Svi se političari, stari i novi, tretirajući narod kao priglupu raju, kunu u demokraciju i u uspješnost vlastite borbe protiv korupcije i kriminala, obećavajući punu zaposlenost, više plate i penzije, socijalnu pravdu i slično. Misle, dakle, kako je narod imbecilan...

Tursko angažovanje neće doprinijeti integraciji BiH, ali vjerovatno hoće njenoj definitivnoj podjeli po već isprobanom kiparskom modelu. Za početak bi i većinski bošnjački kantoni mogli da uspostave specijalne veze sa svojom maticom Turskom.

Periš i Kisindžer nisu ni prve ni posljednje strane diplomate koje su otvoreno progovorile o šansama BiH da osvane u atlasima budućnosti, mada je prilično indikativno što se takav glas sa zapadne strane čuje sve češće, najčešće od bivših zvaničnika.

Rasplet počinje u ponoć, 4. oktobra. Od kvantiteta glasača zavisiće kvalitet buduće vlasti kroz koju će se ogledati politička snaga srpskog naroda i Republike Srpske u narednom četverogodišnjem periodu. Kako nam i u naredne četiri godine ne bi bilo dosadno, agenda je više nego dinamična.

U BiH je u toku i predizborna kampanja tokom koje smo navikli na tzv. nacionalističke govore, etničku mobilizaciju birača koja podrazumijeva međusobno zastrašivanje, pozivanje na ugroženost, čaprkanje po ljudskim i ideološkim leševima.

RS treba izaći iz kolosjeka stalnih natezanja oko ustavnih rješenja i postaviti se kao da je dato pitanje nepostojeće jer je riješeno – što ono uistinu, postojećim ustavom, i jeste. Prijetnje obnavljanja anti RS angažmana međunarodne zajednice treba naprosto ignorisati.

Danas se suočavamo sa mogućnošću da Bosna postane neuspela država, crna rupa Evrope i izvor nestabilnosti u narednim decenijama. Sama budućnost međunarodnog prisustva u zemlji je dovedena u pitanje.

Mi ne želimo da stvorimo uslove u kojim će se etablirati priča o strukturi vlasti na nivou BiH po popisu iz 1991. godine, jer je Dejtonski sporazum utvrdio da postoji paritet, po jedna trećina za sva tri naroda, i taj paritet treba da bude zadržan.

Krivulja moći ne ide u prilog uspeha ponovnog američkog angažmana, koji ima rok od najviše oko dve godine, a možda i mnogo manje. Nadajmo se da će to biti kraj destruktivne balkanske avanture američke politike koja je osuđena na propast.

Jesmo ili ikada čuli ijednu samokritiku iz OHR-a? Je li ijedna reforma koju su vodili, a bilo ih je tuce, bila pod njihovom lupom ili su čim je propala sve svalili na nesposobnost ovdašnjih političara? Suludo je braniti političare koji nisu učinili ništa.