Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Evropska demokratija nas može spasti evra
Ekonomska politika

Evropska demokratija nas može spasti evra

PDF Štampa El. pošta
Sajmon DŽenkins   
četvrtak, 26. april 2012.

(Gardijan, 24.4.2012)

Pišem ovo iz Amerike, gde svi koji mare za Evropu postavljaju samo jedno pitanje. "Šta se to, dođavola, događa?" Šta je to ta "evrokriza", koja kao da se nikako ne okončava? Šta je to što se dogodilo Grčkoj, Portugaliji, Italiji, Španiji, Holandiji, a sada evo i Francuskoj?[1] Jesmo li to svi poludeli?

Ekonomista Pol Krugman ima odgovor na to. On smatra da Evropa danas ponavlja 1930-e godine, "i to u njihovim još mnogo sudbonosnijim detaljima"[2]. Kako on kaže, vlade "vrše ekonomska samoubistva". Dok svi ekonomski principi i doktrine prosto vapiju da državne blagajne rade na obnavljanju rasta, da troše, da stimulišu, dozvole inflaciju i izgrađuju samopouzdanost, vlade preporučuju sve veću štedljivost i uravnoteženost budžeta – a to njihove ekonomije baš gura u pravcu recesije. One to ne čine zato što veruju da će štedljivost izazvati razvoj, nego zato što su prinudno ugurane u propalu dogmu podupiranja i spasavanja evra.

Nema ničeg jezivijeg od čitanja izveštaja o evropskoj ekonomiji u periodu između dva svetska rata, a naročito o onom idealističkom "duhu Lokarna"[3] iz 1925-e godine. To je bilo onda kada je britanski ministar finansija i ekonomije, Vinston Čerčil, vratio Britaniju na zlatni standard[4]. Nadnice će tako, navodno, biti primorane da se snize i postanu konkurentne u odnosu na Ameriku, a predratna ekonomska stabilnost Evrope će biti vraćena. Kejns je tvrdio da je to ludilo, jer je engleska funta bila precenjena u odnosu na dolar za 10%, pa će to za rezultat imati "obogaljen izvoz, nezaposlenost i štrajkove". Pokazalo se da Čerčil nije – a Kejns jeste – bio u pravu. Manjinska laburistička vlada je šest godina kasnije dospela do finansijskog kolapsa i pala. U proleće 1931. kapital je bežao iz zemlje, i dok su bankari kukali o štednji koaliciona vlada nacionalnog spasa je hitno napustila zlatni standard, pa je vrednost funte prema dolaru pala sa 4,85 dolara na 3,40 za funtu. Uprkos proročanstvima da nastupa katastrofa, u klasičnoj istoriji tog perioda Čarlsa Movata (Charles Mowat) zapisano je da "se nije protresao ni listić na drvetu... kao da je neko samo kinuo"[5]. Nije došlo do revolucije, a ta devalvacija nije izazvala nimalo veće interesovanje od jednog "prolaznog kijanja". Tokom sledeće četiri godine, industrijska proizvodnja Britanije je porasla za 25%, a nezaposlenost je pala sa 3 na 2 miliona.

Istorija se retko ponavlja, ali njene pouke ostaju. Engleska banka i državna blagajna (The Bank of England and Treasury) robovi su iste one pravovernosti kao i njihovi prethodnici. Uprkos tome što planiraju najveći pad potražnje u Britaniji od kraja Drugog svetskog rata, oni i dalje tvrde da je inflacija najveće prokletstvo koje bi moglo pogoditi njenu ekonomiju. Čak i onda kada se usude da odštampaju dodatne novčanice radi kvantitativnog olakšavanja stanja, oni se ne usuđuju da ih puste u opticaj zbog straha od inflacije. Od toga se ne ustežu čak ni onda kada vide da se čak četvrtina maloprodajnih objekata zatvara. Ponašaju se kao neki doktor koji baca bolesnike u sneg da vidi ko će od njih preživeti. Uprkos tome, prosipaju novčanice na svoje prijatelje bankare i mirno posmatraju kako one nestaju u čoporima ajkula – direktora banaka i internacionalnih špekulanata. Istovremeno razbacuju milijarde u podršku evra, čiji čak nisu ni član.

Kejns je 1925. godine bio u pravu – a to se pokazalo 1931. godine. Promenljivi kursevi valuta su bezbolniji metod za snižavanje cena radu i za unapređivanje trgovine od metoda štednje koje vlade nameću. I inflacija je bolji način za olakšavanje tereta dugovanja. Jednostavno je tačno da je lek smanjenju tražnje jedino njeno povećanje. Danas je u Britaniji rizik inflacije ništavan u poređenju sa deflacijom i recesijom. A – britanska funta je sada u stanju i da "pliva". Zamislite samo kako bi tek bilo da je britanska funta postala deo evra: imala bi verovatno 20% višu cenu no što je sada ima i privreda bi sada morala da se sa tim rve.

Jedva da prođe neki mesec a da ne naiđe neka nova kriza evra, uz nova nametanja mera štednje. To vam je kao da Kejns nikada nije ni postojao! Pa ipak – voda i dalje odbija naredbu da teče uzbrdo! Teško zadužene države sigurno treba da reorganizuju svoje javne sektore, ali na duže staze; one imaju i logične planove da to učine, ipak – one nisu u stanju da otplaćuju ni svoje kratkoročne ni dugoročne dugove dok se nalaze u recesiji. Porast nezaposlenosti i opadanje tražnje samo smanjuju potražnju i nikome nisu od koristi.

Što je još gore – produžena stroga štednja potkopava i samu suštinu autoriteta koji je neophodan za njeno sprovođenje. Kada vlade padaju – ne može se sprovoditi nikakav paket mera štednje. Prošlog meseca, Grčka je bila gurnuta u de fakto bankrot[6]. Ko će danas kupiti obveznice Španije? Koliko vredi holandski ministar finansija? Koliko vredi potpis Nikole Sarkozija na dogovoru o vađenju iz finansijske bule? Sve dok evro u svojim okovima drži kontinentalnu ekonomiju – koja se nalazi u stanju oštre štednje – do političke stabilnosti, ili njenog povratka na porast nikada neće doći.

Evro je bio lokarnska maštarija. On je bio poslednji krik XX veka, sa priviđenjima o hrabrom novom poretku[7], u kome će bankari, poslovni ljudi, radnici, i seljaci stajati zagrljeni, pevajući[8] "Odu radosti"[9]. Cena radu će posvuda biti izjednačena, širom celog kontinenta će doći do fiskalne i zakonske integracije. Evro će otključati kapiju za nastanak Sjedinjenih evropskih država. Irska i Grčka će biti Nemačkoj ono što je Nevada Njujorku. Evro će kalupiti i rastegljivati narode Evrope sve dok ne postanu jedna nacija.

Taj koncept unije treba svrstati u red najvećih istorijskih greški. Kao i sve druge pan-kontinentalne vizije, ni on nije mogao da se meri sa čvorugavom građom evropskog ljudskog materijala. Fanatični sledbenici tog koncepta ne podnose nikakav revizionizam ili neslaganje. Oni su ti koji su gurnuli Grčku u haos, a Španiju u tešku depresiju, jer – u Španiji je danas 50% mladih ljudi nezaposleno[10]. Evrokrate je za to baš briga; njihovi prihodi su osigurani. Ritualno igraju oko evra i zahtevaju i dalje krvne žrtve. Učiniće radije bilo šta, nego da priznaju da nisu bili u pravu.

Jedini spas na horizontu leži u demokratiji. Prošle nedelje su francuski birači rekli svoje "ne" daljim merama oštre štednje, a i holandska vlada je pala iz istih razloga[11]. Španiju očekuje slična kriza, a atinske ulice kriju nebrojene opasnosti. Čak i u Britaniji, ankete najavljuju da birači nisu baš ubeđeni u trajnost čak i onih mera koje nisu ništa više od blagog oblika štednje. Narodima Evrope je svega toga dosta. Izgledi da se njihovim državama nametne onakva budžetska disciplina koja bi omogućavala da ih Nemačka ponovo spasava su nezamislivi.

Evropi su neophodni munjeviti ("preko noći") potezi – saniranje dugovanja, bankroti, i uvođenje valuta, slično kao i što je učinjeno onim posleratnim Bretonvudskim dogovorom[12]. Broj članica evra mora biti drastično skresan i varijabilni kursevi valuta moraju ponovo stupiti na snagu. Tablu treba izbrisati sveže opranim sunđerom. Učinjena je grozna greška, ali nju je moguće ispraviti onako kako je to učinjeno 1931. godine. Kao i onda – proroci i mudraci će predviđati katastrofu, ali ja se kladim u obrnuto. Posle tih promena "neće se protresti ni listić na drvetu... kao da je neko samo kinuo". Onda ćemo izaći iz ludila i vratiti se u normalno stanje.

Sa engleskog posrbio: Vasilije Kleftakis 


[7] Aluzija na knjigu Oldosa Hakslija “Hrabri novi svet“. (Prim. V.K.)

[8] Sarkastična aluzija na himnu EU, Betovenovu “Odu radosti“ – treći stav Betovenove IX simfonije. (Prim. V.K.)