Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Nacrt statuta REKOM-a iz ugla Ustava RS i njenih krivičnopravnih propisa
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Nacrt statuta REKOM-a iz ugla Ustava RS i njenih krivičnopravnih propisa

PDF Štampa El. pošta
Branislav Ristivojević   
subota, 21. maj 2011.

Uvod

Koalicija 1500 nevladinih organizacija predvođena Natašom Kandić pokrenula je akciju sklapanja međudržavnog ugovora o osnivanju institucije pod nazivom „REKOM“. Prema nacrtu Statuta predloženog tela u pitanju je „...regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na području nekadanje SFRJ.“

Ovako određena svrha rada ovog tela izaziva sumnju i kod pravnika koji nisu krivičari po užem profesionalnom opredeljenju. Kako je moguće da se postajanjem krivičnih dela, u ovom slučaju ratnih zločina, bave neke „komisije“ kada za to postoje sudovi? Ovakvi predlozi izazivaju blagi podsmeh i prezrenje, ne samo kod pravnika, već i kod svakog čoveka. Ne treba nikakvo pravno obrazovanje, šta više, nije potrebno bilo kakvo obrazovanje, pa da čovek zna da se krivična dela sude na sudovima, a ne na nekakvim „komisijama“. I prost, neobrazovan čovek, zna da se krivicu ide na sud.

Kada bi inicijativa za osnivanje ovakve međunarodne institucije bila redovna akcija pomenutih nevladinih organizacija ona ne bi zasluživala naročitu pažnju. Međutim, od momenta kada su pokrenuli akciju prikupljanja potpisa za osnivanje ove „komisije“ podršku su joj pružili neke od najvažnijih političkih stranaka u državama regiona, kao i političara-pojedinaca (navodno i dva predsednika), tako da se sa pravom postavlja pitanje da li će „komisija“ zaživeti?

Ovako određena vremenska nadležnost komisije suprotna je članu 32. Ustava RS koji nosi naziv „Pravo na pravično suđenje“ i jemči svakome pravo da mu nezavisan, nepristrasan i već ustanovljen sud javno raspravi o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila osnov za pokretanje postupka kao i o optužbama protiv njega.

Samo iz navedenog razloga ova inicijativa zaslužuje analizu sa stanovišta njene utemeljenosti u pravnom poretku Republike Srbije. Tako se u ovom radu bavimo, u prvom redu ustavnošću, a zatim i zakonitošću osnivanja, načina rada, nadležnosti i ovlašćenja predložene komisije.

Osnivanje REKOM-a i Ustav RS

Prema nacrtu Statuta REKOMA-a ova institucija će biti osnovana međunarodnim ugovorom. Iako se to nigde u nacrtu ne kaže izričito, to proizilazi iz njegovih odredbi koje govore o „stranama ugovornicama“ ili o „ratifikaciji“ statuta i sl. Prema članu 16. Ustava RS potvrđeni međunarodni ugovori moraju biti u skladu sa Ustavom, a član 194. kaže da ne smeju biti u suprotnosti sa Ustavom. Iz ovoga sasvim jasno proizilazi da je hijerarhija pravnih akata tako uređena da su međunarodni ugovori podređeni Ustavu RS. Niti jedna njihova odredba ne može da budu suprotna Ustavu RS. Da li je to slučaj sa nacrtom Statuta REKOM-a?

Nadležnosti REKOM-a i Ustav Republike Srbije

Stvarna nadležnost REKOMA jeste, između ostaloga, da utvrđuje činjenice o zločinima pri čemu ti zločini obuhvataju, ali se ne ograničavaju na: genocid, progon, ubistva, porobljavanje, prisilne nestanke, protivpravno zatvaranje, mučenje, deportacije, silovanja itd.[1] Iz ovoga proizilazi da REKOM utvrđuje postojanje krivičnih dela. Šta o tome kaže Ustav RS?

Prema slovu člana 142. Ustava RS sudska vlast u RS je jedinstvena, a prema slovu člana 143. ona pripada samo sudovima opšte i posebne nadležnosti. Šta znače ove odredbe Ustava? Prva govori da se sudska vlast ne može deliti, postoji samo jedna. Druga odredba govori o tome kome pripada ta nedeljiva sudska vlast. Ona pripada sudovima. Niti jedno drugo telo osim sudova nema stvarne nadležnost da vrši sudsku vlast, a niko razuman neće sporiti da je utvrđivanje postojanja krivičnih dela u okviru stvarne nadležnosti sudske vlasti. To znači da je ova nadležnost REKOM-a kratko i jasno-neustavna. Pisci nacrta Statuta REKOM-a po svemu sudeći žele da uzurpiraju sudsku vlast RS.

I smisao same obaveze koju nacrt Statuta REKOM-a postavlja učiniocima krivičnih dela je suprotan slovu Ustava.

Ovde je potrebna jedna ograda. Nije nemoguće da RS ustupi deo svog suvereniteta, pa tako i sudske vlasti, međunarodnoj pravosudnoj instituciji, što se i desilo 2002. godine kada je potvrđena konvencija o osnivanju Međunarodnog krivičnog suda. Ali se to nije uradilo da bi se ograničila sudska vlast u pogledu krivičnih dela izvršenih na teritoriji RS, na štetu vrednosti zaštićenih Krivičnim zakonikom RS ili na štetu svojih građana. Rimski statut je potpisan da bi se stvorili uslovi da se gone stranci, koji izvrše ratne zločine na stranoj teritoriji i protiv vrednosti zaštićenih stranim zakonodavstvom ili da bi se sarađivalo sa stranim državama koje rado to isto, ili da bi se sarađivalo sa samim Međunarodnim krivičnim sudom. O tome najbolje govore kasnije izmene našeg krivičnog zakonodavstva kojim su stvoreni ovi uslovi. Pravo kažnjavanja (ius puniendi) je najvažnija odlika suvereniteta, stoga ovo pravo države ljubomorno čuvaju za sebe i ne prenose ga na druge države ili međunarodna tela. Inače neće biti države.Država koja pravo krivičnog progona preda drugome nije više država. Podsetiću da je to jedna jedina tačka ultimatuma koji je Austro-ugarska vlada uputila Srbiji 1914. godine nakon Sarajevskog atentata, a koji Srbija nije prihvatila.    

O pokušaju uzurpacije sudske vlasti govori i odredba o vremenskoj nadležnosti REKOM-a. Vremenska nadležnost REKOMA-a je prema nacrtu Statuta utvrđena za period između 1991. i 2001. godine, dok je osnivanje planirano za 2011.[2] To znači da je ovoj komisiji vremenska nadležnost određena unazad u vremenu odnosno retroaktivno, i to 10 godina nakon što su izvršena navodna krivična dela za koja želi da uzurpira stvarnu nadležnost sudova. Ovako određena vremenska nadležnost komisije suprotna je članu 32. Ustava RS koji nosi naziv „Pravo na pravično suđenje“ i jemči svakome pravo da mu nezavisan, nepristrasan i već ustanovljen sud javno raspravi o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila osnov za pokretanje postupka kao i o optužbama protiv njega.

Nadležnosti REKOM-a u odnosu na učionice krivičnih dela

rema nacrtu Statuta REKOM-a može da pozove, između ostalog, učinioce krivičnih dela koja su u nadležnosti REKOM-a, da daju izjave.[3] Učinilac krivičnog dela je lice koje je pravnosnažno osuđeno za neko od dela u nadležnosti REKOM-a.[4] Ukoliko učinilac odbije da se odazove i da da izjavu REKOM-u, komisija ima pravo da „...podnese prijavu mesno nadležnom tužilaštvu radi obezbeđenja prisustva lica (u ovom slučaju već osuđenog učinioca krivičnog dela), odnosno radi izricanja kazne za odbijanje lica da da izjavu...“[5]. To znači da se lice koje je već osuđeno kao izvršilac krivičnog dela i kažnjeno, mora odazvati pozivu komisije, i mora da da izjavu pred njom. 

Naročita dimenzija jednoumlja jeste već pomenuta obaveza eletronskih medija u državnom vlasništvu da ove scene kolektivnog ludila u režiji nevladinog sektora, koje nacrt Statuta REKOM-a naziva „tematske sesije“, prenosi!!!

