Početna strana > Debate > Crkva i politika > Vernici Druge Srbije
Crkva i politika

Vernici Druge Srbije

PDF Štampa El. pošta
Darko Đogo   
ponedeljak, 07. septembar 2009.
U svijesti svih onih građana Srbije (i Srba van nje) koji prihvataju poznatu podjelu na "prvu" i "drugu" Srbiju, ova podjela involvira, između ostalih društvenih, ideoloških i (dnevno)političkih parametara, i jedno zamišljeno pravilo po kom su pripadnici "prve" Srbije uglavnom tradicionalni pravoslavni vjernici (eventualno, i vjernici drugih tradicionalnih vjerskih zajednica na tlu Srbije), dok su pripadnici "druge Srbije" prevashodno samoproklamovani ateisti, agnostici ili militantni ateisti. Naravno, kao i u svim drugim slučajevima, i ovdje važi pravilo da se percepcija razlikuje od autopercepcije, tako da "tradicionalni pravoslavni vjernik" u očima drugosrbijanaca uglavnom doživljava metamorfozu u zadriglog balkanskog primitivca neolitske magijske religioznosti, nasuprot koga stoji emancipovani misleći subjekt, oslobođen svih predrasuda, pa i religijskih praznovjerica. Naravno, ovaj misleći subjekt je u očima prvosrbijanaca uglavnom izjednačen sa apokaliptičkim likovima apostatičkog karaktera, a njihovo emancipovanje sa praznoćom new age-a koji se, onog momenta kada su "vodolije" došle do upravnih odbora, brokerskih kuća i direktorskih stolica, brzo ispraznio od bilo kakve religijske sadržine.

Kao i svi klišei, i ovi teško da su tačni. Ne samo zato što je opredjeljenje za jednu ili drugu Srbiju između ostalog proizvod ne samo jednog faktora, nego i zato što unutar istih tih klišea postoje enormne varijacije. Tako se, npr. "tradicionalno" pravoslavno srpsko stanovništvo, ipak, sve više dijeli i opredjeljuje po raznim linijama (čije faktore diferencije sačinjavaju odnos ka liturgijskom naslijeđu, učešću SPC u ekumenskim dešavanjima, ali često i lični afiniteti vjernika ka ovom ili onom velikodostojniku kao i različita shvatanja odnosa Crkve i savremenosti). Takođe, ni "druga" Srbija nije oduvijek bila lišena religijskih zanosa; u stilu Sent-Egziperija bi se moglo reći da su "svi drugosrbijanci nekada bili nacionalisti i vjernici, samo ih se mali broj danas toga sjeća". Ipak, biće da su ova "rana interesovanja" bila plod čistog političkog pragmatizma, jer poslije zajedničkog pimplanja lopti ispred Skupšine, pištanja i rušenja starog režima, vrlo brzo su se zaboravili religijski patosi Biljane Srbljanović, Svetislava Basare i Branislava Lečića koji se, intervjuom "Pravoslavlju", vraća starim stazama stereo ideologije: pravoslavno-liberalne. O krštenju Čedomira Jovanovića se i danas prave vicevi među bogoslovskim i svešteničkim kadrom SPC. Kao stalni relikt ovog ambivalentnog odnosa ostaje DHSS koji (samo) svojim stranačkim folklorom i nazivom i dalje pledira na onaj dio političke scene koji u Njemačkoj predstavlja CDU (u Bavarskoj CSU), mada tu svaka sličnost i veza prestaju.

Ipak, postavlja se pitanje: da li postoje istinski vjernici unutar korpusa "druge" Srbije? Vjerovali ili ne, postoje! Naime, iako njihova medijska zastupljenost nije ni izbliza ravna onoj "antiklerikalnog" korpusa, evidentno je da i «druga Srbija» ima svoje predstavnike koji pretenduju da govore sa pozicije vjernika. Nije nimalo začuđujuće što su predstavnici ove "vjerujuće" druge Srbije zapravo članovi onoga što prva Srbija prostonarodski zove "sektama", a druga Srbija politički korektno "malim vjerskim zajednicama".

Savez između njih je prirodan. I jedni i drugi dijele frustraciju "dominacijom" velikih vjerskih zajednica, prvenstveno SPC. Treba biti pošten i reći da neko ko je protestantski teolog, makar i ne dijelio sudove "druge Srbije", ima vrlo slabe šanse da dobije zasluženu medijsku pažnju (kakav je, na primjer, slučaj sa mojim prijateljem, protestantskim teologom mr Nikolom Keneževićem, čovjekom čiji znanje i ličnost sigirno nadilaze granice male zajenice kojoj pripada i koji bi, da je kojim slučajem pravoslavni, imao daleko više odjeka. Kao što je isto tako tačno da ova medijska superiornost tradicionalnih vjerskih zajednica nije stvar nekog njihovog pretjeranog truda za "teokratizacijom" Srbije nego proste matematike koja je do daljnjeg na njihovoj strani, kao i strani "prve" Srbije. Tako Nikoli ostaje samo da piše u "Borbi" i na blogu B92, a rukovodstvu ovih kompanija da njegov (za srbljanovićkine fanove blagi) kriticizam ka vladici Nikolaju i mekši stav ka homoseksualizmu "pakuje" kao "teološki stav" (indikativno je da je Nikola na blogu B92 predstavljen samo kao "magistar antropoloških nauka", dok ga "Borba" potpisuje samo kao "profesora teologije").

Ipak, Nikola nije karakterističan predstavnik simbioze "druge" Srbije i "malih vjerskih zajednica": on sebe shvata kao hrišćanskog demokratu (sa Vladom Marjanovićem, pravoslavnim hrišćaninom, uređuje jedinu ozbiljnu stranicu na srpskom govornom području posvećenu ideji hrišćanske demokratije, www.hriscanskedemokrate.org ). Daleko je složeniji i za drugorsbijanske ciljeve upotrebljiviji profil "sociologa religije", sveznalica, tata-mata, polihistora, univerzalnih poznavalaca svih unutarcrkvenih tračeva i lamentatora nad imaginarnom represijom koju velike zle tradicionalne vjerske zajednice (naravno, na čelu sa SPC) redovno i sistematski provode nas slabim, nezaštićenim, neshvaćenim i marginalizovanim predstavnicima "malih vjerskih zajednica". Ovi ekpertualci ne samo da znaju šta ko u Sinodu SPC jede (što, uostalom, zna svako ko je bar jednom jeo u "?"), nego i zašto jede to što jede i sa kim je u sukobu zbog tog svog čina. Naravno, ovi ekspertualci i te kako dobro znaju da naplate svoju borbu za pravednije društvo, a s pravom očekuju da će se "uglaviti" negdje i u očekivanoj vojvođanskoj birokratiji. Doduše, treba reći da je ova simbioza sa projektom "Republike Vojvodine" sasvim prirodna, budući da u osnovi i jednih i drugih leži fantazmagorija o nekakvoj odlučujućoj posebnosti Vojvodine u odnosu na ostatak srpskog kulturnog i nacionalnog prostora.

Ovaj savez "malih vjerskih zajednica" i "druge Srbije" je savez onih koji po predispoziciji nisu vezani sa srpsku vjersku i kulturnu tradiciju. U pitanju su konvertiti ne toliko iz pravoslavlja, koliko iz onoga što je život "prve Srbije": dakle, ova simbioza je simbioza religijskih i ideoloških konvertita. Njena medijska ekponiranost odgovara onom prostoru koji je za sebe izborila "druga Srbija". Dakle, mnogo više medijske pokrivenosti, nego stvarne podrške. Ipak, koliko će stvarno uticaja imati "drugosrbijanski" teolozi i "sociolozi religije" ostaje tek da se vidi. Zavisiće od prohodnosti projekata za koje su vezani.