Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Silovanja kao nagrada za muslimanske vojnike
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Silovanja kao nagrada za muslimanske vojnike

PDF Štampa El. pošta
Agencija Srna   
utorak, 09. novembar 2010.

Silovanja Srpkinja za vrijeme rata u BiH, naročito na početku, po raznim zatvorima u Sarajevu su javna tajna pred kojom je ratna vlast u Sarajevu zatvarala oči - za te zločine niko nije odgovarao, nijedan sudski proces nije pokrenut, niko to više i ne pominje?!

Srna je imala uvid u iskaze deset silovanih Srpkinja u zatvorima u Sarajevu, što u zvaničnim što u privatnim, kao i iskaze osam žena koje su maltretirane u sarajevskim zatvorima, a koje svjedoče o silovanju, te 17 iskaza muškaraca, zatvorenih Srba, koji takođe svjedoče o silovanju Srpkinja, a tu je i krivična prijava za silovanje 12 Srpkinja u Hrasnici.

U svojim iskazima ove bivše srpske zatvorenice i zatvorenici, svjedoci iživljavanja, pominju imena više od 30 srpskih žena, od maloljetnih djevojčica do starica, koje su seksualno zlostavljane, a među silovanim ženama pominje se najmanje pet supruga oficira JNA.

Najviše silovanja izvršeno je na početku rata, tokom 1992. godine, kao i 1993. godine, a nesrećne žene i djevojke često nisu znale identitet svojih mučitelja, pošto su se oslovljavali po nadimcima ili su nosili maske preko lica, a nekada su među silovateljima bili i poznanici tih žena.

Najozloglašeniji po ovom zločinu je Centralni zatvor u Sarajevu, odnosno četvrti sprat tog kazamata, u kojem je u jednom momentu na razne načine prebijano, ponižavano i zlostavljano - prema iskazu jednog svjedoka, bivšeg zatvorenika - više od sto srpskih žena i djevojaka.

Tu su i mnogi privatni zatvori u podrumima, stanovima, kafićima, koje su koristili sarajevski kriminalci, bliski tadašnjoj ratnoj vlasti u Sarajevu, kao što su Ismet Bajramović - Ćelo i Juka Prazina, Samir Kahvedžija - Kruško... odakle su neke od silovanih žena prebacivane u zatvor "Viktor Bubanj", dok se drugima, koje se pominju u iskazima, gubi trag. U nekima od ovih zatvora viđani su pojedini generali Armije BiH, ali i neke druge javne ličnosti.

One žene koje su preživjele silovanja nastavile su život sa teškim psihičkim traumama, ali ostaju nepoznate sudbina djevojčice Jelene ili 16-godišnje Snježane silovane pred cjelokupnom rodbinom, kao i desetine Srpkinja, o čijoj zlehudoj sudbini u svojim iskazima svjedoče srpski zatvorenici i zatvorenice koji su preživjeli sarajevske kazamate.

Razlozi zbog kojih su srpske žene privođene - trivijalni su, od već uobičajenih da su "peta kolona", snajperisti, da su davale svjetlosne signale i navodile srpske granate, pa do apsurdnih - kao što su knjiga - neka narodna pjesmarica, pronađena tokom pretresa stana, ili isječak iz sarajevskog "Oslobođenja" o boravku Vuka Draškovića u Moskvi, a jedna starica je hapšena čak dva puta, jer je "peta kolona i sklona bježanju", dok je jedna 16-godišnja djevojčica uhapšena samo zato što je Srpkinja.

Hapšene su u svojim stanovima, na ulici na osnovu prijava komšija, a u zatvorima su izlagane najvećim torturama, koje su podrazumijevale premlaćivanja, silovanja, javna ponižavanja, robovski položaj, pranje nogu dželatima poslije prebijanja, koje su bile poprskane krvlju, a neke - kao S.I. - silovane su i zadavljene u svom stanu.

Među uhapšenim Srpkinjama bila je i jedna retardirana djevojka - R.O. sa defektnom lijevom rukom, koju su optužili da je snajperista, a tako su je i zvali - "snajperista", i predstavljali stranim novinarima.

Bar dvije od uhapšenih i silovanih žena radile su na tadašnjoj Radio-televiziji u Sarajevo, a bile su optuživane da su snajperisti i da su novinari Srne.

Žrtve u svom iskazu navode da su mnoge muke prolazile uhapšene Srpkinje koje su makar nakratko bile u zatvoru kod Juke Prazine, a sve su bez izuzetka bile silovane.

Jedna od uhapšenih žena - N.S., inače novinar, kaže da su u Centralnom zatvoru srpske zatvorenike tukli dok ih nisu usmrtili i da se "čulo pucanje kostiju", a "kada krici utihnu, stražar otvori vrata i obično kaže: `Tropa`, a drugi dođe i kaže: `Kupi srpsko đubre`".

U tom zatvoru su se nad Srpkinjama seksualno iživljavali noću, a jednu su silovali tri puta po osmorica čuvara. Bilo je poznato šta znači "poziv na izlazak u provod" ili "odvođenje na tuširanje".

Nisu sve žene bile registrovane kod MKCK, neke su bile skrivane prilikom dolaska predstavnika MKCK.

"Najperfidniji konc-logor za Srbe - grad u kome svako može da ti radi šta hoće, a da ti se ne predstavi ni ko je, ni šta je, grad gdje ne znaš u kojem sokaku čija banda vlada, a svi se dozivaju po raznoraznim nadimcima, dok svi stariji muslimani imaju samo jedan nadimak - `dedo`", kaže o Sarajevu u svom iskazu jedna od žrtava.

Jedna od žrtava priča da su u jednom od zatvora - podrumu zgrade u Ulici Đure Đakovića, žene Srpkinje silovali "danju i noću, uz tuču, prijetnje noževima da će im sjeći dojke, uši i druge dijelove tijela. Jedna je žena, najstarija, imala više je od 60 godina, umrla od batina i maltretiranja /u avgustu 1993/".

Zatvori gdje su vršena silovanja, a koje žrtve pominju jesu, osim zloglasnog četvrtog sprata Centralnog zatvora, i Studentski dom "Mladen Stojanović", podrum starog hotela "Balkan" u Buća Potoku, podrum Željezničko-industrijske škole /ŽIŠ/;

Kada se desi da silovanje prijave policijskoj stanici, dobijale su odgovor: "Šta hoćete, ostale ste žive", a jedna od silovanih Srpkinja navodi u svom iskazu: "Nisam se udavala, ostala sam osramoćena, bez kuće i budućnosti, oboljela sam od raka".

Jedan ugledni sarajevski urolog - Srbin S. B. kaže u svom iskazu da je "silovanje Srpkinja postalo činjenica na koju se u tom poludjelom Sarajevu malo ko obazire - zna se za javne kuće, gdje Srpkinje koriste kao nagradu za najniže porive muslimanskih vojnika".

Zatvori gdje su vršena silovanja, a koje žrtve pominju jesu, osim zloglasnog četvrtog sprata Centralnog zatvora, i Studentski dom "Mladen Stojanović", podrum starog hotela "Balkan" u Buća Potoku, podrum Željezničko-industrijske škole /ŽIŠ/;

Stan u Ulici Mis Irbina, u centru Sarajeva, podrum prodavnice "Sunce", šupa kraj jedne kuće u Pofalićima, podrumi zgrada u Ulici Đure Đakovića i na Alipašinom polju, podrum samoposluge kod kafića "Borsalino", podrum i kancelarije Privredne banke, kafe "Baltazar", skladište "Jugoeksporta" i prodavnice "Borovo", podrum "Poljoopskrba", podrum zgrade na Otoci kod OŠ "Alija Alijagić";

Elektrotehnička škola u Buća Potoku, zatvor u Popravnom domu za maloljetne delinkvente, podrum jedne zgrade na Dobrinji 2, MZ "Mladost", hotel "Zagreb", hotel "Evropa", kao i logor na stadionu "Famos" u Hrasnici i drugi...

Liječene u psihijatrijskoj bolnici

Ginekolog beogradske Ginekološko-akušerske klinike /GAK/ u Višegradskoj ulici doktor Miomir Krstić, koji je bio na čelu tadašnje komisije za odobravanje prekida trudnoće, rekao je Srni da je u ovu ustanovu, pri Kliničkom centru "Srbija" primljena 21 silovana Srpkinja tokom rata u BiH, radi prekida trudnoće, od čega ih se šest porodilo, jer su bile u poodmakloj trudnoći.

Ni jedna nije htjela da zadrži dijete, jer je nastalo silovanjem - pa su ta djeca slata u Dom za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj ulici, u Beogradu. Od šestoro rođenih, jedno je umrlo, za jedno se javila porodica majke da ga primi, dok je preostalo četvoro otišlo na usvojenje.

Dr Krstić navodi da su se u GAK javile tri Srpkinje koje su silovane u Sarajevu. Jedna je bila sa većom trudnoćom, dok je jedna došla sa malom trudnoćom - upali su u stan i silovali je naoružani muškarci.

Sve silovane Srpkinje koje su trudne dolazile u GAK liječene su u Psihijatrijskoj bolnici "Laza Lazarević" u Beogradu, a u jednom od psihijatrijskih nalaza od 21. novembra 1992. godine navedeno je : "Od euforije do utučenosti. Plače. Govori: `Dijete ne mogu da vidim, to ne mogu da podnesem, to me podsjeća na sve što sam preživjela`".

