Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Ćirilica kao crvena marama za hrvatske domoljube
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Ćirilica kao crvena marama za hrvatske domoljube

PDF Štampa El. pošta
Vojislav M. Stanojčić   
petak, 22. novembar 2013.

Lepo je tvorac hrvatske države Franjo Tuđman zapazio da su Srbi “remetilaćki faktor”. Da su oni svi pobegli iz Hrvatske tokom poslednjeg rata ili bar primili katoličku veru i postali Hrvati, kao što su to učinili dalji i bliži preci današnjih hrvatskih domoljuba i branitelja, ne bi danas bilo problema sa dvoazbučnim tablama, ni neprestanih protesta u Vukovaru i ogorčene borbe gnevnih veterana domovinskog rata da se srpsko pismo protera iz ovog grada a i Hrvatske.

Razume se, njima ne bi smetala ćirilica kad je ne bi smatrali obeležjem srpskog naroda. (Možda je to slučaj u Hrvatskoj, ali bi se ovi buntovnici prilično iznenadili da dođu u Srbiju i shvate koliko je ovde Srba kojima je njihovo pismo “deveta rupa na svirali”). U buni vukovarskih veterana protiv ustavne odredbe o službenoj upotrebi ćirilice u mestima gde ima značajnijeg postotka srpskog stanovništva stiže podrška i iz drugih gradova Hrvatske, od onih kojima srpsko pismo takođe bode oči jer ih podseća na Srbe, koje, zapravo, nikako ne podnose.

Nema sumnje da pojave tih debelih, četvrtastih, zadriglih i masnih, uglavnom sredovečnih ljudi (koji na proteste dovode i decu), za koje je ćirilica isto što i crvena marama za bika u areni, a koji se potpuno izbezume kad počnu da govore o srpskom pismu, uz razbijanje tabli sa dvoazbučnim natpisima na državnim nadleštvima, izazivaju veliki strah među građanima srpske nacionalnosti. Poruka koja im se neprestano šalje suviše se lako razume: da su nepoželjni u zemlji u kojoj su rođeni i da je za njih najbolji izlaz da se odsele u Srbiju, a što bi, valjda, za domoljube i branitelje bilo konačno i jedino rešenje srpskog pitanja, te bi se umirili tek kada bi “njihova lijepa” ostala bez Srba.

Dedovi i očevi današnjih veterana građanskog rata imali su izuzetnu priliku da zemlju potpuno očiste od srpskog stanovništva za vreme NDH, a njihovi potomci tokom sukoba 1991-95, ali im sticaj okolnosti to ipak nije dopustio. S druge strane, ne može se reći da nije bilo nikakvog napretka ka konačnom rešavanju srpskog pitanja, a što se lako može utvrditi iz popisa stanovništva Hrvatske između 1931. i 2011. godine. U vreme Kraljevine Jugoslavije u Hrvatskoj je živelo 18,5% Srba. Godine 1948. bilo ih je 14,38%, 1991. 12,24%, 2001. 4,5%, a prema poslednjem popisu iz 2001. svega 4,36%. Međutim, i taj mali postotak ne dopada se domobraniteljima, oni bi, očigledno, želeli da ga svedu na nulu

A možda bi tek tada osetili koliko im nedostaju nekadašnji susedi; nestali bi dežurni krivci za sve loše što se dešava u Hrvatskoj, te bi morali da ih potraže među sobom.

Josip Bozanić

Domoljubi nisu sami. Uz njih je i katolička crkva, bar kardinal Josip Bozanić i neki biskupi u Hrvatskoj (jedino se nešto ne čuje iz crkve glas onih koji misle drukčije, ako ih uopšte ima). Uz kardinalovu javnu podršku i pomoć opozicionog HDZ-a, protivnici srpskog pisma uspeli su nedavno da izmene statut Vukovara. Grad je proglašen za mesto posebnog pijeteta u kome nema mesta srpskoj ćirilici, na što su predstavnici Srba iz Vukovara zatražili zaštitu od Ustavnog suda Hrvatske.

U isto vreme, predstavnici nevladinog sektora u Hrvatskoj, zabrinuti zbog javne podrške kardinala Bozanića vukovarskim braniteljima, za koju smatraju da će dovesti do pogoršanja međunacionalnih odnosa, uputili su pismo papi Francisku, o kome vlada mišljenje da se stavovima (a, valjda, i delima) znatno razlikuje od svojih prethodnika u Vatikanu. Papa, zasad, još nije odgovorio, ali je prilično optimistična pretpostavka da će se on zauzeti za poštovanje prava srpske manjine u Hrvatskoj. Ako se setimo kardinala Stepinca i ondašnjeg pape Pija 12. i njihovog reagovanja na ustaško “rešavanje” srpskog pitanja, verovatno je preterano očekivati da će od pape Franciska stići nedvosmislena osuda hrvatskog kardinala, njegovih biskupa i pastve. Međutim, najbolje je sačekati njegov odgovor.

Zoran Milanović i Ivo Josipović

U međuvremenu, protesti protiv ćirilice ne prestaju i dobijaju sve više pristalica. Osamnaestog novembra, na dan kada je 1991. godine Jugoslovenska armija konačno slomila otpor pobunjenika i povratila grad, u Vukovaru je održan “Dan sjećanja”. Uz vukovarske domoljube i branitelje na pomen su došli i njihovi mnogobrojni saborci iz više gradova Hrvatske i od njih je obrazovana ogromna kolona. Pomenu su želeli da prisustvuju i predsednik Republike Hrvatske i čitava vlada, ali su ih u nameri da polože venac na Memorijalnom groblju u Vukovaru onemogućili domobranitelji članovi udruženja Stožer (štab za obranu Vukovara) koji su im preprečili put i omeli da se priključe koloni. I ovde je u pozadini borba protiv srpskog pisma, jer su predstavnici vlasti osudili izgrede u Vukovaru zahtevajući da se poštuju zakoni, što se domoljubima i braniteljima ne sviđa.

Shvatajući da su izgubili bitku, Josipović, Milanović i ostali članovi Vlade odustali su od pokušaja da se priključe povorci. Jesu li to izgubili i rat protiv hordi debelih, zadriglih, masnih i četvrtastih domoljuba i branitelja kojima je srpska ćirilica što i biku u areni crvena marama?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner