Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > PKB od pokretača razvoja tradicionalne poljoprivrede - do „rasprodaje porodične srebrnine“
Ekonomska politika

PKB od pokretača razvoja tradicionalne poljoprivrede - do „rasprodaje porodične srebrnine“

PDF Štampa El. pošta
Zorka Zakić   
ponedeljak, 29. april 2019.

Rezime: Ovaj rad je posvećen postojećoj "Poljoprivrednoj korporaciji Beograd", koja je do početka tranzicije nosila naziv "Poljoprivredni kombinat Beograd" - što je u skraćenom obliku uvek PKB.

Cilj rada je da se na određen način poveže aktuelna situacija ove korporacije sa njenom istorijom u okviru Yu modela stvaranja poljoprivrednih kombinata kao organizacionih oblika transformacije tradicionalne u modernu agroprivredu. Sama rasprava o savremenoj problematici PKB uključuje i poseban osvrt na istorijsku genezu porekla poljoprivrednih kombinata, koja se poklapa sa trendom razvija ovakve organizacione forme agroprivrede u najrazvijenijim zemljama od sredine 20. veka. Određena pažnja posvećena je teškoćama PKB da se uspešnije nosi sa tranzicijom koja ga je uvela u proces rasturanja.

Što se tiče modela aktuelne privatizacije "preostalih patuljaka" PKB trenutno (2018) ne postoje transparentne (dostupne zvanično) informacije koje bi omogućile određene analize. Na kraju moglo bi da se postavi pitanje: ,,nije li prodaja PKB uporediva sa prodajom porodične srebrnine"?

1. UVOD

Krajem 1990-ih kod nas, pored termina transformacija i tranzicija, agrobiznis postaje sve više upotrebljavana reč među poslenicima koji se bave ekonomskom problematikom agrara. Kao sinonim za agrobiznis u to vreme kod nas je (uostalom kao i u mnogim zemljama razvijene tržišne ekonomije) korišćen termin agrokompleks.

Sam termin "agrobiznis" relativno je novijeg datuma. Njegova pojava se vezuje za pitanje kontrole tržišta u SAD sredinom 1950-ih. Gurana tokovima tehničko-tehnološkog progresa poljoprivreda ovde prolazi kroz veoma složene funkcionalno-organizacione promene usmerene na integracione procese u domenu proizvodnje i prometa hrane. Ovi procesi su do temelja poljuljali sistem tradicionalnog oslonca poljoprivrede na porodičnu farmu.Upravo tada sve više preovladava mišljenje da je stara ideja rešavanja ovoga problema na farmi prevaziđena. Jednostavno, moderna poljoprivreda je postala neodvojiva od čitavog niza poslovnih firmi koje proizvode za poljoprivredu i prodaju poljoprivredne proizvode. Otuda ekonomija agrara znači daleko više nego što je to nekoliko farmi, skladišta i posrednika; ona uključuje prerađivače, proizvođače poljoprivrednih mašina, petrohemijski i transportni kompleks, firme za pakovanje i reklamu, vladine agencije, univerziteske laboratorije, banke i mnoge druge institucije koje okružuju farmera.

Na ovakvu realnost široko shvaćene saradnje u proizvodnji hrane među prvima je ukazivao DŽon Dejvis (zamenik ministra poljoprivrede u Ajzenhauerovoj vladi 1956.). Njemu se pripisuje i izum reči "agribusiness" koju je upotrebio pri upozorenju na iluzije farmerskih lidera koji su slikali portret nezavisne porodične farme, kontrolu tržišta preko kooperativa i suverenosti potrošača u gradovima. Već u to vreme Davis govori o ugovornoj proizvodnji i vertikalnoj integraciji. Impresioniran snagom rađajuće pojave međuzavisnosti i neizbežne saradnje ogromnog broja aktera u kompleksu proizvodnje hrane, on je odabrao i prvi upotrebio jednu jedinu reč kako bi opisao ovu pojavu u njenom totalitetu, a ta reč jeste "agribusiness".

Ovako shvaćene ideje o neminovnosti delovanja agrobiznisa već 1960-ih preovlađuju u SAD gde dolazi do tzv. konglomeratskog buma: čitav niz veoma raznovrsnih kompanija ubacuje se u oblast proizvodnje hrane (npr. Universal Helicopters, General Motors, Tenneco, Standard Oil, Kaiser Aluminium i dr.). U to vreme, čak i samu reč agrobiznis neki interpretiraju suženo - podrazumevajući samo vrlo veliki, ili konglomerat, biznis vezan za oblast poljoprivrede. Mada je i tada ovako suženu definiciju prihvatio znatan broj autora, ipak je daleko više pristalica koji pod agrobiznisom podrazmevaju zbir svih poslova koji su vezani za sveukupnost agroprivrede.

Ovakve definicije našle su svoje mesto i u udžbeničkoj literaturi, gde se na modernu poljoprivredu gleda kao na homogenu industriju (privrednu delatnost) koju čine: sitne porodične farme, velike korporacije, kreditne institucije, snabdevači vanpoljoprivrednim inputima, prerađivačke i marketing firme, transportna infrastruktura, veletrgovina, restorani, te trgovina na malo hranom i vlaknima.

U razvijenom svetu se lansira koncept agroprivrede koji znači daleko više nego što je to neki broj farmi, skladišta i posrednika. U tom smislu ovaj koncept uključuje agroindustriju (prerađivače poljoprivrednih sirovina), proizvođače poljoprivredne mehanizacije, petrohemijski i transportni kompleks, firme za pakovanje i reklamu, vladine agencije, univerzitetske laboratorije, banke i mnoge druge institucije u čijem okruženju deluju neposredni poljoprivredni proizvođači, nezavisno od toga da li su "mali" (porodični sistem poljoprivrede) ili veliki (sistem industrijskog biznisa). Ovako shvaćen kompleks agroprivrede treba da dobije svoju potvrdu i u privrednoj praksi. "Veliki" kao ni "mali" poljoprivrednici ne mogu ostvariti efikasno poslovanje bez odgovarajućeg uključivanja u širi sistem, artikulisan kao kompleks agrarne privrede koji počiva na neizbežnim međusobnim vezama po horizontali i po vertikali.

Potpisivanje ugovora o kupovini PKB-a

Međutim, nezavisno od ovog šireg shvatanja agrobiznisa (i uprkos određenom otporu akademskog korpusa) u SAD životna realnost, potpomognuta zakonskom regulativom o različitim oblicima subvencija u proizvodnji hrane, pokazuje da sistem "velikih" i dalje ostaje čvrsto ukopan u oblasti agroprivrede. S druge strane, "veliki" se sve više uključuju u sveukupan razvoj ruralne ekonomije, preuzimajući i odgovornost za takav razvoj u kome bi svoje mesto mogla da nađe i kooperativa (zadruga) kao integralni deo tržišne ekonomije u okviru industrijalizovanog kompleksa hrane. 

2. SUŠTINA IDEJE O MOGUĆEM AGROBIZNIS KOMPLEKSU

U modernom industrijalizovanom kompleksu hrane (the Agribusiness Complex) povezivanje raznih aktera u okviru jedinstvenog agrosistema (na nivou regiona, zemlje ili šireg okruženja može biti različito). U udžbeničkoj literaturi razvijenih zemalja obično se piše o tri vrste ovakvih veza: (1) vertikalna koordinacija, termin koji se najčešće upotrebljava podrazumevajući povezivanje sukcesivnih faza marketinga i proizvodnje određenog proizvoda u entitetu jedinstvenog donošenja odluka; (2) vertikalna integracija koja podrazumeva da su neprekidne proizvodne faze, ili marketing faze, koordinirane u okviru jedne firme, npr. kada proizvođač pšenice kupi mlin ili obrnuto; (3) ugovorna proizvodnja koja uključuje korišćenje ugovora između proizvođača primarnih poljoprivrednih proizvoda (ratarstvo i stočarstvo) sa prerađivačima, dilerima ili sa drugima koji prethode, odnosno slede fazu primarne poljoprivrede. Pored toga što uključuju vrstu proizvoda i način proizvodnje (tehnologiju) ovi ugovori obično sadrže i cenu koja će biti plaćena proizvođaču.

Kao što se vidi iz prethodnog teksta u zemljama razvijene tržišne ekonomije agrokompleks (agrobiznis), kao složeni sistem za proizvodnju hrane i zadovoljenja zahteva potrošača, predstavlja brojne delatnosti koje su međusobno povezane i krajnje zavisne jedne od drugih. Koje delatnosti se uključuju u agrokompleks obično zavisi od ekonomske politike svake zemlje, tako da se pojam može širiti i sužavati. Jedna od mogućih varijanti povezivanja različitih delatnosti unutar agrokompleksa koja je eventualno mogla biti primenjena kod nas kao modifikovana forma, vidljiva je iz priložene šeme (Sl. 1). Očigledno je da se ovde radi o jednom širem konceptu agrokompleksa, koga čini pet zaokruženih segmenata međusobno povezanih neraskidivim vezama koje se ostvaruju na tržištu kroz svakodnevno poslovanje pojedinačnih organizacija u sklopu svakog segmenta.

