Ekonomska politika

Ja, pesimista!

PDF Štampa El. pošta
Ruža Ćirković   
ponedeljak, 22. decembar 2008.

 (Danas, 22.12.2008)

VEST DANA: Nekad smo mi govorili: ne počinji ništa u petak, kad većnisi cele nedelje, ostavi i TO za ponedeljak. Pusti, mani... Ovi Amerikanci iz Smedereva ne znaju ništa o našim verovanjima: naš najveći izvoznik US Steel (i naš najveći uvoznik by the way) u petak, na Sv. Nikolu, obavestio nas je da od 1. januara u nekoliko pogona, zbog svetske finansijske krize, obustavlja proizvodnju.

Ovom je vešću konačno stavljena tačka na ničim izazvano vreme opuštanja, mada zasad neće biti otpuštanja. Udruženje nemačkih proizvođača čelika u novembru je saopštilo da svetsku industriju čelika narednih meseci očekuju teška vremena, u novembru je registrovan pad potražnje kod svih najvažnijih sektora, ali njena srednjoročna perspektiva nije ugrožena. Rast od prosečnih godišnjih osam odsto od 2002. do danas bio bi usporen i po prirodi stvari, a svetska finansijska kriza će ga, procenjuje se, spustiti na četiri odsto godišnje. Da ipak ništa nije sigurno, primetili su i Nemci, a svedoči i činjenica da Svetsko udruženje proizvođača čelika (okuplja 66 zemalja) još nije dalo svoju uobičajenu prognozu za 2009. godinu. Mada u svetskim razmerama ne predstavlja bogzna šta (u novembru Srbija je proizvela 63 000 metričkih tona sirovog čelika, a članice Svetskog udruženja za čelik ukupno oko 89 miliona metričkih tona), proizvodnja čelika je od velikog značaja za BDP i izvoz Srbije. Sem Kanade, Indije i Irana, pad proizvodnje čelika u novembru imale su sve države proizvođači, a naročito visok Ukrajina (55%), Rusija (36,5 %), EU (24,8 odsto), Kina (12,4 odsto) pa i Srbija (11,4 odsto) i za nas zanimljiva Slovačka (46,8 odsto). Za razliku od Slovačke, koja je imala godišnji pad od 8,8 odsto, u Srbiji je za proteklih 11 meseci proizvedeno za 16,1 odsto čelika više. Vrlo je zanimljivo da Nemačko udruženje za čelik u budućem razvoju događaja vrlo računa na Kinu. Na koji način, pročitajte: „U Kini će potražnja za čelikom dobiti jak impuls sledeće godine zahvaljujući merama vlade za stimulisanje konjunkture. Ove mere dosad su najviše bile usmerene na pomoć kineskom građevinarstvu koje čini polovinu kineskih potreba za čelikom... Rastući troškovi finansiranja i smanjena tražnja povećaće pritisak na kinesku industriju čelika da ugasi nerentabilne, zastarele i ekološki opterećujuće kapacitete. Udeo tri najveća kineska proizvođača sirovog gvožđa u ukupnoj kineskoj proizvodnji jeste 15 odsto. Kineska vlada je daleko od ostvarenja još 2005. godine postavljenog cilja da ugasi zastarele kapacitete. Bilo bi pozdravljeno ukoliko bi se kineska industrija čelika, u svetlu finansijske krize, ovih zadataka sada jače poduhvatila. Kineska industrija čelika ne bi smela da svoje nerešene strukturne probleme izvozi na dobro uređena tržišta čelika. Tokom proteklih meseci kineski izvoz je dostigao stare vrednosti. Striktna i konsekventna primena evropskih „Trade Defense Instruments protiv dampinškog i subvencioniranog uvoza poželjna je. Sve političke i pravne mogućnosti moraju biti iskorišćene da u ovim vremenima pravila STO budu poštovana u svim zemljama“.

VEST NEDELjE: Italijanski proizvođač automobila Fijat poslao je na jednomesečni odmor oko 50 000 svojih radnika u matičnoj Italiji. Svetska automobilska industrija prva je, počev od Amerike, u realnom sektoru poklekla pred svetskom finansijskom krizom. Mlađan Dinkić, zaštitni znak našeg posla stoleća sa Fijatom, posetio je Kragujevac. Zavisno od toga u kojoj su već meri prošli kurs političke izuzetnosti, mediji su o toj poseti, kada je najteže, izveštavali ovako: „A šta sad Dinkiću?“, „Fijat dolazi, majke mi“, „Fijat dolazi, ne znamo kad“, „Za posao sa Fijatom 14 milijardi“... Da li je naša strana pre potpisivanja predizbornog ugovora sa Fijatom imala u vidu pravo stanje u toj italijanskoj kompaniji i da li je posao obezbedila odgovarajućim finansijskim garancijama saznavaćemo polako sledećih meseci. A možda i nećemo, pošto je ovaj ugovor ljubimče politički izuzetnih medija. Inače bi većodavno bio predmet modernih medijskih kampanja ili akcija da ga je, recimo, skockao Velja Ilić. Ali, na nesreću, nije pa će, i ako preraste u skandal, biti zaboravljen kao Mrkonjićeve brze pruge, Mirin Europolis ili Kineska četvrt. Ako zaboravimo da je posao s Fijatom bio deo neviđenog predizbornog marketinga, kao i energetski posao s Rusima, istina je da je sa Zastavom bolje pokušati nešto nego ništa. A najgore je ostaviti je na narodnim subvencijama još koji vek, dok ne naiđe sunčano vreme, kako je smislio DSS predstavnik za ekonomiju Nenad Popović. Od njega se, posle odlične analize naših troškova u Dinkićevom poslu, očekivalo više inventivnosti. Na ovoliko - neka, hvala. Ali, da je posao rađen preko kolena lako smo utvrdili mi koji, samo da bismo okolo širili samoubilački pesimizam, pratimo SVE. Pa tako je, kada je sporazum postignut i kao ključni uslov za njegov uspeh navedena spremnost Rusa da nam ako ne ukinu, a ono smanje carine na kod nas proizvedene automobile, malo zagrejem stolicu i vidim - Rusi ne vole mala kola. Daleko bilo. Samo ševrolet i tome slično. Em boluju od velikog , em imaju bar nafte na pretek. Pa sad još jevtine. Em su u novije vreme preduzeli neke mere protiv uvoza stranih marki pa je kupovina takvih automobila u novembru pala za 30 odsto. Ali, taman ja mislim nešto znam, kad optimizam. Sad nećemo automobile izvoziti Rusima, nego ćemo u EU. Tamo su, zastrašeni energetskom zavisnošću od Rusa i sad većdeplasiranim cenama nafte, prešli na male automobile. Kao nacrtano za Fijat. Ali, prodaja ličnih automobila u EU je u padu. U Španiji je taj pad u avgustu iznosio 41,3 odsto u odnosu na avgust prošle godine, a u glavnoj auto sili Nemačkoj - 10 odsto. Sve u svemu, stručnjaci procenjuju da nešto stišan, ali nastavljen visoki rast prodaja u Rusiji, a naročito Ukrajini, Brazilu i Bliskom istoku, neće moći da kompenzuje pad prodaje u Americi i Evropi. Dogodine će se u svetu prodati za 10 odsto novih automobila manje nego ove godine, a 1,5 miliona ljudi u auto industriji ostaće bez posla od ukupno osam miliona zaposlenih. Najcrnje prognoze kažu da će bar tri poznata proizvođača nestati s lica zemlje - jedan u Americi, dva u Evropi.

VEST GODINE: Austrijski konzorcijum Alpina-Por odlučio je da sa Srbijom raskine ugovor o koncesiji Horgoš-Požega, pa da se s nama baci na medijaciju, a ako ona za 60 dana ne uspe na Arbitražu u Parizu. Ugovor koji je paradigma svih naših političkih destrukcija. Ponosim se time što sam jedan od retkih novinara, pa i političara (malo sam proveravala), koji je od prvog do poslednjeg objavljenog slova pročitao i ovaj ugovor, i ugovor sa Fijatom i bazični sporazum sa Rusima. Ugovor Horgoš-Pošega je najbolji. Najjasniji, kakav i treba da bude ako se već traži da narodu bude prezentiran na sajtu. Ugovor sa Rusima ne zna se kakav je. A Ugovor sa Fijatom je em skup, em enigmatičan. Koliko će da nas košta znaju samo Dinkić i Markione. I možda još Veroljub Stevanović, ali nije sigurno. Bez obzira na izanđalu pretnju da nećemo moći da gradimo nijedan put dok se Arbitraža u Parizu ne završi, od istorijskog je značaja Srbiji da ugovor Horgoš-Požega ide na Arbitražu. Omiljeni argument protivnika ovog ugovora i puta je da je tu „bilo mnogo muljanja“. E pa ako je bilo, onda ništa logičnije nego da se to na Arbitraži iznese na svetlost dana, crno na belo. Srbiju će života da koštaju muljare. Sada je poslednja prilika da im se dođe glave. Šta su dve-tri godine arbitraže prema ovolikim muljarama. Luk i voda. Preživećemo. Ja, inače, mislim da će Srbija poželeti puteve. Sa arbitražom ili bez nje, svejedno. Sem ako ne verujemo da se putevi prave na okruglim stolovima, a njih je sve više posvećenih čas ovom, čas onom putnom ili železničkom pravcu. I da kažem poslednji put: put Horgoš - Požega bio je potreban Srbiji zbog toga što njime stiže do svojih najvažnijih izvoznih destinacija: Crne Gore, Italije, Bosne i Hercegovine, zato što njime stiže do svojih najvažnijih turističkih destinacija i zato što sa 16.000 automobila sadašnjeg dnevnog protoka ima šanse da joj se taj put nekada i isplati. Taj bi put finansirao koncesionar, a otplatili bi ga građani koji uz taj put žive i privreda koja ga koristi. Srbija treba da ima dobar put do svakog sela. Ali put Leskovac - makedonska granica finansiraćemo zaduživanjem, vraćati iz budžeta, a put s protokom od 6000 vozila dnevno isplatiće nam se nikad, a možda ni tada. Ma šta rekla Evropa.