Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Narodi eks-Ju i nacionalni pokret kod Srba
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Narodi eks-Ju i nacionalni pokret kod Srba

PDF Štampa El. pošta
Jovan Nenadov   
utorak, 10. mart 2009.
Reagovanje na članak "Raskorak srpske nauke" dr Sergeja Flerea iz Maribora, u NIN-u br. 3033, 12. februara 2009, u rubrici "Odjeci".1

Sergej Flere navodi tezu "da su drugi narodi reagovali na nacionalni pokret u Srba", koja je bila podloga za pisanje "obimne istorije raspada Jugoslavije i ratova koji su tome sledili". Teza veoma ugodna za "druge narode", budući da su kao jedini krivac određeni – Srbi! Ovaj tekst pokazaće da je ta teza neodrživa.

Pre tri godine, takođe na stranama NIN-a, bilo je sličnog "slovenačkog" stava o krivici Srbije za raspad Jugoslavije, koji je iznela istoričarka Spomenka Hribar u eseju “Slepilo koje traje”. Povod je bio intervju Dobrice Ćosića u ljubljanskom Dnevniku 10. decembra 2005. Izvodi iz prikaza tog eseja, objavljenog zajedno sa pomenutim intervjuom u NIN-u 28. decembra 20052, koristiće se kao osnova za sledeća izlaganja.

Spomenka Hribar navodi: "Jugoslavija nikad nije bila duhovno jedinstvo i to srpski državni i politički mislioci nikada nisu razumeli. Dakle, niti to da je upravo jugoslovenski integralizam – ideologija i težnja za sjedinjenjem različitih jugoslovenskih naroda u jednu duhovnu celinu, u jednu kulturu, u jedan narod – potkopao Jugoslaviju." Ukoliko je to i bilo tako (uz primedbu da su ideologija i težnja različite stvari), nisu Srbi mogli da budu isključivi krivci za jugoslovenski integralizam (ukoliko je to greh), kako u "staroj Jugoslaviji", kada su još i bili uticajan politički faktor, tako i u "narodnoj", kada su na vlasti bili "Tito i partija", a Srbi igrali drugorazrednu ulogu ("Slaba Srbija – jaka Jugoslavija", Lazar Koliševski).

U nastavku sledi: "To Srbi nisu razumeli ni u vreme štrajka glađu rudara u Starom trgu, kojima smo mi Slovenci dali podršku u Cankarjevom domu (...)" Razumeli su Srbi, daleko pre tog vremena (1988), ali na drugi način. Dobrica Ćosić, prvoborac, afirmisani pisac, miljenik partije, član CK SK Srbije, zbog kritike partijske politike na sednici CK SK Srbije 29. maja 1968, isključen je prvo iz CK, a potom i iz partije. U njegovoj kritici ideološke koncepcije u nacionalnoj politici težište je na kritici te politike na Kosovu, gde se predviđaju kao mogući "teški i tragični sudari i nesagledive istorijske nesreće", ali i u jugoslovenskoj zajednici, u kojoj se "pod retrogradnim pritiscima počinjemo da priklanjamo ideji nacionalnih država".3

Profesor Mihailo Đurić je marta 1971. na beogradskom Pravnom fakultetu u diskusiji o nacrtu amandmana za novi ustav SFRJ (usvojen 1974) predviđao propast ideje "državne zajednice jugoslovenskih naroda", i da je "Jugoslavija već danas samo geografski pojam", na čijim se "razvalinama (...) uspostavlja nekoliko samostalnih, čak međusobno suprotstavljenih nacionalnih država. (...) Ukoliko nešto još i ostaje od nje, to je samo zato da bismo u sledećoj, takozvanoj drugoj fazi promena, imali još šta da privedemo kraju." Đurić je osuđen za "krivično delo neprijateljske propagande" na strogi zatvor i isključenje sa fakulteta. I nije bio jedini.4

Ta čistka na beogradskom Pravnom fakultetu nije interesovala Sloveniju, budući da je novi ustav (1974) pravio Kardelj, po "gustu" slovenačkog puta: "Za nas Slovence i Hrvate, Jugoslavija je privremena tvorevina i istorijski tranzit. Jugoslavija će da postoji dok su jugoslovenski narodi ugroženi od imperijalističke opasnosti", izjavio je Kardelj 1957. na sednici Komisije za program SKJ.5