Sl.1. Integralne veze unutar agrobiznisa

Prema prikazanoj koncepciji centralni segment agrokompleksa čini primarna poljoprivredna proizvodnja (biljna i stočarska). Drugi segment predstavlja industrija za preradu primernih poljoprivrednih proizvoda i to onih proizvoda koji čine sirovinsku osnovu za razvoj industrije prehrambenih proizvoda, industrije konzervisane hrane, industrije stočne hrane i duvanske industrije. Treći segment agrokompleksa predstavlja prometnu funkciju koja pokriva promet proizvoda za ljudsku ishranu, zatim promet stočne hrane, sirovina poljoprivrednog porekla, te opreme i reprodukcionog materijala za sve segmenta agrokompleksa. Četvrti segment agrokompleksa čini industrija za opremu, tj. industrija poljoprivrednih mašina, industrija opreme i za drugi i treći segment agrokompleksa, te hemijska industrija čiji proizvodi su namenjeni za potrebe prethodna tri segmenta agrokompleksa. Peti segment ovog kompleksa čine brojne aktivnosti u oblasti usluga gde su najznačajnije nauka i obrazovanje, infrastruktura, finansijske usluge i dr. Prilikom uključivanja u agrobiznis sistem svi delovi unutar pojedinih segmenata treba da se planiraju po osnovnim principima marketing koncepta.

3. VREME POJAVE KOMBINATA U YU MODELU TRANSFORMACIJE TRADICIONALNE POLjOPRIVREDE

Sama reč kombinat upućuje na to da se radi o određenim kombinacijama obavljanja raznih funkcija moderne poljoprivrede: pre svega, funkcija primarne proizvodnje, prerade i prometa, a potom i čitavog niza uzgrednih funkcija koje predstavljaju delatnosti ovih velikih integracionih sistema. Prema tome, kombinati u Yu modelu transformacije tradicionalne poljoprivrede predstavljaju takve organizacione forme koje u sebi sjedinjuju čitav niz delatnosti vezanih direktno ili indirektno za proizvodnju hrane. Ovi kombinati u prefiksu nose razne oznake: "poljoprivredni" (PK), "zadružni" (ZK), "poljoprivredno-industrijski" (PIK) i sl.

Pojava kombinata u Yu modelu transformacije poljoprivrede naročito je intenzivna počev od kraja 1950-ih. Kao najviši oblik organizacione forme u društvenom sektoru poljoprivrede, nastajali su kroz integracione procese, s jedne strane, društvenih poljoprivrednih organizacija (poljoprivredna dobra, zadruge i druga poljoprivredna gazdinstva) i , s druge strane, postojeće prehrambene industrije. Tako su stvorene jedinstvene, komplementarne organizacije moderne poljoprivrede koje u sebi sjedinjuju najpre dve osnovne funkcije (primarnu proizvodnju i industrijsku preradu), a potom i niz drugih pratećih funkcija među kojima su, između ostalog, naučno-istraživački rad, finansije i druge funkcije koje vode ka zaokruženju celokupnog procesa reprodukcije hrane. U tome procesu jasno se naziru obrisi novih, još složenijih, integracionih formi moderne poljoprivrede, koji će dobiti naziv agroindustrijski kompleks, shvaćen kao veliki ekonomski sistem u proizvodnji i prometu hrane. Ovaj sistem je zamišljen kao rasadnik i nosilac širenja tehnoloških i organizacionih inovacija u ovome značajnom sektoru privrede.

Kombinati, kao motorna snaga transformacije tradicionalne poljoprivrede (čiji je osnovni zadatak bio izgradnja moćnog društvenog sektora u okviru agroprivrede) razvijeni su u svim republikama i pokrajinama tadašnje Jugoslavije. U drugoj polovini 1970-ih među velike kombinate svrstano je njih dvadesetak: Slovenija 1, Hrvatska 5, BiH 2, Makedonije 1 i Srbija 11 (od toga Vojvodina 8, Kosmet 1 i Srbija van pokrajina 2). Među ovim kombinatima bez sumnje, najveći je Poljoprivredni kombinat Beograd, kako po obuhvatu delatnosti tako i po prostoru poslovanja.

Stvarani po ideji da će regionalni kombinati funkcionisati kao sastavni delovi (segmenti) određenog sistema agrokompleksa (bilo na užim ili širim komplementarnim regijama ili na području države) oni u vreme zvaničnog modela samoupravljanja nisu dali očekivane rezultate. Razlozi su brojni, ali je najveći u tome što su međukombinatski odnosi regulisani po konceptu "dogovorne ekonomije" umesto po marketing konceptu, koji se zasniva, između ostalog, i na studiranju alternativa u proizvodnoj strukturi. To uključuje i istraživanje tržišta na bazi praćenje želja i potreba kupaca. Sve to zajedno omogućuje efikasnost poslovanja kombinata kao integrisanog velikog sistema u domenu agroprivrede.

U vreme "Yu kombinatomanije" lokalni moćnici nisu shvatili osnovne postavke na kojima počiva koncept agrokompleksa kao velikog sistema u agroprivredi - nedovoljna znanja menadžmenta koji se rukovodi više pojedinačnim (ličnim, egoističnim) nego opštim poslovnim interesom. Naime, ovakve ambicije direktora su svojstvene pre-feudalnom sistemu vrednosti nego poslovnoj etici i zajedništvu kao vrednosti kojih se ne odriče tržišni sistem privređivanja. Tako je, svako od ovih moćnika želeo "svoj agrokompleks". Svako je proizvodio takoreći sve isto, što je dovodilo do gomilanja proizvoda u magacinima. Na taj način je prenebregnut osnovni princip poslovanja: "ne proizvodi ono što nećeš moći da prodaš". U tome i jeste suština koncepta marketinga.

Poljoprivredne kombinate pratile su brojne reorganizacije od kojih je bila najpogubnija ZUR-ovska. Razbijajući suštinsku arhitekturu funkcionalne organizacije društvene agroprivrede ZUR je omogućio stvaranje "kvazi agrokompleksa" unutar agroindustrijskih kombinata kojima je, po principu autarkije (umesto po tržišnim principima marketing koncepta) težila svaka opština. Koliko su to bile veštačke tvorevine (mehanički zbir konstruisanih OUR-a) pokazala je post ZUR-ovska reorganizacija. Sistem se jednostavno urušio tako što su se iz kombinata izdvojili tzv. profitni centri (prerađivačka industrija i trgovina).

Raspad velikih agrosistema uzrokovan je, pre svega, voluntarističkim i egoističkim ponašanjem direktora pojedinih OUR-a koje je podgrejavano stavovima teoretičara nedovoljnog znanja koji su kombinate proglašavali socijalističkim latifundijama, gigantima na staklenim nogama, kamenom o vratu države i sl. Kao posledica ovoga raspada javljaju se velii problemi u svim segmentima agrokombinata: primarna poljoprivredna proizvodnja (kao troškovni segment) nije u stanju da sama snosi teret sopstvene reprodukcije (između ostalog i zbog dispariteta cena inputa i autputa koje su u nadležnosti državne regulative); prehrambena industrija (i inače prekapacitira usled zanemarivanja primene marketing koncepta) sve više ima problem sa obezbeđivanjem sirovina usled čega je prinuđena da smanjuje obim korišćenja instaliranih kapaciteta; izdvojena trgovinske mreža je izložena snažnom pritisku često i nelojalne konkurencije ubrzano razvijajućeg privatnog sektora u domenu prehrambene robe. Rešenje ovih problema moguće je pomoću reintegracije pokidanih prirodnih veza koje inače čine osnovne pretpostavke modernog agrobiznisa (agrokompleksa) kakav se praktikuje u razvijenim tržišnim ekonomijama. Za tu svrhu koriste se alternativne mogućnosti među kojima su najznačajnije vertikalna koordinacija, ugovorna proizvodnja i vertikalna integracija (Cramer and Jenses, pp. 27-28. Ovaj koncept neminovno sledi agroprivredi Srbije u budućnosti.

Sve ovo opteretilo je postojeće kombinate problemima neefikasnog poslovanja. To će biti osnovni predmet svih analiza i traženja izlaza iz postojećeg stanja. Rezultat ovih analiza će u procesu tranzicije (privatizacije) konačno dovesti do "rasturanja" Yu kombinata negde brže, a negde sporije, gde je Srbija prednjačila po sporosti u odnosu na ostale delove bivše SFRJ. 

Masovna fragmentacija već postojećih agrosistema i razgradnja kombinata vršena je u svim aspektima: organizaciono-poslovnim, tehnološkom i ekonomskom. Ova dezorganizacija kombinata posledica je nedostatka vizije menadžmenta o neizbežnosti povezivanja svih funkcija u velikim sistemima moderne agroprivrede (kako su početno koncipirani i kombinati). U tom neznanju (amatersko upravljanje), menadžment je izdvojio iz velikih sistema agroindustriju i trgovinu (kao profitne jedinice) od primarne poljoprivrede (troškovne jedinice sistema). To je dovelo da dispariteta cena što je za primarnu proizvodnju bilo pogubno.

Donosioci odluka na nivou kombinata su izjednačavali "svoj kombinat sa agrokompleksom". Očigledno, nije im bilo jasno da agrokompleks, kao sistem, nije jedinstvena firma (što kombinat jeste). Pokušaji brojnih reorganizacija tokom trajanja "dogovorne ekonomije" nisu dali pozitivne rezultate. 

U procesu svojinske transformacije agrosektora bilo je i pojava malverzacija od strane menadžmenta, što je izazivalo gnev zaposlenih, a potom i strah od privatizacije (gubitka posla). Malverzacije su naročito bile vidljive u tzv. spontanoj privatizaciji gde se društveni kapital prevodi u privatni preko usmeravanog poslovanja društvenog preduzeća od strane menadžmenta sa privatnim firmama čiji su vlasnici često u rodbinsko-prijateljskim odnosima sa direktorima društvenih preduzeća ("burazerska ekonomija").

U Srbiji je ovaj model privatizacije okončan prilično neuspešno posmatrano sa ekonomsko-socijalnog stanovišta. Pokidane su sve veze nekada zamišljenih poslovnih funkcija u okviru jednog kombinata. Veliki broj zaposlenih izgubio je posao u procesu više neuspelih privatizacija. Taj proces još nije definitivno završen. Najbolji primer za to je PKB. Kao "poslednji mohikanac Yu kombinatomanije" još uvek (2017) je u državnom vlasništvu, za koga se upravo traži poslovni (privatni) partner.

Pored lošeg upravljanja kombinatima u Srbiji (nedovoljno znanje menadžmenta i zanemarena primena marketing koncepta) pogoršanju stanja u velikim agrosistemima u prvoj polovini 1990-ih doprineli su i brojni drugi faktori. Među njima su najnepovoljniji sankcije UN i razorna dejstva inflacije 1993. godine.

U vreme sankcija obezvređena je tržišna cena roba koje proizvode kombinati na taj način što je praktikovano sindikalno snabdevanje potrošača (poznate jeftine "polutke"). U vreme inflacije dobar deo kombinata ulazi u proces vlasničke transformacije. Oni kombinati koji su u to vreme obavili vlasničku transformaciju imali su deoničarski udeo u ukupnom kapitalu između 70-80%, da bi se taj udeo posle revalorizacije sveo na oko 2% kada je ovaj proces zaustavljen do donošenja novog zakona. U tome međuprostoru delovali su "vešti investitori" (tajkuni) koji su u bescenje kupili profitne delove kombinata (industriju), dok je primarna proizvodnja ostala "na ledini". To je bio kraj sistema kombinata.

Za razliku od drugih velikih sistema, npr. Sartida koji svoje visoke peći nije palio četiri godine u toku sankcija, veliki agrosistemi su neprekidno radili kako bi se prehranila nacija, a uz to su uspevali (istina pod izuzetno teškim uslovima) i da izvoze obezbeđujući tako priliv neophodnih deviznih sredstava od kojih su beneficirali svi više nego agrosektor u celini. Naprotiv, ovaj sektor dovođen je u veoma nepovoljan položaj naročito preko dirigovanih cena egzistencijalnih proizvoda radi očuvanja socijalnog mira.

Poljoprivredni kombinati u Srbiji, koji su "preživeli" sankcije UN, razornu inflaciju i druge nepovoljne okolnosti funkcionisanja, posle svega su proglašeni za "kamen o vratu države" koga se treba rešiti po bilo koju cenu. Zvanična agropolitika je to smestila u centar svoga koncepta privatizacije kombinata koja je konačno i obavljena u prvoj deceniji 21. veka.

4. RAZVOJNI PUT PKB: OD MOČVARE DO SVETSKOG GIGANTA ILI OD SAMOUPRAVNOG DŽINA DO TRANZICIONIH PATULjAKA

Današnja Poljoprivredna korporacija Beograd ima razvojni put dug preko 70 godina. Početak se vezuje za Zemaljsko poljoprivredno dobro po nazivom "Pančevački rit" koje je osnovano odlukom Vlade NR Srbije 27. decembra 1945. godine sa zadatkom da Beograd snabdeva osnovnim poljoprivredno prehrambenim proizvodima. Proširenje ovog poljoprivrednog dobra je vršeno mukotrpnim osvajanjem močvare i njenim pretvaranjem u plodno tlo. Dobro je raspolagalo sa oko 17 000 ha neuređenog ritskog zemljišta i određenim brojem vučne stoke kao osnovne ,,pogonske snage". Radnici koji su radili na šest gazdinstava (Padinska Skela, Besni Fok, Vrbovski, Kovilovo, Glogonjski i Jabučki Rit), usled nedostatka puteva i transportnih sredstava, spavali su u sojenicama i kolibama. Privođenje ritskog zemljišta kulturi za organizovanje ratarske proizvodnje bilo je impresivno: sa 1.769 ha u 1945. godini povećana je na 10.160 ha u 1948. godini (skoro 6 puta).[1]

Od početka 1960-ih izgrađivana je osnovna koncepcija PKB-a kao velikog modernog (integracionog) sistema u agroprivredi. U stvaranju ove koncepcije u dobroj meri korišćena su dostupna saznanja o pojavi "agribusiness", odnosno "agricomplex" koncepta u razvijenim zemljama sveta. Otuda se može usvojiti pretpostavka da je PKB u svojoj praksi koristio dostupna iskustva stvaranja "agrobiznis koncepta" koji je sredinom 1950-ih lansiran u SAD.

  

Koncepcijsku osnovu utemeljenja PKB činilo je neminovno integrisanje primarne poljoprivredne proizvodnje, sopstvene industrijske prerade i prometa uz primenu međusobne horizontalne povezanosti svih sastavnih segmenata. Celokupni razvoj kombinata zasnivan je prevashodno na dva osnovna parametra: (1) postojeći prirodni uslovi kao što su plodno zemljište, voda i klima; (2) blizina glavnog grada koji se razvija u veliki potrošački centar koji podrazumeva sigurno tržište. U tome kontekstu razvijano je intenzivno ratarstvo, kao osnova za intenzivnu stočarsku proizvodnju što zajedno čini proizvodnju osnovnih sirovina (žitarice, industrijsko bilje, mleko, meso, voće i povrće) za modernu industrijsku preradu. [2]

U vreme OUR-izacije PKB je dostigao svoj vrh kako po obavljanju integraciono-poslovnih funkcija, tako i po prostornom zahvatu. Poslovne funkcije u okviru Složene organizacije udruženog rada (SOUR) koju čini (u drugoj polovini 1970-ih) 31 radna organizacija (RO) i 145 osnovnih organizaciju udruženog rada (OOUR) u 33 opštine na području svih republika nekadašnje Jugoslavije. Ako se SOUR PKB posmatra šematski od periferije ka centru, jasno se vidi da se brojne organizaciono-poslovne funkcije obavljaju u pet krugova: (1) Hrvatska, Crna Gora i Makedonija; (2) Srbija bez Kosova; (3) Srbija (i SAP Vojvodina po opštinama); (4) Radne organizacije (RO); (5) OOUR. Šematski prikaz navedenih prstenova vidi se na Sl. 2.

Početkom 1980-ih PKB zaista deluje kao integracioni gigant u domenu agroprivrede. O tome svedoče sledeće činjenice. Biljna proizvodnja organizovana je na oko 65 hiljada ha; u stočarskoj proizvodnji, između ostalog, ističe se time da na jednom mestu ima skoncentrisano muzno stado koje se smatra najvećim u svetu; broj zaposlenih je oko 34 hiljada (od čega 70 magistara i doktora nauka); ima oko 150 OOUR i oko 70 organizacija za organizovanje kooperanata u privatnom sektoru poljoprivrede, kroz koje je obuhvaćeno oko 50 hiljada gazdinstava ugovornom saradnjom; nauka je organizovana u 9 specijalizovanih zavoda...[3]

 

Sl. 2. PKB u drugoj polovini 1970-tih[4]

Prema razvojnoj koncepciji u okviru OUR-izacije udruživanje u PKB vršeno je po reprodukcionim celinama koje istovremeno uključuju i interese regiona na koji se prostire PKB. Na taj način formirane su i Zajednice OOUR-a među kojima su poznate sledeće: radne organizacije biljne i stočarske proizvodnje, voćarsko-vinogradarske proizvodnje, poslovne saradnje sa individualnim poljoprivrednim proizvođačima na selu, mehanizacija i transport, industrija šećera i vrenja, mlinsko-pekarska industrija, industrija čokolade i keksa, mesa, mleka, gotovih jela, zatim šumarstvo i vodoprivreda, poslovi naučnih istraživanja, unutrašnje i spoljne trgovine i turizma. Radi ostvarivanja određenih zajedničkih interesa organizuju se i zajednice OOUR i RO na određenim teritorijama.

Osnovna zamisao ovakve organizacije PKB bila je da svi delovi udruženog rada funkcionišu sinhronizovano imajući u vidu međuzavisnosti i odgovornosti delova za sopstveni interes svoga razvoja. Međutim, ovde se pojavljuje osnovni problem "pravične" raspodele zajednički ostvarenog dohotka koji remeti prevashodno segment trgovine (u okviru celine PKB prvobitno funkcioniše putem kupoprodajnih ugovora). Na sednicama Stalnog savetovanja Saveza komunista PKB ovaj problem je često na dnevnom radu. Na jednoj od njih (februar 1976) se odlučuje da se briše marža, rabat i super rabat, kao preživele kategorije. U tom smislu sa trgovinom ("Pekabeta") treba da se dogovara sa jedne strane koliki su njeni troškovi, a s druge strane da ona brine koliki su troškovi faze prerade i faze proizvodnje sirovina. Ovakvo sagledavanje dohodovnih odnosa, posmatrano u drugoj deceniji 21. veka, deluje kao utopijski "galimatijas" koji je svojstven tadašnjem partijskom upravljanju privredom čiji se kadrovi najčešće regrutuju po principu podobnosti umesto po principu naučno-stručnih kompetencija.

Prvobitno oformljeni koncept izgradnje PKB prolazio je kroz brojne reorganizacione promene (do kraja 1990-ih bilo ih je oko dvadesetak). Pri tome se stalno nastojalo da se očuva identitet PKB. Međutim sve dok se insistiralo na pravu radnika, kao zamišljenom komponentom samoupravljanja, bez profesionalne snage menadžmenta, bilo je nemoguće ostvarenje poznatih principa ekonomije proizvodnje u reprodukcionim celinama.

Originalni koncept upravljačko-ekonomske povezanosti primarne proizvodnje, industrijske prerade i trgovine može se videti iz priložene šeme (Sl. 2).

Mada se razvijao u delovima (samoupravna ekonomija) koji se razlikuju od onih u razvijenom svetu (tržišna ekonomija) PKB po svojoj integracionoj arhitekturi mogao se donekle upoređivati sa udžbeničkom koncepcijom agrobiznis kompleksa u razvijenim zemljama (vidi sl 1). Naime, PKB je imao sve odlike agrokompleksa tako što je uključivao četiri segmenta od mogućih pet. Ne sadrži samo segment pod oznakom IV (industrija za opremu poljoprivrede, tj. industriju poljoprivrednih mašina, industriju opreme za prehrambenu industriju i agrohemijsku industriju). Kao takav PKB se razlikovao od ostalih kombinata na prostoru tadašnje Jugoslavije. Moglo bi se reći da je po tome stekao i odgovarajući ugled u svetu. Otuda treba prihvatiti mišljenje nekih eksperata iz ove oblasti da je PKB predstavljao svojevrsnu repliku integracionih veza u agroprivredi razvijenih zemalja.

Brzi početni rezultati arhitekata PKB, kao agrokompleksa, su fascinirali i strane posetioce. O tome svedoči i izjava ministra poljoprivrede SAD (EarlButz) prilikom posete PKB krajem 1975. godine koji izjavljuje: "tako nešto u SAD još nemamo".[5] Na žalost, uvođenje ZUR-ovskog sistema nije pogodovalo daljem usavršavanju razvojnog puta kompleksa agrarne privrede u celini. Ovaj sistem je obilovao brojnim reorganizacijama agrokompleksa kao funkcionalne celine. Veliki sistemi su razbijani u tzv. Agroindustrijske kombinate po principu lokalne autarkije (partijska-komitetska rukovodstva su želela svoje kombinate u svojoj opštini) umesto marketing koncepta. Pošto je to bio najčešće mehanički zbir konstruisanih osnovnih organizacija udruženog rada (OUR), kao veštačkih tvorevina, ovi "agro-industrijski kombinati" su se raspali tako što su se iz njih izdvojili tzv. profitni centri (prerada i trgovina) ostavljajući primarnu poljoprivredu izvan integralnog sistema - što je, u nedostatku znanja donosilaca odluka, uprošćeno smatrano za "prelazak na tržišni sistem poslovanja". Tako su poništeni svih organizaciono-poslovni principi jednog velikog, složenog sistema za proizvodnju i promet hrane koji je trebalo da se razvija u novim tranzicionim uslovima privređivanja koji su obezbeđivali ne samo ekonomsku već i socijalnu komponentu prehrambene sigurnosti nacije, te korišćenja svih kapaciteta agro-privrede za izvoz.

Posle brojnih reorganizacija, PKB u drugoj polovini 1990-ih, pored matične kompanije (ratarska i stočarska primarna proizvodnja) ima još 27 kompanija počev od Banata i Srema preko Kosmeta do crnogorskog primorja. Prema proizvodnom programu najveće, najuspešnije i najpoznatije kompanije PKB su: "Imlek", "Inshra", "Biopan", "Imes", "Voćarske plantaže", "Kosovo vino", "Metohija vino", "Orvin", "Pećka pivara", "Agroekonomik", "Agroinžinjering", "Agroseme", "Eko-lab", "Poljotransport" i dr. Ove kompanije na tržište isporučuju u velikim količinama meso i mesne prerađevine, voće i prerađevine od voća, alkoholna pića, pivo, ribu, začine i dr.

U navedenom periodu (druga polovina 1990-ih) PKB raspolaže sa 26 hiljada obradivih površina u okviru kojih je sledeći raspored korišćenja: ratarstvo (12 hiljada ha žitarica plus 1200 ha industrijskog bilja); 1000 ha povrća; 6300 ha krmnog bilja; 2500 ha je pod voćnjacima i 4000 ha pod vinogradima. U isto vreme PKB gaji 26 hiljada grla krupne stoke, 11 hiljada muznih krava, 8 hiljada grla tovne junadi i 3 hiljade ovaca. [6] Imajući sve navedeno u vidu može se reći da u posmatranom periodu PKB predstavlja korporaciju agroprivrednog tipa koju karakterišu trajne vrednosti oličene u ljudima, stručnom znanju, kapitalu i još uvek prepoznatljivim referencama u Srbiji i okruženju, pa i šire.

5. JOŠ UVEK NEIZVESNA SUDBINA POSLOVNO-KONTROVERZNE POLjOPRIVREDNE KORPORACIJE POD NAZIVOM PKB

Svojevrsna agonija traganja za definitivnim rešenjem problema prestrukturiranja preduzeća od strateškog značaja kao što je PKB traje već više od 20 godina. Počelo je 1998. godine kada je ova korporacija uključena u "Posebni program" prestrukturiranja koji je podrazumevao određenu podršku države (Vlade). Između ostalog, to se odnosilo na ulogu države da inicira i vodi pregovore sa potencijalnim (strateškim) partnerima. Tokom proteklih 20 godina bilo je više "modela" prestrukturiranja postojeće korporacije, ali su ti "modeli" najčešće projektovani na štetu PKB kao ogranizaciono-poslovne celine. Svaki od ovih modela vodio je "čerupanju"-rasprodaji poslovno uspešnih jedinica. U vreme rasula velikih agrosistema u Srbiji počev od 2002. godine PKB sistem je ostao bez mesne industrije, bez mlekare i drugih prerađivačkih kapaciteta. U tom procesu najbolje su se snašli kraljevi srpskog agrara (Matijević i Kostić) uz očiglednu podršku vodećih ljudi u PKB. Tu se, na svoj način, uhlebio i Agrokor kao "međudržavni strateški interes".

Poslednih godina sudbina PKB je u ingerenciji aktuelne vlasti. Od 2010. godine Korporacija, kao oslonac prehrambene sigurnosti Beograda, nosi oznaku "beogradizacija" zato što o (ne)rentabilnosti brigu vodi gradska vlast. Međutim, već u septembru 2015. godine grad Beograd svoje akcije prenosi na Republiku Srbiju. Odmah iza toga država raspisuje oglas za privatizaciju PKB. Nažalost, nije bilo zainteresovanih investitora. Trenutno (početak 2018. godine) u toku je prva ponuda privatizacija PKB. Ne zna se tačno ko su zainteresovani za preuzimanje ove korporacije. U toku 2018. godine, posle izbora u Beogradu, verovatno će se znati više o sudbini PKB, naročito o izabranom modelu privatizacije postojeće površine PKB koja je velika skoro kao urbana površina glavnog grada (što se vidi iz priložene Sl. 3).

Sl. 3 Površina Beograda i gazdinstva PKB[7]

(Autor je redovni profesor u penziji Ekonomskog fakulteta, Univerziteta u Beogradu) 

Literatura:

1. Cramer, G.L, Jensen, C.W. (1994), Agricultural Economics and Agribusiness, John Wiley&Sons, N.Y., Toronto, Singapure.

2. Goldberg, R. (1968), Agribusiness Coordination, Harvard Business School.

3. Projekat "Svojinska transformacija agrokompleksa u Republici Srbiji" (1996), grupa autora (rukovodilac projekta Zorka Vujatović Zakić, Naučno-istraživački centar, Ekonomski fakultet Beograd.

4. Zakić, Z., Rikalović, G. (1996), Osnove svojinske transformacije u agrokompleksu, Sindikat radnika poljoprivrede, prehrambene industrije, duvanske industrije i vodoprivrede Srbije.

5. Zakić, Z., Stankić, R. (1996), Prilog definisanju osnovnih dimenzija savremenog agrobiznisa, Marketing u agrobiznisu, Jugoslovensko udruženje za marketing - JUMA, Beograd, str. 164-171.

6. Zakić, Z., Ševarlić, M. (1998), Veliki agrosistemi u permanentnoj tranziciji : -primer PKB, Ekonomski vidici, Društvo ekonomista Beograd, broj 3, str. 275-286.

Publikacije i novinski članci

7. NIN, 22.2.1976, članak "Od močvare do svetskog giganta"

8. Poljoindustrija (1975), Specijalno izdanje Poljoprivrednog kombinata Beograd

Blic, 13.9.2016, članak "PKB je veliki skoro kao ceo Beograd"



[1] Ovo dobro je više puta preimenovano: Industrijski kombinat "Pančevački Rit" (1953); Poljoprivredni kombinata "Beograd" (1957); Složena organizacija udruženog rada PK "Beograd" (1975); Složeno preduzeće PK "Beograd" (1989); Holding Korporacija PK "Beograd" (1991); PK "Beograd" Korporacija (1994)...
[2] U sklopu industrijske prerade poljoprivrednih proizvoda izgrađeni su sledeći kapaciteti: mlekara 1958; klanica 1960; fabrika stočne hrane 1964; fabrika za preradu creva i sirišta 1967; formiran je Institut za naučna istraživanje "PKB Agroekonomik" 1960-1964; sopstvena prodajna mreža 1968, ugostiteljstvo i turizam; od 1978-1983 godine izgrađena je šećerana u Padinskoj Skeli; industrija smrznute hrane "Frikom"; kompleksno je uređeno 18 000 ha zemljišta u Pančevačkom Ritu; formirane su velike farme svinja (Vizelj, Surčin i Obrenovac) i farme muznih krava (Zemun i Dobanovci), rekonstruisano 7 mlečnih farmi u Pančevačkom Ritu i dr. Sve ovo bilo je osnova za primenu koncepta "od njive do trpeze". Time su postavljeni temelji konstituisanja agrobiznis sistema osposobljenog za kvalitetan nastup na domaćem i ino tržištu.
[3] Navedeni podaci preuzeti iz Godišnjeg izveštaja PKB za 1982. godinu
[4] Članak "Od močvare do svetskog giganta", NIN, 22. Februar 1976, str. 40-41.
[5] "Poljoindustrija" (1975), Specijalno izdanje Poljoprivrednog kombinata Beograd, str. 6

[6] Svi podaci preuzeti su iz publikacije "Marketing u agrobiznisu", (1996) Jugoslovensko udruženje za marketing - JUMA, Beograd str. 204.

[7] Dnevne novine Blic, 13.9.2016, članak "PKB je veliki skoro kao ceo Beograd"