Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Kuda ide srpsko zdravstvo?
Ekonomska politika

Kuda ide srpsko zdravstvo?

PDF Štampa El. pošta
Zorica D. Marković   
sreda, 24. decembar 2008.

 

Kad je u julu ove godine aktuelni ministar zdravlja prof. dr Tomica Milosavljević najavio otvaranje „večernjih klinika“ u državnim zdravstvenim ustanovama (privatni rad lekara pod državnom „kapom“), javna rasprava o tome kuda ide srpsko zdravstvo, postala je jedna od top tema medija.

U trenutku kada nam neminovno sledi stezanje kaiša i kraćenje gubera, doslovce u svemu, troškovi u zdravstvu neizbežno stižu na dnevni red.

Od 2001. godine naovamo, srpski parlament nikada nije usvojio završni godišnji račun, pa tako u Srbiji niko precizno ne ume da kaže koliko trošimo za zdravstvo. Ekonomisti procenjuju da se ta cifra kreće između 10 i 12 odsto BDP-a, negde između tri i četiri milijarde evra. Zemlje u okruženju troše daleko manje - Slovenija i Hrvatska, osam odsto BDP-a, Rumunija četiri, Bugarska sedam...

Da li je zdravlje delatnost od posebnog društvenog značaja ili samo roba?

Srbija je jedna od retkih zemalja koja još uvek nema Nacionalni zdravstveni račun (National Health Account). Njegova realizaciju krenula je 23.maja, 2003. I trebalo je da se taj račun „ porodi” 30.avgusta 2008. Nažalost, ovaj projekat koji je finansirala Svetska banka, (svi podaci su na sajtu), javnosti nikad nije predstavljen, niti ima dokaza da je on realizovan. NHA podrazumeva bilans svih troškova u zdravstvu (tri sektora – državni, privatni i vojni), realizovale su ga gotovo sve zemlje u okruženju, uključujući i Albaniju. Na sajtu Svetske zdravstvene organizacije (SZO) mogu su o ovome naći precizni podaci za sve zemlje. Podataka za Srbiju nema.

Nepostojanje NHA je donekle logično, ako se zna da informacioni sistem ni do danas nije ušao u domeće zdravstvo, gde još uvek caruje papirologija. Istorije bolesti kucaju se na muzejskim primercima pisaćih mašina, podaci se unose ručno, medicinska dokumentacija je nezaštićen dokument, ukoliko se izgubi, nestane – viša sila, nema pomoći. Koliko se novca i kako troši, bez informacionog sistema, može samo da se nagađa.

U međuvremenu za državno zdravstvo nabavljeni su moderni i skupi dijagnostički aparati. Broj magnetnih rezonanci i skenera u Srbiji je na zavidnom nivou. Pregled na tim aparatima često spada u „vanstandardne” usluge. Osiguranici koji uredno plaćaju doprinose izdvajajući mesečno 12,5 odsto od svojih plata, te „ posebne” usluge u državnom zdravstvu plaćaju keš, iz svog džepa. Zauzvrat, umesto fiskalnog računa, dobija se paragon blok. Građani su u 2007-oj dodatno iz svojih džepova, za "vanstandardne usluge" platili 320 miliona evra. Diskriminacija je više nego očigledna. Ko ima pare, leči se, ko nema, verovatno i ne ide kod lekara. Princip „uzajamnosti” i solidarnosti”, koji spadaju u principe funkcionisanja kase Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja (RZZO) negde su u međuvremenu nestali.

Zaključak se sam nameće. Zdravlje u Srbiji nije, kao što smo verovali, društvena vrednost od posebnog značaja. Samo obična roba koja ima cenu. Nije dobro što je tako, ali kad već jeste, moramo znati da li je reč o javnom ili privatnom dobru.

„Prvaci“ u broju umrlih od bolesti srca, malignih bolesti, rekorderi u „ispijanju“ sedativa, korupciji...

Rezultat dosadašnjih reformi u zdravstvu više je nego skroman, za strožije analitičare, zabrinjavajući. Na neslavnim svetskim listama po broju umrlih od infarkta, različitih malignih bolesti, šloga, ako nismo prvi, onda smo svakako u vrhu. Za lečenje izdvajamo sve više, živimo sve kraće, razboljevamo se sve češće, umiremo od bolesti kojima ima leka.

Liste čekanja, mnogi su skloni da ih krste pravim, imenom „ liste korpucije” (onaj ko plati, „ preskače” mesto na kojem je, za njega ima nade, za one bez para, nada je čista fikcija), prava su slika deformacije zdravstvenog sistema. Na sajtu Svetske banke dostupni su rezultati istraživanja prema kojem je Srbija četvrta u svetu po stepenu korupcije u zdravstvu. Ispred nas su Tadžikistan, Moldavija i Maroko.

Podatak da je za godinu dana potrošnja lekova u Srbiji, sa 26 milijardi dinara, porasla na 54 milijarde, dakle, za više od 120 odsto, govori sam za sebe. Da je I psihičko zdravlje nacije ozbiljno narušeno , govori i podatak Gradskog zavoda za javno zdravlje Beograda, prema kojem je bensedin, lek iz grupe sedativa, duže od jedne decenije na prvom mestu po potrošnji u glavnom gradu. Na nivou Srbije godišnje se potroši oko osam miliona pakovanja bensedina – više od jednog pakovanja po glavi stanovnika! Evropski rekord! Potrošnja drugih lekova takođe je na zavidnom nivou.

Ozbiljno smo bolesni.

Nezadovoljne stanjem u porodilištima i lošim odnosom lekara i zdravstvenog osoblja prema trudnicama, grupa mladih žena nedavno je putem Interneta (www.majkahrabrost.com) pravi medijski rat ne bi li se popravila situacija u porodilištima. Za samo par dana peticiju za poboljšanje stanja u porodilištima, potpisalo je više hiljada ljudi. Prav potvrda da problem realno postoji i da se više ne može gurati pod tepih.

Za podatke zvanične statistike komentar nije potreban - svaka peta umrla osoba u Srbiji žrtva je neke od malignih bolesti, više od polovine svih smrtnih ishoda (58,8) posledica su bolesti srca i krvnih sudova. Suočeni smo sa epidemijom nezaraznih bolesti koje se mogu sprečiti. Godinama unazad više ljudi umire nego što se rađa. Početkom devedesetih godišnje se rađalo preko 130.000 beba, 2005. te broj novorođenčadi se prepolovio – rođeno je 68.000 beba. Svake godine u Srbiji nestaje ceo jedan grad od 30.000 ljudi.

Valja napomenuti i da su podaci zvanične zdravstvene statistike nepotpuni, jer privatni sektor, s obzirom na to da nije integrisan u jedinstveni sistem zdravstvene zaštite, nije u obavezi da prijavljuje ko se i sa kakvim ishodom leči u tom sektoru i tako cela jedna grupacija građana ostaje u „ sivoj zoni”.

Sukob interesa

Nedavno je na snagu stupio član 277. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, čime je prestao da važi sporni čl. 199. istog zakona, koji je lekarima u tri prethodne godine dozvoljavao da istovremeno rade u državnoj zdravstvenoj ustanovi i dopunski, u privatnoj. Kada je zakon usvajan 2005., mnogi su upozoravali da će čl, 199, u praksi ozakoniti sukob interesa i otvoriti vrata korupciji, jer lekari istovremeno rade u konkurentskim sektorima. Zakon je uprkos svemu usvojen. Ipak, unet je i član 277 koji je ograničio važenje čl. 199. Lekari, godinama zaštićeni kao beli medvedi, jer nikada niko nije odgovarao zbog nesavesnog lečenja, javašluka ili nemara, digli su protiv ove odredbe svoj glas. Nisu to učinili kad je bilo evidentnih propusta u lečenju.

Srpsko lekarsko društvo, Lekarska komora, Sindikat lekara i farmaceuta, u horu ponavljaju da imaju pravo na dopunski rad, prema važećem Zakonu o radu. Niko ne pominje sukob interesa. Zaboravlja se da je reč o armiji državnih službenika i da za njih, kao i svuda u svetu, važe druga pravila. Sudiji, pravniku po obrazovanju, nije dozvoljeno da radi dopunski kao advokat ili pravni konsultant u svom slobodnom vremenu. Primera ima mnogo. Sukob interesa rezultirao je pojavom„renta doktor” klinika, sa desetinama uglednih konsultanata, koji su bez ograničenja regrutovali pacijente iz državnih ustanova i „ prevodili” ih u privatne. Umesto zdravog privatnog sektora koji uredno plaća svoje poreske obaveze, koji nastoji da bude zdrava konkurencija državnom, dobili smo kvazi privatni sektor koji parazitski troši kadrove i znanje državnog zdravstva, a pacijentima prazni džepove. Isti doktori u državnoj ustanovi sačekuju ih sa gomilom ograničenja - nema ovog, nema onog, aparati ne radi, zakazivanje za mesec, dva, tri, ali u privatnom aranžmanu, kod istih doktora, sve može i sve ima i to odmah.

Našavši se na meti kritike, ministar je ponudio rešenje kakvo nije viđeno nigde u svetu - "večernje klinike"! Pravilnikom, a ne zakonom, lekarima iz državnog sektora ponuđeno je da podele radno vreme i rade privatno u državnim klinikama, uveče!

Otvorena su nova ekonomska i pravna pitanja: može li državno i javno (državne ambulante + oprema) da se koriste u privatne svrhe? Nije li to uzurpacija državne imovine? Ko pokriva materijalne troškove? Konačno, gde je motiv lekara da leči pacijenta pre podne, ako ima mogućnost da ga, za keš, prebaci u večernju kliniku?Nikakav. Za 800.000 ljudi koji čekaju posao, 200.000 interno raseljenih lica, 97.000 izbeglica, 1.500.000 penzionera, među kojima mnogi nemaju ni za participaciju, "večernje klinike" novi su oblik diskriminacije.

Nažalost, zdravlje je u Srbiji postalo roba. Ko ima pare, može računati na lečenje i izlečenje, ko nema, nek mu je Bog u pomoći.

Rešenje postoji

Dosadašnja reformska rešenja u zdravstvu donela sam diskriminaciju i korupciju, lošije zdravlje, imali izlaza iz začaranog kruga u koji smo upali? Rešenja postoje. U razvijenim zemljama EU odavno su na snazi. Treba pogledati rešenja koja su primenili Švajcarci, Francuzi, Slovenci, ali i naši susedi Rumuni...

Ceo dvadeseti vek u razvijenom svetu prošao je u znaku osvajanja ljudskih prava i sloboda. Nakon što su mnoga prava dobila svoj zakonski oblik (ravnopravnost polova, rasa, vera, prava dece, potrošača...), na red su stigla sa malim zakašnjenjem i prava pacijenata.

Pravo na slobodan izbor ustanove i lekara, samo je jedno od 14 prava pacijenta definisanih Evropskom poveljom o pravima pacijenata (Rimska povelja). Ovaj dokument je , između ostalih, usvojila i bivša SRJ. Srbija je trebalo da ga ratifikuje, a potom pretoči u zakone i propise, među kojima je svakako najznačajniji Zakon o zaštiti prava pacijenata. Taj zakon imaju gotovo sve evropske zemlje, Hrvatska, na primer, od 2004. Nažalost, zakonska regulativa nije otišla dalje od kozmetičkih poboljšanja, već samim tim što finansiranje zdravstva, reforma zdravstvenog osiguranja nije još stigla na dnevni red. Niti će uskoro. Tu i leži ključ problema. Zdravstveno osiguranje je najveći državni monopol, za čiju promenu je neophodna dobra volja nadležnih, a nje nema. Nema prave reforme zdravstva dok građanin ne dobije mogućnost da bira gde će se lečiti sa zdravstvenom knjižicom, u državnom ili privatnom sektoru, dok ne bude mogao da bira osiguranje.

U razvijenim zemljama odavno postoji zdrava konkurencija na tržištu osiguranja, Ovde nema ni naznaka da će je uskoro biti.

Svetska zdravstvena organizacija (SZO) zdravlje definiše kao "fizičko, psihičko, duhovno, ekonomsko i socijalno blagostanje". Kako to ostvariti? Nije dovoljno samo imati određen broj lekara, specijalista, ustanova, modernih aparata, hirurških sala... Ekonomska i pravna strana funkcionisanja zdravstvenog sistema ne mogu biti u zapećku. Pacijent ne sme biti „podanik“, već građanin koji sam brine o svojim pravima.

Rađanju "Rimske povelje" prethodilo je "rađanje" globalnog pokreta pacijenata (International Alliance of Patients Organizations - IAPO), sa sedištem u Londonu i pod pokroviteljstvom SZO. Pokret trenutno u svojim redovima ima 176 članica, nacionalnih i regionalnih udruženja. Od 2007. godine i Srbija ima svog predstavnika u ovoj asocijaciji - Klub "Zdravlje" - Srpsko udruženje korisnika zdravstvenih usluga.

Zdravstvena zaštita i zdravstveno osiguranje tema je kojom se sve češće bavi i Generalna skupština UN. U najnovijem globalnom izveštaju UN, stoji upozorenje da su visoki troškovi lečenja razlog da 150 miliona ljudi u svetu, svake godine ima ozbiljne finansijske probleme, jer nisu u mogućnosti da pokriju visoke troškove lečenja. Prema rezultatima studije koju su radili stručnjaci SZO, navedena procena je umanjena, jer nije bilo moguće sakupiti podatke o ljudima koji su bez posla, dakle, razmere problema su daleko veće. Istraživači SZO koristili su studije iz 89 zemalja u kojima živi skoro 90 odsto ukupne svetske populacije. Izveštaj je objavljen u časopisu HELTH AFAIRS. Filip Masgrouv, jedan od urednika časopisa, ovako je ocenio rezultate istraživanja – “Troškovi zdravstvene zaštite za pojedinca i njegovu porodicu katastrofalni su, ukoliko prelaze više od 40 odsto onoga što vam preostane nakon što namirite troškove za stan i hranu”. U izveštaju se, između ostalog, navodi da oko 100 miliona ljudi na našoj planeti svake godine padne na donju granicu siromaštva zbog visokih troškova za lečenje koje moraju da izmire kako znaju i umeju. “Promene u ekonomiji, posebno u zemljama koje su u procesu tranzicije, ozbiljan su rizik za milione ljudi - mnogi ostaju bez posla, gube zdravstveno i socijalno osiguranje, dramatično im se umanjuju prihodi, a često im se događa sve to istovremeno, pri čemu je sve češće praćeno ukidanjem ili umanjenjem sredstava koje vlada planira za zdravstvenu zaštitu, upozorio je Filip Masgrouv. Ovo potvrđuju i primeri iz nekih, ne baš bogatih zemalja. Deset odsto ukupne populacije Brazila i Vijetnama, na primer, pretrpi pravu finansijsku katastrofu zbog visokih troškova lečenja. Rešenje je, smatraju istraživači SZO, da vlade ovih zemalja nađu način da svima obezbede istu vrstu osnovnog zdravstvenog osiguranja, paket koji sadrži mere prevencije i besplatnu primarnu zdravstvenu zaštitu. Ni jedna ekonomija nije toliko slaba da ne bi mogla to da ispuni, smatraju istraživači SZO.

Srbija nije pronašla spasonosnu formula za reformisanje zdravstva, zdravstvena slika nacije nije ohrabrujuća i ona uveliko opominje da se nešto hitno i temeljno mora menjati.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner