Početna strana > Debate > Crkva i politika > Put Vatikana na Bliski Istok vodi preko Konstantinopolja
Crkva i politika

Put Vatikana na Bliski Istok vodi preko Konstantinopolja

PDF Štampa El. pošta
Reks.ru   
četvrtak, 16. maj 2013.

(Stanislav Stremidlovski, Reks.ru, 13.5.2013)

Novi rimski papa Francisko je 12. maja izvršio svoju prvu kanonizaciju time što je na Trgu Sv. Petra proglasio svecima 800 mučenika iz Otranta. Kako javlja Radio Vatikan, poglavar Rimokatoličke crkve je, između ostalog istakao:

Danas nam Crkva za proslavljanje pruža niz mučenika koji su zajednički, 1480-e godine, bili pozvani da ukažu svoje najveće svedočenje o Jevanđelju. U blizini tog grada je odsecanjem glava pogubljeno oko osam stotina ljudi. Oni nisu želeli da se odreknu svoje vere i poginuli su ispovedajući Vaskrslog Hrista. A – gde su našli snage kako bi ostali verni? Našli su je baš u veri koja doseže dalje od ljudskih pogleda, dalje od granica ovozemaljskog života, veri koja daje uvid u, kako kazuje sv. Stefan, "otvorena nebesa i uvid u živoga Hrista uz desnicu njegovog Oca".

U ovom, našem, svetu dešava se i da kanonizacija nekog čoveka, ili grupe ljudi počinje da dobija i politički prizvuk. Nije isključeno da do nečeg takvog može doći i sa otrantskim mučenicima. Podsetimo – pogubili su ih vojnici otomanskog sultana Mehmeda II. Taj sultan, poznat i po nadimku «Osvajač», kultni je heroj turske istorije i politike. S njim u vezi stoje i velike pobede Otomanske imperije – kao što je, na primer, i osvajanje Konstantinopolja. Vojska Mehmeda II se 1480. iskrcala i u Italiji – u oblasti Otranta. Posle opsedanja, otomanski vojnici su zauzeli grad. Kako glasi legenda, odsečene su glave 800 stanovnika – odraslih muškaraca koji su odbili ponudu da pređu u islam.

Moguće da je sve i bilo tako, mada je takav okrutan postupak nekarakterističan za Mehmeda II, koji je bio derviš. Pa ipak, u našem vremenu, 1990-ih godina, arhidioceza Otranta je, u cilju razmatranja mogućnosti za kanonizaciju tih građana, pokrenula istorijsko istraživanje tog događaja. Rimski papa Benedikt XVI je 2007. godine započeo proceduru kanonizacije 800 Otrantskih mučenika, uz formulaciju da su ubijeni "usled verske mržnje". Sadašnji papa Francisko samo je završio delo koje su započeli njegovi prethodnici. Za sada, turska štampa se u svojoj reakciji ograničila sama na kratka obaveštenja o svečanom činu proglašenja novih svetaca u Vatikanu. Jedino što su vodeće turske novine Milliyet i Zaman ovoj vesti dodale i formulaciju da je "navodno" pogubljeno 800 stanovnika Otranta zbog toga što su odbili da pređu u islam – osporavajući tako onu osnovnu tvrdnju Vatikana o stradanju tih mučenika "usled verske mržnje".

Tokom prethodnih dveju majskih nedelja, ova kanonizacija je drugi znakoviti potez Vatikana koji dotiče Tursku. Početkom ovog meseca, informativne agencije su saopštile o novom izdanju knjige rimskog pape Franciska «Na nebu i na zemlji», u kojoj je on posebno osudio genocid nad Jermenima. Kako je današnji papa – a u vremenu pisanja te knjige kardinal Bergoljo – istakao Turci su u XX veku, smatrajući sebe za Boga, sravnjivali sa zemljom gradove i sela. Uzimajući u obzir da je tokom prva dva meseca svog pontifikata Francisko, po prvi put u istoriji raskola rimokatolika sa pravoslavnima, pozvao u Rim na svoju intronizaciju Konstantinopoljskog patrijarha, a i prihvatio njegov poziv da poseti Istanbul i Jerusalim, kao i da je u Vatikanu održao susrete sa nizom predstavnika severnoafričkih i bliskoistočnih Crkava, nameće se sledeći zaključak: nije isključeno da se (poslužimo se američkom terminologijom) kod preformatiranja Velikog Bliskog Istoka[1] u to unese još jedan dopunski verski faktor. Ako se do sada u okvirima islama gledalo samo na suprotstavljene šiite i sunite, moguće je da se time dodaje još i faktor katoličanstva.

Nešto takvo se u tom regionu odigravalo i početkom drugog milenijuma od Rođenja Hristovog – onda kada je, uz blagoslov Rima, krstaškim pohodima formirana Jerusalimska kraljevina. Mada nije bila jako dugovečna (postojala je od 1099. do 1291. g.), ipak je za sobom ostavila niz "bodlji". Na primer, tu su se razrađivale i političke tehnologije razvijanja i širenja ratničkih katoličkih redova – joanitera[2] (hospitalijera) i templara. Oni nisu bili potčinjeni ni rimskom papi ni kralju i u velikoj meri su bili samostalni, bez obaveze da služe kao vojnici, ali su u stvarnosti učestvovali u svim važnim bitkama. Posle pada Jerusalimske kraljevine njihova aktivnost je preneta u Evropu, gde su templari postali jako uticajna snaga. Zbog toga ih je porazio francuski vladar Filip Lepi, a papa Kliment V je 1312. raspustio taj red. Uzgred budi rečeno, sadašnji poglavar rimokatoličke crkve, papa Francisko, potiče iz verovatno najviše politiziranog katoličkog reda – jezuita.

Današnji Vatikan može da se pojavi na Bliskom Istoku jedino uz aktivnu podršku Konstantinopoljskog patrijarhata, koji se zove i Vaseljenski. To nije preterivanje. Mada su u samom Istanbulu naslednici vizantijskog Konstantinopolja zatočenici kvarta Fanar, van granica Turske, uticaj Vaseljenskog patrijarha se prostire na SAD, Evropu, Grčku i Jerusalim[3]. Do sadašnjeg vremena, namesnik Fanara, patrijarh Vartolomej je u političkim igrama bio suštinski sputan neophodnošću da se potčinjava zvaničnoj Ankari. Izgledalo je da mu dolazak pape Franciska na rimski presto pruža manevarski prostor. Ali, prvih dana Franciskovog delanja Vartolomej je sebi dopustio niz neopreznih izjava, u kojima je čak pretpostavio i skoro zalečenje staroga raskola među pravoslavnima i rimokatolicima, otišavši i do ideje formiranja nove super-Crkve. U tom slučaju bi mogućnosti Konstantinopoljskog vladike bile poduprte moćnim Vatikanom – a to bi se moglo na neslućeni način odraziti i na geopolitičku situaciju bliskoistočnog regiona.

Koliko se može videti, turske vlasti su predvidele i takvu varijantu, pa je i njihova reakcija munjevito usledila. Pošto se pojavila "informacija o planiranom atentatu na patrijarha Vartolomeja", turska policija ga je stavila pod pojačanu policijsku zaštitu. Kako je 11. maja javila agencija France-Presse, tursko tužilaštvo je dobilo anonimno pismo u kome se iznosi plan ubistva. Atentat je [navodno] planiran za 29. maj: na taj dan se ispunjava 500-godišnjica turskog osvajanja Konstantinopolja. Sam patrijarh Konstantinopoljski je otkrivanje plana o zaveri ovako prokomentarisao: "Ja se ne plašim, jer mene – na prvom mestu brani Gospod, a na drugom turske vlasti i turska vlada." Reakcija te vrste je razumljiva, jer bi Ankara koristeći izgovor da ga štiti od zločinaca mogla da ga za dugo vreme izoluje u kvartu Fanar[4]. Bilo kako bilo – sada Konstantinopoljskom patrijarhu neće baš biti mnogo do pape Franciska.

Vreme će pokazati šta će Vatikan dalje činiti u ovoj situaciji. Ipak, zapazimo i ovo: ne baš tako davno, bivši lični sekretar pape Jovana XXIII, arhiepiskop Loris Frančesko Kapavila, skrenuo je pažnju na veliku sličnost Jovana XXIII i Franciska. U intervjuu internet-portalu "Vatican Insider", taj 98-godišnji starac je izjavio da obojicu pontifeksa spaja ljubav prema periferiji. Jovan XXIII je bio rimski episkop nepunih 5 godina (1958-1963), a pre izbora na papski presto je bio na dužnostima papskog nuncija (ambasadora) u Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj i Francuskoj. Ostao je naročito upamćen po tome što je bio inicijator saziva Drugog vatikanskog koncila – a usled zaključaka tog koncila se od rimokatoličke crkve otcepilo nekoliko konzervativnih crkvenih opština. Ovo poređenje arhiepiskopa Lorisa Frančeska Kapavile može pružiti dosta materijala za razmišljanje.

Stanislav Stremidlovski je politikolog i glavni urednik novina «Cena voprosa», a ovaj tekst je napisao specijalno za IA REX

Sa ruskog posrbio Vasilije Kleftakis


[1](prim. VK) Za rusko tumačenje te definicije videti: http://www.dergachev.ru/Russian-encyclopaedia/02/64.html

[2](prim.VK): U stvari – Malteški viteški red. Joaniteri su danas protestanti, a samo rimokatolici mogu biti članovi Malteškog reda; jedini izuzetak su svi zakoniti potomci ruskog imperatora Pavla I, za koje je taj red bez obzira na njihovu veroispovest odredio da mogu biti članovi.

[3](prim. VK): Osim što je duhovni vođa svih 300 miliona pravoslavnih vernika sveta, Vaseljenski patrijarh je i administrativni poglavar dioceza i arhidioceza za milione Grka, Ukrajinaca, Rusina i pravoslavnih Albanaca u Severnoj i Južnoj Americi, Zapadnoj Evropi, Australiji i Novom Zelandu, Hong Kongu, Koreji, Jugoistočnoj Aziji i diocezama Grčke, koje iz istrijskih razloga ne potpadaju pod jurisdikciju Grčke pravoslavne crkve, kao i manastira Svete Gore.

[4](prim. VK): Naravno, poznajući Turke, ne treba potpuno isključiti ni druge mogućnosti do kojih je tokom istorije dolazilo. Tako su otomanske vlasti tokom prošlih vekova pogubilenekoliko njegovih prethodnika – a najpoznatiji je slučaj patrijarha Grigorija V, čiji su linč – kao osvetu za ustanak u Grčkoj, otomanske vlasti organizovale na drugi dan Uskrsa 1821 godine. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner