Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Američka dominacija međunarodnim finansijskim institucijama - primer Svetske banke i osvrt na "naš“ slučaj
Ekonomska politika

Američka dominacija međunarodnim finansijskim institucijama - primer Svetske banke i osvrt na "naš“ slučaj

PDF Štampa El. pošta
Goran Nikolić   
ponedeljak, 20. april 2015.

Istoričari mogu početi da gledaju na mart 2015. kao trenutak kada je kineska diplomatija postala zrela. Posle nekoliko godina pokušaja Pekinga da se ubede zapadne zemlje da se pridruže Azijskoj infrastrukturno investicionoj banci (AIIB[1]), ta banka će uskoro početi da radi, odnosno da realizuje milijarde dolara kredita za finansiranje puteva, luka, vodosnabdevanja (i kanalizacije), te telekom projekata na teritoriji cele Azije. Naime, uprkos snažnom lobiranju SAD protiv, znatan broj evropskih saveznika SAD (Britanija, Francuska, Nemačka, Italija), te Južna Koreja, a verovatno i Australija, su postali su-osnivači nove, Kinom predvođene, banke.

AIIB se može posmatrati i kao način na koji Kina planira da reciklira ogromne dolarske devizne rezerve.[2] Kina će verovatno imati neki oblik veta u novoj banci, s obzirom da će biti glavni akcionar, i izvesno će koristiti AIIB kao sredstvo ekonomske diplomatije i spoljne politike. Banka će suptilno proširiti uticaj Kine "na račun SAD", koje su dominirale međunarodnim ekonomskim sistemom od kraja Drugog svetskog rata.[3]

Tzv. Bretton-Voods institucije, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svetska banka (SB; World Bank), i delimično Svetska trgovinska organizacija, odražavaju svetski ekonomski poredak u kome dominiraju SAD. Uprkos omekšavanju tzv. Vašingtonskog konsenzusa i činjenice da su u MMF i SB sada mnogo više uticajni kadrovi iz zemalja u razvoju - ZUR (npr. skoro polovina zaposlenih u MMF su iz ZUR) ova institucije su i dalje većinski (opravdano) percipirane kao produžetak američkog ekonomskog i geopolitičkog uticaja.

SAD tvrde da će nova banka imati manje skrupulozan način kreditiranja i ekološke standarde od rivalskih institucija kao što su SB i MMF. Amerikanci su navodno zabrinuti da nova banka neće raditi po "najvišim svetskim standardima" za upravljanje ili pozajmljivanje.Po SAD, AIIB je dizajniran da projektuje kineski uticaj širom Azije, a najmogoljudnija zemlja ima istoriju pružanja međunarodnih kredita koje su, navodno, ‘netransparentni i nemarni po pitanju zaštite životne sredine’.[4]

Osnivanje AIIB je delom posledica toga što je Kongres u više navrata "blokirao napore da se ublaži dominacija bretonvudskih institucija bliskih Vašingtonu. Nespremnost da se podrže reforme kvota u MMF smanjila je kredibilitet SAD prema saveznicima. Predlog da se Kini da više uticaja u MMF, gde Peking ima tek 4% glasačkih prava naspram 17% američkih, redovno je propadao. Republikanci su takođe oborili predloge Demokrata da se poveća finansiranje SAD za SB i MMF, ostavljajući ove institucije nedovoljno kapitalizovanim za zahteve sa kojima se suočavaju.[5]

Početak rada AIIB je u interesu Kine kao nove regionalne sile. Međutim, ovaj potez, iako proširuje prostor za multilateralizam, povećava mugućnost kreiranja dva bloka ekonomskog uticaja u Aziji: jedan na čelu sa Kinom, a drugi koji vode SAD i Japan (koji pored ostalog, imaju ključan uticaj u Azijskoj banci za razvoj-ADB). Svakako, osnivanje AIIB nameće pitanje ko će u budućnosti postavljati pravila u domenu međunarodnih ekonomskih odnosa.

Spor oko AIIB je deo onoga što SAD vidi kao deo šireg strateškog takmičenja sa Kinom u težnji za kontrolom organizacija koje uspostavljaju pravila za međunarodnu ekonomiju. Početak realizacije projekta razvojne banke BRICS (New Development Bank), na samitu u Fortalezi (Brazil) jula 2014, dodatno usložnjava međunarodnu finansijsku konfiguraciju i jača ulogu, ovih pet zemalja, a pre svega Kine, opet na uštrb Zapada, odnosno SAD. U naporu da odbrani moć MMF i SB, SAD, pored ostalog, pregovara o trans-pacifičkom partnerstvu, trgovinskom sporazumu sa Japanom i deset drugih azijsko-pacifičkih ekonomija, zoni slobodne trgovine koja isključuje Kinu.

Analiza odnosa SAD prema Svetskoj banci

Karakter odnosa između SAD i glavnih multilateralnih organizacija je suštinska odlika savremenih međunarodnih odnosa. Analiza ponašanja SAD prema širokom spektru značajnih međunarodnih institucija (uključujući OUN, Grupu Svetske banke[6], MMF, Svetsku trgovinsku organizaciju, NATO, Organizaciju američkih država), kao i uticaj SAD na kapacitatitvnost ovih organizacija da ispune ciljeve SAD, predmet je brojnih naučnih radova. [7]

U studiji Ngaire-Woods (2003) opisuje se izuzetan uticaj SAD na SB i MMF. Postoji formalni kanali uticaja (npr. SAD je glavni finansijski kontributor), te neformalna praksa i konvencije koje su nastale tokom vremena, s tim da su neformalni mehanizmi uticaja često važniji od formalnih. Po autoru, bez obzira na težinu američkog uticaja, bilo bi netačno da smatrati SB i MMF kao puke instrumente američke politike, te da je preostali kredibilitet i legitimitet ove dve institucije upravo u sposobnosti da stvore delimičnu političku distancu u odnosu na SAD.[8]

Generalno, SAD posmatraju sve multilateralne organizacije, uključujući i SB, kao instrument svoje spoljne politike, odnosno kao sredstvo za postizanje američkih ciljeva. Ipak, za razliku od MMF, čije je osnivanje bilo rezultat intenzivnih pregovora između SAD i Britanije, SB je u velikoj meri američka kreacija (ulogu SAD je priznao i Kejns u svom uvodnom izlaganju na Bretonvudskoj konferenciji[9]).

SB se od osnivanja nalazila pod čvrstom kontrolom američke administracije, koja je pregovarala sa vladama drugih velikih kapitalističkih zemalja oko politika koje treba slediti u okviru SB (radi efikasnog ostvarivanja američke moći uvek treba naći sagovornike u drugim vladama koje dele ideološke predispozicije SAD). Kada nije bio postizan konsenzus sa glavnim partnerima (od kraja 1950-ih to su Japan, Nemačka, Velika Britanija i Francuska) SAD su nametale svoje stavove. Odnosi su bili ponekad napeti između američke vlade i predsednika SB i (ili) njegovog menadžmenta u širem smislu. Npr. u ranim 1970-ih pojavilo se neslaganje između izvršne vlasti u SAD i rukovodstva SB.[10]Takođe, treba uzeti u obzir da podela vlasti na izvršnu i Kongres ponekad ograničava uticaj SAD.

Iako je SB sistematski bila predmet SAD uticaja, ipak je ona uživala određenu meru autonomije. SB poseduje svoju sopstvenu logiku koja ponekad dolazi u sukob sa neposrednim interesima SAD. Ipak, autonomija SB je bila veoma ograničena i američka vlada je nametala svoju volju po svim pitanjima koja je smatrala važnim. Takođe, moraju se uzeti u obzir bliske veze između poslovnog sveta SAD (veliki kapital) i SB. Naime, bretonvudske institucije su vrlo brzo, od 1947, došle pod dvostruki nadzor američkog Trezora i Vol strita. Indikativno je da je od deset predsednika SB (1946-2015), sedam došlo direktno iz poslovnog sveta.

SAD je najveći akcionar i najuticajnija članica SB. Eventualna podrška SAD, pritisak ili kritika SB imaju centralno mesto za razvoj SB i evoluciju njenih politika, programa i praksi.[11] Indikativno je da top menadžment SB troši mnogo više vremena u sastancima i konsaltingu sa SAD nego sa bilo kojom drugom državom članicom. SAD odlučuje i o načinu odobravanja kredita. SAD su često nestrpljive sa procesima konsenzusa na kojima multilateralna saradnja počiva.[12]

Originalni cilj SB bio je da pomogne posleratnoj obnovi Evrope i Japana, da bi se od 1970-ih prešlo na finansiranje investicija širom ZUR. Njen fokus na ekonomske politike zajmoprimaca proširen je brzo i kontroverzno tokom 1980-ih. Od ZUR je traženo "strukturno prilagođavanje" merama kao što su liberalizacija trgovine, privatizacija industrije i ukidanje kontrole cena hrane i goriva. Veći deo tih zahteva za deregulaciju došao je iz SAD, koje su, posebno tokom Hladnog rata, bile sklone da ‘izvoze američki model kapitalizma’. Međutim, tokom predsedavanja investicionog bankara DŽejmsa Volfensona, Australijanca, 1995-2005, banka je krenula putem da postane i razvojna agencija koja se bavi zdravstvenim, obrazovnim, kao i pitanjem korupcije i zaštite životne sredine. Pošto su tada Kina i Indija dobile veći pristup privatnom kapitalu, SB se koncentrisala na najsiromašnije zemlje. Intelektualno neubedljive bitke oko liberalizacije i smanjenja siromaštva ustupile su mesto manje ideološkom, a više eklektičnom, pristupu koji uključuje testiranje efekata promena u zdravstvenoj ili obrazovnoj politici.

Iako su SAD nastavile da postavaljaju predsednika, institucija se suočavala sa opadajućom ulogom u širenju američkog uticaja. Tokom 2014. SAD Kongres je čak planirao da smanji američki doprinos za SB.

Snaga uticaja SAD u Svetskoj banci po viđenju američke administracije

Indikativan je izveštaj američkog ministarstva finansija iz 1982: "SAD igra značajnu ulogu u oblikovanju strukture i misije SB duž zapadnih, tržišno orijentisanih linija. Odbor direktora, na čelu sa visoko kotiranim američkim ekspertima, dominira upravljanjem dobro kvalifikovanim stručnim kadrom. Značajni akteri, menadžment, glavni donatori i glavni primaoci kredita prepoznaju SAD kao glavni glas u SB. Oni znaju iz prethodnih iskustava da smo sposobni i voljni da postignemo zadate ciljeve sa finansijskom i političkom moći koju imamo na raspolaganju."[13]

Prema Walden Bello, u jednom od dokumenata Trezora precizira se da ‘u proučavanju 14 najznačajnijih pitanja koja su podstakla debatu u SB, počev od blokiranja status posmatrača za Palestinsku oslobodilačku organizaciju do zaustavljanja pomoći SB za Vijetnam i Avganistan, SAD bile u stanju da nametne svoj stav kao politiku SB u 12 slučajeva.’[14]

U još jednom izveštaju američkog trezora se naglašava: "U celini, politika i programa Grupe Svetske banke su u skladu sa američkim interesima. Međunarodni karakter SB, njene korporativne strukture, jačina tima za upravljanje, i ponderisana struktura glasanja SB su obezbedili široku konzistentnost između njenje politike i prakse i dugoročnih ekonomskih i političkih ciljeva SAD.’[15]

Na drugom mestu u istom izveštaju, se navodi: "Promovisanjem ekonomskog i društvenog razvoja u Trećem svetu, negovanjem tržišno orijentisanih ekonomskih politika, i očuvanjem reputacije nepristrasnosti i stručnosti, Grupa Svetske banke je podstakla ZUR da još više učestvuju u međunarodnom sistemu na osnovu liberalizacije trgovine i tokova kapitala. To znači širenje mogućnosti za američki izvoz, investicije i finansije’.[16]

"SB obezbeđuje dominantan deo svojih sredstava za podršku specifičnim investicionim projektima za ZUR koje imaju srednji nivo priihoda. To su uglavnom države (kao što su Filipini, Egipat, Pakistan, Turska, Maroko, Tunis, Argentina, Indonezija i Brazil) koje su strateški i ekonomski važne za SAD (1988) ".[17]

Ketrin Gvin (Catherine Gwin) napravila je procenu šta su banka i njene aktivnosti doneli SAD između 1947. i 1992. Moraju se razlikovati dva doprinosa: prvo, prihod primljen od strane američkih građana koji poseduju obveznice koje izdaje banka (to predstavlja 20,2 milijardi dolara u navedenom periodu); drugo, poslovni rashodi SB na teritoriji SAD (ovo predstavlja 11 milijardi dolara za isti period). Sledeće, mora se pre svega voditi računa o multiplikativnim efektima američkih investicija u SB i Međunarodnu asocijaciju za razvoj (IDA). Od stvaranja SB, SAD su ostvarile samo minimalan trošak: 1,85 milijardi dolara, dok je SB odobrila kredite u ukupnom iznosu od 218,21 milijardu dolara (ovo je više nego sto puta veći iznos). Ovi krediti su generisali velike porudžbine za američke firme. U slučaju IDA, SAD su imale nešto veći trošak nego za SB: 18 milijardi dolara za finansiranje IDA kredita u iznosu od 71 milijardi.[18]

Generalno, bliska veza uspostavljena između političke moći SAD, poslovnih krugova i predsednika i menadžmenta SB učinila je ovu instituciju promotorom interesa SAD.[19]

Uticaj SAD na Svetsku banku u pogledu sektorskih kredita

Od 1970-ih SAD sistematski koristi svoj uticaj u pokušaju da ubede SB da ne odobravaju kredite koji bi omogućili proizvodnju robe koja će konkuriše američkim proizvodima. Tako se SAD redovno protive kreditiranju proizvodnje palminog ulja[20], agruma i šećera. SAD 1987. ‘prisiljavaju’ SB da drastično smanji kredite za industriju čelika u Indiji i Pakistanu. Dve godine ranije SAD su se uspešno usprotivile investicionom projektu Međunarodne finansijske korporacije (IFC, koji pripada Grupi Svetske banke) u brazilskoj industriji čelika, a nešto kasnije i davanju kredita koji je trebalo da podrži restrukturiranje industrije čelika u Meksiku. Takođe, SAD su pretile korišćenjem veta radi sprečavanja kreditiranja kineske industrije čelika u 1980-im. SAD su takođe blokirale kredit IFC za rudarske kompanije koje su ektraktovale rudu gvožđa u Brazilu. Slična akcija bila je i u vezi investicija od strane IFC u čileanskoj industriji bakra. Pored toga, SAD je aktivno uticala na SB po pitanju politike prema naftnom sektoru tako što su podržavale kredite za ektrakciju nafte, ali ne i za njenu preradu.[21]

Na kraju, indikativno je nedavno obraćanje sekretara američkog trezora, DŽeka Leua, koji ukazuje Kongresu na značaj MMF i SB za SAD u kontekstu ekonomskog i političkog uticaja širom sveta. Po njemu: ‘Za svaki dolar koje SAD daju MMF-u, dodatna četiri dolara stignu od drugih članica. U 2010. 188 država članica usvojilo je paket reformi koji bi distribuirao uticaj ravnomernije, uz zadržavanje pod efektivnom kontrolom Vašingtona paketa akcija koji bi značio veto (udeo SAD bi minimalno pao, sa 16.75% na 16,5%), te bi Amerikanci i dalje imali ključnu ulogu. Kroz MMF SAD utiče na odluke kako da se potroši novac drugih ljudi, a tako MMF pojačava uticaj Vašingtona…Dogovor o reformi MMF je blizu besplatnog ručka za Amerikance…Bez ključnog uticaja u MMF došlo bi do gubitka američkog uticaja i sposobnosti da se oblikuju međunarodne norme i prakse’.[22]

Otpor zemalja u razvoju dominaciji SAD

Zemlje u razvoju su nezadovoljne praksom pozajmljivanja SB, koja daje Zapadu kontrolu nad politikom te institucije, koja je nesrazmerno velika s obzirom na njihove novčane kontribucije. Indikativno je da se veliki deo viška iz komercijalnih kredita koji bi trebalo da ide zemljama srednjeg dohotka vraća natrag u SB kako bi se dali ’low-cost’ krediti najsiromašnijim zemljama. U suštini, na ovaj način SB finansira deo onoga što bi trebalo da budu legitimne donatorske obaveze. [23]

Za grupu Svetske banke najefikasniji odgovor na krizu postojanja je proširenje kreditiranja. Međutim, ZUR sve češće traže kredite na drugim mestima. SB je decenijama finansirala hidro i termo elektrane u ZUR, i zahtevala privatizaciju i deregulaciju od dužnika u zamenu za kredite. Međutim, danas je ta uloga osporena usled rasta privatnog tržišta kapitala i veće moći i bogatstva zemalja koje su nekad uzimale kredite od SB (kao što su Indija i Kina), ostavljajući ovu instituciju u sve težoj situaciji da nađe svoju svrhu postojanja. Mnoge ZUR potencariju da je jednostavnije i brže da se uključe u regionalnu razvojnu instituciju ili da pozajme od Kine (čije je pozajmljivanje zemljama srednjih prihoda premašilo pozajmice SB) nego od SB.

U protekloj deceniji, bum u ZUR stvorio je ogromnu potražnju za termoelektranama, putevima, lukama, železnicama. I dok su mnogima nepoznate organizacije, poput Corporación Andina de Fomento (CAF), rapidno povećavale infrastrukturno kreditiranje, visoko kotirane institucije, uključujući SB, pod intenzivnim nadzorom svojih bogatih nacionalnih akcionara a i od onih naklonjenih ekologiji, borili su se za finansiranje sve manjeg dela potreba ZUR.[24]Npr. CAF, razvojna bankarska institucija 18 država regiona Južne i Srednje Amerike, plasirala je više sredstava u infrastrukturu Latinske Amerike nego SB i Interamerička razvojna banka zajedno. Jednostavno, CAF je pozajmljivao jeftino na svetskim tržištima kapitala ‘udruživanjem’ rizika članica.

ZUR su konačno počele da se organizuju u okviru SB i MMF kako bi se promenila njihova politika. Jedan od znakova tog otpora je to što je predsednik SB imenovao panel za procenu indeksa ‘Doing Business’ (po kome neuporedivo bolje uslove za poslovanje ima Makedonija nego Kina, koja je zabeležila najveću i najdužu ekonomsku ekspanziju u istoriji civilizacije). Ova indeks uslova za poslovanje je promovisan uz snažnu podršku Bušove administracije kroz doprinos metodologiji i finansiranje iz USAID-a, te političke i finansijske podrške SAD. Kina je samo jedna od mnogih zemalja koja je kritikovala indeks unutar SB, a već ranije opozicija indeksu došla iz Brazila, Argentine, Indije i drugih ZUR.

Opozicija ZUR nije čudna jer su dve institucije pod kontrolom Vašingtona, a mnoge njihove politike su se pokazale kao štetne za ZUR. Ali za razliku od Svetske trgovinske organizacije, gde ZUR formiraju blokove i relativno uspešno se bore za svoje interese (zbog toga i finalizovanje nove ‘Doha runde’ trgovinskih pregovora traje duže od decenije), svetska većina je uglavnom ostala nemoćna da spreči bogate zemlje da dominiraju nad MMF i SB. Tokom protekle decenije MMF je lišen dobrog dela moći u ZUR, te je Vašington takođe izgubio svoju najvažniju arenu za uticaj na njihove politike. Zemlje sa srednjim dohotkom Azije, većem delu Latinske Amerike, Rusija i druge države su uspele u napodu da ne moraju da ponovo pozajmljuju novac od MMF. Kako je SB vršila veliki deo svog uticaja preko MMF-a, ovaj aranžman je time znatno oslabljen. Bretonvudski blizanci su ipak zadržali snažan uticaj u siromašnijim ZUR.[25]

„Slučaj“ Jugoslavija od 1948.

Dok je SB uglavnom kreirana da obezbedi rekonstrukciju porušenih zemalja posle Drugog svetskog rata, SAD su radije pokrenule Maršalov plan na sopstvenu inicijativu, jer je na taj način potpuno mogle da kontroliše poslovanje i daju donacije po svom nahođenju. Iako je, u stvari, igrala marginalnu ulogu u obnovi, ipak SB realizuju određene kredite evropskim zemljama, počevši od prvih u svojoj istoriji: 250 miliona dolara za Francusku u maju 1947, ali tek posle izbacivanja francuske Komunističke partije iz vlade. U 1947. SAD je uspešno intervenisala u cilju sprečavanja davanje zajma Poljskoj i Čehoslovačkoj jer su vlade tih zemalja uključivale komuniste.

Od početka rada politika SB je određena kontekstom Hladnog rata i američkih interesa u tom pogledu. SAD su dugo bile preokupirane antikomunizmom, a promena u relativne američke moći može objasniti veliki deo evolucije u odnosima SAD sa SB u poslednjih pola veka. Naime, dužničke krize 1980-ih i kolaps komunizma u Istočnoj Evropi doveo je do nove interpretacije interesa SAD u SB.

Preko SB SAD je ostvarivala svoj uticaj u raznim zemljama, pored ostalog i u Jugoslaviji (a i u brojnim drugim državama poput Čilea, Vijetnama, Nikaragve pod Sandinistima). U cilju podrške distanciranju Jugoslavije od Sovjetskog Saveza, američka vlada podstiče SB da odobri kredit Jugoslaviji krajem 1940-ih. Prvobitno je vlada SAD preferirala da kreditira Jugoslaviju preko SB, a ne preko direktne bilateralne pomoći iz straha da će taj potez biti kritikovan u Kongresu od strane brojnih poslanika koji su se protivili bilo kakvoj podršci jednom komunističkom režimu. DŽordž Kenan je preporučio 'diskretnu i skromnu podršku' od strane Zapada, plašeći se sovjetske reakcije, i svestan neraspoloženja u Kongresu. Smatrao je da je SB odgovarajući instrument za takvu ulogu. Prva misija SB stiže u Beograd 1949. a predsednik Judžin Blek lično je pregovarao sa Brozom.[26] Već 1949. postoji misija SB u Beogradu pod vođstvom Dragoslava Avramovića, ekonomiste koji je kasnije postao visoki funkcioner SB u Vašingtonu.

Međutim, od tog sastanka ništa posebno nije bilo jer je Blek na tom sastanku sa Brozom rekao: "ne više od 12 miliona dolara ukupno". U toj sumi je kredit za drvnu industriju, od skromnih 2,7 miliona dolara, koji je vraćen već 1951. Black je video u datoj u situaciji priliku da veže političke interese zemalja Zapadne Evrope u podržavanju Broza sa njihovim ekonomskim interesima za nastavak trgovinskih odnosa. Jednostavno, Blek je potencirao da ukoliko zapadnoevropske zemlje ne dozvole korišćenje od strane SB dela njihovog uloženog (osnivačkog) kapitala od 18%[27] (ili pak dozvole SB da pozajmi na njihovim tržištima određeni iznos), neće biti moguće da SB obezbedi kredit za Jugoslaviju. Predsednik SB je bio svestan verovatnih neželjenih efekata na tržištu kapitala u Njujorku, koje je bilo nespremno da pozajmljuje Jugoslaviji, a to je uticalo na odluku SB.[28]Naime, SB je odbijala da organizuje kreditne mehanizme tražeći, predsednik Black više puta eksplicitno, da Jugoslavija reši pitanje dugova po predratnim obveznicama. Uvidevši to, jugoslovenski Komitet za spoljnu trgovinu daje upustva delegaciji Jugoslavije koja je novembra 1958. otišla u Vašington da, između ostalog, "ispita mogućnosti i uslove aktiviranja veza sa SB, a u pravcu omogućavanja da se, u krajnjoj liniji, dobiju zajmovi. Posebnu pažnju obraćena je na stav i zahtev SB u odnosu na problematiku predratnih dugova. Jugoslavija to rešava sa francuskim porterima tek 1958. a sa američkim 1961/62. i sve do tada nije koristila veća sredstva SB.

Dakle, SB nije bila nosilac američkog uticaja u Jugoslaviji u tom periodu, iako je to provobitno bila namera SAD. Jugoslavija nije dobijala kredite SB (osim onog za drvnu industriju, te nešto kasnije još dva kredita, 1951. od 28 miliona dolara i 1953. od 30 miliona dolara, uz američko "posredovanje" pa se u Jugoslaviji vode kao američka finansijska podrška), ali je dobijala veliku direktnu američku pomoć sa odobrenjima američkog kongresa. Tokom 1951. Jugoslavija je postigla dogovore sa Amerikancima, Britancima i Francuzima oko trilateralnog finansiranja, koje je trajalo do 1955. Amerikanci razvijaju čitave programe donacija: 1954 (Food for Peace) i 1958 (Development Loan Funds), koje Jugoslavija obilato koristi i koji su, do pojave USA-ida (1961), osnova američke pomoći Jugoslaviji.

Tokom 60-ih kongres je povremeno kočio pomoć Jugoslaviji (zbog podrške SFRJ Kubi i Vijetnamu), ali je administracija SAD često nalazila mehanizam da zaobiđe ove blokade, sve do 1968. kada se program pomoći oficijelno završio, jer se pretpostavljalo da je SFRJ rešila problem manjka hrane. Ovi projekti su po američkim zakonima bili svake godine odobravani u Kongresu, pa i pomoć Jugoslaviji. Iako je uvek bilo trzavica, sve do početka 60-ih nije bilo većih blokada.[29]

Inače, posleratna Jugoslavija je učestvovala na Medunarodnoj monetarnoj i finansijskoj konferenciji jula 1944. u Breton-Vudsu, postavši član-osnivač SB (i MMF-a). Naša zemlja je u razdoblju od 1947. do 1991. dobila 90 kredita u iznosu od oko šest milijardi dolara, što je komparativno posmatrano veliki iznos i direktna posledica američke hladnoratovske logike da se Jugoslavija što više udalji od SSSR. SB je u celom posleratnom periodu bila najznačajniji inostrani kreditor razvojnih projekata u našoj zemlji. Pored toga, Jugoslavija je učešćem na međunarodnim licitacijama u ZUR takođe koristila sredstva ove banke kojima se finansiraju projekti ZUR. Jedan od većih kredita, od 70 miliona dolara, koji je dobila SFRJ bio je namenjen železnici 1964.[30]U 1983. SFRJ je dobila prvi (tzv. SAL) zajam za strukturno prilagođavanje (finansiranje razvojnih projekata u zemlji). Najveći broj kredita korišćen je u saobraćaju i agrokompleksu, kojima su pripali i najveći iznosi, a slede energetika i industrija.

Obnova saradnje i problem slabe realizacije projekata u Srbiji

Nakon isključenja februara 1993. po sređivanju odnosa sa MMF, naša zemlja se vratila u SB nasledivši članstvo SFRJ 8. maja 2001. Važna odluka Odbora izvršnih direktora istog datuma je priznavanje našoj zemlji "posebnog statusa" kako bi mogla da koristi sredstva Međunarodne asocijacije za razvoj (IDA) pod povlašćenim uslovima.[31] Grupa Svetske banke odobrila je SRJ donaciju u 2001. od 30 miliona dolara za razne programe, a potom je usledio trogodišnji kredit od 540 miliona dolara, prvenstveno radi otplate ranijih dugova.[32]

Zaključno sa početkom 2015. SB je obezbedila finansiranje više od 40 projekata u raznim sektorima. Početna alokacija od 600 miliona dolara povećana je za dodatnih 300 miliona u novembru 2009. na zahtev Vlade Srbije čime se htelo pomoći zemlji da pokrije svoje kratkoročne i srednjoročne potrebe za finansijskim sredstvima. Više zajmova bilo je usmereno za podršku finalizaciji privatizacije, jačanju biznis okruženja, produbljivanju finansijskog sektora, zaštite bankarskog sektora (ukupno čak 650 miliona dolara). Pored toga dva projekta od 200 miliona dolara bili su usmerena na poboljšanje sistema javnog upravljanja, odnosno unapređenja raspolaganja javnim rashodima i socijalnim transferima.

Od ponovnog uspostavljanja odnosa sa SB ona je u Srbiji, pored obezbeđivanja konsaltinga, finansirala više desetina projekata vrednih preko dve milijarde dolara, uključujući i budžetsku podršku. Septembra 2014. portfolio SB u Srbiji sastojao se od šest aktivnih investicionih projekata u ukupnom iznosu od 799,65 miliona dolara. Tome treba dodati tri nova projekta koji su odobreni, ali su na čekanju (od ukupno 340 miliona dolara) te dva ‘Trust Funds-a’ u iznosu od 20,66 miliona dolara.[33] Na kraju 2014. državni dug Srbije prema SB iznosio je 1866 miliona dolara, a prema IDA, koja daje najpovoljnije zajmove (ispod tržišnih kriterijuma) 597 miliona dolara.[34]

Performanse portfolija Srbije su mešovite, a krajem 2014. konsolidovani racio isplate (realizacija projekata na terenu) iznosio je skromnih 24,1%. Razlozi značajnog odlaganja otpočinjanja projekata su nedostaci kod pripreme projekata (nedostaju fizibiliti studije) kao i teškoće oko među-agencijske koordinacije kao i saradnje između ministarstava u kompleksnijim projektima.[35] Npr. značajno kašnjenje u završteku auto-puta na Koridoru 10 (prema bugarskoj i makedonskoj granici) posledica je slabih potencijala da se ispune složene procedure SB radi povlačenja sredstava. U skladu sa procenom Fiskalnog saveta, od 3754 miliona evra nepovučenih kredita dobar deo otpada na odobrene zajmove SB, posebno u oblasti puteva (257 miliona evra), ali i ostalih projekata (preko 150 miliona evra).[36]

Od 2001. investicije Međunarodne finansijske korporacije (IFC) u Srbiji su bile raspoređene u 54 projekta po raznim sektorima.[37]IFC ulaganja u Srbiju na dan 30. juna 2014. su bila 683,3 miliona dolara. Inače, od kraja 2013. svi IDA-finansirani projekti u Srbiji su zatvoreni.

Pored problema sa ispunjavanjem procedura za povlačenja već odobrenih sredstava (zbog čega se plaćaju i penali), od velikog je značaja kako pametno izabrati projekte SB. S jedne strane, veliki broj projekata usitnio bi njihovu pojedinačnu vrednost. To dalje znači da će se značajna sredstva upotrebiti za konsultante koji će nas učiti šta da radimo sa tim parama (to gotovo uvek ide u paketu sa ovakvim kreditima), a za samu realizaciju neće ostati puno.[38] Na listi prioritetnih sektora svakako treba da se nađe i podrška malim i srednjim preduzećima i regionalnom razvoju.[39] Veoma važno je i finansiranje projekta u oblasti obrazovanja, nauke i inovacija. Pored toga, Srbija mora kandidovati kod SB projekte za poboljšanje energetske efikasnosti.[40]

Generalno, krediti SB namenjeni Srbiji najvećim delom su usmereni ka infrastrukturnim projektima, koji imalju vrlo niske stope prinosa (to znači da se uloženi kapital vrlo sporo ‘vraća’, a često održavanje projekata, kao što je npr. slučaj kod nisko-frekventnih auto-puteva više košta nego što je zarada od putarina). Zajmovi za projekte u prerađivačkoj industriji su vrlo retki, a bez ulaganja u tu oblast, koja nudi veće stope prinosa i po prirodi posla izvozno je orijentisana (jer praktično nijedna kompanija iz prerađičke industrije ne može opstati ako planira samo plasman na srpsko trižite), nema uslova za održiv razvoj zemlje. Kamate SB su relativno povoljne u odnosu na komercijalne uslove, i uglavnom iznose 1,5%-2% godišnje. Međutim, problem su složene tenderske procedure, koje praktično izbacuju domaća preduzeća iz konkurencije, jer su zahtevi poput visine kapitala kompanije takvi da najčešće nijedno preduzeće koje posluje u Srbiji ne može da ih ispuni. S druge strane, kompanije sa Zapada lako ispunjavaju date kriterijume, ali zbog snižavanja svojih troškova angažuju srpske firme kao podizvođače. Kada se porede zajmove SB sa kreditima za infrastrukturu koji su poslednjih godina dobijeni od Kine (i Azerbejdžana) uslovi su vrlo slični kada su u pitanju i troškovi kredita i kada je u pitanju procenat angažmana domaćih preduzeća. Naime, dok SB formalno ne određuje ko će biti izvođač a na kraju to skoro uvek ispadne kompanija sa Zapada, ove dve zemlje su u startu tražile da njihove korporacije budu nosioci projekta, a da srpske firme učestvuju do 50%. I kamate su slične. Npr. kineski kredit za TE Kostolac B, dobijen početkom 2015, ima rok otplate 20 godina, sedam godina grejs perioda i fiksnu kamatnu stopu od 2,5%.

Indikativna je namena kredita koji je Srbija dobila od SB početkom 2015. Naime, marta ove godine SB je odobrila Srbiji zajam od 100 miliona dolara (za budžet) kao podršku strukturnim reformama, kao prvi od dva koji podržavaju vladine napore reformisanja državnih i društvenih preduzeća. Cilj je ‘rešavanje’ pitanja 514 društvenih preduzeća koji se nalaze u portfoliju Agencije za privatizaciju, i to putem privatizacije i prodaje njihove imovine zainteresovanim investitorima ili kroz stečaj. Zajmom će se finansirati otpremnine, kao i reforme Nacionalne službe zapošljavanja kako bi se omogućila bolja pomoć radnicima koji dobiju otkaz da nađu novi posao.

Problematika izbora novog šefa SB kao indikator divergentnih interesa Zapada i ZUR

Borba koja je počela radi zamene šefa SB odražava komplikacije u svetu gde se vlast nad institucija globalnog upravljanja pomera od razvijenih zemalja ka brzo-rastućim zemljama u razvoju. Nigerijac Ngozi Okonjo-Iwealai Kolumbijac José Antonio Ocampo su kandidati u skladu sa starim tradicijama SAD, nešto slično kao što je pre dve godine bio Jim Yong Kim, još uvek prvi čovek SB. Ono što je jasno je bi da novi predsednik trebalo da akcionarima SB, sa različitim interesima, ponudi novi upešan mandat za SB. Ako to ne uspe, ZUR će sve više tražiti sredstva i podršku koja im je potrebna od drugih institucija, te će relativni značaj SB i dalje opadati. U svakom slučaju. biće potreban jak predsednik koji može da pomiri divergentne interese i pozicionira SB u novim uslovima, kada ZUR šalju do sada najveći izazov.

Autor je viši naučni saradnik Instituta za evropske studije


[1] Asian Infrastructure Investment Bank.

[2] Kreiranje AIIB je odgovor na velike potrebe za finansiranja infrastrukture u Azije, koje se procenjuju na oko 8000 milijardi dolara u drugoj deceniji 21. veka.

[3] US warns of loss of influence over China bank. Shawn Donnan and Geoff Dyer in Washington, FT 17 III 2015. http://www.ft.com/intl/cms/s/0/71e33aea-ccaf-11e4-b94f-00144feab7de.

html#axzz3VgWB8C32

[4] China's latest power play comes at the expense of America. The Week March 28, 2015

http://theweek.com/articles/546475/chinas-latest-power-play-comes-expense-america

[5] Demokratski kongresmeni su neuspešno upozoravali da ako SAD želi da sačuva lidersku ulogu u MMF i SB, bitno je da se predložene reforme odobre, jer će u protivnom doći do slabljenja američkog uticaja, tj. sposobnosti da se oblikuju međunarodne norme i prakse.

[6] Grupa Svetska banka (Group World Bank) sa sedištem u Vašingtonu se sastoji od pet institucija:

1. MEĐUNARODNA BANKA ZA OBNOVU I RAZVOJ (International Bank for Reconstruction and Development - IBRD), skraćeno “Svetska banka” 2. MEĐUNARODNA ASOCIJACIJA ZA RAZVOJ (IDA) 3. MEĐUNARODNA FINANSIJSKA KORPORACIJA (IFC) 4. MULTILATERALNA AGENCIJA ZA GARANTOVANjE INVESTICIJA (MIGA) 5. MEĐUNARODNI CENTAR ZA REŠAVANjE INVESTICIONIH SPOROVA (ICSID).

[7] Videti npr. studiju:’US Hegemony and International Organizations: The United States and Multilateral Institutions’. Rosemary Foot, S. Neil MacFarlane, and Michael Mastanduno. Oxford Scholarship Online, 2003. www.oxfordscholarship.com/view/10.1093/0199261431.001.0001/acprof-9780199261437

[8] Ngaire Woods, The United States and the International Financial Institutions: Power and Influence Within the World Bank and the IMF (Oxford University Press 2003).

[9] Catherine Gwin, in Kapur, Devesh, Lewis, John P., Webb, Richard. 1997. The World Bank, Its First Half Century, Vol. 2, p. 196

[10] Naime, Robert Maknamara (Robert McNamara), predsednik SB od 1968, bio je u direktnoj vezi sa Demokratskom strankom, a na vlast je 1969. došao Republikanac Nikson. Npr. administracija SAD je 1971. naredila izvršnim direktorima koji predstavljaju SAD da glasaju protiv kredita koji je SB odlučila da odobri Gvajani. Potom je vlada SAD osujetila inicijativu McNamare za stvaranje novog razvojnog finansijskog fonda koji je bio finansiran petro-dolarima. Cilj SAD je bio da prekine monopol OPEC-a. ‘Ofanzivu’ protiv Maknamare vodio je državni sekretar Henri Kisindžer. Odnosi su poboljšani sa dolaskom novog Demokrate u Belu kuću Kartera, ali kada je Republikanac Regan u januaru 1981. predložio drastično smanjenje multilateralne pomoći, pa prema tome i doprinos SAD u IDA (u korist bilateralne pomoći SAD), Maknamara je praktično morao da ode.

These facts are related by Catherine Gwin in KAPUR, Devesh, LEWIS, John P., WEBB, Richard. 1997. The World Bank, Its Firsst Half Century, volume 2, p. 213

[11] Catherine Gwin, “U.S. relations with the World Bank, 1945-1992”, in Kapur, Devesh, Lewis, John P., Webb, Richard. 1997. The World Bank, Its First Half Century, Volume 2, p. 195

[12] Catherine Gwin, in Kapur, Devesh, Lewis, John P., Webb, Richard. 1997. The World Bank, Its First Half Century, Vol. 2, p. 248. p. 197, 195.

[13] Department of the Treasury, Assessment of US participation in Multilateral Development Banks in the 1980s, Washington DC, 1982, chapter 3, quoted by Walden Bello, 2002, Deglobalization. Ideas for a new world economy, Zedbooks, London - New York, p 59-60

[14] Bello, Walden. 2002. Deglobalization. Ideas for a new world economy, Zedbooks, London - New York, p. 60

[15] Department of the Treasury, United States Participation in Multilateral Development Banks, 1982, p. 59. (quoted by Catherine Gwin, op. cit. p. 270)

[16] Department of the Treasury, United States Participation in Multilateral Development Banks, 1982, pp. 48, 52 (quoted by Catherine Gwin, op. cit. p. 271)

[17] Letter from President Ronald Reagan to Representative Robert Michel, 10 June 1988, p. 1. (quoted by C. Gwin, op. cit. p. 271)

[18] Catherine Gwin, in Kapur, Devesh, Lewis, John P., Webb, Richard. 1997. The World Bank, Its First Half Century, Volume 2, op. cit. p. 271-272

[19] Domination of the United States on the World Bank. 1 September 2014 by Eric Toussaint. Series : Bretton Woods, the World Bank and the IMF : 70th anniversary (Part 7).

http://cadtm.org/domination-of-the-united-states-on

[20] Catherine Gwin, “U.S. relations with the World Bank, 1945-1992”, in Kapur, Devesh, Lewis, John P., Webb, Richard. 1997. The World Bank, Its First Half Century, Volume 2, op. cit. p. 223-224 and 259-263.

[21] Ipak, bilo je dosta slučajeva kada su se američki interesi poklopili sa interesima drugih sila. Primeri su stav SB u vezi Asuanske brane, građevinskog projekta Nasera u Egiptu, te u Iraku nakon invazije 2003.

[22] Keep IMF and World Bank instruments of US policy, Treasury chief urges Congress. March 17, 2015. http://rt.com/usa/241681-treasury-chief-imf-reform/

[24] Treba napomenuti da su se ZUR žalile da bogate zemlje limitiraju delokrug poslovanja banke, i to složenim i skupim ograničenjima. U 2010, na primer, SB je odobrila kredit od više od tri milijarde dolara za elektrane na ugalj koji je tražio ESKOM, državna kompanija Južne Afrike. Finansiranje je odobreno od strane izvršnog odbora banke, gde su sve ZUR glasale ZA, ali se trio bogatih zemalja: SAD, Britanija i Holandija, uspešno usprotivio potencirajući žaštitu životne sredine.

[25] Ironično, velika većina kredita MMF-a su date evropskim članicama, ali tu MMF nije glavni donosilac odluka.

IMF and World Bank are losing clout in developing countries. Mark Weisbrot. 21 May 2014. http://www.theguardian.com/commentisfree/2013/may/31/imf-world-bank-lose-influence-developing   

[26] Kapur, Devesh, Lewis, John P., Webb, Richard. 1997. The World Bank, Its First Half Century, volume 1, pp. 103

[27] 18% ‘subscriptions’ je prosto mehanizam finansiranja projekata Svetske banke preko država članica koje moraju da odobre svaki poseban projekat.

[28]Edward S. Mason and Robert E. Asher, The World Bank since Bretton-Woods, Brookings Institution Press, 1973, p. 112.

[29] Igrutinović Milan, 2015. Doktorski rad u pripremi: Jugoslovensko-američki ekonomski odnosi 1954-68. Filozofski fakultet, Odeljenje za Istoriju, Beograd.

[30] http://www.nytimes.com/1964/12/12/world-bank-lends-70-million-to-yugoslavia-for-rail-system.html?_r=0

[31] Troškovi na zajmove IDA iznose oko jedan procenat godišnje, s pocekom od 10 i rokom vracanja od tri decenije. Još važnije je to što je sticanjem "IDA statusa" naša zemlja stekla uslove da se koristi "napuljskom konvencijom", to jest da joj se kao jednoj od najsiromašnijih zemalja može otpisati do 67% duga, ali ne računajuci obaveze drugim bretonvudskim institucijama, koje se ne mogu otpisivati. 

[32] Kredit je dat pod najpovoljnijim uslovima (uslovi IDA) uz troškove kredita od 0,75% bez kamate, uz poček od 10 godina i otplatu u 25-godišnjem periodu.

[33] Pored ostalih, tu su sledeći projekti:

Floods Emergency Recovery Project (300 miliona dolara, od oktobra 2014),

Deposit Insurance Strengthening Project (200 miliona dolara, od februara 2014),

CORRIDOR X HIGHWAY PROJECT (388 miliona dolara, od jula 2009),

Bor Regional Development Project (43 miliona dolara, od juna 2007).

[35] Pored IDA/IBRD portfolia, postoji Multi-Donor Trust Fund za reformu pravosuđa u iznosu od 10,1 miliona dolara, te Serbia Innovation Project koji finansira EU preko IPA u iznosu od 10,56 miliona dolara.

http://www.worldbank.org/content/dam/Worldbank/document/eca/

Serbia-Snapshot.pdf

[36] OCENA FISKALNE STRATEGIJE 2015 – 2017 I ZNAČAJ JAVNIH INVESTICIJA ZA PRIVREDNI RAST SRBIJE. Fiskalni savet, 11.2.2015.

[37] IFC radi sa klijentima iz privatnog sektora, vlade i civilnog društva s ciljem da primalac kredita ima benefit od globalne ekspertize, savetodavnih usluga i investicionih projekata. Prioriteti IFC u Srbiji uključuju u agrobiznis, preventive u pogledu klimatskih promena, poboljšanje investicione klime.

[38] Na kraju, to bi značilo da se ništa sistemski i ključno neće promeniti tako malim projektima. Zato treba optirati tri do pet strateški važnih programa koji bi se finansirali iz ovih sredstava.

[39] Glavni ciljevi bi bili: podrška boljem pristupu finansiranja MSP, razvoj znanja, veština i inovativnosti MSP, podrška započinjanju posla, tj. finansiranje start-up programa, te otklanjanje neravnomernog regionalnog razvoja.

[40] To može značajno može da doprinese ubrzanom rastu u narednim godinama jer je potrošnja primarne energije po jedinici BDP do četiri puta veća nego u EU.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner