Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Ekonomska saradnja sa EU: više štete nego koristi
Ekonomska politika

Ekonomska saradnja sa EU: više štete nego koristi

PDF Štampa El. pošta
Dejan Mirović   
ponedeljak, 18. januar 2010.

Da li Srbija ima više štete ili koristi od ekonomske saradnje sa EU? Šta će se desiti u 2010. godini na tom polju? Nepristrasne analize događaja iz 2009. godine mogu dati jasan odgovor na ovo pitanje. Međutim, predstavnici vlasti, iako se se radi o veoma važnoj temi, izbegavaju raspravu. Kao po nekom propagandnom pravilu, prećutkuju podatke i iznose samo one koji njima odgovaraju. Na primer, ministar trgovine Slobodan Milosaljević je u januaru 2010. godine izjavio, povodom jednostrane primene Prelaznog trgovinskog sporazuma sa EU: "Od početka 2009. godine, kada smo počeli da primenjujemo sporazum, pa do oktobra, evropski izvoznici su sebi obezbedili šezdesetak miliona evra benefita, istovremeno oko 310 miliona evra je bio benefit Srbije zbog bescarinskog izvoza na tržište EU, dakle, pet-šest puta je bila veća korist za srpsku privredu"[1]. Kada se analizira ova izjava, jasno je da srpski ministar izbegava otvoreno da kaže  da nije bilo nikakve koristi za Srbiju od jednostrane primene Prelaznog  trgovinskog sporazuma sa EU u 2009. Takođe, prećutkuje i da bi šteta od jednostrane primene Prelaznog trgovinskog sporazuma bila još veća da nije bilo ekonomske krize u EU, tačnije manjeg uvoza u Srbiju iz zapadne Evrope (koji bi doveo do još većeg pada budžetskih prihoda od carine i poreza i daljeg gašenja srpske proizvodnje).

Da bi takva analiza, zasnovana na poluistinama i neprimerenom upoređivanju različitih sporazuma i perioda (jednostarne primene Prelazanog trgovinskog sporazuma iz 2009. i preferencijala EU iz 2000), bila prihvatljivija za srpske građane, ministar iznosi sledeći zaključak: "Od 2000. godine kada je počelo otvaranje evropskog tržišta za proizvode iz Srbije, direktna korist srpskih privrednika od bescarinskog ili prefercijalnog tretmana naših proizvoda u trgovanju sa EU premašuje 1, 2 milijarde evra."[2]

Dakle, u suštini, sugeriše se da je korist od takozavne ekonomske saradnje sa EU u periodu od 2000. do 2009. godine bila 1,2 milijarde evra. Sa druge strane, pominje se samo jedan jedini gubitak zbog ekonomske saradnje sa EU. Onaj u  2009. godini, koji se nije mogao prećutati i koji je nastao zbog jednostrane primene Prelaznog trgovinskog sporazuma. Tačnije gubitak od "samo" 60 miliona evra.

Da je to jedini gubitak zbog saradnje sa EU, onda bi svaki razuman čovek u Srbiji morao da se složi sa stavom da Srbija treba da uđe u EU. Naravno, iz te činjenice bi sledio i zaključak da je ispravna politka vlasti i novih opozicionih partija – da "EU nema alternativu".

Međutim, samo jedan podatak iz 2009. godine ruši celokupnu probriselsku propagandu u Srbiji. Republički zavod za statistiku je krajem decembra 2009. godine objavio podatak da je najveću spoljnotrgovinsku razmenu, u periodu od januara do novembra 2009 godine, Srbija ostvarila sa članicama EU. Tačnije, ukupno je u ovom periodu sa EU ostvarena razmena od oko 15,6 milijardi evra.[3] Od toga, uvoz iz EU u Srbiju je iznosio 10,2 milijarde evra, a izvoz iz Srbije u EU 5,4 milijarde evra. Dakle, kada se ovo ima u vidu, može se bez velikog intelektualnog naprezanja i uz pomoć proste matematike zaključiti sledeće. Samo u periodu od januara do novembra 2009. godine iz Srbije ka EU je otišlo 4,8 milijardi evra. Tačnije, to je bila 4 puta veća suma od one koju je Srbija dobila od preferencijalnog tretmana u trgovini sa EU od 2000. godine! Dakle, to je prava istina o ekonomskoj saradnji između Srbije i EU.

Naravno, ovakvu skandaloznu istinu treba od građana Srbije da sakrije probriselska propaganda. Propaganda koja se, kao što proizilazi iz prethodnog primera, zasniva na poluistinama. Ipak, treba priznati da u praksi ona postiže sjajne rezultate. I to ne samo zato što kontroliše ogromnu većinu medija u Srbiji. Ona  je uspešna i zato što evroskeptici nisu fokusirali svoje argumente na ekonomski deo fraze "EU nema alternativu". Tačnije, evroskeptici, političke snage i intelektualci u Srbiji se iscrpljuju u vezi sa temom koja će u svom pravom, anacionalnom obliku doći na red tek za nekoliko godina. Ta tema je, naravno, Kosovo i(ili) EU. Nažalost za evroskeptike, ona je je, u populističkom maniru, već skoro u potpunosti preuzeta od medijski dominatnih i, da bi apsurd bio još veći, bezuslovno probriselskih partija, kao što su DS i SNS.

Istovremeno, probriselska propaganda, suvereno i nesmetano, vlada na ekonomskom terenu. U tom kontekstu, Milica Delević, direktor Kancelarije za evropske integracije Vlade Srbije, na konferenciji za štampu 15. januara 2010. godine predstavila je anketu o EU, rađenu od 15. do 22. decembra 2009. (na uzorku od 1039 ispitanika). Dakle, u najpovoljnijem periodu za pristalice EU, nakon ukidanja viza za građane Srbije. Oko 65 odsto ispitanika se izjasnilo da bi na referendumu glasalo za članstvo Srbije u EU.[4] Radi tačne procene, treba dodati i da sami autori ankete ističu da je marginalana greška +/-3,31 odsto, kao i da se procenat onih koji bi glasali za EU menja (na primer, u decembru 2008. godine i maju 2009. godine iznosio je 61 odsto). Takođe, jasno je i da je, kada se analiziraju ovi rezultati, Kancelarija za evropske integracije Vlade Srbije daleko od neutralnog i nepristrasnog posmatrača u ovoj problematici. Ipak, i pored svega toga, može se zaključiti da je više od 50 odsto građana za članstvo u EU.

Ali, i pored ogromne medijske pompe, jasno je da anketa nije ekonomski dokaz. Tačnije, anketa nije dokaz da je članstvo u EU u ekonomskom smislu dobro za Srbiju. Anketa bi bila dokaz samo da je Srbija u EU i da njeni građani mogu u praksi da osete šta znači članstvo u EU. Takođe, anketa bi imala neku posrednu vrednost i da je rađena u nekoj istočnoevropskoj zemlji, članici EU, i da je zatim prezentovana građanima Srbije. Ali Kancelarija za evropske integracije ne objavljuje takve ankete, kao što je ona koja je rađena u Češkoj. Tačnije, prema anketi češkog dnevnika Pravo, 54 odsto anketiranih se izjasnilo za istupanje Češke iz EU.

Ipak, ni takva vešta propaganda, koja se vrši uz pomoć vlasti, medija i dela opozicije u Srbiji, nije uspela da u potpunosti zbuni građane Srbije. Oni "osećaju" da im ulazak u EU neće doneti ekonomski  napredak. Tačnije, najviše, 54 odsto anketiranih izjasnilo se za EU, zbog toga što ta nadnacionalna organizacija navodno "garantuje put ka budućnosti mladih ljudi".

Međutim, uporedni ekonosmki podaci demantuju i ovu "poslednju nadu"srpskih građana. Spoljni dug Poljske, članice EU od 2004. godine, prema američkim državnim organima u “pretkriznoj“ 2008. godini iznosio je 243 milijarde dolara.[5] Ili 10 milijardi dolara više nego 31. decembra 2007. Takođe, godine 2009. u Poljskoj je, iako tamo navodno nema recesije (za šta se kao "dokaz" koristi samo jedan ekonomski pokazatelj, rast BDP-a), izgubljeno 420.000 radnih mesta.[6] Slična je situacija i u Rumuniji, članici EU od 2007. Spoljni dug Rumunije je 31. decembra 2008. godine iznosio 102,2 milijarde dolara.[7] U tom kontekstu, prema izjavi rumunskog ministra finasija Sebastijana Vladeskua, Rumunija će samo u 2010. godini morati da otpusti 100.000 zaposlenih u javnom sektoru[8] (ne treba zaboraviti, ogromna većina tih ljudi ima porodice i izdržava svoje najbliže).

Dakle, takva „svetla“ budućnost čeka Srbiju u narednim godinama njenog „približavanja“ EU. Godina 2010. neće biti izuzetak. Tačnije, i ona će doneti  rast spoljnog duga, odliv novca ka EU i rast nezaposlenosti. Ali i zaglušujuću propagandu u zemlji u kojoj „EU nema alternativu“, jer je tako odlučila politička i intelektualna elita. Sa druge strane, narod će još neko vreme zadržati svoje "jako, čvrsto, jezgro"[9] tako karakteristično za pravoslavne narode, o čemu je još odavno pisao Danilevski, i poluskriveno će sumnjati u evropski put. Ali ni to neće moći večno da traje, jer trenutno ne postoji mogućnost da se čuje argumentovana kritika.

Tačnije, u Srbiji na početku 21. veka razmišljanja o bilo kakvoj ekonomskoj alternativi (na primer o državno potpomognutom  izvozu srpskih proizvoda na rusko tržište) mogu biti odbačena bez ikakve rasprave, samo na osnovu poluistinitih i selektivnih podataka. Ako je za utehu, nešto slično kao u Srbiji početkom 21. veka dešavalo se i u ranijim periodima u Istočnoj Evropi. Na primer, Nikolaj Trubeckoj je pre 80 godina pisao o sramnom intelektualnom i političkom stavu elita, ili kompleksu niže vrednosti u odnosu na takozvani romansko/germanski Zapad. Stavu koji je direktno doveo do ekonomskog nazadovanja u tim zemljama i koji se može izlečiti samo ako se: "Istina pokaže u svoj svojoj otvorenosti, bez bilo kakvih ukrasa, bez ostataka one velike obmane, od koje je treba očistiti".[10]


[1] Privredni pregled, 11.1.2010.

[2] Isto.

[3] Isto 31.12.2009, prema dr Vukomirović.

[4] Prema sajtu Kancelarije za evropske integracije Vlade Srbije.

[6] Pres, 11.1.2010.

[8]Privredni pregled, 16.1.2010.  

[9] Vidi Danilevski N., Rusija i Evropa, Nolit, Beograd 2007, str. 58.

[10] Trubeckoj N., Evropa i čovečanstvo, Logos, Beograd 2004, str. 58.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner