Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Da li bi bankrot u argentinskom stilu mogao uništiti Grčku
Ekonomska politika

Da li bi bankrot u argentinskom stilu mogao uništiti Grčku

PDF Štampa El. pošta
Vito Tanci   
sreda, 23. novembar 2011.

(The National Interest, 14. novembar 2011.)

U španskom El Paisu od 18. januara 2002, En Kruger, tada prvi zamenik generalnog direktora u MMF-u, istakla je da smo u poslednja dva veka imali više od devedeset državnih bankrota. Dodala je da "su bankroti uvek bolni. . . ali kada državni dugovi postanu zaista neodrživi, onda je u interesu svih da se problem reši brzo i uredno".

Budući da Grčka ne može da servisira svoj suvereni dug, neizbežno je da se sve veći broj posmatrača pita da li su ti dugovi postali "istinski neodrživi" i, ako jesu, da li problem treba rešavati pod uslovima koje Krugerova naziva "urednim" – što znači bankrot. Neki ukazuju na kreditni bankrot Argentine iz 2001. godine i njegovu posedicu - ne naročito visoku cenu nepoštovanja dugova. Ako je mogla Argentina, glasi refren, zašto ne i Grčka?

Izgleda da Argentina nije mnogo propatila nakon tog iskustva, bar ne srednjoročno. Nakon oštrog pada bruto domaćeg proizvoda neposredno nakon bankrota (2001. godine nacionalni dohodak je pao 4,4 odsto, a 2002. godine 10,9 odsto), ekonomija se brzo oporavila, uz stopu rasta od 8,8 odsto u 2003, i generalno visoke stope rasta u narednim godinama. Izvoz je ostao na visokom nivou, a uvoz, koji je naglo opao u 2002, oporavio se do 2004. godine. Stopa nezaposlenosti je u 2002. porasla na 20,8 odsto, ali je značajno pala u 2003. i u kasnijim godinama. Sve u svemu, bilo bi lako zaključiti da argentinsko iskustvo pokazuje da ima života nakon državnog bankrota.

Međutim, pre nego što prebrzo prihvatimo taj zaključak i argentinsku lekciju primenimo na Grčku, treba razmotriti neke od razlika koje postoje između dve zemlje i dve vrste okruženja i okolnosti. Te razlike ukazuju da bi posledice državnog bankrota po Grčku mogle biti znatno nepovoljnije.

Tu su, pre svega, značajne kvantitativne razlike između dve zemlje. Sredinom 2001, pre nego što je Argentina bankrotirala, spred njenih obveznica (engl. the spread - prinos u odnosu na druge obveznice za investitore na finansijskom tržištu, prim.prev.) dostigao je astronomske dimenzije. Dalje, Argentina nije na raspolaganju imala druge izvore kredita po razumnim cenama (za razliku od Grčke kojoj su isti i danas na raspolaganju). Nakon što joj je MMF uskratio finansijsku podršku pošto nije postupala u skladu sa dogovorenim programom, Argentina se mogla zaduživati samo na inostranom tržištu i to pod izuzetno visokim kamatama. U tom trenutku je njen javni dug bio tek oko 50 odsto BDP-a, a fiskalni deficit (koji je, prema nekim posmatračima, možda bio potcenjen) samo 2,5 odsto BDP-a. Sa takvim statistikama bi Argentina lako ispunila Mastrihtske kriterijume. Ustav Argentine nije dozvoljavao štampanje novca, baš kao što Vlada Grčke ne može da štampa novac da bi finansirala svoj deficit zbog ograničenja koje nameće evrozona. Argentina je već bila privatizovala sve što je mogla kako bi dobila javne prihode. Prema tome, nalazila se u bezizlaznoj situaciji.

Za razliku od Argentine, javni dug Grčke u 2011. godini procenjuje se na oko 165 odsto BDP-a, od čega je značajan deo dug države prema domaćim bankama. Ukupni fiskalni deficit vlade 2010. godine bio je 10,6 odsto BDP-a, nakon pada sa 15,6 koliko je iznosio 2009. godine. Ukoliko bi Grčka i prestala da servisira svoje dugove, čime bi izgubila jeftinu finansijsku podršku zvaničnih izvora (EU, MMF, itd), i dalje bi joj ostao veliki (primarni) deficit koji bi morala da finansira. Primarni deficit je deficit bez uračunavanja kamata na javni dug. Nakon bankrota primarni deficit bi verovatno rastao zbog pada poreskih prihoda. Zbog bankrota bi grčke banke i njen uvoz skoro sigurno uveli zemlju u oštru recesiju, koja bi dalje povećala primarni deficit.

U Argentini je 2001. godine javna potrošnja bila manja od 30 odsto BDP-a. U Grčkoj je ta cifra 2010–2011. godine iznosila oko 50 odsto BDP-a. Ovako visoka javna potrošnja omogućava održavanje radnih mesta (zaposlenost), penzije i razne subvencije za veliki deo stanovništva – one koji rade za vladu (pod ugovorima o radu koje štite zakoni i jaki sindikati), kao i one koji primaju podjednako dobro zaštićene i teško smanjive javne penzije i druge beneficije. Promena postojećih i očito neodrživih rešenja već je uzrokovala ogroman politički otpor. Ulični protesti su postali svakodnevica. U slučaju dužničkog bankrota, većina tih obaveza bi se zadržala. I ne bi nestale ni nakon što bi isti taj bankrot sasekao poreske prihode.

Do ovog smanjenja prihoda bi naročito sigurno došlo zbog efekta bankrota na grčki bankarski sistem. U međuvremenu bi se neki strani kreditori mogli odlučiti da stvar iznesu pred inostrane sudove kako bi se dočepali grčke imovine i povratili nešto od svojih gubitaka. U Argentini je veliki deo javnog duga pre bankrota pripadao stranim bankama i drugim stranim finansijskim institucijama. Zbog toga je udar na argentinske banke bio manje jak.

Postoje i drugi razlozi zašto bi grčki bankrot imao ozbiljnije posledice od argentinskog. Pre nego što je Argentina bankrotirala, ekonomija zemlje je pretrpela tri spoljna šoka. Prvo, u tom periodu je došlo do jake apresijacije dolara za koji je pezos bio vezan. Zbog ove veze (tj. apresijacije pezosa, prim. prev) relativno poskupljenje argentinske robe smanjilo je izvoz. Drugo, došlo je do ekonomske krize i u Brazilu, glavnom trgovinskom partneru Argentine. Treće, devedesetih godina prošlog veka na svetskom tržištu pale su cene robe koje su dominantne u strukturi izvoza Argentine. Ovi faktori su se vratili na staro nakon (ali ne i zbog) bankrota. Uklonjena je vezanost pezosa za dolar pa je Argentina mogla da devalvira svoju valutu, čime je smanjila uvoz i podstakla izvoz. Drugo, brazilska ekonomija se oporavila od krize i povećala svoj uvoz iz Argentine. Treće i najvažnije, došlo je do oštrog i postojanog rasta svetskih cena roba koje Argentina izvozi. Osim toga, argentinska vlast je posle bankrota uspela da budžet drži pod kontrolom. Grčkoj bi to bilo mnogo teže.

Grčka nema izvozne artikle i, sve dok ostaje unutar evrozone, ne može da devalvira sopstvenu valutu. Čak i ako bi to mogla da uradi, devalvacija se ne bi automatski odrazila na značajan boljitak u platnom bilansu i budžetu, zbog toga što bi sindikati vršili pritisak da se proporcionalno povećaju plate, a isto tako i zbog mnogih rigidnosti u privredi i zbog očiglednog nedostatka izvoznih mogućnosti, u kontekstu izvoznih proizvoda.

Ukoliko Grčka odluči da napusti evro i vrati se svojoj staroj valuti kako bi devalvirala i istovremeno proglasi bankrot, upoznala bi samoću i jedan veoma težak svet. Treba biti vrlo oprezan kod predviđanja kako bi taj svet izgledao za Grčku. Nemio zaključak je da, uz sve postojeće teškoće sa kojima se Grčka suočava, najmanje bolna opcija može i dalje biti ona koja se sprovodi u saradnji sa EU, MMF i Evropskom centralnom bankom. Grčka je već ostvarila veći napredak nego što to prenose novinski izveštaji.

Vito Tanci (Vito Tanzi) je bio direktor Odeljenja za fiskalne poslove MMF-a 20 godina, od 1981. do 2000. Bio je viši saradnik Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir, podsekretar za privredu i finansije u italijanskoj vladi, konsultant i istraživač u raznim međunarodnim institucijama i istraživačkim institutima

(Prevod: NSPM)