U vreme "Hrvatskog proleća" (Maspok) 1971. zahtevana je Republika Hrvatska kao "jedinstvena nacionalna država hrvatskog naroda", u kojoj bi "nacionalni suverenitet imao samo hrvatski narod". U jesen 1971. zahtevani su "stvaranje nezavisnih teritorijalnih snaga, posebna spoljna politika i hrvatski predstavnik u Ujedinjenim nacijama, kao i revizija hrvatskih granica na račun Hercegovine i Crne Gore"6 "(...) prvi put od 1945. godine u jednoj republici odvijala (se) ‘nacionalna hegemonizacija’, okupljajući partijsko rukovodstvo, intelektualce i šire segmente društva oko istog cilja – stvaranja nacionalne države. Događaji u Hrvatskoj su tako postali presedan za ono što će uslediti u Srbiji i Sloveniji u drugoj polovini osamdesetih."7 U srpskim selima Like, Banije i Korduna samoinicijativno su bile organizovane naoružane straže da ih "ustaše" ne bi iznenadile kao 1941. I sve to u zemlji "bratstva i jedinstva" već skoro 30 godina. ("Kolektivna egzistencija straha, koja se prenosi s grupe na grupu dok ne zahvati skoro sve", Denis Rusinov8. Po njemu to je jedan od uzroka izbijanja rata u Jugoslaviji 1991. godine.)

Januara 1987. objavljeni su u Novoj reviji "Prilozi za slovenački nacionalni program", projekat započet još 1985. godine. U njemu nije bilo brige za Jugoslaviju, već za sopstvenu nezavisnost, uz tendenciju ka secesiji. "Prilozi" su imali prećutnu podršku slovenačkih rukovodilaca Mitje Ribičića i Milana Kučana. Dimitrij Rupel je izjavio: “To je bio polako pripreman raskid sa Beogradom. Za njih (Slovence) bila je problem Jugoslavija, a ne Srbija ili Srbi."9

"Shvatićeš, prijatelju, da se mi Slovenci teško identifikujemo sa proazijskom i proafričkom Jugoslavijom, da se sa takvom Jugoslavijom ne možemo poistovećivati sve dok imamo prirodu kakvu smo stekli u hiljadugodišnjoj istoriji", napisao je Taras Kermauner u "Pismu srpskom prijatelju"10. Nisu samo antijugoslovenska osećanja preovladavala u krugovima slovenačke inteligencije, već i očigledan šovinizam.

Na Kosovu je novembra 1968. godine (nekoliko meseci nakon Plenuma CK SK Srbije na kome je Ćosić upozorio na rastući albanski nacionalizam) došlo do nemira u kojima je hiljade albanskih demonstranata zahtevalo status republike, pa čak i ujedinjenje sa Albanijom11. Demonstracija je bilo i 1981. godine (desetak mrtvih), posle ustava od 1974. godine (kojim je dobijena autonomija!), sada sa jednoglasnim zahtevom "Kosovo Republika". Rudari Starog trga štrajkom nisu branili Jugoslaviju.

Zaključak je da ni Hrvatskoj, ni Sloveniji, ni Albancima na Kosovu nije bilo stalo do Jugoslavije. Naprotiv. Slovenija je tih godina, 1987–1989, imala svoj "Nacionalni program", svoje proteste zbog nameravane promene Ustava iz 1974. godine (zbog svojih interesa, a ne zbog autonomije pokrajina) i tekuću aferu Mladine ("Pripadnicima slovenačke inteligencije bilo je jasno da ova ‘nacionalna homogenizacija’ republičkog rukovodstva, inteligencije i masa predstavlja ključni korak na putu ka nezavisnosti"12). Podrška štrajku rudara u Trepči ("Kosovo moja dežela"13) išla je u prilog rasturanju Jugoslavije, a ne njenom spasavanju.

Hrvatska istoričarka Zorica Stipetić, bivša članica CK SK Hrvatske, iznela je stav o međunacionalnim odnosima i sudbini Jugoslavije u intervjuu u NIN-u 27. januara 2005. godine14: "Unutrašnji smisao Jugoslavije je bio sačuvati egzistenciju malih naroda. (...) pokazalo se da su svi ti narodi – hrvatski, slovenački, makedonski, itd. (...) završili svoju nacionalnu artikulaciju i svoje nacionalno formiranje, i upravo je to bio jedan od historijskih smislova Jugoslavije. (...) i kad se iscrpila historijska potreba da se brane od vanjskih sila, (...) onda je Jugoslavija izgubila svoj povjesni smisao i više nije bila potrebna. Nikome (...)" (sažeti tekst istog odeljka, str. 58). "Srpska je premoć u Jugoslaviji (...) bila toliko golema da u svijesti naroda i građana Jugoslavije nikada nije osviješteno da i Srbija ima svoj nacionalni problem te da zapravo (jedini u Jugoslaviji) nije riješen. Istina je da za to u Jugoslaviji nije imalo snage, nije imalo sluha. Ta hipoteza srpskog hegemonizma, još iz vremena između dvaju ratova, bila je toliko snažna da je prekrila sve druge interpretacije" (sažeti tekst jednog odeljka, str. 60). Dalji komentar nije potreban.

Lozana, 22. februar 2009.

Švajcarska


 

 

1. Raskorak srpske nauke
(„Zašto se Srbija stidi antititoističke opozicije“, NIN br. 3032)
Razmatranje ovog intervjua želim da podignem na nešto opštiji nivo analize načina raspravljanja o nedavnoj istoriji u Srbiji. U uvodu piše da g. Ćosić govori „kao pisac“. Time se sagovorniku daje mogućnost da govori i na osnovu likova u njegovim romanima, umesto da se vezuje za njegovo učešće u istorijskim zbivanjima i zbiljno iskustvo, koje je nesumnjivo bogato. Zbilja g. Ćosić priča o nedavnoj istoriji dajući najslobodnije ocene i koristeći se političkim jezikom da izrazi pojmove koji su u stvari sporni, ili nemaju jasnu sadržinu („titoizam“).
To je još jedan primer tipičnog diskursa u Srbiji o nedavnoj prošlosti. Pisac autoritativno govori o nečemu o čemu treba da govore naučnici, a mogu slobodno reći da srpski naučnici o nedavnoj prošlosti vrlo malo govore u međunarodnoj naučnoj zajednici. Ta oskudica posebno važi za vreme pred i tokom raspada i period postjugoslovenskih ratova. Na tom polju se ostvaruju značajni naučni poduhvati, u kojima srpski istoričari, sociolozi i politikolozi skoro da ne učestvuju ili učestvuju marginalno. Mogu slobodno reći da je ono što bi se moglo nazvati hrvatskim stanovištem postalo preovlađujuće, što je, istina, i predmet kritike u naučnoj raspravi npr. američkog profesora Hejdena (Hayden) i potpisnika ovih redova, ali to ne menja što dr Rametova, da ne govorim o dr Meštroviću, promovišu i organizuju naučna istraživanja i izdavačke poduhvate, pre svega u domenu pisanja istorije. Učesnici u toj raspravi zastupaju stavove koji su sasvim suprotni stavovima koji se čuju u srpskom diskursu. Ako mogu da blago rezimiram, taj stav je da su drugi narodi reagovali na nacionalni pokret u Srba. Tome je npr. posvećen ceo broj Nationalities Papers (4/2004), što je bila podloga za pisanje obimne istorije raspada Jugoslavije i ratova koji su tome sledili. Srpski naučnici u tome učestvuju sasvim marginalno i to potvrđuje pregled u elektronskim datotekama ebsco i wos.
Umesto da u tim istraživanjima i raspravama aktivno učestvuje, srpska nauka se opterećuje raspravom o tome da li je potrebna još jedna akademija, iako danas akademije retko imaju bitan istraživački značaj. U srpskoj nauci je takođe stvoren domaći scijentometrički sistem, koji se opet autistično postavio prema povezivanju u svetsku nauku.
Dr Sergej Flere, Maribor, Slovenija [^]
2. "Vreme je da se narodi bivše SFRJ vrate sebi", intervju sa Dobricom Ćosićem, NIN, 28. decembar 2005. [^]
3. Dobrica Ćosić, Stvarno i moguće (članci i ogledi), Ljubljana 1988, str.36 i 38. [^]
4. Hereticus, Vol. I (2003), No. 2, Beograd, "Dosije o Mihailu Đuriću”, str. 189. [^]
5. Intervju Dobrice Ćosića, koji je takođe bio član te komisije, u Politici 2. oktobra 2005: "Rušiće nas vreme i potomci". [^]
6. Jasna Dragović-Soso: "Spasioci nacije", Intelektualna opozicija Srbije i oživljavanje nacionalizma, Beograd 2004, str. 75–76 (prevod s engleskog). [^]
7. Ibid., str. 82. [^]
8. Ibid., str. 173. [^]
9. Ibid., str. 275–282. [^]
10. NIN, 9. avgust.1987, u "Spasioci nacije", str. 288. [^]
11. Branko Horvat: Kosovsko pitanje, Zagreb 1989, u "Spasioci nacije", str. 73. [^]
12. Dimitrij Rupel: Slovenia's Shift, u "Spasioci nacije", str. 313. [^]
13. Natpisi na bedževima sa žutom Davidovom zvezdom, koje su nosili učesnici masovnih mitinga u Cankarjevom domu u Ljubljani 1989. godine, osuđujući "varvarsku" politiku Beograda prema Albancima, poredeći njihovu sudbinu sa sudbinom Jevreja u Hitlerovoj Nemačkoj. "Spasioci nacije", str. 325. [^]
14. Zorica Stipetić: “Jugoslavija kao razorna protivrečnost”, NIN, 27. januar 2005, str. 58–61. [^]