Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Predlog za čist račun, dugu ljubav i obostranu korist
Ekonomska politika

Predlog za čist račun, dugu ljubav i obostranu korist

PDF Štampa El. pošta
Dragan Kostić   
četvrtak, 13. maj 2010.

Prve reakcije na predlog da se istaknuti biznismeni direktno uključe u saniranje srpskih preduzeća koja još nisu privatizovana, a nalaze se u lošem stanju (što je i glavni uzrok neobavljene privatizacije) nisu eksplicitno pozitivne. Tome najviše doprinosi nepoverenje u iskrenost namere da se zaista pomogne oporavku posrnulih srpskih preduzeća. Ekonomski patriotizam je vrlo osporavana forma, iako se ne može poreći da je kroz istoriju bilo svetlih primera. Najsigurnija odbrana od različitih sumnji je prevođenje takvih angažmana u vode transparentne profitabilnosti. U pouzdaniju i bolje izučenu varijantu, u narodu poznatu kao čist račun – duga ljubav.

U suprotnom, ako dođe do samarićanskih angažmana, sve vrvi od pitanja bez odgovora. Kao prvo, ko određuje ko su pogodni (podobni) menadžeri? Na koji način im se dodeljuju preduzeća? Prema ličnim željama? Ako je tako, ko odlučuje da li postoji sukob interesa (podudaranje sa ličnim poslovnim interesima)? Ako se poslovni fah ne podudara, onda se postavlja pitanje stručnosti i šansi na uspeh. Ako nema podudaranja, ni to nije garncija od međusobne trampe: ja tebi – ti meni. Zatim, ko rangira zainteresovane u slučaju da više njih iskaže želju za istim preduzećem? Da li pojedinac može preuzeti samo jednu firmu? Nejasno je na koji će način izabrani biznismeni delovati u okviru firme nad kojom preuzmu "starateljstvo"? Kao rešenje pominje se njihovo prisustvo u upravnim odborima. Ali, to ne samo da ruši koncept upravnih odbora u postojećoj konstalaciji državnog i privatnog vlasništva, nego nudi jako ograničene mehanizme delovanja. Ni automatsko imenovanje generalnog direktora po želji takvog pojedinca nije samo po sebi dovoljno. Postavlja se i pitanje šta sa firmama za koje i dalje nema zainteresovanih sa postojećeg spiska pogodnih (podobnih)? Hoće li se one deliti po dekretu ili odmah otpisati samim tim što ih niko od izabranih ne ljubi? I, ključno pitanje: šta u slučaju neuspeha? Samo smo se igrali?

Najbolje je ne izmišljati toplu vodu. Postoji jedno rešenje koje u praksi povremeno egzistira, a koje, normalno, treba dodatno prilagoditi ovako obimnom poduhvatu. Bazira se na postojanju unapred utvrđenog bonusa za menadžment. Tu nema tutorstva nad kompanijom, i to onako, sa strane, iz vrlo lagodnog položaja. Tu je reč o kompletnom preuzimanju (imenovanju) top-menadžmenta preduzeća. Pomenuti bonus se u slučaju uspešne revitalizacije isplaćuje u akcijama tog istog preduzeća. Zato je neophodno prethodno prilagoditi i vlasničku strukturu preduzeća koja ulaze u ovakav vid saniranja. Čini se da bi odgovarajući odnos mogao biti: država 49%, menadžment bonus 35%, zaposleni 16% (u paketu). Država bi ispunila obavezu u pogledu predviđenih rokova za završetak privatizacije (formalno ostaje sa 49%), ali bi u slučaju najgoreg scenarija ponovo posedovala 100%, pošto bi povratila i akcije za bonus menadžmentu (iz depozita kod odgovarajuće agencije) i akcije zaposlenih (zajednički rizik neuspeha).

U slučaju da dođe do uspešne revitalizacije, startnih 49% države vredelo bi mnogo više novca od sada uobičajenih 70% (što se može osigurati uslovljavanjem odgovarajućom matematikom). Iznos menadžment bonusa od 35% vredan je ulaska u ovako rizičan i težak posao oporavka, koji uključuje i odgovarajuće finansijske injekcije kakve ciljano preduzeće samo ne može da obezbedi. Iznos je, takođe, i brana finansijskim mahinacijama tokom upravljanja preduzećem (izvlačenju tekućeg novca), jer to postaje kontraproduktivno. U slučaju uspeha postoji i mogućnost preuzimanja punog vlasništva nad preduzećem od strane onog ko se dokazao i uspešno ga proveo kroz Scile i Haribde (i već uložio novac). Pre svega, zahvaljujući očekivanom "prijateljskom" odnosu vlasnika preostalog paketa od 16% akcija (zaposlenima), ali i pravu preče kupovine. Neosporiv je interes zaposlenih da tada po povlašćenoj ceni kompaniji ili pojedincu, čiji je menadžment, prodaju svoj paket akcija i time obezbede kontinuitet dobrog poslovanja preduzeća i dalju ličnu ekonomsku sigurnost svakog zaposlenog. Država se sa svojih 49% akcija ponaša shodno ekonomskim rezonima (ubira dividende ili ih prodaje).

Predloženi koncept, logično, mora biti propraćen odgovarajućim kriterijumima uspeha (definisan početak i kraj) i nužnom dinamikom (potvrda dobrog puta nije samo pojava profita, češće je postepeno smanjenje gubitaka). Koncept pruža odgovore na mnoga postavljena pitanja. Između ostalog, ne zahteva da se saniranja prihvati onaj ko nema nikakvih dodirnih tačaka sa delatnošću preuzetog preduzeća kako bi dokazao dobre namere, već naprotiv, baš onaj ko je verziran u toj branši. Razlika u šansama na uspeh je očigledna. A suština je jasna – nagrada postoji samo ako se ostvari više nego očigledna korist i po državu i po zaposlene. Pa, ko voli, ima para i veruje u sebe – nek izvoli.

(Autor je konsultant za poslovne rizike i krize)