Dr Krstić, koji je sada u penziji, sjeća se da su žrtve silovanja u Sarajevu, koje su dolazile u GAK u Višegradskoj uluci, bile mlade, a jedna je bila iz mješovitog braka, brat joj bio u Vojsci Republike Srpske.

Svaka je bila pod stresom, što je psihička reakcija na silovanje.

Dr Krstić navodi da, prema nekim uobičajenim procjenama, na 100 silovanih žena jedna ostane u drugom stanju, pa se može reći da je bilo oko 2 000 silovanih Srpkinja, s obzirom na to da se u GAK javilo njih 21 da prekinu trudnoću.

"Mnogo su propatile, ispričale su potresne priče, sve su obrađene psihijatrijski. Veliki problem je bio šta s njima posle. Jednu smo držali u bolnici i više od mesec dana nakon što se porodila. Za svoje dete nikada nije rekla `moje dete`, nego - `ono`.

Ona je i sada u kontaktu sa socijalnim radnikom. Zasnovala je porodicu, dobila dete. Za ostale žrtve silovanja ne znamo šta je sa njima bilo", kaže dr Krstić.

Dr Krstić navodi da, prema nekim uobičajenim procjenama, na 100 silovanih žena jedna ostane u drugom stanju, pa se može reći da je bilo oko 2 000 silovanih Srpkinja, s obzirom na to da se u GAK javilo njih 21 da prekinu trudnoću.

On se sjeća prvog dolaska u GAK, u septembru 1992. godine, žrtve silovanja, jedne medicinske sestre iz Brčkog, Srpkinje I.J, koja je prvo bila silovana u hrvatskim logorima, a onda je prebačena u BiH, ponovo u logor, gdje je njena golgota nastavljena.

"Ona je bila veoma lepa, imala je velike plave oči. Rekla mi je da se plašila da joj ih ne iskopaju", navodi dr Krstić.

Osim žena koje su bile žrtve silovanja, najpouzdanije su mogle o tome da svjedoče žene i muškarci koji su sa njima bili u zatočeništvu, s obzirom na to da se žrtve silovanja tek u jednom od deset slučajeva odlučuju da progovore o svojoj nesreći.

"U Centralnom zatvoru svake noći smo slušali kako gore na tom zloglasnom četvrtom spratu jauču nesrećni Srbi i ponižene Srpkinje. ...

Noću su na četvrtom spratu izgonili žene u hodnik, njih više od sto, neke su zatvarane sa djecom, jauču, čuo sam kako im govore `gledajte kako muslimani prave djecu`, vodili su ih odatle negdje u javnu kuću, čuo sam to, izvodili su nas da ih gledamo u hodniku tako jadne i ponižene, bilo ih je polugolih", svjedočenja su muških zatvorenika - Srba, koji su preživjeli pakao Centralnog zatvora.

"Žene su odvodili u stan iznad zatvora, vraćane su vidno izmrcvarene, ponižene, ćutljive...`Šćućure` se u ćošku i pate; sve su to bile žene uglavnom od 25-30 godina", priča jedan od svjedoka o silovanju Srpkinja u jednom privatnom zatvoru.

U jednoj krivičnoj prijavi protiv Samira Kahvedžuća - Kruške, jednog od komandira privatnih zatvora, navodi se da je imao butik "Garfild" na Trgu solidarnosti, /na Alipašinom/, te da je jednom dovezao dva kamiona srpskih civila u svoj privatni zatvor, pa ih svirepo ubio, da je osnovao javnu kuću, gdje su silovane srpske djevojčice i žene od 12 do 30 godina u "svrhu relaksiranja njegovih boraca".

Silovanja u stanovima

Najtragičniji primjer silovanja Srpkinja u Sarajevu jeste slučaj djevojke S.I, koju su silovala trojica muslimanskih vojnika u njenom stanu, a potom i ubili.

O njenoj nesrećnoj sudbini u iskazu priča njena prijateljica N.J, koja je bila u tom stanu za vrijeme ovog zločina, a koja je uspjela da izbjegne najgoru sudbinu - skočivši kroz prozor s prvog sprata.

Prema ovom iskazu, u stan S.I. 30. septembra 1992. došli su pripadnici Jukine vojske, koje je predvodio komandant vojne policije Hamdo Šašić.

Oni su upali u stan S.I, a Šašić je počeo da ih ispituje. Tada se "ubacio" jedan od vojnika riječima: "Ne radi se to tako, nego ovako" - uhvatio je Sanju za ruku i odveo u drugu sobu. Ta trojica su je maltretirali i silovali.

Šašić je rekao N.J, koja je ostala sa njim u prvoj sobi: "Moramo, N., praviti balijsku djecu", a kada je N. J. ušla u sobu, zatekla je S.I. blijedu, crvenog vrata, sa pjenom na ustima. Šašić je rekao N.: "Ti ćeš sutra naveče biti silovana sa moje strane".

Hamdo i ta trojica su potom otišli, zaključali stan, a N. je skočila sa prozora prvog sprata na neke vreće sa pijeskom i pobjegla preko rijeke Željeznice u Vreoca.

Službenica iz Buća Potoka M.O. uhapšena je 29. juna 1992. godine, nakon što se vratila u svoju opljačkanu kuću, odakle je pobjegla poslije muslimanskog napada na Pofaliće 17. maja 1992. godine i paljenja srpskih kuća u Orlovačkoj ulici u Buća Potoku, koje su predvodili momak sa nadimkom "Žuti" i Murat Šabanović iz Višegrada /poznat po tome što je prijetio da će branu na Drini dići uvis/.

Odvezli su je u stan tog mladića u Mis Irbinoj , kod FIS-a, tu ju je Ćelo prinudio, prijeteći oružjem, na seks, rekao joj da je ona treća Srpkinja koju je tu doveo. Poslije toga je pustio da ide kući.

Nakon hapšenja odvezli su je u podrum starog hotela "Balkan", u centru Buća Potoka. Hapšenje je predvodio Sejo /Kemo/, radio u "Zraku", odjeljenje "Optika". On joj rekao da je uhapšena, jer je kod nje pronađeno pismo iz Okučana, koje je dobila prije rata i tekst o boravku Vuka Draškovića u Moskvi /tekst iz tadašnjeg sarajevskog "Oslobođenja"/.

Odvoze je u podrum ŽIŠ-a /Željeznička industrijska škola/. Rekli da će je ubiti i baciti u Miljacku, policajac pokušava da je pipa za grudi. Vezali su joj oči i doveli u neku prostoriju - kada su skinuli povez, vidjela je jedna vrata sa napisom "Biblioteka".

U tu prostoriju je ušlo 10 mladića, tetoviranih, ošišanih.. Rekli da čekaju dolazak Juke Prazine.

Ona pominje da su u te prostorije došli i kratko se zadržali jedan poznati sarajevski pjevač i glumac (imena zabilježena u iskazu Komitetu).

Potom su je odvezli u Centralni zatvor, gdje ju je ispitivao Ismet Bajramović - Ćelo, a nakon ispitivanja uz prijetnje "predložili" joj da prespava kod jednog mladića, koji je sjedio za pisaćim stolom.

Odvezli su je u stan tog mladića u Mis Irbinoj , kod FIS-a, tu ju je Ćelo prinudio, prijeteći oružjem, na seks, rekao joj da je ona treća Srpkinja koju je tu doveo. Poslije toga je pustio da ide kući.

Djevojka M.B. /1975/, živjela je sa roditeljima i sestrom u soliteru blizu Trga Pere Kosorića, a u izjavi navodi da ju je silovao dva puta u toku deset dana isti mladić.

Ona je 15. decembra 1993. godine pošla da izbaci smeće, kada su je presrela tri mladića, jednog je znala iz viđenja, uvukli je u prizemlje jednog stana koji je bio prazan, a silovao ju je onaj koga je poznavala, dok su je druga dvojica držala, prijetili joj da nikome ne kaže ili će joj ubiti oca i majku.

"Bilo me sramota i užasno sam se plašila, nikome nisam rekla", kaže ova ova nesrećna djevojka i dodaje da je opet silovana kada je deset dana kasnije izašla po neka dokumenta za oca.

Opet je ugledala tu trojica, koji su joj doviknuli "Ej, ti, četnikušo". Ona je potrčala, ali su je sustigli i opet odveli u onaj isti stan. Vrištala je, a jedan je silovao, prijetili su joj pištoljem da će je ubiti.

Nije smjela da kaže svojima, a od jedne drugarice kasnije je saznala da je jedan od njih poginuo - po opisu je zaključila da je to onaj koji ju je silovao.

"Jedne večeri osjetila sam da se beba mrda, rekla sam majci i sestri", navodi M.B, koja je izašla iz Sarajeva - posredstvom jednog Hrvata, za 300 maraka - do Ilidže, a odatle na Pale, pa potom u Beograd kod rodbine.

Ona je 25. jula 1994. godine došla na GAK u Višegradskoj ulici, u odmakloj trudnoći, rodila je muško dijete, teško 3 650 grama i dugo 51 centimetar i namjeravala je, kako je navela u iskazu, da ostavi bebu.

Mučenja radnica predratne sarajevske TV

Među silovanim sarajevskim Srpkinjama su i dvije radnice tadašnje Radio-televizije u Sarajevu.

"Svakodnevno su me silovali, molila sam da me ubiju, izvodili su i silovali i druge žene. Senad je izvodio zatvorenike i tukao u separeu u sastavu samoposluge, bilo je mnogo krvi po podu, zidovima, to sam morala da perem, Senad me prinudio da perem i masiram mu noge poslije tih prebijanja. A noge su mu bile poprskane krvlju", priča N.V.

Nakon odlaska JNA 5. maja 1992. godine, na vrata N.V., koja je bila razvedena /rodica je jednog poznatog estradnog menadžera/, pokucala su dva čovjeka u civilnom odijelu, koji su je pozvali, navodno, na razgovor u mjesnu zajednicu, pa je izašla u bermudama, majici i papučama.

Smjestili su je u podrum jedne zgrade na Alipašinom Polju, gdje je u prostoriji 5h6 metara bilo između 20 i 30 srpskih muškaraca i žena.

Povremeno je dolazio izvjesni "Babo". Imao je u džepu brojanice i dolazio u pratnji neke crnokose djevojke. "Babo" je posebno maltretirao i tukao zatvorenike.

Jedan od stražara je uveče odveo u stan u toj zgradi, tu je bio Jasmin, taksista, koga je poznavala "iz viđenja". Htio je da je siluje, a tada je u sobu upao Kruško /Samir Kahvedžić/, komandir zatvora , i odvukao je u drugi stan, u kojem je bio plavokos čovjek, mršav, oniži, zvao se Senad. Senad ju je silovao. Taj zatvor bio pod komandom Juke Prazine.

Svakodnevno su je izvodili u stanove iznad podruma i silovali, nekad po petorica, nekad 10, a izvodili si i 70-godišnju staricu Z.T, kojoj je sin bio u JNA. Silovali su i nju.

Za tu staricu N.V. kaže da je nakon prebacivanja u "Viktor Bubanj" puštena, ali je umrla ubrzo od posljedica mučenja. Pokopana je u krugu naselja Alipašino Polje, a u pokopavanju je učestvovao njen komšija Kemo.

Srpske žene su silovali i tukli - najviše Senad, ali tu su bili i ostali koji su na glavi imali oznaku HOS ispisanu mašinom za šišanje. Tu bio i izvjesni Zvonko. I on je silovao.

Potom su srpske zatvorenike preselili u veći podrum samoposluge, pored kafića "Borsalino", a tu su stražari dovodili u podrum djevojčice muslimanke da vide "četnike". One su ih tukle i maltretirale. Zatvorenike su tukli i stražari, a broj zatvorenika se mijenjao, jer su stalno prethodne odvodili, a dovodili nove.

Jedan stražar, navodi N.V. u iskazu, jednom je doveo djevojčicu i upitao N. V. sa koje strane lica želi da je ta djevojčica udari, tada se N.B. obratila djevojčici: "Teško tebi kad si zla, uvijek ćeš biti nesrećna". Zbog tih riječi stražar je teško N.V. pretukao u krugu dvorišta tog logora.

Prolazili su poznanici i ponižavali je, iako je s njima radila na RTV. To se dešavalo i sa ocem i sinom čija je prezime Đurašković, koji su takođe radili na RTV u Sarajevu.

Ona se sjeća da je u zatvor dovedena cijela porodica Radović iz naselja "Aneks", 17 članova, četiri brata sa suprugama i djecom, djed stariji od 80 godina (sa šubarom na glavi), koga su posebno maltretirali, jer je "četnik sa šubarom". Ne zna šta je s tom porodicom bilo, ali je jedna djevojka iz te porodice silovana.

Povremeno je dolazio izvjesni "Babo". Imao je u džepu brojanice i dolazio u pratnji neke crnokose djevojke. "Babo" je posebno maltretirao i tukao zatvorenike.

Poslije mjesec i po N.V. je prebačena u kasarnu "Viktor Bubanj", a nakon puštanja iz zatvora otišla je 1993. godine u jednu zapadnu zemlju sa sinom.

Kada je poslije 2000. godine kontaktirala poznatog sarajevskog advokata Senku Nožicu, tražeći prava i vraćanje stana, ona je burno reagovala i rekla joj da joj je "poznato njeno ime i prezime, da je bila u nekim zatvorima, gdje je komandir bio Kruško, da joj je brat četnički vojvoda". To je , naravno, bila laž - kaže N.V.

"Iz tih riječi zaključila sam da je tadašnjim muslimanskim vlastima u Sarajevu poznat cijeli moj slučaj. Iz susreta sa bivšom koleginicom sa RTV Sarajevo - muslimankom, saznala sam da im je poznato da sam bila u zatvoru, jer sam navodno bila snajperista, da sam `davala svjetlosne signale Srbima`" - ispričala je N.V.

Reagovanje advokata Senke Nožice je značajno, jer je ona bila angažovana kao pravni zastupnik raznih međunarodnih organizacija, koja imaju navodno humanitarni karakter, navela je N.V.

U stan R.E. na Dobrinji upala su 27. maja četiri uniformisana pripadnika TO BiH, morala je pred njima da se presvuče, a za njima u stan su upale i komšije muslimani, muškarci i žene, radujući se što je odvode.

Odveli su je u podrum prodavnice "Borovo", vezali ruke za naslon stolice, našli joj propusnicu za zgradu RTV i odmah saopštili da je "novnar Srne". "Kod tebe pronaši radio-stanicu", rekao joj je inspektor koji se predstavio kao Zoka, Srbin iz Ivangrada, ali je po govoru zaključila da je Sandžaklija.

"Zoka" je udarao gumenim čekićem po koljenima, šamarao, tražio da kaže o čemu je radio-stanicom izvještavala Srnu, a ona je rekla da nije novinar.

U tom podrumu bila je osam dana, nekad i po dva dana bez hrane, ona sama sa još devet muškaraca Srba, vezanih očiju; tu je bila jedna kanta u koju su vršili nuždu, kanta je bila prepuna krvi /to vidjela kada su joj jednim skinuli povez s očiju/, jer su muškarci prebijani.

Silovala su je tri čuvara iz podruma kod "Borova", poveli je u prostorije iznad zatvora, prijetili da će joj otkinuti nožne prste, pekli je cigaretama po koži.

Oči su joj bile vezane, jedan joj se pomokrio u krilo, sva trojica su je silovala, vratili je poslije u podrum, u podrumu pitali zarobljene Srbe da li neko od njih želi da seksualno opšti sa "četničkom kurvom". Svi su odbili.

Potom je premještena u podrum Privredne banke /zatvor na "Dobrinji 2"/, tu je bilo 60 žena i muškaraca, među koijma i zatvorenik od 70 godina i baka od oko 80 godina. Žene su brisale krv sa poda od prebijanja, a stražari su uzimali novac, nakit; tu bio i novinar Milan Radić.

U zatvoru ispod Privredne banke drugi stražari su je prisilili da sa njima oralno opšti. Taj zatvor su držali Jukini borci, a upravnik tog zatvora bio je stariji čovjek, oko 50 godina, zvali su ga "Dedo" i govorio je ekavski.

Odveli su je u školu "Franjo Kluz", u kabinet biologije, gdje je zatekla suprugu poznanika M.Č., koja je bila vezana za klupe, ležala potpuno gola potrbuške i pretučena, uz nju su bili razbacani dijelovi odjeće.

U podrumu "Poljoopskrba" tukao ju je Asko, koji se predstavljao kao Srbin, tukli su je stražari. I to bio zatvor Juke Prazine. Glavni je bio neki Kemo, koga su zvali Ćelo, tukli su zatvorenike i prisiljavali da pjevaju "Bosno moja".

Žene su tjerali da čiste srpske stanove - da bi se u njih uselili muslimani, neke od žena vodili da se "istuširaju" u stanovima, vraćali ih nakon sat vremena.

Za žene je bila zadužena neka Mirela, policajac /koju pominju i druge zatvorenice, nosila je nož sa bajonetom i "škorpion" za pojasom/.

Kad su je pustili u julu, Izudin Isović, iz RTV, rekao je da su joj dali otkaz, "jer je bila odsutna sa posla", a kad je pokazala potvrdu da je bila u zatvoru, stavili su je "na čekanje" i ironično rekli da je otkaz dobilo 300 Srba.

"Likovali su, čak i moje dojučerašnje dobre drugarice sa posla, a jedna je rekla: `Ne pozdravljam četnike“, navodi u iskazu R.E, koja nije željela da uđe u zvaničnu izjavu da je silovana.

Kako su ponižavane učiteljica m.m. i njena kćer

"Tokom boravka u garsonjeni silovala su me šestorica uniformisanih muslimana, bez ikakvih vojnih oznaka na odijelu - to su bili mlađi ljudi, vulgarnog, primitivnog, divljačkog ponašanja" - svjedočila je silovana Srpkinja, učiteljica M.M.

Stan u sarajevskom naselju Koševo učiteljice M. M. (koja je majka troje djece i aktivista jednog srpskog udruženja) 8. maja 1992. godine pretresli su ljudi Ismeta Bajramovića - Ćele, među kojima su bili i nekakav Srbin - kriminalac Obren Jevtić, i Hašim Sarajlić.

Njih dvojica su došli u njen stan krvavih ruku, hvaleći se da su prethodno učestvovali u pokolju "četnika" u Pofalićima. Među njima bila je i jedna crnokosa naoružana djevojka, te Muhamed Begić - Đilda, njegov brat Halil, buregdžija Nurudin...

Razbijali su stvari u stanu, repetirali oružje na nju i njenu kćer Natašu, koja se zbog straha onesvijestila.

"Zbog svega proživljenog imam zdravstvene probleme, izraženu srčanu aritmiju, strahove, košmare, kćer dobila alergiju zbog koje se otvaraju sitne rane na nogama i rukama“, navodi M.M. u iskazu.

Odveli su je u školu "Franjo Kluz", u kabinet biologije, gdje je zatekla suprugu poznanika M.Č., koja je bila vezana za klupe, ležala potpuno gola potrbuške i pretučena, uz nju su bili razbacani dijelovi odjeće.

Oko nje se nalazila grupa odraslijih dječaka koji su je hvatali za grudi, zadnjicu i po ostalim dijelovima tijela, iživljavajući se i ponižavajući je. Iz drugih učionica i podrumskih prostorija škole čula je strahovite krike, plašila se da i njoj ne skinu odjeću.

Ispitivali je o oružju, prijetili da će je mučiti, ubiti joj supruga, koga su takođe odveli iz stana - ako ne oda "četnike", optuživali je da je pravila spiskove za likvidaciju muslimana, ali pošto je jedan poznanik musliman to negirao, vratili su je stan, da bi je odmah ponovo odveli, ali ovaj put u Studentski dom "Mladen Stojanović".

U domu su je uveli u trpezariju, gdje je na jednom od zidova bila velika fotografija Homeinija, kao i posteri arapskih gradova, a na velikom stolu fotografija Radovana Karadžića sa zabodenim nožem po sredini. Ko god bi prošao zabadao bi nož u tu fotografiju.

Dok su je ispitivali Refo (oniži, crn, sa naočarima) i Zlajo (krupan, imao na sebi farmerke) - ušao je mlađi čovjek, uzeo jedan veći nož sa testerom i zasjekao joj mali prst desne ruke, a zatim i obje noge preko cjevanica, otvorivši velike rane, čiji su ožiljci vidljivi i danas.

Došao je i Ćelo, obratio joj se: "Evo naše učiteljice koja dijeli oružje po naselju", a neki nepoznati mladić nju je tada udario pesnicom u desnu stranu lica, tako da su joj iz gornje vilice ispala četiri zuba.

Ćelo joj je rekao da je uhapšena, jer je ranije konkurisala za mjesto direktora u školi.

Izvjesni Besim odveo je u jednu od studentskih garsonjera u tom domu, na drugom spratu, gdje je bila do 15. maja 1992. "Povremeno sam, danju i noću, iz susjednih prostorija, hodnika i sa stepeništa, čula ženske glasove, kuknjavu i vriske, imala sam utisak da se nalazim u javnoj kući", priča M.M.

Početkom 1992. počela su uznemiravanja, upadi u stanove, pljačke... Odveli su joj muža, koga više nije ni vidjela, rekli su da je poginuo, a u proljeće 1993. godine sve Srpkinje iz njene zgrade smjestili su u podrum te zgrade. Bilo ih je osam. Ona bila najmlađa, a bilo ih je i starijih od 60 godina.
Početkom 1992. počela su uznemiravanja, upadi u stanove, pljačke... Odveli su joj muža, koga više nije ni vidjela, rekli su da je poginuo, a u proljeće 1993. godine sve Srpkinje iz njene zgrade smjestili su u podrum te zgrade. Bilo ih je osam. Ona bila najmlađa, a bilo ih je i starijih od 60 godina.

Tokom boravka u toj garsonjeni silovana je. Prvi put su je silovala dvojica, a kasnije pojedinačno četvorica u različite dane.

"Osjećala sam se veoma ponižavajuće i druge detalje ne želim da objašnjavam; međutim, sigurno je da su ovaj gnusni čin izvršioci obavljali sa znanjem svojih pretpostavljenih, svakako Ćele, i ne isključujem mogućnost da je on to naredio", kaže M.M. u iskazu.

Vraćena je ponovo u stan, gdje zatekla kćer Natašu u veoma teškom stanju, smršala je 12 kilograma i od tada se nije oporavila. U povjerenju nam je rekla da su i Natašu silovala petorica muslimana, koji su upali u stan.

Učiteljici M.M. su i treći put upali u stan, prijetili smrću, izvodili da je strijeljaju, postavljali uza zid, repetirali oružje.

Uspjela je da pobjegne krajem maja 1992. pored stadiona Koševo, sa zapadne strane, gdje je vidjela nekoliko zapaljenih ljudskih leševa kako tinjaju, a medicinska sestra D.P. rekla joj je da su to Srbi iz Velešića.

"Zbog svega proživljenog imam zdravstvene probleme, izraženu srčanu aritmiju, strahove, košmare, kćer dobila alergiju zbog koje se otvaraju sitne rane na nogama i rukama“, navodi M.M. u iskazu.

Ćelina iživljavanja

Frizerka S.K. /1970/ poznavala je Ismeta Bajramovića - Ćelu odranije, htio je da se sa njom "zabavlja", a ona ga odbijala.

Nju su 25. aprila 1992. na ulici, dok je išla s drugaricom, zaustavili Ćelo i još dvojica muslimana, zatvorili je u šupu, kraj jedne kuće u Pofalićima. Tu je bila i djevojčica Jelena, koju su takođe silovali, kao i još djevojaka, kojima je čula glasove.

Tu su bila desetorica muslimana, tzv. "ljiljani", sa nadimcima: Alibaba, Kemo, Ari. Ćelo joj rekao: "Ipak ćeš biti moja, kučko, treba vas poubijati, bolje niste zaslužili. Vi ste pogan narod, treba vas uništiti", pokidao je odjeću sa nje i silovao je. On i još sedmorica.

Izašla je iz tog zatvora u maju, na intervenciju muslimana E.T. - muža njene koleginice.

Ostala je trudna. A kad je bila u drugom mjesecu, otišla je u bolnicu na Koševu da abortira. Međutim, rekli joj da će to uraditi ako pristane da dođu novinari i da kaže da su je silovali Srbi. Ljekar se zvao A. N.

U novembru 1992. godine stigla je u Beograd, porodila se 21. novembra u GAK-u, u Višegradskoj ulici. Rodila je žensko dijete, koje nije htjela da prihvati.

Liječila se u psihijatrijskoj bolnici "Laza Lazarević" u Beogradu, a psihijatrijski nalaz od 21. novembra 1992. godine glasi: "Od euforije do utučenosti. Plače. Govori: Dijete ne mogu da vidim, to ne mogu da podnesem, to me podsjeća na sve što sam preživjela".

Udovica B.A.J., majka dvoje djece, stanovala je u ulici Đure Đakovića, a u podrumu te zgrade više puta je silovana, sa još osam žena iz iste zgrade, koje su bile zatvorene tu od juna 1993. godine.

Kad je bila u poodmakloj trudnoći, abortirala je u GAK-u u Višegradskoj ulici u Beogradu, a u njenom psihijatrijskom nalazu navodi se da je bila "u teškom psihičkom stanju, sa suicidnim tendencijama".

Početkom 1992. počela su uznemiravanja, upadi u stanove, pljačke... Odveli su joj muža, koga više nije ni vidjela, rekli su da je poginuo, a u proljeće 1993. godine sve Srpkinje iz njene zgrade smjestili su u podrum te zgrade. Bilo ih je osam. Ona bila najmlađa, a bilo ih je i starijih od 60 godina.

Prvo su prale veš i radile razne druge poslove. Bile su maltretirane mjesec dana. Prvo su napastvovali Ružicu (60 godina), jer je protestovala zbog neljudskog ponašanja, a onda su počeli da ih sve siluju, danju-noću, uz tuču, prijetnje noževima da će im sjeći dojke, uši i druge dijelove tijela.

Jedna žena, najstarija, imala više od 60 godina, umrla je nakon zadobijenih batina /u avgustu 1993/.

Žena koja nam je dala izjavu ne zna imena zločinaca, samo nadimke. Zna jedino komšiju iz susjednog ulaza, on bio glavni, određivao je kako će biti napastvovane i mučene, zvao se Asim Čampara ili Čapara /35-40 godina/, crnog izgleda, ostali su bili Čenga /28-29/, Aka /30/, Zika /Zimić/.

Dvojicu braće daktilografkinje S.K. iz Pazarića kod Hadžića u maju 1992. godine uhapsili su muslimanski vojnici i odveli u logor Silos u Tarčinu, a ona i majka ostale su u kućnom pritvoru i svakodnevno maltretirane.

Drugog septembra 1992. ova djevojka i njena majka zatekle su u kući K.K, gdje je bila i dvogodišnja kćerka i svekrva te K.K. Oko ponoći na vrata su im zakucala dvojica muslimanskih policajaca i zaprijetili da će ubaciti bombu ako ne otvore.

Kada su ušli, prijetili su nožem da će da ih zakolju, a potom su izveli K.K. i silovali je, a poslije su izveli i S. K. I nju su silovali. Jedan je nožem rasjekao spavaćicu, malo zasjekao iza vrata, pa je krvarila, a nakon seksualnog iživljavanja nad njom, pomokrio joj se na glavu, udario je nogom i šutnuo.

S.K. i K.K. sutradan su krenule da prijave silovanje u policiju u Pazariću, a putem ih je napao komšija Kemo Šarić. U policiji u Pazariću, kada su prijavile silovanje, inspektor i policajac Mujo Fatić rekao im je: "Šta hoćete, ostale ste žive“.

"Nisam se udavala, ostala sam osramoćena, bez kuće i budućnosti", kaže S.K. u iskazu, navodeći da je oboljela od raka.

 K.K. je u svom iskazu potvrdila priču S.K., navodeći da su joj u kuću upala dvojica, koji su preko lica imali crne čarape, silovali je uz prijetnju nožem - jedan, a zatim i drugi.