Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Istorijska nauka i politički sudovi
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Istorijska nauka i politički sudovi

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Stanković   
ponedeljak, 20. april 2009.
U procesu nastanka građanskih država kroz razne oblike revolucionarnog preobražaja društva pojavili su se u tom procesu stvaranja i razni oblici represije. Kromvel je pogubio ne samo kralja već i sve njegove pristalice, od Velsa, Škotske do Irske. Holandska građanska revolucija imala je mirniji tok i bez mnogo nasilnih represivnih mera. Francuska revolucija i dolazak građanstva na vlast obeleženi su potocima krvi, od kralja i kraljice, do predstavnika plemićkih porodica, vođa seljačkih pobuna i „protivnika revolucije“ u samoj građanskoj klasi. Nijedan sud u Engleskoj nije sudio „zločincu Kromvelu“. U Francuskoj Danton je suđen i pogubljen zato što nije bio dovoljno revolucionaran, a Robespjer jer je bio isuviše revolucionaran. Obojica su, kao i Sen Žist i Kromvel prepušteni istorijskoj nauci i narodnom pamćenju. Da li je i jedan od pokretača genocidnih kolonijalnih ratova do 20. veka bio pozvan na odgovornost pred državnim sudom, iako su procene da je u tim ratovima, koje su vodile Španija, Portugalija, Engleska, Belgija, Francuska, Holandija, Nemačka, Italija i SAD ubijeno više od 100 miliona ljudi? Građanski svet u planetarnom smislu odjednom je promenio ideologiju svog liberalizma i kolonijalizma, opravdavanja i prećutkivanja etnocida, kada je Oktobarskom revolucijom nastao SSSR, a zatim i druge komunističke države. Od Haške konvencije 1907. do Deklaracije o ljudskim pravima i uvođenja u međunarodno pravo deklaracija o kažnjavanju ratnih zločina i zaštiti ljudskih prava i sloboda 1949. godine nije prošlo ni pola veka. Međutim, njih su se pridržavale samo sile pobednice i to selektivno, po zakonu moći i novca.

Oličenje zla i kršenja međunarodnog prava u 20. veku najpre je bio nemački militarizam u Prvom svetskom ratu, a zatim Hitlerov Treći nacistički rajh. I dok su carska Rusija i boljševički SSSR bili potrebni zapadnom liberalizmu u slamanju „nemačke pošasti“ retko se pisalo o caristističkoj represiji, ali se naveliko u propagandne svrhe počelo pisati o boljševičkim i staljinističkim zločinima. Tek kada je SSSR izrastao u moćnu drugu silu sveta, počele su da se otkrivaju sve strahote staljinizma, od posledica građanskog rata i masovne gladi i umiranja, do sibirskih gulaga. Tek u novije vreme priznaje se da je prva velika glad izazvana i potpunom pomorskom blokadom sovjetske Rusije, koju je naredio i operativno sprovodio engleski ministar admiraliteta Vinston Čerčil. Te strahote su postojale u sovjetskoj realnosti, ali su se brzo zaboravile sovjetske žrtve u svetskim ratovima –do danas istorijski ustanovljena brojka od 31 milion ljudi! Posebna komisija koja radi već dve decenije saopštila je prošle godine da je bilo 3, 1 milion žrtava neprijatelja staljinističkog boljševizma, koje su uglavnom rehabilitovane, kao i carska porodica Romanovih. U isto to vreme samo američka vojska je pobila u Koreji i Vijetnamu preko 10 miliona ljudi! Kada je devedesetih godina 20. veka zapadni liberalizam odneo pobedu i nad komunističkim totalitarnim režimima, poslata je poruka svetu da je Hitlerov nacizam i Staljinov boljševizam jedno te isto! U stranu su gurnute žrtve japanske invazije Kine (preko 30 miliona pobijenih), Italijanske u Etiopiji (1 milion) i fašističke represalije za vreme i posle španskog građanskog rata (1 milion poginulih i 2 miliona izbeglih). Nirnberški i Haški sudovi poslali su i šalju svetu jasne političke poruke velikih sila pobednika. Međutim, u svetu bilo je i malih zemalja pobednika! Razbijanjem, podelom u krvavom ratu i brutalnom bombardovanju uništena je i poslednja od njih – Jugoslavija. To je bila još drastičnija i bezočnija poruka svetu na samom kraju 20. veka. Pred sud u Hagu izveden je celokupan politički i vojni vrh – Jugoslavije!

Tokom hladnog rata otvoreno je razdoblje političkih sudova, zasnovano na pravu sile pobednika, sve do savremenog Haškog. Pa i pored toga ove istorijske pojave ostaće svedoci za vreme kada su nastale, bez ikakvog uticaja na integritet kritičke istorijske nauke. One su samo pojave od istorijskog značaja koje se objašnjavaju, razumevaju i racionalno prenose u istorijsku svest savremenika – sudovi, deklaracije, kongresi, parlamenti ne pišu istoriju – istoriju piše istorijska nauka. Istoričaru je strana svaka politička, vojna, ideološka, verska i nacionalistička matrica. Ako se istoričar služi njima ili za njih, onda je on pedagog, agitator, ideolog, “sluga politike“, ali ne i naučnik.

Sa naše tačke gledišta, nastojanja da se izjednačavaju razni pokreti, ideologije, zločini i počinioci zločina za ljudsku civilizaciju pogubna je u samom korenu. Istorijski procesi i pojave imaju svoje specifičnosti i u opštem kontekstu razvoja društva svoje nejednakosti i složenu pojavnost u jasnoći stvarnosti ljudi. Ukoliko istoričar, svojom teorijom i metodom, uhvati u racionalnu vizuru svu složenost i specifičnost društvene stvarnosti on će obogatiti istorijsko znanje, koje ostaje kao legitimno naučno nasleđe za buduće generacije.

Šta se to dešava u Srbiji, koja je u 20. veku prošla kroz nekoliko ratova i smena subjekata unutrašnjeg uređenja? Postojali su i građanski i revolucionarni politički sudovi kao stvarnost jednog vremena. Bilo je mnogo žrtava i zločina i sa jedne i druge strane, međutim, istorijska nauka nije pijačni kantar koji meri i pomalo potkrada! Niko nema ništa protiv raznih vrsta naučnih polazišta u istraživanju i saopštavanju rezultata, ali je primarno da svaki istoričar naučnik poznaje temeljno heuristički postupak, da vlada izoštrenim kriterijumom u kritici izvora, da poznaje dominantne društvene vrednosti epohe, da tamo gde mu dopuštaju istorijski izvori uvažava komparativnost i kliometriju kojima će mozaički da prezentira jasnoću nekadašnje stvaranosti, da uvažava multidisciplinarnost i rezultate istorijske nauke na čijim temeljima stoji. Jedino ako ne umišlja da je novi Demijurg koji prvi ponovo stvara svet. Poželjno je da govori u javnosti i elektronskim medijima samo onda kada ima nešto novo da kaže. U suprotnom njihova poruka javnosti biće vest koja se zaboravlja već pojavom novog dana. To isto važi za revizioniste u institutima i pojedince na Odeljenju za istoriju. Ovi drugi, svojom bahatošću i neodgovornošću guraju akademsku istorijsku nauku na dno, koje kada se rasuši označava i njen nestanak. Nije uzalud rekao Fridrih Niče da stvarati nove vrednosti „to ni lav još nije kadar, ali stvarati sebi slobodu za novo stvaranje – to je kadra samo lavova snaga“. Međutim, oni imaju samo svoje klanove, umišljenost proroka i glave pupeta za igru na koncu, koji neko drugi povlači. Vrlo su vešti u kombinovanju ovih igara. Ako ih mi već ne prepoznajemo – studenti i kritička intelektualna javnost su ih već pročitali! Posebno kada im je premisa političko opredeljenje i presuđivanje, pod maskom nauke.

Oni koji umišljaju da su ispred svog vremena, sa glavom okrenutom unatrag, imaju ukočen vrat . U stvari samo ćopaju i zure u misli koje su drugi mislili. Niče smatra da su takvi naučnici „dobri časovnici, samo treba voditi računa o tome da se tačno navijaju – oni onda bez greške pokazuju koji je sat, dižući pri tome skromnu galamu“. Takvi su podobni upravo vladajućem establišmentu – oni stare znake premazuju novim znacima „tako da ih dobro sakriju od svih tumača znakova“. Loše uzvraća svome učitelju onaj koji uvek ostane samo učenik. A mnogi iz mlađe i srednje generacije već se vide u prvim redovima akademije!

U Srbiji istorija je postala neizvesna u tolikoj meri da su i aforističari konstatovali da je ona ustvari „mučiteljica života“. Arhiv Srbije i Istorijski arhiv Beograda od polovine 2006. godine primili su preko 3. 000 zahteva fizičkih lica i okružnih sudova o određenim licima „radi rehabilitacije“ ili „priznavanja boračkog staža“, u najvećem broju slučajeva, pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (četnicima). I u jednom i drugom slučaju otvara se pitanje o stvaranju savremenih političkih sudova. Takođe, i o pravovaljanosti njihovih presuda. U svim slučajevima radi se o elementarnom kršenju sudskog postupka. U postupku pribavljanja potvrda od navedenih ustanova, ni u jednom slučaju, bilo da se radi o pojedincu ili sudu iz „komunističkog razdoblja“, optuženi nisu imali branioca. Time se izbegava revizija sudskog postupka u prošlosti, što je pravna logika svake rehabilitacije. Sudska procedura je prekršena u svom elementarnom obliku. Do sada ih je bilo više od 500; najviše u Beogradu i Šapcu – 70% svih presuda u Srbiji. Da li je to slučajnost? Poslednjom presudom o rehabilitovanju dva kvislinška žandarma Šabac je nadmašio i sam Beograd.

Upitali smo se, s razlogom, da li je slučajnost što je, po tvrđenju sudije Okružnog suda u Šapcu, do sada doneto „110 odluka o rehabilitaciji stradalnika komunističkog terora“? Ne znamo da li su i koliko odluka doneli u vezi „izjednačavanja boračkog staža“, ali je Sud napravio, prvi put, presedan u pravosuđu i pozvao za veštaka jednog doktora istorijskih nauka. Da li je slučajnost što ovaj savremeni politički sud i veštak ne znaju u kom slučaju se pozivaju istoričari naučnici kao eksperti? Prvo, pozivaju se onda kada se radi o tužbi za plagijat. Sud nije rešavao po ovom pitanju. Drugo, sud može da pozove dotičnog veštaka kada je u pitanju procena istorijskog izvora – da li je falsifikat ili verodostojno svedočanstvo, te da li je to svedočanstvo original ili kopija. Sud nije raspravljao ni o jednom ni o drugom! U retkim prilikama istoričar naučnik uže oblasti, može da bude pozvan da potvrdi ili odbaci, ukoliko se radi o potpisanom rukopisu, da li je to zaista autograf i iz koga je razdoblja.

S obzirom da se radi o jednom konkretnom istorijskom događaju, koji se odigrao pre 68 godina, Sud je verovatno pozvao veštaka po pitanju interpretacije tog događaja. Pitanje interpretacije istorijskih događaja je u domenu istorijske nauke. Istorija se ne piše u parlamentima i na sudovima, što se u Srbiji zna još od Svetozara Markovića. I po tom pitanju u istorijskoj teoriji i metodologiji, domaćoj i stranoj, ništa se nije promenilo. Ovako kako je postupio Okružni sud u Šapcu sa svojim veštakom neosporno je pokušaj tiranije nad istorijskom svešću, kao i kršenja srpskog pozitivnog zakonodavstva zloupotrebom veštaka. Rađanja savremenih političkih sudova i prelaženja preko njihovih zloupotreba ne bi bilo da ih ne podržava vladajući politički establišment i čvrsti savez „trona i oltara“. I istoričari revizionisti. I jedni i drugi derogiraju uspostavljenu demokratsku vlast, koja je na staklenim nogama.

O čemu se u suštini radi? Evropski parlament u Strazburu doneo je 1996. godine rezoluciju u kojoj se izjednačuju dva totalitarna sistema i političkog režima – nacističkog i komunističkog. Takođe, izjednačavaju se i žrtve ta dva totalitarna sistema. Od toga dana u čitavoj Evropi, posebno u Nemačkoj, Italiji, Bugarskoj, Baltičkim državama, Ukrajini i svim bivšim jugoslovenskim republikama, počelo je „čišćenje prljavog veša“ ili revizija dotadašnje istoriografije. U tom čišćenju ima neverovatnih krajnosti – u Litvaniji je rehabilitovan kvislinški šef Tajne policije, koji je neposredno kriv za smrt oko 200. 000 ljudi, a u Italiji nije pokrenut nijedan postupak za kažnjavanje njihovih ratnih zločinaca sa okupirane teritorije Jugoslavije. Ali, već pet godina se odaje počast ubijenim italijanskim fašistima, bačenim u istarskim fojbama! Nemačka istoriografija nastoji da izjednači „brutalnost“svog sa savezničkim bombardovanjem gradova, sve je više istorijskih dela u kojima se prećutkuju zločini Vermahta i pripisuju ih „zloglasnim SS trupama“. U najnovijoj „Istoriji Nemačke u drugom svetskom ratu“ Srbija i Jugoslavija pominju se devet puta po nekoliko rečenica, dok su od 10 tomova te „Istorije“ u devetom tomu tri knjige posvećene „Zapadnom frontu“ a u desetom tom tomu tri knjige „Istočnom frontu“. Danas u Nemačkoj postoji šesnaest Društava prognanih čiji potomci traže svoja prava. Mađarska je rehabilitovala admirala Hortija, uz tešku osudu Bele Kuna i sovjetske okupacije i represije. Danas hortijevci slobodno marširaju mađarskim gradovima sa nacističkim zastavama i obeležjima, a skupa sa njima i pripadnici nacističkih formacija. Česte su provokacije i na mađarsko–srpskoj granici a predstavnici mađarske manjine u Srbiji zahtevaju da se konačno utvrdi koliko je njihovih sunarodnika pobijeno od 1941. godine – i ti mrtvaci treba da uđu u kolektivno pamćenje. Istoričari i mediji danas Bugarsku predstavljaju kao najveću žrtvu u oba balkanska i svetska rata! U Tuđmanovoj Hrvatskoj u istoj koloni na paradi marširaju domobrani, ustaše i partizani. Križari, koji su posle rata pobili više hiljada odbornika i istaknutih „članova partije“, slavodobno se proglašavaju za prve gerilce protiv komunizma u Evropi. Izdaju su višetomne selektirane zbirke dokumenata o zločinima komunista posle 1945. godine. U Sloveniji se održavaju smotre kvislinških jedinica i pokreću sudski procesi rukovodiocima OZNE.

U Srbiji „ovo čišćene“ ima funkciju, navodno, nacionalnog pomirenja! Međutim, po žestokim medijskim sporenjima ono poprima konture čistog političkog revanšizma. Najglasniji i najagresivniji su oni iz redova „sekte profesionalnih antikomunista“ – u Šapcu iz Udruženja građana „Most“, o čemu smo već pisali u jednom naučnom časopisu. Svi se oni zalažu, od istoričara revizionista, preko sudova do onih za govornicom Narodne skupštine da se „konačno“ utvrdi istorijska istina koju su komunisti dugo sakrivali od naroda. Kako ih već jednom podučiti da u istorijskoj nauci nema istine? Istorijska nauka, proučavajući dostupne istorijske izvore postepeno i sa mnogo kritičnosti, pokušava da postigne najviši nivo naučnog znanja. Ona ne sudi što je pravedno i ne primenjuje sankcije. U jednom svom romanu Andre Žid je napisao: „Rekao sam sam sebi da ništa nije dobro za sve, nego samo u odnosu na pojedince; da ništa nije istinito za sve, nego samo u odnosu na one koji veruju da je istinito; da nema metoda ni teorije koji bi se mogli primeniti na svakoga bez razlike; ako je potrebno da biramo, da bismo nešto učinili, imamo bar slobodu izbora; a ako nemamo slobodu izbora, stvar je još jednostavnija“.

Istorijska nauka dopušta mogućnost istoriografske inovacije samo onda kada pred sobom ima nove i do tada njoj nepoznate istorijske izvore. Ali, ona u tome slučaju samo unapređuje nivo naučnog znanja. Postavlja granice znanja za buduće generacije istoričara i ne obračunava se sa istorijskim činjenicama, odnosno događajima i akterima u tim događajima. Pokušava da racionalno shvati epohu, da se što više približi jasnoći nekadašnje stvarnosti ljudi. Nemamo pretenzije da se „prvačimo sa nekim“. Uvek smo govorili i podržavali revizioniste u njihovim nastojanjima da istražuju i dođu do novih izvora, ali ih nismo učili da siluju istorijske činjenice i sude događajima i njihovim akterima. Pogotovo ako to rade iz određene ideološke i političke matrice, slepo se povinujući tekućoj politici i njenim interesima. Upravo su Okružni sud u Šapcu i njegov veštak to učinili. Ostavimo to njihovoj savesti, a mi još jednom razmotrimo slučaj u Beloj Crkvi.

Za nas, kao i Sud i veštaka, ne bi trebalo da bude sporno da je 7. jula 1941. godine Srbija već tri meseca bila zemlja okupirana od strane nacističke Nemačke. Takođe, ne bi trebalo da bude sporno da je Srbijom vladao nemački vojni komandant, a da je odmah po kapitulaciji uspostavljen i nemački nacistički upravni aparat. Isto tako, ne bi trebalo da bude sporno da se celokupan upravni aparat Kraljevine stavio na raspolaganje okupatoru. I dva žandarma su ostala dobrovoljno u službi tog upravnog aparata. I tog dana su „uredovali po zadatku“, dobrovoljno, a ne pod prisilom. Znali su za nemačku nacističku naredbu o zabrani okupljanja na javnim mestima i zadatak im je bio da na to upozore okupljeni narod u Beloj Crkvi i da ga, ako bude potrebe, i silom onemoguće. Narod, okupljen delom zbog verskog praznika a delom zbog propagande „šumaca komunista“, posle govora već se razilazio kada su stigli žandarmi na biciklima. Neko je javio „šumcima komunistima“, koji su „zamakli u šumu“. Vratila su se dvojica partizana. Ono što je sud propustio u svojim istražnim radnjama, a i brojni mediji u žustroj polemici, je pitanje ko je prvi zapretio oružjem da će oduzeti život suprotstavljenoj strani. Sva istorijska svedočanstva govore da su to bili žandarmi! Šta je preostalo „šumcima komunistima“? Da reaguju, isto tako, oružjem brzo i efikasno. Tako je i učinjeno. Oba žandarma su ubijeni. Zašto su „šumci komunisti“ onda kvalifikovani kao „ubice“, „zločinci“, „teroristi“ i „začetnici građanskog rata“? Drugo je pitanje zašto je novi, revolucionarni subjekt vlasti, posle rata taj događaj proglasio za Dan ustanka u Srbiji?

Ne samo svakom razumnom čoveku već i istoričaru jasno je da su partizani ubili dva kvislinška žandarma koji su zapretili da će im oduzeti život. Taj događaj je više nesrećan po okolnostima i brzini reagovanja aktera, nego što je stvarno već tada nosio elemente klasnog i revolucionarnog. Moglo bi se pre reći – oslobodilačkog i prevratničkog. Nismo saglasni ni sa Sudom niti sa veštakom da su sve žrtve u ratu jednake po tome što ih izjednačuje činjenica smrti. To nije ni teološko ni naučno razumevanje ishoda događaja sa smrtnim posledicama. Bitno je ko su akteri i što su radili za života, sve do trenutka smrti. Zašto i na koji način su ubijeni? To je morao da utvrdi i Sud i veštak. Međutim, njih ovo nije zanimalo – za njih je bilo bitno da su dva žandarma bila ubijena od strane komunista iz „ideološko-političkih razloga“. Uskoro možemo da očekujemo da Sud u Šapcu rehabilituje i nalogodavce, a možda i nekog „dobrog i ostarelog Nemca“, trećepozivaca iz Rajha. Inače su oduzeli imena kulturnih ustanova i ulica svim ličnostima iz posleratne istorije, a dali ih „poštenim domaćinima“ iz ratnih vremena. Devastirane su i biblioteke iz kojih su izbačene „prokažene“ komunističke knjige i časopisi. Većinu smo uspeli da spasemo!

Lepo i tačno je to rekao Ilja Erenburg: „Beše rat. Kad bilo, njemu će dodati epitet „veliki“ ili „svetski“ da bi odmah podvukli razliku između ratova, bivših i budućih. No za ljude koji su živeli te godine, beše prosto rat, prosto kao – kao kuga, prosto kao smrt“. Međutim, ovako kako nam o prošlosti sude pojedini politički sudovi i veštaci, Srbija zadugo neće postati „zemlja srećnih mrtvaca“. Zbog čega? Možda nam može pomoći Žak Prever, najumniji francuski pesnik 20. veka: „I ja te vidim Marijana, moja sirota sestrice obešenu još jednom u crnom kabinetu istorije trakom Legije Časti... podeljenu na plavu, belu, crvenu, ravnodušnu i nasmešenu koja vraća gradske ključeve – ključeve poprskane krvlju velikim slugama Zakona neograničene moći i novca“.

Možda i ne treba tako stručno i oštro polemisati sa novim političkim sudovima. Možda oni samo igraju neku ulogu na privremenoj velikoj političkoj sceni, a u stvari su i jedina publika. Neki mediji su spominjali i izvesnu vrstu poznate srpske poniznosti, mada mislimo da poniznost mora da bude dobra stvar, pošto se podjednako može naći i pojedinac i ustanova koji to poseduju, smatrajući poniznost kao vrednost koja se na tržištu ideja da dobro unovčiti. Svrha zakona je, pak, da spašava, a ne da uništava! Još je Ciceron govorio da mnogo vrlina treba da ima onaj koji nekog optužuje i javno mu sudi.

„Šumac komunista“, bez i malo poštovanja za njegove odlučne borbe sa nemačkim okupatorom nazivan od Suda i veštaka „ubicom“, „zločincem“ i „začetnikom građanskog rata“, poginuo je godinu dana kasnije upravo u jednom okršaju sa Nemcima. Optužen je da se u „tom zločinačkom poslu izveštio u španskom građanskom ratu“! Koliko ovaj politički sud drži do očuvanja integriteta sadašnje demokratske vlasti u Srbiji vidi se po tome što ne zna da je španski kralj Huan Karlos doneo odluku da svi učesnici u odbrani slobode i demokratije u Španiji, pripadnici internacionalnih brigada, dobiju špansko državljanstvo. Da li su onda, navedene smrti iste, čak i merene vrednostima različitih političkih matrica posle 68 godina? Padom „Višijevske vlade maršala Petena“ sami Francuzi su napravili „pravi masakr“ svojih kvislinga i do danas nijednog nisu rehabilitovali, niti počinioce masakra pozvali na odgovornost. Uporno su tragali za njima i ratnim zločincima tokom druge polovine 20. veka, žestoko su protestovali (na rubu prekida diplomatskih odnosa), kada im je početkom februara 1959. godine nemačka vlada zabranila potragu na svojoj teritoriji. Ali, oni su se ipak dve i po decenije kasnije dočepali „DŽelata iz Marseja“ Barbija i osudili ga na smrt! Nažalost u Srbiji je to nezamislivo!

Zamislili smo se nad mogućim posledicama ovako revnosnog rada srpskog političkog sudstva. Svojim odlukama, sasvim očigledno ono promoviše određenu političku klimu, šalje javnosti sasvim određene političke poruke, koje putem medija utiču na širenje revanšizma i stvaranja haosa u kolektivnoj istorijskoj svesti. Nesrećni mrtvaci tako iznova postaju predmet političke manipulacije umesto da mirno počivaju u okrilju sasvim jedne drugačije kulture sećanja koju promoviše istorijska nauka. Ona je i jedina merodavna, sa stanovišta jedne prosvećene kulture i etike, da o njima brine sa pijetetom. Bez pristrasnosti! Kao u Španiji – na osnovu njenog zakona o istorijskom pamćenju svih 26 spomenika „kaudilju“ smešteno je u muzeje, a postavili nove Garsiji Lorki, Unamunu i jedan Dolores Ibaruri! Falangistima je ostavljen „kaudiljov“ mauzolej u Dolini palih, ali bez njegovih fašističkih simbola na dan okupljanja. Ostao je samo krst visine 150 metara i veličanstvena crkva uklesana u kameni breg ispod krsta. I to na desetak kilometara od Eskorijala!

Međutim, u međuvremenu sustigla nas je još jedna zapanjujuća odluka o rehabilitaciji. Ovoga puta od Okružno suda u Beogradu. Na zahtev kćerki, američkih državljana, samo na osnovu odluke „komunističkog suda“ iz 1946. godine rehabilitovan je major Živan Knežević, koji je umro u SAD 1982. godine kao pukovnik američke vojske u penziji i američki državljanin. Jasno, i ovog puta samo iz razloga što je bio osuđen na 20 godina robije iz „ideološko-političkih razloga“! Svoj zahtev kćerke su poduprle izjavom da će bogatu arhivu svoga oca predati Arhivu Srbije. Direktor Arhiva posle presude odmah je stupio s njima u vezu i dobio odgovor da je njihov otac obezbedio svoju arhivu na više mesta na dva kontinenta, da je ostavio detaljno uputstvo i da zbog toga zasada nemaju autoritet da ma kome predaju arhivu. Direktor Arhiva je u svom pismu samo vrlo ljubazno naglasio da je njihova „plemenita namera“ izuzetno važna ne samo za istorijsku nauku već i Arhiv kao ustanovu od nacionalnog i državnog značaja.

Međutim, postavlja se pitanje ko je bio major Živan Knežević? Nemamo ubedljivih podataka da je uspostavio obaveštajnu vezu sa puk Vilijamom Donovanom na tajnim pregovorima u Solunu decembra 1940. godine i januara 1941. U Beogradu, ali imamo pregršt verodostojnih dokumenata o njegovoj ulozi u vojnom puču 27. marta 1941. godine. Lično je uhapsio predsednika vlade Dragišu Cvetkovića i stražarno ga sproveo u Komandu vazduhoplovstva u Zemunu! Takođe je ličnom inicijativom za smenjivanje tri generala izazvao „Kairsku aferu“ krajem 1941. godine, u ime „ajvana iz Lige majora“. Kao šef Vojnog kabineta u vladi Slobodana Jovanovića, kako britanski izvori kažu, preuzeo je od vlade prerogative u uspostavljanju i kontrolisanju veze sa ministrom vojske Dražom Mihajlovićem, svađao kao „usijana srpska glava u mundiru“ vladu sa Entoni Idnom i Vinstonom Čerčilom i pokazivao otvoreno da vlada umesto „inertnog i ostarelog profesora“. Zaslužan što Čerčil nikada nije primio predsednika Jovanovića!

Predočavana su mu dokumenta i upozorenja od Intelidžens servisa da snage Draže Mihajlovića primaju veliku vojnu pomoć od Italijana duž jadranske obale, da sa njima izvode zajedničke vojne operacije, da pojedini četnički komandanti pregovaraju i sa Nemcima i da se vlada prema tome mora odrediti. Major Živan Knežević je umesto vlade sam odgovarao da on zna najbolje „šta im je činiti“, kao i da Draža Mihajlović, isto tako, zna „šta mu je činiti“. Toj „usijanoj srpskoj oficirskoj glavi“ došla je i ideja o „Slovu Z“ (zaklati). Razrađenu predočio je predsedniku vlade Slobodanu Jovanoviću a ovaj to prosledio svom ministru u zemlji. Palo je, prema svedočenju Đura Trpkovića, šefa bezbednosti vlade generala Milana Nedića, preko 1. 000 srpskih glava, među njima i glava šefa kabineta samog generala, pukovnika Masalovića i državnog sekretara Predsedništva Cvetana Đorđevića. „Tako su – piše Trpković – dobivši najpre slovo Z, mnogi i mnogi ugledni i neugledni, znani i neznani, krivi i nekrivi, podmuklo bili ubijeni“.

Kao vojni predstavnik u Vašingtonu, prema Volteru R. Robertsu, nastojao je, zajedno sa poslanikom Konstantinom Fotićem, da održi „čvrstu američku politiku prema partizanima“, nasuprot „britanskoj elastičnoj politici prema događajima u Jugoslaviji“. U Bariju je 1944. godine došao u otvoreni sukob sa vojnim predstavnicima Velike Britanije. To nas ne čudi jer je već uveliko radio za Ministarstvo odbrane SAD! A zatim i za Komandu američke vojske u Evropi od 1948. godine i to u „Inžinjerskom strategijskom obaveštajnom odelenju – Otsek za Istočnu Evropu i Balkan“. Prema pisanju emigrantskog časopisa „Njegoš“ od 1960-1978. godine radio je „na izradi detaljnih terenskih studija za gerilsko ratovanje u Istočnoj Evropi“ pri Vrhovnom štabu američke vojske. Osim da je penzionisan u činu pukovnika američke vojske 1978. godine, imamo malo pouzdanih izvora o njegovoj delatnosti. Pretpostavljamo da je jedan, možda najvažniji deo svoje bogate arhive deponovao, po nagovoru Konstantina Fotića u Huverovom institutu. Rehabilitacijom ovakvog istorijskog aktera, američkog državljanina i penzionisanog američkog pukovnika, Okružni sud šalje javnosti sasvim konkretne političke poruke. Mediji to prihvataju, uveličavajući i majora Živana Kneževića i njegovu rehabilitaciju. Međutim, po kom to zakonu ili vladinoj uredbi jedan redovni srpski sud može da rehabilituje američke, tj. strane građane? Dali je Okružni sud bio, u ovoj rehabilitaciji, nezavisan? Šta to znači za međunarodni ugled i suverenitet Srbije?

Što bi rekao DŽon Stajnbek: „Istorija je se lučila u žlezdama miliona istoričara. Moramo da izađemo iz ovog pijanog veka, rekli su neki, iz ovog prevarantskog, pogubnog veka razvrata i zagonetne smrti, grabeži javne zemlje i prokleto unosne grabeži uopšte. Prizovite u pamet, prisetite se našeg malog naroda što obrubljuje okeane... Dovraga s tim prokletim vekom“. U društvenim i posebno političkim poslovima koji su opasni i delikatni, složeni a u rasvetljavanju jasnoće stvarnosti, istoričar je ograničen žurbom. Često ljudi i posrnu zato što jure. Naučni esej, po Makoliju, je suptilan posao. A nama se čini da što duže živimo da nam ranije sviće! Mislimo samo na njegovu dobronamernost da bi izbegli nove nevolje. Ništa nam nije važnije nego da tragamo za ružnim mirisom starih knjiga i slatkim mirisom valjanog razmišljanja. Ljudi su sudbonosno uhvaćeni u svojim životima i smrtima. A sve velike stvari su samotne a znanje preveliko pa zbog toga stasavaju premali ljudi. Da li je to, jednim velikim delom, slika savremene Srbije? Evo nasumičnog primera.

U svom „pres klipingu srpske pameti“ nismo pronašli da su savremeni politički sudovi rehabilitovali i jednog generala kraljevske jugoslovenske vojske. Podjednako ih je umrlo do 1941. godine, ostalo u emigraciji ili se vratilo u zemlju. Zašto nije rehabilitovan Panta M. Draškić, osuđen 1946. godine na 3 godine zatvora „zbog saradnje sa Nedićem i Mihailovićem“. U operativnom smislu nije počinio nijedan zločin. Isto tako general Blažo M. Đukanović, „komandant nacionalnih trupa Crne Gore“, ubijen od partizana u manastiru Ostrog oktobra 1943. godine. Da li je u toj likvidaciji presudnu ulogu odigrao njegov kum četnički vojvoda Vuk Bećković? Kako će politički sudovi da postupe u slučaju rehabilitacije generala Dragutina V. Hanela, koji je ubijen od jednog višeg oficira u aprilskom ratu 1941. godine zbog izdaje? Zar od majora Živana Kneževića nije važnije rasplitanje slučaja uhapšene grupe „državnih neprijatelja“ 1949. godine: generala Petra V. Kosića, ministra inostranih poslova Cincar Markovića koji je potpisao ugovor o pristupanju Trojnom paktu 25. marta 1941. godine, namesnika Ive Perovića, ministra Dvora Čolak Antića i dr. Kako objasniti slučaj generala Mihaila S. Mihailovića, koji se u logoru Osnabriku tokom rata energično suprotstavljao „komunističkoj propagandi“, a onda se bez ikakvih posledica vratio u zemlju.

Kao što obično rat donosi, životna opredeljenja istaknutih aktera su i za literatura suviše u domenu neuhvatljivog. Primer generala Borivoja J. Mirkovića, stvarnog organizatora i operativnog izvršioca vojnog puča 27. marta 1941. godine ili člana „Crne ruke“ generala Jovana M. Naumovića, učesnika u prevratu 1903. godine i organizatoru podrške NOP-u u nemačkim logorima, kao i general Mihailo M. Nedeljković, koji je kao pristalica NOP ubijen u logoru Dahau 1944. godine. Pitamo se zašto nije do sada rehabilitovan general Ljubo R. Novaković, koji se sukobio na Ravnoj Gori sa Dražom Mihailovićem i do 1943. godine „vodio samostalnu akciju na principu borbe protiv okupatora“, zalažući se da se narod referendumom opredeli o političkom uređenju. Ubijen od partizana u Katunskoj nahiji zajedno sa sinom Jakšom, majorem! Zašto je Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača oslobodila generala Jovana N. Pribića iako je tokom rata bio u aktivnoj službi kvislinga generala Milana Nedića? A general Aleksandar A. Stojanović je streljan „po kratkom postupku“ oktobra 1944. godine zbog iste stvari kao Pribić! Drugi jedan general, Miroslav P. Tomić, odbio je tokom rata sve položaje koje mu je nudio Nedić, ali ga je Sud časti osudio 1945. godine na gubitak srpske nacionalne časti u trajanju od sedam godina. Ko je i zbog čega već 1941. godine ubio generala Božidara Ž. Putnikovića? General Lazar R. Tonić, bio je pušten iz zarobljeništva, pa ponovo vraćen zato što je odbio saradnju sa Nedićem, Državna komisija stavila ga je 1945. godine „pod istragu“, a onda preispitala ceo slučaj i odobrila mu dolazak u zemlju „ako hoće“ . Da li je na to uticao prof dr Stevan Jakovljević, rektor Beogradskog univerziteta, inače njegov čuveni „kapetan Lazar“ iz „Srpske trilogije“?

U lokalnim sredinama već je uobičajeno da se na javnim skupovima (političkim zborovima, sajmovima, vašarima i posebno crkvenim praznicima) pojavljuje u dominantnom obliku svakovrsna ikonografija – od ljotićevske, nedićevske do četničke. Omladina koja ništa i ne zna o ovoj ikonografiji i šta je ona značila za vreme rata, uz obaveznu šajkaču i simbole, sebe želi da vidi kao „prvoborce povratka izvorne srpske tradicije“. Dok se u restoranu Narodne skupštine svakodnevno pevaju četničke i nacionalističke pesme jedan „mlađan“ poslanik G 17 plus za govornicom žestoko se obračunava sa komunističkim nasleđem, koje je krivo za sve naše nedaće (kao i jugoslovenstvo) i traži od Skupštine da se donese program „u najboljim tradicijama srpskog naroda zapadne orijentacije“ (?) i predlaže da to bude politički program Draže Mihailovića, koji je u svom najboljem vidu bio izražen u „nacionalnom antantizmu“ (?!). Sin Dimitrija Ljotića, koji živi u SAD, dao je veliki intervju jednom našem tabloidu u kome veliča svoga oca i njegovu borbu protiv komunizma. Nemamo ništa protiv što je intervju objavljen, već što on, bez ikakve intervencije novinara, celom svojom sadržinom promoviše Dimitrija Ljotića kao „velikog srpskog patriotu“?! A što rade ti naši zapadni uzori?

Englezi se podsećaju na Čarlsa Darvina povodom 200 godina od njegovog rođenja, Francuzi takođe povodom 200 godišnjice od rođenja proslavljaju delo „velikog teoretičara socijalnog anarhizma“ Pjera Žozefa Prudona, koji se zalagao za „poredak bez vlasti“, u SAD takođe 200 godina od rođenja Abrahama Linkolna, u Italiji 400 godina Galilea Galileja i osnivača evropskog futurizma Federika Marinetija, u Austriji 200 godina od rođenja Jozefa Hajdna, itd. Povodom svetske ekonomske krize u celom svetu se vraćaju izvornom marksizmu. Više na tragu ideja Prudona nego Marksa odvijale su se višemesečne masovne demonstracije đaka, studenata i blokade puteva poljoprivrednika, demonstracije na stotine hiljada sindikalno organizovanih radnika – demonstracije su jedino mimoišle Srbiju. Taj pokret masovnog socijalnog protesta, nazvan od nekih teoretičara socijalnih ideja – ONDA (talas)- profilisao je jednu novu „socijalnu inteligenciju“ – nepodmitljivu, neuhvatljivu, nepokornu i nepredvidljivu. Iako se ovaj pokret stišao pod represijom države, istaknute vođe tog pokreta naglašavaju da je ova „zarazna neposlušnost“ ostavila dovoljno „građe za novu vatru“. Ona se već pokazuje u radikalizovanom obliku na pariskoj Sorboni, u Grčkoj, Španiji... svetska ekonomska kriza samo još više ubrzava razgorevanje plamena.

Čak se i u Turskoj probudila savest kod više stotina poznatih intelektualaca koji su javno zahtevali da se njihov narod izvini Jermenima za nečuveni masakr 1915. godine kada je pobijeno više od 1, 5 miliona ljudi. Turska država smogla je snage da rehabilituje svog najpoznatijeg pesnika 20. veka, Nazima Hikmeta, koji je pre 60 godina bio osuđen na 20 godina robije i izgnanstvo, samo zato što je na sudu priznao da je „komunistički pesnik“. Bavarska pokrajinska vlada donela je uredbu po kojoj od početka 2009. godine đaci osnovnih i srednjih škola moraju obavezno da posete sve koncentracione logore. Savezna nemačka vlada najavila je da će ova uredba od 2010. godine zakonom biti regulisana obaveza da to isto čine svi đaci u Nemačkoj. Upitani smo koliko đaka u Srbiji zna bilo što o koncentracionim logorima u Srbiji. Niko ni ne pomišlja na donošenje zakona o obavezi da ih posete! Ali zato svakodnevno možemo u medijima da čitamo o „govoru mržnje u Narodnoj skupštini“, o „teškim i nekulturnim svađama poslanika“ i naposletku je osvanuo i naslov „Pala je krv u skupštini“. Zaista je nemoguće predvideti šta sve još može da se dogodi u Srbiji, kao posledici rehabilitovanja kvislinga, a po tvrđenju stručnjaka u oba navedena arhiva, među rehabilitovanim nalazi se i desetak ratnih zločinaca! Porodice koje traže rehabilitaciju, kao i sudovi, traže uglavnom samo dva „krucijalna dokumenta“ (potvrde) – kada je lice koje se nalazi u procesu rehabilitacije stupilo u neku od oružanih formacija i presudu „komunističkog suda“ posle rata ili odluku o streljanju. Uopšte ih ne zanima što o pojedinim licima u njihovim dosijeima ima ponekad i po stotinu dokumenata o njihovoj delatnosti tokom rata ili neposredno po njegovom završetku. Kada se radi o civilnim licima dovoljna je samo presuda „komunističkog suda“. U tom slučaju sud preuzima prerogative tužilaštva i onog ko donosi presudu, bez branioca okrivljenog.

Šta istorijska nauka na kraju može da kaže kao neki analitički zaključak, bez pretenzija da on bude kanon, za one koji bi želeli da nas slede. Svidela nam se jedna lepa misao Predraga Matvejevića iz „Mediteranskog brevijara“: „Manje je važno odakle smo krenuli, više dokle smo stigli – što i kako smo vidjeli“. Matvejević je takođe upozorio da posebnost sama po sebi, još uvek nije i vrednost, jer postoji opasnost od „ opsesivne, visceralne i automizirane egzaltacije vlastitog identiteta i sebeljublja“. Da li je to sebeljublje naprosto jedna vrsta borbe za opstanak u opštem svetskom i nacionalnom haosu. To bi Miroslav Krleža rekao da „ljudi u smrtnoj grotesknosti među šepurećim spomenicima slavne prošlosti, neprekidno se svađaju i kolju, štampaju novine, pletu intrige, politiziraju, sviraju u raznim orkestrima i umišljaju da stvaraju neku novu civilizaciju“. Zato nije nimalo čudno da i mrtvaci postaju konjukturna politička roba. Zbog čega'? Zašto vladike neprekidno šibaju neposlušne đakone, koji, iako slabiji, imaju sa njima čvrst i neraskidiv ugovor? Da li je to onaj iz organizacije „Obraz“, koji, najčešće ispisuje grafite po kućama skoro svih srpskih gradova: „Srbija Srbima“, „Cigane u logore“, „Cigane u gasne komora, niža su rasa“, „Jevreji napolje iz Srbije“ i bezbroj drugih sa ikonografijom nacističkih simbola, oznakama kvislinških vojnih formacija, itd. Da li bi ih bilo i u kojoj meri da nema revanšističkih rehabilitacija od strane političkih sudova? O rušenju spomenika, skrnavljenju grobova, promeni imena ulica, kulturnih ustanova ... Srbija se dvoumi da li da proslavlja godišnjicu Oskara Daviča ili Milutina Milankovića. Prvi je napisao najlepšu pesmu o Srbiji, ali je bio komunista i Jevrejin! Drugi jeste svetski poznat naučnik, ali malo ko zna i pominje da je imao svoju stalnu emisiju na nacističkom radio Beogradu! Proslavu najvećeg srpskog slikara Paje Jovanovića prepustili smo opštini Vršac! Jedno od uverljivih naučnih objašnjenja našli smo kod prof dr Milana Ristovića u knjizi „Projekte“ (Bon 2002), koji je među prvima sagledao značaj ovog problema: „Potreba da se na različitim nivoima poseže za „istorijskom argumentacijom“ u legitimizaciji svojih političkih ciljeva, kao masovna pojava savremene srpske političke scene (i svih država nastalih na prostoru bivše zajedničke jugoslovenske države) tako je po pitanju kolaboracije, njenog karaktera ili dovođenja u pitanje opravdanosti takvog naziva, dovedena je do apsurda. U tome se prenebregavaju osnovne činjenice istorijske stvarnosti, prelazi se preko suštine istorijskih procesa, (iznova) odbacuje sve ono što može da naruši željenu (najčešće potpuno iskrivljenu) sliku prošlosti. Umesto precizne analize složenog procesa jednog tragičnog vremena, kakav je bio drugi svetski rat – nudi se samo ono što ima trenutnu tržišnu prođu i prijemčivo (nacionalno, politički i ideološki) „pakovanje“.

Ovaj naučni esej ne bi imao Makolijevu suptilnost i slikovitost, ako ne posegnemo za drugačijim misaonim sklopom, koji samo podupire izoštreni sluh naučnika koga smo citirali. U taoističkoj filozofiji postoji simbolička težnja da se sagleda spoljašnost i unutrašnjost problema. U Hangčou živeo je vešti preprodavac koji je naučio kako da sačuva pomorandže da se tokom cele godine ne pokvare. Međutim, jedan pronicljivi kupac ga je zapitao kako to da njegove pomorandže izvana izgledaju sveže i „predivne zlataste boje, ali iznutra- suvo kao neka stara čaura“? Dali su one spremljene za oltar, prinošenje žrtve ili pokazivanje na banketima mandarina? Ili je to varka za naivne i budalaste kupce?

Lukavi i mudri preprodavac mu je odgovorio: „ Ja se bavim ovom trgovinom mnogo godina. Ja prodajem, svet kupuje. A tek treba da naučim da ste vi jedini pošten čovek ovde, a da ja jedini varam. Možda to nikada niste posmatrali u ovom svetlu. Današnji maršali sede na svojim kožama od tigra i poziraju kao čuvari Države, ali šta su oni u poređenju sa vođama iz prošlosti? Današnji ministri poziraju kao stubovi zakona, ali imaju li oni mudrost naših drevnih savetnika? Loši se izdižu i niko ne može da ih suzbije. Ljudi su u bedi a niko ne može da im olakša. Službenici su korumpirani, niko ne može da ih obuzda. Zakoni trule, a niko ne može da ih obnovi. Naši službenici jedu državni hleb bez imalo srama. Sede u veličanstvenim holovima, jašu lepe konje, opijaju se vinom i žive kao bubreg u loju. Koji od njih nema zastrašujući izgled, dostojanstveno držanje? Sve samo zlato i drago kamenje spolja, a suve čaure iznutra. Vi gospodine ne obraćate pažnju na te stvari, ali ste vrlo konkretni u vezi mojih pomorandži“.

Ali, šta ćemo sa nesrećnim mrtvacima? Ništa: „Mrtva usta ne govore, ali šalju jasnu poruku“ – preko revnosnih političkih sudova. Aforizam je Aleksandra Čotrića, drugi deo rečenice je naš! Produbljenija psihološka analiza ove pojavnosti čini nam se beskorisnom. Ljudi nove misije – političkih sudova – presuđuju onako kako zamišljaju da osećaju pravdu, u laičkom poimanju jedne velike epohe, sa mnogo stereotipnog i populističkog. Gotovo su na rubu hamletovske jadikovke kako je to, ustvari, „ jedan jadan, prazan, beskoristan i bljutav svet“ . U tome toliko napadno preteruju, kao loši glumci koji se boje da ih gledaoci neće razumeti, pa traže podršku u visoko tiražnim novinama u obliku kafanske priče. Da li je poruka koju je te godine kada je osuđen major Živan Knežević, dok su kvislinški žandarmi bili depersonazovani, nepoznati, kao i stotine hiljada drugih, izručio iz sebe u čuvenom stihu Jure Kaštelan, univerzalna i dostojna onih srećnih mrtvaca: „Ako se vrati zadihani konj iz gore, napoji ga, mila, i uzde okiti za novog konjanika. Ako ti suze pomute vid i rane potamne lice ne traži, majko, groba moga. Slobodna zemlja živi je lik živoga sina tvoga“.

Sa ovim ni u kome slučaju ne bi se složio dr Holm Zundhauzen, profesor Berlinskog univerziteta, čija je prevedena knjiga „Srbija od 19. Do 21. veka“ (Klio, Beograd 2009) inicijalna kapisla pučistima, ovog puta politički podobnim, da obesmisle sve ono što je do sada u istorijskoj nauci, kao delu kulturnog nasleđa, za naučnike prirodan put kontinuiteta, oslonac i polazište. A šta je pokazao „naučni skup“ pučista povodom ove knjige i „upitanosti kako nas drugi, posebno velike istoriografije, vide“. Naš bi zaključak bio: ponovo sa visine velikih sila kao deo nižeg orijentalnog folklora, balkanske čobane koji su krivi sami za svoj zao udes, što nisu više priređivali likovne izložbe i koncerte Štrausove i Vagnerove muzike, dok te iste velike i prosvećene sile peru ruke kao dželati posle izvršene kazne, uz cinično doziranje poželjne istorije, u kojoj neki događaji nije trebalo ni da se dogode. Taj utisak ponela je većina prisutnih na predavanjima pomenutog nemačkog profesora u Gete institutu i na Kolarčevom narodnom univerzitetu dva meseca kasnije. Oba puta uvaženi profesor je postavio uslov da prisutni ne mogu postavljati pitanja niti voditi polemika. Pučisti nisu prisustvovali! Došao nam profesor iz velikog sveta i po običaju održao nam lekciju bez prava na polemiku! I to je profesor i naučnik koji je, po našem saznanju, određen od Evropske unije da bude supervizor za udžbenik iz istorije Jugoslavije. Njemu to nije dovoljno – on će sam napisati „Istoriju Jugoslavije“ – to je slavodobitno najavio na svojim predavanjima! Pritom „uvaženi profesor“ nedovoljno poznaje srpski jezik, niti je istraživao u srpskim arhivima i upotrebljava nešto više od dva posto onoga što je u Srbiji istorijska nauka napisala i objavila!

Za početak pučistima je to dovoljno, posebno onima iz“ Lige ambasadora, američkih, engleskih i francuskih blagodejanaca“. Za njih svi oni koji nisu pozvani na skupove „već su rekli šta su imali da kažu u istorijskoj nauci“ i da je sada red na izabrane blagodejance mlađe i srednje generacije. Nepozvani su tako „Otpisani“! Nisu se zapitali da li bi moglo doći do „Povratka otpisanih“? Njihov građanski sentimentalizam razapet je između stvarnog sveta i predstave koju o njemu imaju. Taj „meki i prijatni Montenjov jastuk nije za našu glavu, jer se nama još ne spava i nećemo da otpočinemo“. Kako leći na njihov „pilou“ kada su to sve jasne političke a ne naučne poruke?

Više nema velikih humanista Rabindranata Tagore i Mahatme Gandija da sa njima raspravljamo u mirnom tihovanju. Međutim, ti srećni mrtvacima daju nam inspiraciju da ih, ovom prilikom, parafraziramo – „Otpisani“ znaju da misle, a pučisti i politički sudovi imaju neki svoj način da „razumeju“, a da pritom ne misle. Najveće otkriće naše generacije jeste da ljudsko biće može da menja svoj društveni status i moć ukoliko promene svoj stav. Oni imaju nameru da nas smeste u veliku čekaonicu mrtvih da tako „čekamo srećne dane“. Smatramo da ne moraju, po svaku cenu, da budu bolji od drugih – neka budu najbolji što mogu. I neka se ne oslanjaju na istorijsku istinu – neće ih izdržati. Neka ne umanjuju, bez ubedljivih argumenata, ugled „Otpisanih“! Bolje bi bilo da stalno podižu svoju naučnu vrednost. Da li će razumeti poruku poljskog književnika Tadeuša Kotarbinjskog: „Nije smrt najtužnija zato što se s njom sve završava, nego zato što posle nje ništa ne počinje“. Od svih političkih sudova i pučista najnepogrešivije je vreme. To bi Lisjen Febr ovako formulisao: „Kada budemo imali još nekoliko dobrih novih regionalnih monografija – tada, ali tek tada, grupišući njihove podatke, upoređujući ih, sravnjujući ih do sitnica, da se ponovo pozabavimo pitanjem celine, da u pogledu nje učinimo nov i odlučan korak. Postupiti drukčije značilo bi poći, naoružan dvema ili trima prostim i grubim idejama, na neku vrstu grubog ispada. To bi u većini slučajeva značilo proći kraj pojedinačnog, osobenog, nepravilnog – to jest, sve u svemu – kraj onog što je najzanimljivije“. Kako će se sa ovim izboriti uvaženi nemački istoričar dr Holm Zundhauzen, kome ni jednog trenutka ne osporavamo pravo da piše o Srbiji i Jugoslaviji, da ima svoj pogled na druge? Uz primitivizam u političkom životu, skaradnost na elektronskim medijima, ciničnu materijalnu grabež svega i svačega, izrugivanje sa individuama i društvom, politički sudovi, postaju „najzanimljivija“ saga i svedočanstvo o našem vremenu. Tu su onda uvaženi autoriteti iz velikog sveta, „koji naprosto fasciniraju“ i kojima se tapše na najgluplju anegdotu o sebi ili šalu na naš račun – mislim na srpski narod, Jugoslaviju ili balkanske čobane – svejedno je, oni ionako kada se vrate u svoje velike domove drže nekog novog zeca u rukavu. A gde je grob Draže Mihailovića?

(Autor je šef Katedre za istoriju Jugoslavije na Filozofskom fakultetu u Beogradu)