ih obuzima, jer se čin povlačenja Svetog Save ni po čemu ne može ravnati sa ovim što danas imamo.

Sveti Sava se povukao sa trona ne zbog bolesti nego radi viših crkvenih potreba i duhovnih pobuda. Ohridska arhiepiskopija nije se mirila sa osnivanjem samostalne Srpske crkve, jer je ranije imala jurisdikciju nad Srbijom. Arhiepiskop Sava uviđa potrebu da kod poglavara istočnih pomesnih pravoslavnih crkava dodatno učvršćuje autokefalnost srpske crkve; da po Svetoj zemlji podiže i ukrepljuje svetilišta srpskih obeležja; da stigne do Sinajske gore i da u manastiru Svete Katarine provede ceo Vaskršnji post, kada je pomenik upokojenih ubeležio svoje roditelje i brata Stefana Prvovenčanog, kralja srpskog. Unapred je znao da mu za takvu misiju treba dugo vremena. Mogao je da pomišlja i na opasnosti koje u jednom tako dalekom, dugotrajnom i napornom putovanju mogu da iskrsnu. Zato je našao za celishodno da tron crkvenog poglavara u Srbiji ne bude izložen neizvesnostima. Ovo tim pre što po kanonima tron može ostati upražnjen do tri meseca, jer se stado ne ostavlja bez pastira. Taj rok od tri meseca produžava se samo u nenormalnim političkim okolnostima koje onemogućavaju izbor i ustoličenje novoizabranog arhijereja. Sudeći po izraženoj vidovitosti Svetog Save, koji uvek ide bar korak ispred događaja, on ni u poslednjem ovozemaljskom činu – činu upokojenja nije ostavio u neizvesnosti tron poglavara Srpske crkve. Za sve vreme odsustvovanja, tj. od povlačenja sa trona pa do upokojenja, on je u aktivnoj ulozi prvog arhiepiskopa srpskog, ali van Srbije. A od upokojenja, svojim svetiteljstvom i spasonosnom naukom, ostaje u svesti svih, kako u Srbiji, tako i daleko van njenih granica, kao zalog sabornosti i ljubavi pri upravljanju srpskom crkvom.

Dobro i korisno bi bilo po Srpsku pravoslavnu crkvu da se njeni arhijereji ne iscrpljuju prirodom povlačenja obolelog patrijarha Pavla kako bi na njegovo mesto izabrali drugog nego da ga ostave da se u večnost preseli onako kako dolikuje, tj. kao aktuelni, a ne kao bivši patrijarh. Bolest nije ogrešenje ili krivica. Na arhijereje se ne može gledati kao na ministre ili direktore.

naučni savetnik i stručnjak za crkveno pravo
[Politika 06.11.2008] 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner