Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Evropska (de)industrijalizacija Srbije
Ekonomska politika

Evropska (de)industrijalizacija Srbije

PDF Štampa El. pošta
Jelena Damnjanović Simić, Miroslav N. Jovanović   
sreda, 23. oktobar 2013.

Proteklih  nedelja u Srbiji je aktuelna tema reindustrijalizacija privrede i razmatranje najboljih načina da se to postigne. Osvrnućemo se na neke više ili manje dobre aspekte dosadašnjih i dati naše predloge za buduće mere industrijske politike Srbije.

Ekonomska struktura država pomera se neprekidno ka sektoru usluga, a na uštrb industrije, poljoprivrede i rudarstva tokom ekonomskog razvoja. Međutim, olako se prelazi preko činjenice koju je sažeto izrekao Akio Morita, predsednik korporacije SONY. Morita kaže:

Ekonomija zemlje može da bude samo toliko snažna koliko to dozvoljava njena industrijska baza. Zemlja koja ne proizvodi industrijsku dobru robu ne može da ulaže u sebe na odgovarajući način. Ekonomija čiji je rast zasnovan samo na sektoru usluga je sazdana na pesku. Sektor usluga je važan i dobija na značaju, ali usluge ne mogu da rastu same od sebe kao što je to prodaja hamburgera samom sebi ili prebacivanje novca sa jedne hrpe na drugu. Razvijena ekonomija zasnovana na uslugama može da cveta samo ako je zasnovana na temelju razvijene industrijske baze... Zamisao da je posleindustrijska ekonomija utemeljena prvenstveno na uslugama je sumnjiva.[1]

Dakle, profit može da se zaradi pružanjem usluga kao što je to prodaja vrednosnih papira, ali to na kraju može da se izopači u Ponzijevu piramidu čije smo pogubne posledice svi mogli da vidimo, osetimo i kojih se još dugo vremena nećemo osloboditi.

Ukoliko nema materijalne proizvodnje u nacionalnoj ekonomiji, a usluge, pogotovo uvoz su slobodne, tada se sve oslikava sa druge strane osnovne ekonomske jednačine u vidu povećanja uvoza, povećane nezaposlenosti i povećanja duga inostranstvu. Da pristupanje EU ne znači procvat industrijske proizvodnje, pokazuje i iskustvo naših suseda Mađarske, Rumunije i Bugarske.

Od kako su Mađarska 2004, a Rumunija i Bugarska pristupile Uniji 2007. godine, industrijska proizvodnja je imala trnovitu putanju i razvoj (Tabela 1). Uočljiv je pad industrijske proizvodnje odmah po pristupanju EU. 

Tabela 1. Industrijska proizvodnja u Bugarskoj, Mađarskoj i Rumuniji 2001-12, promena u odnosu na prethodnu godinu (%)

 

2001.

2002.

2003.

2004.

2005.

2006.

2007.

2008.

2009.

2010.

2011.

2012.

   Bugarska

-8,9

-0,3

6,0

16,9

-0,6

0,9

-7,9

-6,1

-14,5

1,4

8,2

-2,5

   Mađarska

15,5

-10,2

-2,0

8,4

-3,2

16,6

-17,4

34,2

-10,4

-22,2

10,2

8,1

Rumunija

3,7

-7,2

-0,3

0,5

-2,1

2,5

-1,6

0,4

-12,3

-6,9

3,4

10,4

 Izvor: Eurostat (2013)

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/submitViewTableAction.do (pristup 8.10.2013)

Što se tiče Srbije, njena industrijska proizvodnja je danas na nivou od 40% ukupne industrijske proizvodnje u 1989. godini. I pored oko €80 mlrd. inostrane pomoći od 2000. godine, dug inostranstvu je povećan sa €11,6 mlrd. u 2000. na €26 mlrd. u prvoj polovini 2013. godine, i iznosi 83% bruto društvenog proizvoda.[2]

Šta treba da se uradi da se Srbija reindustrijalizuje? Svakako ne to što je tvrdoglavo činila Vlada Srbije u protekloj deceniji u pogledu privlačenja stranih ulagača i o čemu smo pisali u više navrata.[3] Vrh Ministarstva ekonomije je pokazao i dokazao vrlo nizak stepen ekonomske pismenosti o čemu jasno svedoče postignuti rezultati.

Ekonomska nauka i uspešna praksa odavno su odgovorile na moguću nedoumicu o najprikladnijem načinu za privlačenje ulagača iz inostranstva. Ti načini su da se ulagačima ponudi rastuće i po mogućstvu veliko tržište, društvena stabilnost, dobra infrastruktura, pouzdani i konkurentni lokalni dobavljači, a prvenstveno obrazovana, kreativna i produktivna radna snaga. I tu je kraj priče. Razne vrste novčanih podsticaja strancima u vidu neposrednih subvencija za svako novo radno mesto, besplatne lokacije ili oslobađanje od plaćanja poreza nisu na spisku oruđa ekonomske politike koje savetuje nauka, uspešna praksa i ugledne međunarodne institucije. Stimulacije samo razotkrivaju neprivlačnost dotične lokacije, jer da je privlačna, nikakve stimulacije joj ne bi bile potrebne.

Ekonomska politika svake države treba prvenstveno da stvori uslove za povoljno ulaganje domaćih preduzeća, pa tek potom da se povinuje stranim. Međutim, zvaničnici Srbije samo pričaju o stranim ulagačima dok su domaći gurnuti u zapećak. Neophodne mere su smanjenje birokratije, brojnih i velikih administrativnih prepreka, dozvola i poreza koji otežavaju i usporavaju poslovanje, a istovremeno stvaraju uslove za procvat korupcije.

Korupciju, kao sistemsku pojavu, prisutnu na svim nivoima vlasti, nije lako iskoreniti. Posebno je pogubna vrlo visoka korumpiranost u prosveti, zdravstvu i pravosuđu koja znatno otežava funkcionisanje celog državnog sistema. I Evropska unija, čijem pristupanju Srbija toliko teži, insistira na oštrom obračunu sa ovom pogubnom pojavom. Najave o velikoj borbi protiv korupcije, međutim, za sada nisu otišle dalje od političkih obećanja i međustranačkih optužbi.

Obrazovana radna snaga je jedan od argumenata koji je do skoro Srbija koristila kao faktor privlačenja stranih investitora. U poslednje vreme, domaći poslodavci upozoravaju da iz srednjoškolskih klupa izlazi nedovoljno kvalifikovani kadar. Ništa bolja situacija nije ni kad je reč o dobrom delu visokoškolskih institucija. Potrebe obrazovanja nisu usklađene sa potrebama srpskog tržišta rada, a dosadašnje strategije razvoja visokoškolskog sistema nisu ostale ništa do puste želje.

U vrlo teškoj ekonomskoj i opštoj situaciji u kojoj se nalazi Srbija, svako novo ulaganje, bilo domaće ili inostrano, u proizvodnju roba i usluga je dobrodošlo, pogotovo ako je to povezano sa zapošljavanjem novih radnika. Globalna ekonomska kriza 2007-09. je pokazala svu nesavršenost politike Vašingtonskog konsenzusa, kao i to da su najviše uspeha postigle zemlje koje su na vreme uvidele značaj i korist domaće pameti.[4] Takođe, ponovo u prvi plan izbijaju teze o sprovođenju industrijskih politika od strane države, kao jednom od osnovnih postulata održivog razvoja u dugom roku. Francuska je upravo objavila nacionalni plan o svojoj ‘Trećoj industrijskoj revoluciji’ vredan €3,5 mlrd.[5] Više se ne postavlja pitanje da li država treba da interveniše, već koji je najbolji način da to učini.

S obzirom da je došlo do usporavanja i sniženja stranih ulaganja na globalnom nivou, konkurencija za privlačenje stranih ulagača vrlo je oštra. Veliki uspeh je kada strani ulagač dođe u Srbiju, uloži sopstvena sredstva, zaposli radnike, pokrene proizvodnju, plaća poreze i doprinese izvozu. Ipak, uveravanja o ogromnom izvozu Fijata iz Srbije su obično nepotpuna jer vešto kriju obaveštenje o uvoznoj zavisnosti Fijatovog izvoza. Stvara se lažna slika da je sve to izvoz iz Srbije, a ne govori se jasno koliki je udeo dodate vrednosti u Srbiji (procena je da je samo oko 10%). Ako je to samo sklapanje i nešto jednostavnih i osnovnih delova, treba to javno reći. I sklapanje je dodavanje vrednosti i nema ničega lošeg u tome, bar ne za neko kraće vreme.

Jedan vrlo loš primer vođenja srpske industrijske politike jeste prihvatanje najnovijeg, ali nažalost ne i poslednjeg, zahteva Evropske unije, koji otežava poslovanje i ono malo uspešnog industrijskog sektora Srbije. Naravno, reč je o uvozu cigareta iz Hrvatske. ‘Pregovori o stopi oporezivanja hrvatskih cigareta prilikom uvoza u Srbiju su u završnoj fazi, ali konačnog dogovora još nema - tvrdi Rasim Ljajić, ministar spoljne i unutrašnje trgovine Srbije. - Ništa nije potpisano, a ta odluka na kraju mora biti potvrđena u parlamentu. Srbija je poslala pismo Evropskoj komisiji u kome je rekla da prihvata metodologiju, što znači da "želi da razgovara"’.[6] Ali Srbija pregovara sa stanovišta slabijeg i neće biti nikakvo iznanađenje ako izabrani državnici iz Srbije ponovo prihvate sve što im neizabrane (već postavljene) tehnokrate iz Brisela serviraju.

Ministar Ljajić javno iznosi činjenicu da su nam "ruke vezane". Takođe, ističe i da je prihvatanje ovog uslova bilo neophodno za dobijanje pozitivne ocene Evropske komisije (neizabrano, već postavljeno tehnokratsko telo) o napretku Srbije. Jasno je da je ovo samo nastavak beskrajnog uslovljavanja Srbije od strane Evropske unije, samo nije jasno kakva je korist Srbije od svega toga? Na kraju, i od samog pristupanja Uniji? Ekonomskog rasta uglavnom nema, niti će ga biti, zemlje su u dubokoj krizi, a žestoke demonstracije traju bez prestanka godinama (Grčka, Španija, Kipar, Portugalija…)[7]Island je upravo jednostrano okrenuo leđa pregovorima o pristupanju EU, Britaniji predstoji referendum o izlasku iz EU, Mađarska želi da povrati državna ovlašćenja preneta Briselu...

Šta da se radi? Saveti ekonomske struke i međunarodnih organizacija za ekonomsku politiku su sledeći. Mnogo je bolje i uspešnije uložiti sredstva u stalno obrazovanje radne snage i na takav način privući i zadržati strane ulagače, nego ulagačima pružati neposrednu novčanu pomoć. Većina sada najtraženijih struka na svetu nije postojala samo pre pet godina (recimo novi materijali ili povezivanje medicine, elektrotehnike i fizike). Onaj ko obrazuje takvu radnu snagu za poslove sadašnjosti i budućnosti je taj koji najuspešnije privlači ulagače i tako skreće pažnju na sebe.

Ko sprovodi takvu politiku obrazovanja odmah bude zapažen na ‘radarskom ekranu’ stranih ulagača. OECD i drugi, savetuju da se u politiku privlačenja stranih ulagača duboko uključi i ministarstvo za obrazovanje, ali Srbija na žalost sada na tom mestu nema Dositeja Obradovića. Ipak, i pored svih poteškoća, neophodno je realno sagledati efekte svih dosadašnjih mera, uložiti u obrazovanje stanovništva i započeti oštru borbu protiv korupcije na svim nivoima, ovog puta ne samo deklarativno i sporadično.

Ključna reč je – na svim nivoima.


[1] Morita, A. (1992). ‘Partnering for competitiveness: the role of Japanese business’, Harvard Business Review (May-June), pp. 76-83.

[3] M. Jovanović, ’Pinokio objašnjava privlačenje stranih ulagača u Srbiju?’ Nova srpska politička misao, 02.05.2012.

http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/pinokio-objasnjava-privlacenje-stranih-ulagaca-u-srbiju.html

M. Jovanović, ‘Obrazovanjem privući inostrane ulagače, a ne subvencijama’, Nova srpska politička misao, 04.08.2010.

http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/obrazovanjem-

privuci-inostrane-ulagace-a-ne-subvencijama.html

 M. Jovanović,’Da li vredi pružati stimulacije ulagačima iz inostranstva?’, Nova srpska politička misao, 15.07.2010.

http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/da-li-vredi-pruzati-stimulacije-ulagacima-

iz-inostranstva-q.html

M. Jovanović, ‘Investitori vole obrazovane’, Politika, 03.08.2010.

http://www.politika.rs/rubrike/ostali-komentari/144538.sr.html

[4] J. Stiglitz, J. Lin i C. Monga, 'The Rejuvenation of Industrial Policy',The World Bank, Policy Research Working Paper No 6628, September 2013.

[5] EurActiv, ‘France unveils €3.5 billion plan for 'third industrial revolution', 16.9.2013.

http://www.euractiv.com/innovation-enterprise/35-plan-third-industrial-revolut-news-530438

[7] M. Jovanović, ’Da li je ’’deportacija“ u mrzovoljnu Evropsku uniju nagrada ili kazna za Srbiju?’, Nova srpska politička misao, 26.02.2012.

http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/da-li-je-deportacija-u-mrzovoljnu-

eu-nagrada-ili-kazna-za-srbiju-q.html