Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Zašto smo protiv privatizacije Telekoma
Ekonomska politika

Zašto smo protiv privatizacije Telekoma

PDF Štampa El. pošta
Nenad Popović   
nedelja, 08. novembar 2015.

Ostalo je još samo nekoliko dana nade da će se Vlada Srbije predomisliti i sprečiti štetnu prodaju ubedljivo najuspešnije državne kompanije, Telekoma Srbija, jer sredinom novembra ističe rok za dostavljanje obavezujućih ponuda. Telekom smo odbranili 2011, moramo ga odbraniti i danas. I da se razumemo, Srpska narodna partija (SNP) protivi se  prodaji Telekoma, ne samo zato što je reč o strateški važnom preduzeću za Srbiju, iako je i samo to dovoljan argument, već i zbog činjenice da on uspešno posluje i svake godine na desetine miliona evra uplaćuje u državnu kasu. A tog priliva više neće biti ako se Telekom proda.

Posebno se protivim prodaji Telekoma u ovom trenutku, jer se u uslovima recesije za Telekom Srbije ne može dobiti cena koja odgovara njegovoj realnoj vrednosti. Poslednjih nedelja u javnosti su zanemareni svi ostali aspekti i uglavnom se  špekuliše samo o tome ko će i po kojoj ceni kupiti našu „zlatnu koku“, a u drugom planu su ostali brojni argumenti protiv privatizacije ovog preduzeća, kojih je zaista mnogo.

Pođimo redom. Ako je već sva pažnja usmerena uglavnom na cenu, kako niko od zagovornika prodaje nije primetio da je Telekom Srbije, samo od 2007. do prošle godine ostvario neto profit veći od 1,2 milijarde evra? Poređenja radi to je za 450 miliona evra više nego što se u Srbiju slilo novca po osnovu svih, toliko hvaljenih, direktnih stranih investicija u 2012. godini. Uz sve to, u međuvremenu su dugovi Telekoma smanjeni za skoro 600 miliona evra!

Da je neko, dakle, pre osam godina za većinski udeo u Telekomu platio 1,2 milijarde evra, do sada bi već kroz neto dobit vratio sav uloženi novac i već od ove godine bi mogao da zadržava za sebe čist profit. Kada sam to govorio još 2010. godine, predstavnici tadašnje vlasti su se cinično smejali. Naravno, vreme je učinilo svoje i potvrdilo moje tvrdnje. A procenjuje se da će i ovu godinu Telekom završiti u plusu od oko 150 miliona evra. Sa privatnim vlasnikom, koji ne bi toliko brinuo o socijalnoj komponenti, kao što brine država kao vlasnik, profit bi, naravno, bio još veći, mada ni van Srbije nema baš mnogo kompanija sa stopom dobiti od 15 odsto (17,8 milijardi dinara neto dobiti prema 122 milijarde dinara poslovnih prihoda u 2014.)

U svakom slučaju, ni sa državom, koju bije glas (često sa pravom) da je najgori mogući vlasnik, ni u uslovima globalne krize, čiji su efekti pojačani smanjenjem plata i penzija, samim tim i kupovne moći građana, nikada neto profit Telekoma nije bio manji od 100 miliona evra godišnje. I pri tome u poslednje tri godine stalno raste, sa 109 na 139, pa na 152 miliona evra, što je ujedno i najbolji odgovor na tvrdnje zagovornika privatizacije da bi Telekom trebalo prodati, jer će ga u suprotnom jaka konkurencija, Telenor i VIP, pregaziti. Pa ako je to tako, zašto profit Telekoma već tri godine raste, a velike su šanse da će se i u 2015. taj pozitivni trend nastaviti? A rastao bi još brže da je početkom 2012. Telekom 380 miliona evra uložio u razvoj, a ne za besmisleni otkup sopstvenih 20 odsto akcija od grčkog OTE-a. Samim tim bi i vrednost kompanije danas bila veća. I ove moje argumente je tadašnja vlast ignorisala.

Ako se Vlada bude vodila ekonomskom logikom, cena plaćena grčkom OTE-u mora biti „crvena linija“, koju ne sme da pređe. U suprotnom država će ostati kraćih rukava, dobiće manje nego što je sama platila za akcije OTE-a. To znači da čak ni najveći zagovornici privatizacije ne bi smeli da pomišljaju da za manje od 1,48 milijardi evra prodaju 58,11 odsto državnih i 20 odsto sopstvenih akcija Telekoma, koje će automatski pripasti novom većinskom vlasniku. A kolika bi tek cena trebalo da bude ako se ima u vidu procena stručnjaka da samo državna telekomunikaciona infrastruktura  vredi oko tri milijarde evra?

Čini se da neko namerno skreće pažnju i sa činjenice da bi kupac za male pare automatski postao i vlasnik zavisnih preduzeća, Telekoma Srpske i Mtela u Crnoj Gori, u koje je Telekom Srbija uložio milijardu evra! A u „ miraz“ bi dobio i MTS, bivšu Dunav banku pride, koju je Telekom kupio 2014. Upravo zbog vlasništva nad mobilnim operatorima u Republici Srpskoj i Crnoj Gori, Telekom Srbije ima dodatni, strateški značaj, jer nam omogućava da ostvarujemo važan ekonomski uticaj u regionu. U Srbiji ne postoji ni jedna kompanija, koja ima približno takav značaj na regionalnom nivou. Poslednjih godina, sa pravom, ukazujemo na snažan regionalni uticaj hrvatskih kompanija koje su kupile najpoznatije srpske brendove. A u slučaju prodaje Telekoma, Srbija je spremna da se olako odrekne uticaja koji stvaruje u regionu, i to u strateški najvažnijem sektoru u 21. veku - sektoru telekomunikacija i informacionih tehnologija.

Za razliku od mnogih aktera na političkoj sceni, koji su u odnosu na 2010. godinu za 180 stepeni promenili stavove o prodaji Telekoma, pa su najveći protivnici sada najveći zagovornici privatizacije i obrnuto, ja sam i tada i sada apsolutno bio protiv te privatizacije. Po odluci Vojislava Koštunice, te 2010. godine, kao potpredsednik Demokratske stranke Srbije i predsednik Ekonomskog saveta DSS, ovlašćen sam da predvodim široku narodnu inicijativu protiv prodaje Telekoma. Zahvaljujući mojim kolegama iz Koštuničinog DSS, stručnim organizacijama, intelektualcima iz zemlje i inostranstva, kao i velikom broju građana iz cele Srbije, uspeli smo u veoma kratkom roku da sprovedemo peticiju i prikupimo 100.000 potpisa protiv prodaje Telekoma koje smo predali tadašnjem Ministarstvu kulture, informisanja i informacionog društva.

Na mnogobrojnim sednicama Narodne skupštine Republike Srbije, tokom gostovanjima u medijima, u intervjuima, i na tribinama širom Srbije, isticao sam da je prodaja Telekoma štetna za državu, jer se radi o jedinom profitabilnom domaćem preduzeću, uz izražavanje sumnje da će novac od njegove prodaje biti utrošen u predizbornu kampanju. I tada, kao i sada, tvrdim da ne stoje argumenti vlasti da je „evropska praksa da takve kompanije budu u privatnom vlasništvu“, jer su telekomunikacione kompanije u mnogim evropskim zemljama, poput Luksemburga, Belgije, Finske, Švedske, Norveške, Italije i Švajcarske baš  - u vlasništvu države. Zašto princip koji dobro funkcioniše u tim državama, ne može da funkcioniše u Srbiji?
I pre pet godina sam dokazivao, a praksa je to u međuvremenu potvrdila, da ne stoje ni drugi argument za prodaju - da Telekom ne može da izdrži konkurenciju drugih telekomunikacionih operatera. Da podsetim, tada sam u Narodnoj skupštini Republike Srbije naveo da je u 2009. Telekom imao rast prihoda od 30 odsto, profit od 17 milijardi dinara, a još skoro 20 milijardi dinara je investirao u nove tehnologije.

Dodatni razlog protiv prodaje je i što je Telekom u prethodnih šest godina uspeo da za dve trećine smanji svoju zaduženost, sa 910 na 332 miliona evra, dok je poslovni prihod istovremeno povećan sa 900 na 1.043 miliona evra. A što je manji dug neke kompanije to je veća njena vrednost, jer nije svejedno da li se kreditorima duguje 332 ili 910 miliona evra. Zato ni za odluku o prodaji nije beznačajna činjenica da je samo u 2014. Telekom uspeo da smanji koeficijent zaduženosti sa 26 na 20,2 odsto i tim tempo uskoro bi mogao da se potpuno ratosilja svih dugova, a samim tim i troškova za plaćanje kamata, što će automatski da utiče i na povećanje njegovog profita, pa i uplata koje bi država mogla da očekuje za svoj budžet.

Važan argument protiv prodaje Telekoma jeste činjenica da bi se njegovom privatizacijom pokidale sadašnje veze Telekoma sa najzdravijim delom srpske privrede, sa velikim brojem firmi koje se bave informacionim tehnologijama, čiji je razvojni i obrazovni potencijal naslonjen na našeg najvećeg mobilnog operatera.

Strani vlasnik angažovaće svoju naučnu i istraživačku bazu, rukovodeći se isključivo principom profitabilnosti, a gubeći iz vida razvojnu ulogu i značaj Telekoma za angažovanje mladih IT stručnjaka sa srpskih tehničkih fakulteta.

Pre eventualne prodaje javnost mora da zna i da novi vlasnik sigurno neće pristati da mu na platnom spisku bude 13.044 ljudi, koliko  ih je početkom 2015. bilo zaposleno u matičnom i zavisnim preduzećima. Čini se da, osim sindikata, koji se protive prodaji, za sada niko ne obraća pažnju i na ovaj „socijalni“ aspekt privatizacije, koji je posebno značajan ako se ima u vidu da je visoka nezaposlenost jedan od ključnih problema srpske ekonomije. Da zlo bude veće, bez posla će ostati i mnogi izvan Telekoma, koji sada rade u kooperantskim firmama, koje Telekom snabdevaju raznim proizvodima i uslugama, jer je za očekivati da će novi vlasnik više poslovati sa svojim dobavljačima iz inostranstva, nego sa domaćim kompanijama. To bi imalo izuzetno negativan uticaj na razvoj domaće IKT industrije, koja poslednjih godina beleži dinamičan rast.

S druge strane, ne postoje konkretni projekti u koje bi bio uložen novac od eventualne prodaje Telekoma, što otvara mogućnost da ta sredstva budu potrošena na najgori mogući način - preusmeravanjem u tekuću potrošnju, kao što je to bilo urađeno i 1997, kada je 49 odsto Telekoma prodato za 1,5 milijardi nemačkih maraka italijanskom STET-u i grčkom OTE-u, a dobar deo novca je potrošen za kupovinu glasova na parlamentarnim izborima.

Ni građanima se ne piše dobro, jer je iskustvo pokazalo da su u zemljama iz okruženja, posle prodaje njihovih telekomunikacionih kompanija strancima, cene međugradskih poziva u proseku povećane za 20 odsto, dok su pretplata i lokalni pozivi u nekim slučajevima poskupeli i za astronomskih 250 procenata! U uslovima opšteg rasta troškova života u Srbiji, a s druge strane, smanjenja plata i penzija, sigurno je da ni ovaj negativan aspekt prodaje Telekoma ne treba da bude zanemaren.

Konačno, treba istaći da su telekomunikacije strateški važne i za bezbednost zemlje,jer se preko Telekoma ostvaruje komunikacija svih državnih i bezbednosnih službi. Stručnjaci Akademije inženjerskih nauka Srbije nedavno su upozorili da bi u slučaju prodaje Telekoma stranoj kompaniji zaštita tajnosti telekomunikacionog saobraćaja i nacionalna bezbednost bila prepušteni strancima, s mogućnostima kompletnog nadzora i praćenja veza vojske i policije, državne uprave, preduzeća i građana.

Koliko je važno posedovati sopstvene telekomunikacione resurse govori činjenica da je Rusija u poslednjih nekoliko godina uložila značajna sredstva u ubrzani razvoj sopstvenog satelitskog sistema GLONAS, želeći da smanji zavisnost od globalnog satelitskog sistema, GPS-a, koji se nalazi pod uticajem drugih država. Razvoj GLONAS-a Rusiji donosi sigurnost da u vanrednim situacijama može da se osloni isključivo na svoje unutrašnje telekomunikacione resurse kojima sama upravlja i kontroliše ih.

S obzirom na traljavi i na sreću neuspešni tender iz 2011. još jedna neuspela prodaja najuspešnije državne kompanije odrazila bi se veoma negativno na ugled Srbije u svetu. Zato je bolje odmah obustaviti ceo proces i usmeriti svu energiju da se poveća efikasnost poslovanja Telekoma u narednom periodu, a samim tim i poveća priliv novca od profita u srpski budžet.

A što se tiče tvrdnji da odomaćeno partijsko upravljanje povećava neefikasnost svih državnih kompanija, pa i Telekoma i da ga zbog toga treba prodati, taj problem može se i mora drugačije rešiti. SNP se i zalaže za to da se prekine dosadašnja praksa zapošljavanja u kojoj je glavni kriterijum partijska podobnost. I to mora da važi za sve, od javnih preduzeća, do držane uprave i lokalne samouprave.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner