Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Polemika o privatizaciji, liberalizmu i ekonomskoj propasti Srbije
Ekonomska politika

Polemika o privatizaciji, liberalizmu i ekonomskoj propasti Srbije

PDF Štampa El. pošta
Boris Begović, Jovan B. Dušanić   
četvrtak, 03. januar 2013.

Boris Begović: Trilogija o privrednom rastu: produktivnost

Privatizacijom preduzeća u restrukturiranju Srbija može sebi da obezbedi još malo privrednog rasta zasnovanog na povećanju produktivnosti. Da li u postoji politička volja za to? Ne bih rekao.

Malo je pojmova poput privrednog rasta: tako se često pominje u javnosti, a toliko ga slabo razumeju oni koji ga pominju. Pa da učinim nešto na tom planu! Počinjem sa osnovnim izvorima privrednog rasta. Do privrednog rasta, koji nije ništa drugo nego uvećanje bruto domaćeg proizvoda, dolazi usled rasta angažovanih proizvodnih faktora (kapitala i radne snage) i usled rasta produktivnosti, to jest uspešnosti kojom se angažovani proizvodni faktori pretvaraju u proizvode – dobra i usluge.

Da se zadržimo malo na produktivnosti proizvodnih faktora. Ona raste iz dva razloga. Prvi je tehnološki progres, a drugi je rast efikasnosti – iako se tehnologija ne menja, prilagođavanjem, boljom organizacijom, gašenjem neuspešnih i premeštanjem proizvodnih faktora u uspešne poslovne poduhvate raste efikasnost njihovog korišćenja, pa dolazi do uvećanja obima proizvodnje, a time i do privrednog rasta. Privatizacija po pravilu vodi ka uvećanju efikasnosti: isti ili veći obim proizvodnje postiže se uz manje angažovanog kapitala i, naročito, radne snage – time se samo pokazuje kolika je bila lažna zaposlenost pre privatizacije. Sve privatizacije u zemljama u tranziciji, kao i u Srbiji, osim onih kojima se bavi javno tužilaštvo, dale su upravo taj rezultat.

Na empirijskom planu, doprinos različitih izvora privrednom rastu razlikuje se od slučaja do slučaja. Rezultati empirijskih istraživanja su pouzdani i sa velikom preciznošću se može oceniti na osnovu čega se odvijao privredni rast u nekoj zemlji u određenom periodu. Empirijska istraživanja privrednog rasta zemalja u tranziciji pokazuju da je u prvoj fazi tranzicije (prvih deset godina) najveći doprinos privrednom rastu tih zemalja (onom koji je sledio tranzicionu recesiju) dao rast produktivnosti. Taj nalaz je sasvim očekivan: u toj fazi tranzicije eliminišu se neefikasni socijalistički giganti i resursi angažovani u tim projektima angažuju se u drugim, daleko efikasnijim poslovnim poduhvatima. Ne svi. Deo fizičkog kapitala je neupotrebljiv (može da se proda kao staro gvožđe), deo radne snage ne može da nađe novo zaposlenje. U slučaju zemalja centralne Evrope povećanje produktivnosti u tom periodu doprinelo je privrednom rastu sa više od 70 odsto. Iako se deo ovog povećanja može pripisati tehnološkom progresu, najveći deo je zapravo posledica restrukturiranja tih privreda. Za takvo restrukturiranje je od ključnog značaja mogućnost lakog odlaska u stečaj, to jest završetak neuspešnih poslovnih poduhvata i oslobađanje resursa koje su oni angažovali.

Ista stvar se ponovila u zemljama na jugoistoku Evrope. Iako su one kasnile u tranziciji, pa je i restrukturiranje njihovih privreda započelo sa zakašnjenjem, upravo je ono dalo najveći doprinos privrednom rastu ovih zemalja tokom dobrog dela prve decenije 21. veka – čak 87 odsto. Ovakvo rešenje ima veliku prednost. Nisu potrebne (znatne) investicije u fizički kapital. Problem je, međutim, u tome, što je ovakvo povećanje efikasnosti jednokratno – onog trenutka kada se uklone sve neefikasnosti, one više ne mogu da se uklanjaju. Što bolje, to gore po ovaj izvor privrednog rasta.

Da li u Srbiji još uvek postoji prostor za rast putem uvećane efikasnosti postojećih resursa? Da, po svemu sudeći. Više od 280.000 ljudi zaposleno je u preduzećima u restrukturiranju (samo nominalno, ona se uopšte ne restrukturiraju) i ostalim preduzećima u državnom vlasništvu, poput javnih preduzeća. Njihova privatizacija bi omogućila povećanje efikasnosti, odnosno produktivnosti angažovanih proizvodnih faktora. Otuda Srbija, privatizacijom ovih preduzeća, može sebi da obezbedi još malo privrednog rasta zasnovanog na povećanju produktivnosti.

Da li u Srbiji postoji politička volja za to? Ne bih rekao. Donošenjem zakona o javnim preduzećima država je jasno stavila do znanja da ih neće privatizovati, već da će se, po rečima ministra Dinkića, „povući iz njihovog upravljanja”, dakle ne iz vlasništva i upravljačkih prava. Vođa opozicije, što Dragan Đilas jeste, hteo on to ili ne, jasno stavlja do znanja da će „država ubuduće morati da ima važniju ulogu uključujući preduzeća kako bi ljudi dobili posao”. Zanimljiv stav jednog uspešnog privatnog biznismena, čiji poslovni poduhvati, osim što donose profit, zapošljavaju ljude. No, nezavisno od toga, izgleda da nema nikakvog pomaka na planu državnih preduzeća.

Dakle, ništa od rasta efikasnosti – tu priliku, koju su iskoristile sve uspešne zemlje u tranziciji, mi još jednom propuštamo. Onda je potrebna akumulacija kapitala (ne ona prvobitna). O tome u sledećem nastavku.

(Autor je predsednik CLDS-a i profesor Pravnog fakulteta u Beogradu)

(Politika 19.12.2012.)


Jovan B. Dušanić: Stara priča o privatizaciji

Povodom teksta ,,Trilogija o privrednom rastu: produktivnost”, ,,Politika”, 19. decembra

Kada je u drugoj polovini 2001. usvojen Zakon o privatizaciji, najviši predstavnici vlasti su tvrdili kako će, zahvaljujući privatizaciji, do kraja 2002. na naše prostore stići najmanje deset od sto najvećih svetskih kompanija koje će da uvedu svetske principe poslovanja,ulože u novokupljena preduzeća i povećaju broj zaposlenih, a i država će dobiti značajna finansijska sredstva od privatizacije. To se nije desilo i danas postoji skoro opšta saglasnost da je izabran pogrešan model, te da je privatizacija u Srbiji urađena na katastrofalan način, pa smo kroz privatizaciju uglavnom dobili belosvetske i domaće kontroverzne biznismene koji su „očerupali” preduzeća, a radnike „izbacili” na ulicu. Uprkos tome, sada se može očekivati novi talas teorijskih „argumenata” u korist privatizacije jer na red dolazi prodaja ,,Telekoma”, a potom i EPS-a, ,,Srbijašuma”, „Srbijavoda”...

Tako se predsednik Centra za liberalno-demokratske studije nedavno (,,Politika”, Trilogija o privrednom rastu, 19. decembra) založio za privatizaciju i ostalih preduzeća u državnom vlasništvu, poput javnih preduzeća, jer bi to omogućilo povećanje efikasnosti. Polazi se od ekonomskog „aksioma” da je privatna svojina efikasnija od države, te da se privatizacijom preduzeće iz manje efikasnog prebacuje u efikasniji oblik svojine. Pri tome se previđa činjenica da danas postoji ogromna disperzija vlasništva (najkrupniji privatni akcionari imaju učešće od samo nekoliko procenata u velikim kompanijama), te da je došlo do razdvajanja vlasništva i upravljanja.

Upravljanje je (i kod privatnih i kod državnih kompanija) uvek posao profesionalnih menadžera, ali državno vlasništvo obezbeđuje stratešku kontrolu nad onim oblastima (kao što su telekomunikacije, energetika, bankarstvo, vodosnabdevanje…) čija je važnost za državu ogromna. U sledećoj godini očekuje se prodaja ,,Telekoma”, pa bi bilo zanimljivo pogledati šta se posle toga može očekivati. Iskustva naših suseda (Hrvatske, Makedonije i Mađarske), koji su prodali svoje dominantne telekomunikacione operatore ,,Dojče telekomu”, pokazuje da je novi vlasnik, pre svega, smanjio broj zaposlenih i povećao cene svojih usluga. Uzgred, recimo da je u Nemačkoj država najveći akcionar dominantnog telekomunikacionog operatora (i da nad njima ima stratešku kontrolu) kao i u mnogim drugim zapadnoevropskim zemljama.

Prema podacima kompanije Cullen international (koju je zvanično angažovala Evropska komisija za analizu telekomunikacionog tržišta zemalja jugoistočne Evrope koje nisu u EU), cene telekomunikacionih usluga su najniže u Srbiji. Tako su cene mobilne telefonije u Hrvatskoj dva puta više nego u Srbiji. Kod fiksne telefonije cene lokalnih impulsa su od četiri do 10 puta više u regionu nego u Srbiji. Podaci iz navedene analize pokazuju da je znatno veće opterećenje zaposlenih u zemljama koje su prodale svoje operatore ,,Dojče telekomu” nego u centrali u samoj Nemačkoj. Tako je opterećenost u ,,Dojče telekomu” u samoj Nemačkoj 289 korisnika po zaposlenom, a u Hrvatskoj 463, u Makedoniji 800, u Mađarskoj 806. Iz ovoga proizlazi da zaposleni u zemljama koje su prodale svoje operatore nisu otpuštani zato što su višak, nego da bi ,,Dojče telekom” ostvario što veći profit. Opterećenost u ,,Telekomu Srbija” iznosi 372 korisnika po zaposlenom, što je slično zemljama u kojima operatori nisu prodati strancima (Švedska – 347, Slovenija – 356, Francuska – 377, Belgija–390).

Zbog smanjenja broja zaposlenih i povećanih cena telekomunikacionih usluga sigurno je da će „Dojče telekom” poslovati efikasnije, te da će korist imati ova kompanija i Nemačka, ali nije jasno koju korist od toga imaju naši susedi i njeni građani koji su svoje operatore prodali„Dojče telekomu”. Ili, što nam je bliže, sigurno je za centrale inostranih banaka čije banke-kćeri posluju u Srbiji važno što one posluju mnogo efikasnije (tačnije ostvaruju mnogo veće profite – koje uglavnom neoporezovane iznose iz Srbije) nego njeni delovi u sopstvenoj zemlji, ali od toga malu korist ima srpska privreda i njeni građani koji plaćaju lihvarske kamate.

(Autor je redovni profesor univerziteta)

(Politika, 26.12.2012)

 

Boris Begović: Neznanje, nerazumevanje, podvala i neistina

Povodom teksta „Stara priča o privatizaciji”, „Politika”, 26. decembra

Jovan B. Dušanić (u daljem tekstu JBD), koji se potpisuje kao „redovni profesor univerziteta” (nikada nisam uspeo da saznam čega je profesor i kog to univerziteta), reagujući na moj tekst „Trilogija o privrednom rastu: produktivnost”, pokazao je upravo one stvari koje navodim u naslovu. Idemo redom.

1. Neznanje: kao argument protiv privatizacije JBD navodi da „danas postoji ogromna disperzija vlasništva… te da je došlo do razdvajanja vlasništva i upravljanja”. A zbog čega je to argument protiv privatizacije?

Teorija korporativnog upravljanja je još odavno pokazala da se privatni vlasnici i država ponašaju na suštinski različit način, budući da su izloženi različitim podsticajima, pa razdvajanje vlasništva i upravljanja samo po sebi tu ne igra nikakvu ulogu. Uzgred, u državnim preduzećima upravljanje često nije razdvojeno od vlasništva – jedino tako je Krkobabić-sin mogao da postane generalni direktor JP PTT saobraćaja „Srbija”.

2. Nerazumevanje: JBD smatra da je za društvo dobra „mala opterećenost zaposlenih” u korporacijama, pa onda ponosito iznosi podatke o opterećenosti zaposlenih u telekomunikacionim kompanijama mereno brojem korisnika po zaposlenom.

Problem je jedino u tome što za ekonomistu-profesionalca ovo što JBD naziva opterećenošću zaposlenih predstavlja produktivnost rada, a razlike u bogatstvu naroda iskaznom u dohotku per capita zavise upravo od razlika u produktivnosti rada.

Što je viša produktivnost rada („opterećenost zaposlenih”, što bi diletantski rekao JBD), to bolje – društvo je bogatije. Inače bi se najbolje živelo u zemljama najniže „opterećenosti zaposlenih”, poput Nigera, Malija, Burkine Faso itd. Ne sećam se da sam se ikada, čak ni ispitujući studente druge godine Pravnog fakulteta, suočio sa ovakvim nerazumevanjem materije.

3. Podvala: kao argument protiv privatizacije Telekoma JBD navodi da su „kod fiksne telefonije cene lokalnih impulsa od četiri do deset puta više u regionu nego u Srbiji”. Ne zalazeći u tačnost ovog nalaza, u uslovima u kojima lokalni telefonski razgovori predstavljaju samo jednu od integrisanih usluga, odnosno jednu uslugu iz korpe usluga koje nude telekomunikacione kompanije, i u uslovima u kojima se ne kontroliše kvalitet tih usluga, poređenje cena ne daje mnogo informacija o tome šta se zaista događa na tržištu telekomunikacija.

Pre će biti da to pokazuje koliko je regulator pristrastan u korist onog dela stanovništva kome su lokalni telefonski pozivi osnovna usluga koju koriste. A to ne predstavlja nikakav argument protiv privatizacije Telekoma, nego čistu podvalu.

Neistina: JBD navodi da strane banke „ostvaruju mnogo veće profite – koje uglavnom neoporezovane iznose iz Srbije”. U slučaju jedne banke u čije poslovanje imam dobar uvid, član sam Upravnog odbora UniCredit Bank Srbija, znam da je porez na profit uvek bio plaćen i iskazan u bilansima uspeha koje sam svojim potpisom odobravao.

No, to nije izuzetak. Budući da su takozvane strane banke domaća pravna lica, sve one imaju obavezu da plaćaju porez na dobit (profit), a to znači da JBD implicira da one krše zakon, a da im u tome, ne radeći svoj posao, usled dosluha ili nekompetentnosti, pomažu nadležni regulator (NBS) i Poreska uprava.

Pa šta radi taj Vučić? Što ih nije sve pohapsio? Verovatno iz jednog razloga: navedena diletantska tvrdnja JBD-a je najobičnija neistina.

Q.E.D – naslov je dokazan.

(Politika, 26.12.2012.)


Jovan B. Dušanić: Argument ili izgovor

Povodom teksta ,,Neznanje, nerazumevanje, podvala i neistina”, ,,Politika”, 27. decembra

Zbog ograničenog prostora, odmah ću preći na primedbe koje je na moj tekst napisao kolega Boris Begović (u daljem tekstu KBB).

Prvo, KBB tvrdi da razdvajanje vlasništva i upravljanja samo po sebi tu ne igra nikakvu ulogu, a danas se upravo zbog toga pojavljuje veliki (takozvani agencijski) problem – kako obezbediti da menadžer u privatnom ili državnom preduzeću, radi u najboljem interesu vlasnika, bio on država bio privatno lice. Tako nobelovac DŽozef Stiglic (u novoj knjizi, Freefall – America, Free Markets and the Sinking of the World Economy) piše: „Osnovna razlika je u tome što se krajnji vlasnik u jednom slučaju (kod državnog vlasništva) pojavljuje kao građanin i deluje kroz različite državne institucije, a u drugom slučaju (kod privatnog vlasništva) deluju kroz različite forme posrednika, kao što su penzioni i investicioni fondovi čiju delatnost, po pravilu, ne mogu realno da kontrolišu... Američkim korporacijama (kao i mnogim drugim zemljama) samo nominalno upravljaju njeni akcionari. U praksi njima upravljaju menadžeri koji to rade u svom interesu. U mnogim korporacijama (čije akcije su disperzovane na ogroman broj vlasnika) većina članova saveta direktora bira se po želji menadžera, a oni su prirodno zainteresovani da tamo budu ’njihovi ljudi’. Savet direktora odlučuje o visini nagrade menadžera, a menadžment kompanija s druge strane obezbeđuje odlične naknade za članove saveta direktora.

Drugo, na bazi podataka koje navodim iz studije kompanije Cullen international (zvanično angažovana od Evropske komisije za analizu telekomunikacionog tržišta zemalja jugoistočne Evrope koje nisu u EU) da je opterećenost u ,Dojče telekomu u samoj Nemačkoj 289 korisnika po zaposlenom, a u Makedoniji 800, u Mađarskoj 806, KBB zaključuje kako smatram da je za društvo dobra mala opterećenost zaposlenih. Iz navedenih podataka se može zaključiti da to ima veze sa poštovanjem prava zaposlenih u pojedinim zemljama, odnosno sa činjenicom da Dojče telekomu nije dozvoljeno da se u Nemačkoj prema zaposlenim odnosi kao u Makedoniji i Mađarskoj (gde su tri puta više opterećeni – a uz to su i mnogo slabije plaćeni – nego zaposleni iste kompanije u Nemačkoj).

Treće, na bazi podataka iz iste studije da su cene telekomunikacionih usluga najniže u Srbiji, KBB ističe da poređenje cena ne daje mnogo informacija o tome šta se zaista događa na tržištu telekomunikacija, što je pre izgovor nego valjan argument.

[Četvrto, na moj uzgredni komentar (naveden u zagradi) da strane banke ostvaruju velike profite – koje uglavnom neoporezovane iznose iz Srbije, Boris Begović piše: član sam Upravnog odbora UniCredit Bank Srbija, znam da je porez na profit uvek bio plaćen i iskazan u bilansima uspeha koje sam svojim potpisom odobravao. Međutim, jedan od naših najboljih ekonomista, kolega Nebojša Katić piše: banke u Srbiji godinama naplaćuju najveće kamatne marže, a nominalna stopa poreza na profit je 10 odsto i jedna je od najnižih u Evropi... a banke ne plaćaju ni to. Koristeći besmislene poreske pogodnosti mnoge banke, pogotovo one najveće, godinama nisu plaćale porez (http://nkatic.wordpress.com/2009/04/15/bankarski-raj), a od premijera Srbije smo mogli da čujemo (12.07.2012): finansijski sektor je najveći neprijatelj našeg naroda, zato što ima za cilj da što više opljačka ovaj narod... pogledajte gde idu profiti banaka, da li ostaju u Srbiji ili idu u inostranstvo. Zar smo dotle došli da naš siromašan narod finansira strane banke.]

Napomena: Deo teksta u zagradi je urednik Politike, pred štampanje broja izbacio ne obavestivši o tome autora.

 

(Politika, 28.12.2012)


Boris Begović: Nema podvale

Povodom teksta „Argumenti ili izgovor”, „Politika”, 28. decembra

Jovan B. Dušanić (u daljem tekstu JBD), koji me iz meni nepoznatih razloga smatra kolegom, u svom podnesku „Politici” ne iznosi niti jedan novi argument, a svojim odgovorima pokazuje da, jednostavno, što se ekonomske struke (nauka je daleko), niti šta zna, niti razume. Idemo redom.

Neznanje: agencijski problem, problem da pri razdvajanju vlasništva i upravljanja, menadžer ne mora da radi u najboljem interesu vlasnika, postoji, naravno, i u privatnom i javnom sektoru. Ja sam napisao da postojanje agencijskog problema nije argument protiv privatizacije. Argument za privatizaciju je sadržan u tome da je agencijski problem manji u privatnom nego u javnom sektoru, između ostalog zbog toga što su vlasnici u ova dva slučaja izloženi različitim podsticajima. Ekonomska nauka izučava ordinarne veličine – šta je to veće ili manje, više ili niže, bolje ili gore. Privatizacija nije rešenje svih problema, ali je ona bolje od javne svojine. Za JBD privatna je svojina zlo sama po sebi – to je pristup religioznih fanatika, a ne profesionalnih ekonomista. Ekstenzivno citiranje Štiglicovih publicističkih radova (ne naučnih, nema JBD ta znanja koja su potrebna da se oni pročitaju, a kamoli razumeju) nije osporilo neznanje – naprotiv.

Nerazumevanje: JBD i dalje ne razume šta je to produktivnost. I dalje smatra da je manja „opterećenost zaposlenih”bolja sa stanovišta društva. I ja tu ne mogu da pomognem. Ekonomska nauka se bavi složenim odnosima nivoa i dinamike plata i produktivnosti rada, a JBD se diletantski zaustavio na „opterećenju zaposlenih”. Inače, zanimljivo je njegovo besomučno insistiranje na tome da centrala Dojče telekoma ima manji broj korisnika po zaposlenom nego njegove podružnice. Da li je možda pomislio da se u centrali centralizovano (zato se i zove centrala) obavljaju neke funkcije za ceo sistem, to jest za sve podružnice, pa da je to možda razlog za niži broj korisnika po zaposlenom? Naravno da nije, budući da se radi o diletantskom pristupu ozbiljnim stvarima. Ni to ne razume.

Podvala: e, tu sam napravio veliku grešku. Napisao sam da je način na koji JDB iz različitih cena jedne telekomunikacione usluge izvodi zaključke podvala. Potom sam napisao da je potrebno cene porede na za iste usluge i usluge istog kvaliteta, kako se ne bi poredile babe i žabe. Nipodaštavajući tu potrebu, JDB odgovora je to izgovor, a ne argument. Neko ko može to da napiše, jednostavno, ništa ne razume. Dakle, izvinjavam se, nije bila podvala, nego nerazumevanje – oni koji ništa ne razumeju ne mogu ni da podvale.

Neistina: srećom, JBD se ne osvrće na moj navod o neistini koju je izrekao time što je ustvrdio da strane banke u Srbiji „profite uglavnom neoporezovane iznose iz Srbije”. Kamo sreće po čitaoce „Politike” da je isto postupio u slučaju prethodne tri primedbe. No, skribomanija je, ipak, bolest.

(Politika, 29.12.2012)

 

Jovan B. Dušanić: Ne ljuti se čoveče (na druge)

Ovim kratkim osvrtom završavam polemiku sa Borisom Begovićem uveren da čitaoci mogu sami da procene valjanost naših argumenata (oko privatizacije preostalih javnih preduzeća), bez obzira na činjenicu da je u tekstovima moga oponenta bilo manje argumenata, a mnogo više diskvalifikacija na moj račun. To je već poznati manir vođenja dijaloga po kojoj su prepoznatljivi i drugi saradnici  Centra za liberalno-demokratske studije (CLDS). Jedan od mojih poznanika, koji je takođe bio učesnik na segedinskim neoliberalnim ekonomskim kursevima 90-ih godina, reče mi da je to bila obavezna lekcija koju su morali da savladaju.

Međutim, za to postoji najmanje još jedan razlog. Nas dvojica od 2000. godine zastupamo potpuno suprostavljene stavove o načinu reformisanja srpske privrede i vreme je pokazalo ko je bio u pravu. Pre više od jedne decenije Boris Begović je (sa dva saradnika iz CLDS) uradio studiju Novi model privatizacije u Srbiji i učestvovao u radnoj grupi koja je formulisala nacrt zakona o privatizaciji. Pored toga, rezolutno se i energično zalagao za radikalnu liberalizaciju spoljnotrgovinskog režima, odmah i u celosti, te je (kao glavni ekonomski savetnik Vlade u periodu 2000-2002) uspeo da to i realizuje. Sada je očigledno da su nas upravo privatizacija i liberalizacija, na način kako su osmišljene i sprovedene (uz pogrešnu politiku Narodne banke – precenjeni kurs dinara, evroizacija i prepuštanje bankarskog sektora u ruke inostranog kapitala) doveli do stanja u kome se danas nalazimo – privreda pred kolapsom, država na korak od bankrotstva, a građani na ivici siromaštva.

Mogu da razumem frustriranost Borisa Begovića zbog činjenice da je vreme pokazalo kako je svoje najbolje stvaralačke godine protraćio na propagiranje jedne kvazi ekonomske teorije i na njoj zasnovane pogrešne neoliberalne ekonomske politike, ali za to bes ne treba usmeravati na druge. Ljudski je grešiti, ali isto tako i grešku priznati kada to postane više nego očigledno, bez obzira što će u tom slučaju presušiti izdašni grantovi i nestati unosne sinekure.

(NSPM, 3.1.2013)

 

(Politika-NSPM)