U pravnom poretku RS važi, ono što je danas u svim zakonodavstvima opšte prihvaćeno i nesporno, načelo zakonitosti, koje kao i u svakoj prosečnoj pravnoj državi onemogućuje bilo kakvo retroaktivno kažnjavanje ili sankcionisanje. Ovo načelo je toliko važno da je ono jedno retkih krivičnopravnih načela koje, pored Krivičnog zakonika RS, ima svoje mesto u članu 34. Ustava RS. Prema njemu niko ne može da bude retroaktivno podvrgnut kazni, sankciji, ili bilo kakvom ograničavanju prava ili sloboda u vezi sa krivičnim delom (za ovo poslednje primer bi bile pravne posledice osude iz glave VIII KZ RS). Samo ono ograničavanje prava i sloboda koje je bilo propisano u vreme izvršenja krivičnog dela može da pogodi učinioca krivičnog dela u vezi sa tim istim delom. Nikakva nova ograničenja prava i sloboda u vezi sa krivičnim delom ne mogu da budu propisana i retroaktivno primenjena, pa tako ni ona koja predviđa nacrt Statuta REKOM-a, a koja se odnose na obavezu pojavljivanja već osuđenog učinioca krivičnog dela pred „komisijom“ ili davanja izjave pred istom. Ne može se učinilac krivičnog dela, samo zato što je u prošlosti osuđen, kasnijom promenom prava prisiljavati da dođe na neku komisiju i daje izjave o učinjenom krivičnom delu. Tako nešto bilo bi u suprotnosti sa načelom zakonitosti koje je predviđeno Ustavom RS i Krivičnim zakonikom RS. Šta više, nacrt Statuta predviđa kažnjavanja onog osuđenog učinioca krivičnog dela koji se ne povinuje ovim obavezama. 

I smisao same obaveze koju nacrt Statuta REKOM-a postavlja učiniocima krivičnih dela je suprotan slovu Ustava. Zašto se već osuđeni učinioci krivičnih dela obavezuju da se pojavljuju pred komisijom? Jedine izjave koje već osuđeni učinioci krivičnih dela mogu da daju jesu one o već okončanim krivičnim postupcima. Ovako nešto Ustav RS zabranjuje u članu 145. stavu 3. koji kaže da su „...sudske odluke obavezne za sve i ne mogu biti predmet vansudske kontrole“. Stav 4 istog člana Ustava dalje kaže da „Sudske odluke može preispitivati samo nadležni sud, u zakonom propisanom postupku.“. Drugim rečima, niko osim suda nema pravo da preispituje već donete sudske odluke i to preispitivanje se može vršiti samo na način uređen Zakonikom o krivičnom postupku RS. Sasvim je jasno da se i ovom nadležnošću REKOM-a pokušava uzurpacija sudske vlasti RS. Samo sudska vlasti može da preispituje donete sudske odluke i pod uslovima i na način propisanim Zakonikom o krivičnom postupku.

Da li REKOM ima pravo da građane lišava slobode?

Član 21. nacrta Statuta REKOM-a ustanovljava jedno zaista posebno ovlašćenje koje je do sada nezabeleženo u analima neustavnosti u Srbiji. Prema ovom članu REKOM „...održava javne sesije o delovanju državnih institucija, političkih organizacija, kulturnih i naučnih ustanova, crkava i verskih zajednica, i medija uoči i u toku rata, odnosno drugog oblika oružanog sukoba, a u odnosu na činjenja ratnih zločina...“. Drugi stav ovog člana kaže da je prisustvovanje ovim sesijama obavezno, a da su elektronski mediji u državnom vlasništvu dužni da ih prenose![6]

REKOM sa svim ovlašćenjima koja su mu data nacrtom Statuta, a nijednom obavezom, liči upravo na te posleratne preke sudove.

 

Ovo je zaista nezabeleženo u pravnoj istoriji Srbije. Komisija održava „tematske sesije“ o delovanju „državnih institucija, političkih organizacija, kulturnih i naučnih ustanova, crkava i verskih zajednica, i medija uoči i u toku rata...“ a prisustvo, onoga koga „komisija“ pozove, je obavezno! Niko ne spori REKOM-u pravo da organizuje kolektivno ispiranje mozga o uzrocima rata. Ali je stvarno vrhunac bespravlja dati REKOM-u pravo da lišava slobode one građane koji odbiju poziv da prisustvuju tom činu kolektivnog ludila. Građani pozvani da prisustvuju tim „sesijama“ ispiranja mozga koji se ne odazovu pozivu biće dovedeni prinudno! Nacrt Statuta ne kaže ni koji je pravni osnov da građani moraju da prisustvuju ovim „sesijama“ (šta god ta reč „sesija“ značila), ali ustanovljava obavezu da prisustvuju. Ako se ne odazovu pozivu za „sesiju“ komisija će obezbediti njihovo prinudno dovođenje na istu!!!

Za pretpostaviti je da će REKOM ovo svoje ovlašćenje koristi samo za one koji su bili na ključnim funkcijama u vremenu „uoči i u toku rata“. Zamislite scenu u kojoj komisija pozove na „sesiju“ nekog vladiku iz devedesetih godina (jer ima pravo da ispita delovanje crkava uoči rata) predsednika akademije nauka iz istog perioda (jer ima pravo i da ispita delovanje naučnih ustanova uoči rata) ili predednika političke stranke, a oni se ne odazovu. Komisija će izdati nalog da ih privedu!!! 

Loše istorijsko iskustvo sa ovakvim vrstama „sudova“ i svest o njihovim katastrofalnim posledicama po uređenje pravosuđa i pravni poredak jedne države motivisalo je našeg ustavotvroca da ih zabrani izričitom odredbom stava 3. člana 143. Ustava RS koja glasi: „Ne mogu se osnivati privremeni, preki ili vanredni sudovi.“.

Naročita dimenzija jednoumlja jeste već pomenuta obaveza eletronskih medija u državnom vlasništvu da ove scene kolektivnog ludila u režiji nevladinog sektora, koje nacrt Statuta REKOM-a naziva „tematske sesije“, prenosi!!! Građani koje REKOM pozove na „sesije“ moraju da se odazovu pod pretnjom hapšenja, a oni koji ne budu imali čast da budu pozvani moraju prinudno da gledaju!!!

Iole urednim državama ne pada na pamet da bi neko mogao da zatraži pravo da organizuje ovakvo kolektivno ludilo i da za to traži državnu sankciju u vidu prinudnog dovođenja građana da tome prisustvuju i prinuđavanja građana da to gledaju. Stoga Ustavi normalnih država nemaju norme koje ovako nešto izričito zabranjuju. To vredi i za Ustav RS. Ipak, ustavotvorac je pomislio kako bi neko mogao da proba da uskrati ili ograniči pravo i slobode građana zajemčena Ustavom pa zato sadrži norme koje tako nešto zabranjuju.

Tako član 20. Ustava kaže se da su zakonska ograničenja ljudskih prava moguća samo ako to dozvoljava Ustav. Član 27. Ustava, koji govori o ličnoj slobodi, to ponavlja i kaže da se lišenje slobode može urediti samo iz razloga predviđenih zakonom i u postupku predviđenom zakonom. U RS apsolutno ne postoji zakon koji ustanovljava ograničenje lične slobode u svrhu prisustvovanja bilo kakvim skupovima, pa tako i ovim „tematskim sesijama“. Štaviše, Ustav u narednom stavu, istog, 27. člana kaže da lice lišeno slobode od strane državnog organa mora odmah, i na jeziku koji razume, biti obavešteno o razlozima lišenja slobode i o optužbi koja mu se stavlja na teret. Ustav polazi od sasvim razumne pretpostavke da se građanin Srbije lišava slobode, samo izuzetno, a to je kada postoji optužba da je izvršio krivično delo. Drugim rečima, kada se građanin lišava slobode, on se odmah obaveštava o optužbi koja je osnov za lišenje slobode. Lišenje slobode i optužba, uz malobrojne izuzetke (kao što je lišenje slobode zbog sprečavanja širenja zaraznih bolesti), se nužno prate. Jedno bez drugog ne može.

I iz ovih odrebi nacrta Statuta REKOM-a se jasno vidi intencija da se ova institucija postavi u položaj istražnog sudije ili policije. Ovo je još jedan pokušaj uzrpacije sudske vlasti Republike Srbije.

Zaključak

Iz svih analiziranih odredbi nacrta Statuta REKOM-a vide se pokušaji uzurpacije sudske vlasti u RS. Šta će REKOM-u sudska vlast? REKOM, po svemu sudeći, ne namerava da bude pravi sud. Inače bi to jasno rekao u svom Statutu. To je i razumljivo. Sudovi rade u krivičnom postupku. On je dug, zamoran, skup, uzima puno energije i vremena. Ako bi REKOM-a bio sud on bi se doveo u situaciju gde se već nalaze Haški tribunal ili posebna sudska veća za ratne zločine u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu. To nije njihova namera. Po svemu sudeći njihova namera jeste da uzurpiraju samo deo sudske vlasti Republike Srbije. I to onaj deo koji im omogućava da sprovode neke delove sudskog postupka, neka lišenja slobode, neke saslušanja ili neke istražne radnje (ono što pravna nauka zove pripremni stadijum krivičnog postupka). Ali nikako ne žele svu sudsku vlast. Jer bi onda bili pravi sud sa svim pravnim ograničenjima koja sudovi imaju. Oni to ne žele. Oni žele samo najrepresivnije atribute sudske vlasti, pravo da istražuju, da otkrivaju, da dokazuju, posebno pravo da lišavaju slobode, u suštini pravo da sprovode istragu. Ali ne žele ni jednu obavezu koja prati ova prava. Iz pravne teorije znamo da svako pravo prati i neka obaveza. Inače takvo pravo (bez obaveza) nije pravo, nego kvazipravo. Tako je i sa REKOM-om. On nije zamišljen kao sud, nego kao kvazisud sa kvazisudskim ovlašćenjima. 

Poslednji put su ovakve stvari u našoj zemlji postojale neposredno posle Drugog svetskog rata, kada su tzv. narodni sudovi „sudili“ ljudima za saradnju sa okupatorom. Postupak nije postojao. „Sudilo“ se (u stvarnosti se odlučivalo) u uzavreloj atmosferi koju bi činila ogromna masa ljudi-žrtava zločina okupatora. Sudije su, u pravilu, bile pripadnici oslobodilačke vojske-partizani. Optužbu su, najčešće, zastupale same žrtve ili preživeli članovi njihovih porodica. Odlučivalo se u vrlo kratkom roku-odmah. Odbrana praktično nije postojala i optuženi bi bio srećan ako mu je uopšte data reč. Ima li su samo dve vrste odluka: na smrt i na život. Odlučivalo se aklamacijom-izvikivanjem odluke od strane okupljenog naroda. To su bili, u stvari, ono što pravna nauka naziva preki sudovi.

REKOM sa svim ovlašćenjima koja su mu data nacrtom Statuta, a nijednom obavezom, liči upravo na te posleratne preke sudove.

Loše istorijsko iskustvo sa ovakvim vrstama „sudova“ i svest o njihovim katastrofalnim posledicama po uređenje pravosuđa i pravni poredak jedne države motivisalo je našeg ustavotvroca da ih zabrani izričitom odredbom stava 3. člana 143. Ustava RS koja glasi: „Ne mogu se osnivati privremeni, preki ili vanredni sudovi.“.

Kao zaključak može se reći da način osnivanja i rada, ali najviše nadležnosti REKOM-a predviđene nacrtom njegovog Statuta svrstavaju ovu komisiju u red privremenih, vanrednih i prekih sudova kakve sebi ne dozvoljavaju ni države sa mnogo manjom i siromašnijom pravnodržavnom tradicijom i tradicijom vladavine prava. Tako sebi ne bi smela da ih dozvoli ni Srbija, ako želi da izgradi modernu, savremenu i funkcionalnu demokratsku pravnu državu u kojoj se građani mogu osloniti na pravni poredak kao osnovni temelj i jemstvo oživotvorenja njihovih prava i sloboda.

Uzevši u obzir činjenicu da sadašnja vlast u Srbiji naginje osnivanju ove institucije, čini se da će REKOM, i pre nego što počne da radi, morati da prođe ocenu ustavnosti.     


[1] Nacrt Statuta REKOM-a članovi 15. i 16.

[2] Nacrt Statuta REKOM-a član 15.

[3] Nacrt Statuta REKOM-a član 17. stav 1.

[4] Nacrt Statuta REKOM-a član 1.

[5] Nacrt Statuta REKOM-a član 17. stav 8.

[6] Nacrt Statuta REKOM-a, član 21.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner