Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Problemi evrozone odražavaju daleko važniji skriveni nedostatak
Ekonomska politika

Problemi evrozone odražavaju daleko važniji skriveni nedostatak

PDF Štampa El. pošta
Timoti Garton Eš   
ponedeljak, 01. mart 2010.

(Gardijan, 24.2.2010)

Antigona je odigrala ulogu i u ovoj tragediji. Ovoga puta Antigona Ludiadis iz kompanije Goldman Sahs, organizatora složenog valutnog svopa koji je Grčkoj pomogao da prikrije razmere duga, pomoću jedne – prema rečima Fajnenšel tajmsa – “optičke iluzije”. Šteta što Grčka nije konsultovala mudraca poput Sokrata; pri tome ne mislim na portugalskog premijera Hozea Sokrata, čiju zemlju bogovi – tj. tržišta obveznica – takođe merkaju iz prikrajka.

Šalu na stranu, moramo da priznamo da prisustvujemo ne samo prvom velikom ispitu evrozone nego i prelomnom momentu za celokupan projekat Evropske unije. Pošto se radi o Evropi, a ne o Apolu 13, neuspeh ne dolazi u obzir. Najverovatnije ćemo prisustvovati mukotrpnom spasavanju, nakon čega će naš, demografski sve stariji, kontinent još više biti ophrvan sopstvenim unutrašnjim problemima. Svet, međutim, neće čekati da još jednu deceniju provedemo u besplodnoj introspekciji. Možete me zvati Kasandra, ali ja tako vidim stvari.

Nikakva posebna vidovitost nije bila potrebna da bi se predvidele dileme sa kojima se evrozona danas suočava. O njima se naširoko raspravaljalo i pre njenog nastanka. Još 1998. godine sam pisao da je monetarna unija “visokorizičan ulog bez presedana”, objašnjavajući da u tom trenutku to nije pravi evropski prioritet. Posle toga sam se uljuljkao u lažan osećaj sigurnosti zbog navodnog uspeha evra, kao i praktičnih i simboličnih ugodnosti putovanja sa samo jednom valutom u džepu.

Sada se nalazimo pred predviđenim teškoćama. Kako primećuje DŽordž Soroš, “punopravnoj” valuti nije potrebna samo centralna banka, nego i trezor. Potreban joj je određeni stepen fiskalne i monetarne discipline, uz sposobnost fiskalnih transfera u područjima koja su zapala u teškoće (uz mobilnost radne snage iz tih područja), kao što je to slučaj u zemljama poput SAD i UK.

Da bi opstala i napredovala, evropska monetarna unija mora da razvije u najmanju ruku snažniju ekonomsku uniju, što, sa svoje strane, iziskuje snažniju političku uniju. A to je, uzgred, bio jedan od glavnih motiva pojedinih ključnih političkih arhitekata, uključujući Fransoa Miterana i Helmuta Kola, za stvaranje onoga što je tada namerno nazvano “ekonomska i monetarna unija”. Nije reč samo o tome da je Evropa, kako se često kaže, spremala (monetarnu) kočiju bez (političkog) konja. Radilo se o pokušaju da se kočija upotrebi radi dovođenja konja. To je bio poslednji veliki pokušaj takozvanog “funkcionalističkog” pristupa, kojim je kroz ekonomsku integraciju trebalo izgraditi jednu politički integrisanu Evropu. Generalno uzev, to je funkcionisalo pola veka – od pedesetih do devedesetih – ali, u ovom slučaju, nije. Ukoliko sadašnja kriza ne bude katalizator daljih koraka ka integraciji, kao što se ponekad događalo sa prethodnim krizama.

Svojim prikrivenom i štetnim rasipništvom, Grčka je ubrzala krah. Grčka je jedinstvena čak i među zemljama takozvane grupe Pigs (engl. svinje: Portugal, Italija/Irska, Grčka, Španija), po kombinaciji ogromnog deficita (procenjenog na 12,7% BDP prošle godine) i ogromnog duga (oko 125% BDP, sa tendencijom rasta). Ne samo što se prostirala preko gubera, nego je godine provedene u evrozoni, za razliku od Nemačke. iskoristila da postane još manje konkurentna. Prema proračunu koji je naveo Martin Vulf iz Fajnenšel tajmsa, između 2000. i 2009. jedinični trošak rada u Grčkoj skočio je za 23% u odnosu na Nemačku.

Juče je zemlja bila pogođena drugim generalnim štrajkom tokom poslednje dve nedelje, a mi još uvek ne vidimo da se nešto menja. Grčka je obećala partnerima iz evrozone da će ove godine smanjiti deficit sa 12,7% na 8,7%. Ili će svinje da polete ili od Goldman Sahsa treba naručiti još optičkih iluzija. Čak i ako Grci dozvole svojoj vladi da učini ono što mora, tako krupni rezovi, kao i strukturne reforme, umesto da poprave situaciju mogli bi da je još više pogoršaju. U međuvremenu, izgleda da grčka vlada ove godine mora da pozajmi oko 55 milijardi evra, od čega gotovo polovinu tokom sledeća tri meseca. Šta ako se bogovi (tržišta obveznica) naljute i odbiju da plate?

Pa, taj treći čin još uvek nije napisan. Sve je moguće, ali ja predviđam sledeće: škrgučući zubima, Nemačka će se složiti sa nekim vidom novčane pomoći. To će, međutim, jedva biti dovoljno da umiri bogove, i to samo uz nametanje najstrožih uslova. Važno, ali u krajnjoj liniji drugorazredno, pitanje jeste da li će ta pomoć stići u vidu bilateralnih kredita, kredita od Evropske investicione banke, kupovine grčkog državnog duga, zajednički emitovanih evro-obveznica ili kroz neke druge mehanizme. Evro-lideri će poricati da je posredi spasavanje, ali svi će znati da je upravo o tome reč.

A onda će i Grci i Nemci biti besni. Jedan dobro obavešten diplomatski posmatrač u Atini rekao mi je da će, u sklopu evropskog nadzora grčke fiskalne discipline, “pod svakim stolom čučati po jedan Nemac”. Samo da niko ne pomene rat. Ako izuzmemo zamenika premijera Teodora Pangalosa, koji je to već uradio. Sećajući se okupacije nacista, on je početkom nedelje izjavio: “Odneli su zlato koje je bilo u grčkoj banci, odneli su grčki novac i nikada ga nisu vratili. To je pitanje koje će u jednom trenutku u budućnosti doći na dnevni red.”

Na šta će besni Nemci odgovoriti: “Uzeli su nam nemačku marku, a niko nas nije pitao da li mi želimo da je se odreknemo. Uveravali su nas, u zvaničnim sporazumima i presudama našeg ustavnog suda, da nikada nikog nećemo morati da spasavamo. Trebalo nam je 10 godina mukotrpnih reformi da ponovo postanemo konkurentni, dok su se neki baškarili. Sada od nas traže da radimo do 67. kako bi Grci mogli da odu u penziju sa 63.” I tako dalje.

Evropljani iz evrozone su dovoljno veliki i odrasli da sa time izađu na kraj, ali biće tu još mnogo truda, ljutnje i unutrašnjih tenzija. Dugoročno gledano, kriza bi mogla da evrozonu donekle i ojača, dodajući element nečega što se oprezno naziva “ekonomskim upravljanjem” (što se u Francuskoj i Nemačkoj različito razume).

U međuvremenu, evropski ekonomski rast hramlje dok Azija napreduje. Preambiciozni cilj dogovora u Lisabonu iz 2000. godine – da evropska ekonomija do 2010. bude najkonkurentnija ekonomija, zasnovana na znanju – danas, u 2010, zvuči smešno. A evropska ekonomska i politička slabost idu ruku pod ruku.

Iza monetarnog, krije se fiskalno; iza fiskalnog, ekonomsko; iza ekonomskog, političko; a iza političkog, istorijsko. Najdublja realnost u osnovi ove krize je to da lična iskustva i uspomene koje su tokom 65 godina – od 1945. naovamo – evropsku integraciju gurale napred, gube snagu. Lične uspomene na rat, okupaciju, poniženje, evropsko varvarstvo; strah od Nemačke, uključujući i strah Nemačke od same sebe; sovjetska pretnja, hladni rat, “povratak Evropi” kao garanciji teško stečene slobode; nada u obnovljeni evropski sjaj.

To su bili krupni istorijski pokretači, koji su ljude poput Miterana i Kola doveli do evra. Mogu li Evropljani da nastave sa izgradnjom Evrope bez tako snažnih podstreka? I da li se naziru novi?

(Prevod s engleskog Vesna Todorović)