Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Izazovi "postameričkog" sveta
Ekonomska politika

Izazovi "postameričkog" sveta

PDF Štampa El. pošta
Milan Purić   
ponedeljak, 25. jun 2012.

Na samitu G20 u meksičkom letovalištu Los Kabos počelo je da vidljivo vri, između do juče ekonomskih sijamskih blizanaca Amerike i EU. Možda su postali malo nervozni zbog sastanka lidera grupe BRIKS, koji je održan na istom mestu dan pre početka skupa G20. Putin, Hu Đintao, Sing, Dilma Rusef i DŽejkob Zuma, em što su se zajednički simbolično slikali, pokazali su da se projekt BRIKS razvija u svemu po njih, a i svet, poželjnom ekonomskom pravcu. Na žalost Amerike, sve više se razvijaju njihovi odnosi i u onom vojnom, najvažnijem za stabilizovanje novog multipolarnog, već nekoliko godina, nastalom svetu.

Doskoro najbliži saveznici i ekonomski partneri Amerika i EU počeli su da se uzajamno optužuju za svoje nemale probleme. Prvo je Obama, uoči skorašnjih američkih izbora, i pokušaja da odbrani svoj predsednički položaj, optužio EU da je osnovni izvor svetske finansijske krize, i glavna pretnja američkom privrednom oporavku. A taj oporavak je osnovni preduslov da on opstane na položaju. Evropljani nisu ostali dužni. „Njujork tajms” konstatuje da „mnogi Nemci vide angloameričko zaluđivanje finansijskom industrijom kao glavni razlog opadanja zapadne konkurentnosti i porast azijske“. Predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo odbacuje sve veće američke kritike, i kaže da poreklo krize nije u Evropi. Kriza je nastala u SAD zbog blago rečeno neuobičajene prakse u poslovanju na finansijskom tržištu. Merkelova još žešće brani svoj i položaj EU, i direktno optužuje Ameriku da u tom svojevrsnom ratu, a preko svojih agencija za rejting, manipuliše svetskim tržištima novca i tako teret krize prebacuje na druge, pre svega Evropu. Tako se otkriva nova realnost na terenu, kako to oni vole da kažu, koja se mora prihvatiti, da sve veći broj zemalja i dojučerašnjih (ne)voljnih saveznika izmiče kontroli, pa čak se i suprotstavlja Americi.

I zaista ko je kriv za krizu? Danas su svi koji žele da znaju svesni kako je nastao i kao funkcioniše današnji svetski finansijski sistem[1]. Pre svega Evropljani još uvek ne smeju do kraja da to javno demistifikuju od straha za posledice, koje bi to imalo pre svega za njihove zemlje, a onda i za ostale. Stvaranje grupe BRIK[2] izazvalo je uslove da se civilizacijski preokret na planeti znatno ubrza. U pogodnom okruženju novih naučnih i tehnoloških dostignuća, sada dostupnih svima, pogotovo brzo narastajućim ekonomskim, pa potom i vojnim silama Kine, Indije, Brazila i naravno Rusije, to je postala realnost. Nemogućnost daljeg funkcionisanja svetskog ekonomskog sistema, nametnutog od Amerike dolarom i vojnom silom, jednostavno traži i nalazi nova rešenja. Pritisak grupe BRIKS, a i drugih jakih ekonomija na dolar[3], osnovnu polugu doskorašnjeg funkcionisanja svetskog finansijskog i ekonomskog sistema, izazvao je američki odgovor. Služeći se oprobanom metodom izazivanja kriza, i nagoveštajima da može biti još mnogo gore, postigli su željeni efekat u regionima sveta gde su i dalje pater familias. Zemlje koje su pod direktnom palicom SAD na vlasti imale instalirane ljude koji su na tim položajima pre svega da bi štitili američke interese, bez obzira na cenu koju su plađali građani dotičnih država, platile su najveću cenu. Svi investitori iz tih država, tj. oni koji imaju višak novca, opet su potrčali da svoje bogatstvo pretvaraju u dolar ili američke obveznice.

Verujući i dalje u priču da je Amerika jedino bezbedno mesto na planeti, ili bar najbezbednije, ostvarili su poželjan efekat za SAD i nepovoljan za Evropu. Dolar je ojačao, a evro oslabio do tačke sumnje da će uopšte opstati. Tako je u tom delu sveta stvoren privid da su uzde, a i bič, i dalje u čvrstim rukama. Bez obzira na najveći svetski dug, i katastrofalne učinke ratnih intervencija u Avganistanu i Iraku, Amerika se putem svoje medijske sile, i dalje predstavlja kao bastion morala, ekonomske sile i pogotovo apsolutnog vojnog lidera. Pa ko poveruje, poveruje. Sigurno da još uvek ima veliki broj onih zemalja koje moraju da veruju.

Na drugoj strani je jedan sasvim drugačiji svet u kome pre svega ima nade. Nada, iliti očekivanja su fenomenalno eksploatisana ljudska iluzija. Nekad sa pravom, a nekad ne. Vera u bolji život postala je svakodnevnica u zemljama BRIKS-a i naravno drugih narastajućih ekonomija. Meksiko, Turska, Indonezija, Južna Koreja, Vijetnam, Malezija, Nigerija su u velikom ekonomskom rastu. Ove države dovele su najvećim delom svoje stanovništvo u situaciju da oseti tako potreban optimizam, koji pokreće najveću silu, ljudsku združenu energiju. Sigurno je to u početku bilo relativno lako jer su životni uslovi u ovim zemljama bili na izuzetno niskom nivou u odnosu na daleko odmakli zapadni svet. Istorijska je činjenica da se isti taj zapadni svet uglavnom razvijao, dobrim delom, na svekolikoj otimačini, na razne načine, svih najvrednijih resursa ostatka sveta. Kako su nekad otimali kulturna bogatstva, pa i samu istoriju, tako su i još žešće otimali energetska i rudna bogatstva. Tu je otimačina ljudi bukvalno, a potom i otimačina mladih školovanih, možda najgori vid eksploatacije. Danas je došlo vreme da se pod civilizacijskom obavezom smatra da se najvrednija kulturna dobra oteta u Grčkoj, Peruu, Egiptu, Kini, Rusiji vraćaju u matične zemlje i civilizacije. Trebalo bi očekivati da će se uskoro, pod pritiscima, desiti i civilizacijski proces plaćanja narodima i zemljama za oteta prirodna bogatstva, u bar bližoj istoriji. Sad postoji američki presedan isplate Indijancima, a bogami i Aboridžani tu ne stoje loše sa Australijom.

U skladu sa tim, i novim vremenima i načinima brutalne eksploatacije, biće potrebno i pravično izračunati koliko su novca preko neoliberalne hobotnice oteli i uzeli od građana pojedinih zemalja tvorci ovog sistema. Zemlje, i građani tih zemalja, od poverilaca svesno uvučene u dužničko ropstvo, imaju pravo na pravedno umanjenje, iliti otpis neverovatnog lihvarskog dela za isplatu kamata na pozajmljeni novac. Danas građani Grčke sa pravom ukazuju, i traže, da se tačno izračuna šta su oni stvarno dužni, a šta im je nametnuto finansijskom okupacijom. Kako i u kojim uslovima su primili teret, koji omogućava svetskim bankarima, iza kojih stoji interes najmoćnije zemlje i njenih pratilaca? Ko je izmislio ideologiju neoliberalnog kapitalizma i nametnuo je skoro celom svetu? Ko je, gde i kako kreirao novac kojim se zaduživalo po svetu? Da li je taj novac bio realan ili je virtuelno kreiran? Neoliberalna ideologija, kao osnov planetarne prevare, nastala je u anglosaksonskoj kuhinji. Sračunato je prikazivana kao objektivna, vrednosno neutralna naučna koncepcija, zasnovana na empirijskim podacima i na univerzalno važećim vrednostima i idealima. A zapravo neoliberalna ideologija uradila je svoj posao, a to je iskrivljeno prikazivanje i obmanjivanje, prikrivanje interesa kojima neki procesi služe, a koji se proglašavaju neumitnima, opravdanima i nužnima. Kako smo svi ukupno prošli sa njom, prepoznatljivo je širom planete. Jedina danas normalna „ideologija“ je normalan život. To podrazumeva prirodna prava sa kojima se ljudi rađaju. Pravo na život i slobodu, pravo na rad kojim se omogućava normalan život i potomstvo, pravo na pravnu državu i objektivno informisanje.

Zahvaljujući svetskoj mreži svi koji žele, a takvih je sada više milijardi, mogu da razotkriju šta stoji iza bilo koje ideologije. Skoro uvek se to svodi na vlast, kojom se onda nameće volja manjine nad većinom , pa samim tim i nepravedna raspodela svih resursa koje društvo ima. Kako jedan od glavnih zidara američkog sistema dominacije poslednjih decenija Bžežinski kaže: „Širom sveta čežnja za ljudskim dostojanstvom je centralni izazov, inherentan u fenomenu globalnog političkog buđenja. Stanovništvo izrazito svesno socijalne nepravde,podignuto je na stepen bez presedana. Građani sučesto kivni zbog nedostatka ličnog političkog dostojanstva“. Sadašnja sredstva komunikacija, a pogotovo buduća, omogućavaju veoma brzo i masovno povezivanje nezadovoljnih po planeti. To je ogromna sila koja se nadvija nad svim zemljama, ma kog dela planete bez izuzetka.

Godinama unazad, od početka krize ukazujem da su kriza u osiguranjima, kriza u nekretninama, kriza u državnim zaduženjima, samo pojavni oblik stvarnog uzroka sadašnje svetske krize. Kriza je nastala iz jednostavnog razloga što su se promenili geopolitički odnosi u svetu. Naravno ovde govorimo o krizi dosadašnjeg koncepta funkcionisanja vojno-privredno-finansijskog modela, uspostavljenog na kraju Drugog svetskog rata od strane jedne od pobednica Amerike. Sadašnja kriza je pogodila pre svega stvaraoce i nosioce tog modela, a potom sve one koji su ga kopirali i implementirali na slabije države od sebe, pod budnim okom nosioca patenta. Nagli, geometrijskom progresijom ostvaren razvoj nauke i tehnologija poslednjih decenija stvorio je preduslove da se ljudsko društvo iz osnova menja. Nezamislivo velika količina svih (sa)znanja postala je kolektivna svojina najvećeg dela stanovnika planete. Pred tom i takvom silom uzmiče sve više doskorašnji model društvenog ponašanja, oličen u do sada istorijski najvećoj imperiji Americi. Sva dosadašnja iskustva svih vrsta vladavina i pogotovo imperija, i svih drugih vrsta dominacija, sakupljena, usavršena i oličena u najpragmatičnijem obliku, potpomognuta najsavremenijim tehnologijama, pogotovo vojnim, nisu uspela da nametnu svoju apsolutnu dominaciju, sem nekoliko godina na raskršću dva milenijuma. Amerika, preko NATO, zbog navodno kolektivne potrebe, vojno već interveniše po celom svetu. Njen predsednik daje odobrenja za likvidaciju svih terorista po njegovom viđenju, koji ugrožavaju američku nacionalnu bezbednost. Amerika već dugi niz godina vodi uspešno i sajber rat (iranske nuklearne centrale), za koji stalno optužuje Kinu. Oni na najvažnijim globalnim berzama iz senke upravljaju dešavanjima,i obezbeđuju sebi maksimalne benefite takve pozicije. Amerika sve to radi kako bi zaštitila svoje nacionalne interese. Leon Paneta, američki ministar odbrane, kaže da je u narednoj deceniji Vašington dužan da zaštiti planetu od pokušaja bilo kojih zemalja da „podriju stabilnost u svetu“.

Zemlje BRIKS, po njemu, predstavljaju izazov po nacionalnu bezbednost SAD. Brazil, Rusija, Indija i Kina su se našle na istom spisku pretnji zajedno s terorizmom, sajber-napadima i nuklearnim programima Irana i Severne Koreje. Ovakva retorika upućena je pre svega domaćoj publici i preostalim saveznicima. Istina je da se strahovito mnogo suzila mogućnost Amerike da ostvaruje super i ekstra profit iz doskorašnjeg modela funkcionisanja sveta. Iz toga proizilazi i da pre svega građani Amerike, a i svi ostali prvoborci doskorašnje svetske dominacije, moraju da se prilagođavaju novonastaloj situaciji. To konkretno znači da će biti ukinuti ili znatno smanjeni svi benefiti koji su iz takvog stanja proizilazili. Uglavnom sjajan socijalni položaj većine stanovništva, super uređena infrastruktura i privid prave demokratije otići će u prošlost. Predstoji im pravo otrežnjenje koje će biti onoliko bolno, koliko je bilo lepo uživati u svemu, ne osvrćući se oko sebe. To sam im prorekao pre četiri godine[4].

No postamerički svet sigurno korača u drugom pravcu. To ne ostaje neometano svakojakim i svakodnevnim poturanjem nogu onih koji bi da dosadašnje stanje što duže da zadrže. Sami svesni da to neće moći još dugo. Svako se bori za sebe kako zna i ume. Amerikanci su pokazali da su u tome pravi majstori, bez obzira na cenu po ostale, a ponekad i po njih same. Izgleda da su sada svi najvećim delom svesni da je održivi razvoj sa približnim šansama za sve izvesnija budućnost, a interaktivna komunikacija sa stanovništvom neophodna radi izbegavanja izlivanja opravdanog gneva. Na dugom štapu. Zasad jeste, no živimo u veku čuda koja se sve brže događaju.


 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner