Ekonomska politika | |||
Javni sektor u Srbiji – između mita i stvarnosti |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 12. avgust 2014. | |
Prvi i najčešći argument protiv javnog sektora tiče se njegove navodne „neefikasnosti“ [5] i „rasipništva“ [6]. Drugim rečima, s obzirom na to da usluge koje obezbeđuje nisu na tržištu, on nužno pravi finansijske gubitke u poslovanju, što se onda pokriva iz budžeta, odnosno novcem koji se mahom dobija iz poreza ili zaduživanja. Logika je poznata: kada bi se te usluge izvele na tržište, smanjili bi se gubici iz budžeta i poresko opterećenje, a kvalitet usluga bi se povećao. Da li je to zaista tako? Pre svega, izvođenje prethodno javnih usluga na tržište samo po sebi ne znači i manje troškove iz budžeta. Na primeru čuvene privatizacije britanskog železničkog sistema 1994. godine uočljiv je višestruki rast budžetskih sredstava (subvencija) koja su odlazila železnicama[7]: sa prosečnih milijardu funti pre privatizacije, ta suma se nakon privatizacije višestruko povećala. Tako je u periodu od 2006. do 2007. godine iznosila oko šest milijardi, da bi potom u periodu od 2009. do 2010. godina bila srezana na oko četiri milijarde funti. Drugi primer, iz naše sredine, takođe pokazuje isto. Kada je 2010. godine odlučeno da se u sistem javnog prevoza u Beogradu uvede javno-privatno partnerstvo, odnosno da se kontrola i naplata karata poveri privatnoj firmi Apex Solutions, gradska uprava je rezonovala da će to smanjiti neefikasnost i subvencije javnom prevozu. Međutim, 2013. godine je iznos subvencija za javni prevoz bio za nešto više od 4 milijarde dinara[8] veći nego pre ove delimične privatizacije, i to uprkos tome što je cena karata porasla u oktobru 2012. godine. Očekivanog većeg priliva u gradski budžet – nije bilo. Drugo, treba postaviti i pitanje da li javni sektor uopšte može i treba da funkcioniše po kriterijumima efikasnosti. Tržišni kriterijum efikasnosti meri isključivo novčanu dobit i gubitke, ali ne uvažava, tako reći, „socijalnu dobit” koja sledi iz toga što se nešto plaća ispod tržišne cene i što se ta razlika pokriva iz budžeta kao, na primer, u slučaju zdravstvenih usluga. Uzmimo kao primer hipotetičku četvoročlanu porodicu, sa troje dece i samohranom, zaposlenom majkom čija je bruto plata 40 hiljada dinara. S obzirom na to da doprinos na platu za zdravstvo iznosi 12,3%, to znači da je ukupno mesečno izdvajanje za zdravstvo 4920 dinara. Po članu porodice to iznosi 1230 dinara za ceo mesec pristupa lečenju – u poređenju sa tim, jedan pregled kod lekara opšte prakse u jednoj uglednoj beogradskoj privatnoj ordinaciji košta 1900 dinara.[9] Dakle, poslovanje ispod tržišne cene i budžetsko finansiranje zdravstvenog sistema omogućavaju i građanima sa primanjima ispod proseka (kao što je to slučaj gore) da imaju relativno lak pristup kakvom-takvom zdravstvu – što nikako ne bi bio slučaj da se posluje po cenama privatnih ordinacija. Ista logika se može primeniti i na snabdevanje vodom, strujom ili grejanjem[10], kao i na odnošenje smeća i druge komunalne usluge. Drugi česti argument u vezi sa javnim sektorom se tiče njegove „glomaznosti“ u pogledu broja zaposlenih, što podržavaju neke računice. Poređenjem broja zaposlenih u javnom sektoru sa ukupnim brojem zaposlenih može da se dođe i do brojke od 45%. Međutim, ovakvo poređenje prikriva važnu činjenicu – javni sektor nije sam po sebi prevelik, već je ukupan broj zaposlenih premali, jer je više od polovine radno sposobnog stanovništva nezaposleno.[11] Ukoliko se primeni drugačiji metod, pa se broj zaposlenih u javnom sektoru[12] dovede u vezu sa stanovništvom koje je u radno aktivnom dobu[13], dobija se brojka od 16,9 procenata. Radikalno drugačija slika se dobija kada se to dovede u odnos sa ukupnim stanovništvom: prema podacima iz 2012., udeo zaposlenih u javnom sektoru sa javnim preduzećima iznosi 7,6% od ukupnog stanovništva, dok je u Hrvatskoj i Crnoj Gori taj broj veći za jedan procenat, u Sloveniji za dva, kao i u Britaniji i Poljskoj. [14] Prema istim podacima, u Srbiji u obrazovanju radi 1,95% ukupnog stanovništva, dok je evropski prosek 3,46%; u zdravstvu i socijalnoj zaštiti radi 2,24%, a evropski prosek je 4,74%. Za koji god se metod od dva ponuđena opredelili, ispada da “glomazni” javni sektor i nije baš toliko glomazan. Naravno, često se čuje i to da privatnici i preduzetnici jedini pune budžet[15], pa prema tome izdržavaju javni sektor. Međutim, čak i letimičan pogled na strukturu poreskih prihoda ponovo dovodi u pitanje dominantnu predstavu. Prema Zakonu o budžetu Republike Srbije za 2014. godinu, porez na dodatu vrednost i akcize (dakle, ono što plaćaju svi) učestvuju u budžetu sa 70,7%.[16] Porez na dohodak građana učestvuje sa 5,1%, ali su u taj procenat uključene i plate radnika (koji su te plate zaradili, nije ih im poklonio poslodavac) a oni, naravno, sačinjavaju ogromnu većinu ljudi koji primaju platu. Tako se ispostavlja da privatnici budžet finansiraju, kako je to istakao Vladimir Milutinović u svom tekstu „Da li nas privatnici sve hrane?“[17], uglavnom na dva načina: preko poreza na dobit i poreza na svoj dohodak. S obzirom da je učešće poreza na dobit preduzeća u budžetu 6,2%, jasno je da su privatni preduzetnici daleko od toga da jedini, pa čak i većinski, „pune budžet“ (pritom je stopa poreza na dobit kod nas izuzetno niska i iznosi 15%, dok je prosek u EU 23,5%[18]). Treba uzeti u obzir i da se porez na dobit odnosi i na državna preduzeća koja su „u plusu“ (njih 292 od ukupno 490[19]), tako da je učešće privatne dobiti još manje. Prema Milutinoviću, procenat sa kojim privatnici učestvuju u budžetu je približno jednak procentu privatnih preduzetnika u ukupnom stanovništvu. Prema tome, ništa nije manje istinito od ustaljene tvrdnje da nas „sve hrane privatnici“ – pre će biti da mi hranimo sami sebe, odnosno da su radnici ti koji najviše pune budžet: prvo, odbicima na svoje zarađene plate, a drugo, potrošnjom svojih dohodaka na robu na koju se plaćaju PDV i akcize. Šta li je na kraju ostalo od onog samopregornog i dovitljivog preduzetnika koji u znoju lica svog izdržava „parazitski sistem“ u kome radnici u javnom sektoru po ceo dan igraju karte na poslu i gledaju filmove? Ne mnogo. Ako se stvari ovako postave, dolazi se na daleko povoljniji teren za odbranu javnog sektora od neoliberalnih pritisaka koji će se u narednom periodu intenzivirati i sve većeg pritisaka privatnika da se budžet reže (Unija poslodavaca Srbije nedavno je tražila smanjenje plata u javnom sektoru za čitavih 25%, a penzija za 20%[20]). Ipak, kakve će biti posledice najavljenih mera štednje u javnom sektoru? Pre svega, doći će do pada u materijalnom i socijalnom blagostanju, što je samo po sebi dovoljan razlog da se one kritikuju, kad se uzme u obzir već nizak nivo blagostanja. Ipak, s obzirom da političko polje ne funkcioniše tako jednostavno, vredi istaći dve bitne grupe negativnih efekata: prvo, pad u potrošnji, proizvodnji i zaposlenosti i, shodno tome, pad poreskih prihoda, i, drugo, odliv budžetskog novca u privatni sektor. U pogledu prvog, najavljeno smanjenje plata u javnom sektoru od 10% izazvaće pad u potrošnji u iznosu od 1% BDP, odnosno 300 miliona evra.[21] Ima razloga za sumnju da će taj procenat biti i veći, usled niskog nivoa štednje i već postojeće prezaduženosti kod banaka. S obzirom na to da je stopa nenaplativih kredita kod stanovništva 8,6%, a stopa kašnjenja u otplati 5,2%, te da u tome najviše učestvuju upravo potrošački krediti, nema razloga očekivati da će pad u potrošnji moći da se nadoknadi ovim sredstvima u iole značajnijoj meri.[22] U tom smislu, usled činjenice da se srpski budžet puni uglavnom preko PDV i akciza, ovakav pad će uticati i na smanjenje poreskih prihoda, što će povratno, u najmanju ruku, neutralisati planirano smanjenje budžetskog deficita.
Tako se, zapravo, neoliberalna kritika javnog sektora potpuno preokreće: od „rasipanja novca privatnika u javnom sektoru“ dolazimo do „rasipanja javnog novca u privatnom sektoru“. Da stvar bude još gora, u aprilu je Dragoljub Rajić, direktor Unije poslodavaca, izjavio da radnici iz javnog sektora mogu da pređu u privatni pod uslovom da poslodavci za to dobiju devet hiljada evra iz budžeta po radnom mestu, u vidu kredita sa kamatnom stopom od 1%.[27] Prema tome, odbrana javnog sektora je bitna ne samo zato što će radnici u njemu imati manje plate, raditi u lošijim uslovima ili biti prebačeni u privatni sektor gde će biti izloženi već nadaleko čuvenom tretmanu, već i zato što to znači poskupljenje (dakle, manju dostupnost) usluga javnog sektora za sve ostale, odliv našeg novca u privatni sektor i opšti pad privredne aktivnosti. Ipak, treba imati na umu dve stvari: prvo, da je potrebno više participacije samih „korisnika“, građana, u upravljanju i odlučivanju u javnom sektoru, i drugo, da je struktura zaposlenih u javnom sektoru „teška odozgo“, odnosno da postoji veliki broj upravljačkih pozicija, kao i veliki raspon plata između tih pozicija i većine radničkih. U tom smislu, ne sme se zaboraviti da odbrana javnog sektora pre svega znači odbranu radnika u njemu i njegovih socijalnih funkcija, te da se ni u kom slučaju ne sme stati u odbranu direktora javnih preduzeća čije se plate kreću u rasponu od dve do tri hiljade evra ili sličnih upravljačkih položaja na kojima se vrlo malo radi, a osim velikih plata se za njih dobijaju i „dodatni prihodi“ za učešće u raznim komisijama i odborima. A šta sa samopregornim preduzetnicima i poslodavcima? Za početak, povećati stopu poreza na dobit – ionako zaista malo učestvuju u budžetu. [6] http://www.seebiz.eu/rasipnistvo-mora-da-se-prekine-hitne-reforme-ili-dalje-propadanje/ar-14088/ [10] Upravo je dogma „efikasnog poslovanja“ i „ekonomske cene“ dovela do rasta u ceni električne energije i gasa za grejanje u poslednjih nekoliko godina, pa se često dešava da ni čitave penzije nisu dovoljne za pokrivanje troškova režije. [21] „Ušteda od zarada“, Večernje novosti, Beograd, 6. maj 2014, str. 7. |