Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Tržište u Srbiji – bog sa mnogo lica
Ekonomska politika

Tržište u Srbiji – bog sa mnogo lica

PDF Štampa El. pošta
Draško Vuksanović   
četvrtak, 05. jul 2012.

Kod nas se često jednim pojmom obuhvataju raznoliki sadržaji. Jezik nam se nekako sveti zbog lenjosti duha. Olako se oslanjati na zadati jezičko-pojmovni instrumentarijum znači oslepeti pred nijansama, pa čak i pred osnovnim bojama u politici. Toj zabludi podlegla je i imenica tržište. Ova reč obuhvata makro i mikro plan i ima najmanje tri značenja. U prvom slučaju, tiče se odnosa ponude i tražnje za nekom robom, u drugom je to liberalizacija spoljne trgovine i ekonomske dinamike, a u trećem označava vrednovanje rada u istoj oblasti prema tome kako ko radi.

Krenimo s kraja. Teorijski prilog odbrani tržišta dao je, pored ostalih, američki filozof Robert Nozik. Nozik za primer uzima obućara koji pravi kvalitetne i lepe cipele – nasuprot obućaru čiji proizvodi nisu valjani – te zaključuje da je slobodno tržište korisno i pravedno jer dobar obućar zaslužuje da živi bolje od lošeg obućara, a u tome i uspeva. Iako su Nozikove šire poglede na tržište teoretičari uspešno kritički analizirali, ovaj primer je najbolja i najjednostavnija istina o pravu na izdvajanje, to jest o korisnom i pravednom delovanju tržišnih mehanizama na mikroplanu ekonomskog života. Niko ne može sprečiti kupca da izabere bolje, a ne gore, niti iko majstoru može osporiti pravo da svoje umeće i rad pošteno unovči.

Nasuprot tome, stoji globalizacijski Behemot. „Slobodan protok robe, ljudi i kapitala” – to je, kako su govorili dosovci, prava stvar? Jeste, ali samo ako je vaša nacionalna privreda superiorna i spremna da uguši domicilnu proizvodnju, ili ako ste nekakav Englez od pre stotinu i šezdeset godina koji grabi na istok ne bi li na slobodnom tržištu Britanske Indije preuzeo rudnik dijamanata. A šta tek reći o Vesliju Klarku, koji nakon „oslobođenja” Kosova ide da se postara za tamošnji ugalj? Doduše, na tržištu, u ovom smislu, ima i neophodnih stvari, kao što su uvoz, izvoz, zajednički projekti – ali se zbog „Samsunga” i južnog voća ne smeju zaboraviti pomenuti fine English gentleman na putu za Indiju, a još manje onaj crni svat Srbije iz 1999. godine. Tvrditi, uostalom, da alavost na tuđa prirodna bogatstva i njihovo gutanje nije odlika pravog slobodnog tržište isto je što i tvrditi da Sovjetski Savez nije bio komunistička, nego socijalistička zemlja, budući da komunizam „tek treba da dođe”.

Kod nas, slobodno tržište postoji samo u makroekonomskom obliku. Takva je, recimo, praksa proistekla iz SSP-a, tog jednostranog dokumenta koji od gotovog pravi neizvesnu i dozlaboga mutnu veresiju. Ipak, ni SSP, u pogledu štetnosti, ne može da opepeli privatizaciji koju je, uz podršku „nezavisnih” medija, počeo da sprovodi DOS, u januaru 2001. godine. Nedeljnik Vreme organizovao je tribine gde su nas „nezavisni stručnjaci” uveravali da pravedna privatizacija ne može biti uspešna, pa su nam nametnuli nepravednu i neuspešnu privatizaciju. DOS je podizao moral stanovništva, tvrdeći da je Srbija na dobrom putu. Dimitrije Boarov iz Vremena hteo je da bije ako mu nešto kažeš protiv privatizacije na mađarski način. A u Brankovoj ulici, verovali ili ne, stajao je bilbord s natpisom: „Zašto privatizacija? Zbog budućnosti naše dece!” I slika mame s malenom ćerkom, a obe zagledane nekud poetično, valjda u 2012. godinu, te im osmeh titra na blaženom licu. 

S druge strane, slobodno tržište koje predstavlja vrednovanje individualnog rada i obdarenosti ovde ne postoji. Možete raditi svoj posao dobro, savesno, ali od toga verovatno ništa nećete imati. Poznajem čoveka iz unutrašnjosti koji je otvorio restoran, gde je hrana bila opasno dobra (nešto kao rekreirana verzija tradicionalnih istočnosrbijanskih specijaliteta), cene su bile umerene, ali restoran je posle godinu dana poslovanja morao da se zatvori jer poseta nije cvetala – ljudi, jednostavno, nemaju para. I to bi bilo kako bi bilo da lokalne vlasti u ovom ne tako malom gradu, preko svoga direktora komesara, našem preduzetniku nisu onemogućile da ponudu za doručak dostavi zaposlenima u gigantskoj uspešnoj firmi, jednoj od retkih u svojoj vrsti u Srbiji. Tražio je samo da odnese flajere i dogovori se sa zainteresovanima. Nije dobio priliku jer je politički nepoćud, a mogao je, verovatno na obostrano zadovoljstvo, da snabdeva solventne odrasle ljude svojim kuvarskim mađijama. Niko te punoletne građane nije pitao da li bi neko od njih voleo da mu u određeno vreme, u pauzi, stiže dobar zalogaj, umesto da trčka ka obližnjoj pekari. Na tom mestu, gde bi tržište trebalo da radi pa da se razbija, čekaju vas jedino siva politička podobnost odnosno nepodobnost, i skrivena šapa Behemota na domaći način.

DOS je tako u Srbiju uveo tržište kakvo treba odbaciti ili temeljno korigovati, a sprečio da svetlo dana ugleda zlata vredan princip tržišnog društva. Njegovim velikanima i dužnosnicima, zajedno s povorkom „nezavisnih” medija, ispred koje, kao Isus, ide osoba Nadežda Gaće (ili je to Miloš Vasić posle brazilskog peglanja kose) – rezime pod naslovom Duplo golo pristajao bi kao vlastita koža.

Još nešto pa da zaklopimo radnju. Da li to što je odlučivanje o modelu privatizacije svojevremeno stavljeno u ruke DOS-a znači da treba da odemo u drugu krajnost i postanemo, na primer, trockisti? Ili suprotno: da li to što je Nozikov obućar dobar i ima pravo da brže napreduje znači da je DOS-ovu privatizaciju trebalo podržati? Ne znači. I gde je onda poentilizam? U jeziku i odnosu prema jeziku, u logici i odnosu prema pojmu i stvarnosti. Služeći se opsenom, ekonomisti DOS-ovog poretka veličali su tržište kao boga, u čije ime je, valjda, gubitnik u tranziciji trebalo radosno da položi glavu na panj, taj oltar neoliberalizma. Jezik može da se upotrebi i na dobro i na zlo, ali zamke zla u njemu neuporedivo su jače od truda koji u raščlanjenje reči, pojmova i stvari ulaže prosečan čitalac „nezavisnih” novina.