Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Koji je realan kurs dinara
Ekonomska politika

Koji je realan kurs dinara

PDF Štampa El. pošta
Marko Kovačević   
četvrtak, 27. novembar 2008.
(Sažetak: Kurs dinara koji je bio unazad nekoliko godina je realan i dugoročno održiv. Ako BiH može da ima stabilnu valutu, nema opravdanja da to Srbija ne može. Imajući u vidu strukturu srpske privrede, potrebno je voditi politiku stabilnog kursa. Devalvacija neće doprineti smanjivanju spoljnotrgovinskog deficita i prouzrokovaće jedino inflaciju. Velike oscilacije, kakve smo imali ove godine, takođe negativno utiču na izvoz. Zbog straha prouzrokovanog svetskom finansijskom krizom i špekulativnih ulaganja postoji pritisak na strani tražnje za devizama i NBS mora da vodi odgovornu politiku, da ne uništi stabilnost i poverenje koji su godinama teško sticani. Nema na svetu bogatog društva sa nestabilnom valutom.)

Kurs dinara utiče na životni standard, trgovci najavljuju nove cenovnike, a dužnici sa evro klauzulama plaćaju sve veće rate. Jedno od najzanimljivijih pitanja danas u Republici Srbiji je koji je to realan kurs dinara.

Devalvacija?

Jedna od uobičajenih mantri koje se mogu čuti u medijima i javnosti, česta skoro kao ona od evronaivaca, koji misle da će nam ulazak u Evropsku uniju rešiti sve probleme, jeste da kurs dinara nije realan, a naš spoljnotrgovinski i platni bilans bi bili poboljšani ako dinar smanji svoju vrednost prema evru. Tako ekonomista Milan Kovačević piše da će kurs pomoći da se stvori nekakav povoljniji odnos između uvoza i izvoza i da imamo manji negativni saldo u tekućem računu.1 I uvek se pozivaju na lako shvatljivu i popularnu, što ne znači automatski i ispravnu, teoriju da devalvacijom strana roba postaje skuplja, pa se manje uvozi i troši, a domaća postaje jeftinija (gledano kroz stranu valutu), što podsticajno deluje na izvoz.

Međutim, devalvacija sama po sebi ne znači automatsko poboljšanje spoljnotrgovinskog i platnog bilansa. Da bismo imali očekivani (gore opisani) uticaj, mora biti ispunjen uslov iz Maršal-Lernerove teoreme. Maršal-Lernerov uslov je: zbir elastičnost tražnje za izvozom i elastičnosti tražnje za uvozom mora biti veći od 1. Drugim rečima, izvoz i uvoz, na makroekonomskom nivou, moraju biti osetljivi na cene. Rezultati istraživanja koja su obavljana devedesetih godina i ponovljena nedavno pokazala su da Maršal-Lernerov uslov za privredu Srbiju nije ispunjen. (ocenjen elasticitet izvoza je 0,507, a uvoza još manje).

Da bi svi mogli da prate tekst, Maršal-Lernerov uslov u slučaju Srbije ovde ćemo objasniti krajnje pojednostavljeno. Ako se uzme u obzir struktura izvoza i uvoza Srbije, bez obzira na to koliko se promenio kurs, mi moramo da uvozimo naftu, sirovine, mašine i robu široke potrošnje koja se ne proizvodi kod nas. Sa druge strane mi nećemo povećati izvoz EI Niš televizora ili Zastavinih automobila (čak i ako se nastave proizvoditi) jer takvu robu niko neće da kupi po bilo kojoj ceni. Srpska privreda ne proizvodi konkurentnu robu, a ta nekonkurentnost se ne može rešiti promenom kursa.

Devalvacija u slučaju Srbije uvek proizvodi samo jedno – inflaciju.

Oscilacije kursa i izvoz

Zanimljiv je i odnos volatilnosti nacionalne valute u odnosu na izvoz, odnosno kako devizni rizik u smislu nepredvidivih oscilacija utiče na isti. Poznato je da volatilnost dinara negativno utiče na srpski izvoz2, ali u nedostatku konkretnijih podataka i istraživanja za Republiku Srbiju poslužićemo se istraživanjem za Hrvatsku, koje ne mora biti potpuno merodavno, ali može biti indikativno.3 „Konkretno, 1-postotno povećanje volatilnosti, u posmatranom bi modelu rezultiralo smanjenjem izvoza za 0,86 odsto. Može se, dakle, zaključiti da hrvatski izvozni sektor karakteriše averzija prema riziku realnog tečaja domaće valute.” Ako pretpostavimo da je ovakva situacija i u Srbiji, to daje jedan dodatni razlog da Narodna banka Srbije treba da prikuca kurs dinara u odnosu na evro što fiksnije, odnosno da dozvoli što minimalniju oscilaciju kursa.

I ovo ćemo pokušati da objasnimo. Samo povećanje raspona u kojem dinar oscilira (na primer, oscilacije od 75 do 90 u poređenju sa 82–84) dovodi do umanjenog izvoza, i to u iznosu koji je verovatno oko 5 odsto. Na pojednostavljenom primeru ovo bi značilo: ako neki privrednik, koji koristi domaće sirovine i rad, ima mogućnost da izveze neku robu i pri kursu 83 ostvari profit od 10 odsto, pri ovako izraženoj oscilaciji kursa on će odustati od posla jer mu preti opasnost da smanjenje vrednost evra pojede svu dobit. Sa druge strane, privrednici nisu kockari i oni neće ulaziti u poslove gde bi računali da će kurs biti 90.

I na kraju, nisu zemlje članice Evropske unije, pre uvođenja evra, bez razloga uvele pravilo da sve valute između sebe imaju fiksne kurseve, sa odstupanjima ±2,25 odsto od centralnih pariteta.

Strah i špekulacije

Strah građana Srbije od nemogućnosti podizanja ušteđevine iz banaka je zbog sećanja na devedesete sasvim razumljiv. Pokazalo se da je današnji bankarski sistem ipak mnogo stabilniji, ali je određeni broj ljudi povukao depozite. To je, naravno, izazvalo tražnju za devizama i pritisak na kurs. Ali nije to veliki problem, građani će vratiti depozite u banke kad se uvere da je sve sigurno.

Veći problem su hartije od vrednosti Narodne banke. Samo je ukupna vrednost (repo stok) kratkoročnih HOV sa rokom dospeća od četrnaest dana – čijom prodajom je NBS povlačila dinare – dostigla 26. septembra 2008. maksimalnu nominalnu (reotkupnu) vrednost od 3.250 miliona evra, po kursu koji je važio na taj dan. Nakon 10. oktobra nastaje nagla redukcija ovog stoka, pa se vrednost stoka do početka novembra smanjila za oko 900 miliona evra. Od toga se više od polovine pojavilo kao dodatna tražnja za devizama na deviznom tržištu i uticalo na smanjenje deviznih rezervi kojima rukuje NBS.4

Šta se zapravo dešava (sa jednim delom deviznih rezervi, pojednostavljeno gledano)? Strani investitori, kao u vreme SIV-a Ante Markovića, plasiraju kapital u hartije od vrednosti NBS-a, pretvore evre u dinare i onda se NBS hvali visokim deviznim rezervama. Te iste pare za koje NBS (to jest poreski obveznici preko budžeta) plaćaju kamatu od 15 odsto NBS prebaci u „prvoklasne strane banke“ i položi po kamati od 5 odsto. E onda iste te ili druge strane banke plasiraju pare u Srbiju po kamati od 15 odsto i svima lepo (osim poreskim obveznicima). Došla je svetska finansijska kriza, koja se, između ostalog, odrazila na pojačanu opreznost finansijskih institucija u SAD i u Evropi5. Špekulanti sa početka kažu mi vam više ne verujemo, ili im prosto trebaju pare, eto vam vaše hartije, vratite nam evre. I normalno je da se devizne rezerve smanjuju. Taj deo deviznih rezervi će se odliti (sve sa kamatama), i to vrši pritisak na stranu tražnje za devizama, pa NBS mora da prodaje evre, i oko toga ne treba previše dizati prašinu. Taj deo deviznih rezervi i jesu bile špekulacije, nisu ni postojale u suštini, osim u priči našeg guvernera.

Postavlja se samo pitanje šta će nam takva monetarna politika. Pa bolje da uvedemo currency board, poput BiH, ako već NBS ne zna kako treba da radi (ne mislim da je currency board nešto dobro). Koji se to ciljevi sada postižu politikom visoke referentne kamatne stope kad privredi preti recesija?

Zaključak

Možemo zaključiti da bi eventualna devalvacija donela isključivo štetu Srbiji, prouzrokovala bi inflaciju, a standard građana bi opao. Do sličnog zaključka došli su i Nikola Tasić i Miroslav Zdravković6: „Velika promena realnog kursa dinara (deprecijacija) relativno malo može pomoći izvoznicima. Sa druge strane, uvoz u još manjoj meri zavisi od realnog kursa kako najveći uticaj na uvoz u dugom roku ima fond penzija i plata. Stoga, smanjivanje vrednosti dinara može imati značajne negativne posledice po makroekonomsku stabilnost (rast cena, bilanse poslovnih banaka, zaduženost stanovništva i preduzeća, itd.).”

Iz svega proizilazi da je stabilan kurs dinara realan i poželjan i da NBS i Vlada trebaju da nađu druge mere ekonomske politike da bi rešavali problem deficita, koji je posebno naglašen u uslovima svetske finansijske krize. Povećanje izvoza se ne može postići manipulacijom kursa, već samo rastom produktivnosti i investicijama u realni, izvozno orijentisani sektor.

I još jednom, nema drugog izlaza osim jačanja starog i stvaranja novog izvozno orijentisanog sektora, a to se ne radi pomoću kursa. Dinar mora biti stabilan ako želimo da živimo kao bogato društvo, i nema na svetu bogatog društva sa nestabilnom valutom.