Istina i pomirenje na ex-YU prostorima | |||
Istorijska nauka jedina merodavna za rehabilitacije |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 01. novembar 2009. | |
(Politika, 31.10.2009)
U Srbiji ovo „čišćene“ ima funkciju, navodno, nacionalnog pomirenja! Međutim, po žestokim medijskim sporenjima ono poprima konture čistog političkog revanšizma. Najglasniji i najagresivniji su oni iz redova „sekte profesionalnih antikomunista“ (u Šapcu iz Udruženja građana „Most“). Svi se oni zalažu, od istoričara revizionista, preko sudova, do onih za govornicom Narodne skupštine, da se „konačno“ utvrdi istorijska istina koju su komunisti dugo skrivali od naroda. Kako ih već jednom podučiti da u istorijskoj nauci nema istine? Istorijska nauka, proučavajući dostupne istorijske izvore postepeno i sa mnogo kritičnosti, pokušava da postigne najviši nivo naučnog znanja. Ona ne sudi šta je pravedno i ne primenjuje sankcije. U jednom svom romanu Andre Žid je napisao: „Rekao sam sam sebi da ništa nije dobro za sve, nego samo u odnosu na pojedince; da ništa nije istinito za sve, nego samo u odnosu na one koji veruju da je istinito; da nema metoda ni teorije koji bi se mogli primeniti na svakoga bez razlike; ako je potrebno da biramo, da bismo nešto učinili, imamo bar slobodu izbora; a ako nemamo slobodu izbora, stvar je još jednostavnija.“ Istorijska nauka dopušta mogućnost istoriografske inovacije samo onda kada pred sobom ima nove i do tada njoj nepoznate istorijske izvore. Ali, ona u tome slučaju samo unapređuje nivo naučnog znanja. Postavlja granice znanja za buduće generacije istoričara i ne obračunava se sa istorijskim činjenicama, odnosno događajima i akterima u tim događajima. Pokušava da racionalno shvati epohu, da se što više približi jasnoći nekadašnje stvarnosti ljudi. Nemamo pretenzije da se „prvačimo sa nekim“. Uvek smo govorili i podržavali revizioniste u njihovim nastojanjima da istražuju i dođu do novih izvora, ali ih nismo učili da siluju istorijske činjenice i sude događajima i njihovim akterima. Pogotovo ako to rade iz određene ideološke i političke matrice, slepo se povinujući tekućoj politici i njenim interesima. Zamislili smo se nad mogućim posledicama revnosnog rada srpskog političkog sudstva. Svojim odlukama, sasvim očigledno ono promoviše određenu političku klimu, šalje javnosti sasvim određene političke poruke, koje putem medija utiču na širenje revanšizma i stvaranja haosa u kolektivnoj istorijskoj svesti. Nesrećni mrtvaci tako iznova postaju predmet političke manipulacije umesto da mirno počivaju u okrilju jedne sasvim drugačije kulture sećanja koju promoviše istorijska nauka. Ona je i jedina merodavna, sa stanovišta jedne prosvećene kulture i etike, da o njima brine sa pijetetom. Bez pristrasnosti! Šef Katedre za istoriju Jugoslavije na Filozofskom fakultetu u Beogradu |