Slovenačko-hrvatsko zaoštravanje i Srbija

(Blog B92, 11.01.2008)

Slovensko (slovenačko) usporavanje procesa završavanja pregovora o članstvu Hrvatske u Evropskoj Uniji ima posljedice ne samo za stanje slovensko-hrvatskih odnosa, nego i za Srbiju, odnosno njenu poziciju u odnosu na Evropsku Uniju. To je usporavanje, naime, neočekivana šansa za Srbiju, koja bi ju mogla (ako to želi) iskoristiti za ubrzavanje svog putovanja prema članstvu u Evropskoj Uniji. Iako je Evropska Unija na početku 2009. ponešto marginalizirana u odnosu na početak 2008., isto se odnosi i na druge značajne političke igrače na Balkanu: Ameriku (koja prolazi kroz duboku ekonomsku krizu i neizvjesnu političku budućnost) i Rusiju (koja je ovom zadnjom - plinskom - krizom, izgubila neke simpatije u srpskoj i široj balkanskoj javnosti). Unatoč svemu, dakle, Evropa ostaje i dalje najboljom opcijom.

No, dosadašnje iskustvo s procesom proširivanja Evropske Unije govori da je jedan od glavnih razloga njene smanjene popularnosti u zemljama-kandidatima upravo u susjedskim svađama između zemalja koje su tek ušle u Uniju (pa se osjećaju moćnijima, i u poziciji da „ucjenjuju") i onih koje tek čeka ulazak. Slovensko (i talijansko) uvjetovanje Hrvatskoj - najprije oko tzv. Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa, ZERP-a, a sada i oko spornih graničnih pitanja - pokazuje da se Slovenija danas osjeća dovoljno moćnom da pokuša ostvariti svoje nacionalne (odnosno: nacionalističke) interese u odnosu na Hrvatsku. Istovremeno, ona pretpostavlja da je ovo „zadnji voz", tj. prilika koja će nestati onog trenutka kad i Hrvatska bude ravnopravna članica Unije. Za Sloveniju, došao je onaj trenutak kojeg se najbolje može opisati kao: „sad ili nikad".

Uspije li, međutim, Hrvatska ući u Uniju prije Bosne i Hercegovine, Srbije ili Crne Gore, i ona će se ponašati onako kako se sada prema njoj ponaša Slovenija. Neuvjerljivo zvuče „olako izrečena obećanja" hrvatskog premijera Sanadera, da to neće biti tako. Ne treba zaboraviti da je ulazak u Evropsku Uniju Sanaderov JEDINI vanjskopolitički cilj, te da je uvijek bilo nejasno je li njegovo (a još više - hadezeovsko) napuštanje nacionalističke (tj. tuđmanističke) politike zapravo bilo iskreno, ili samo „finta" da bi se postigao taj cilj. To se odnosi i na korake koji su postignuti u unutrašnjoj politici (koaliranje sa Srbima) i na one poduzete u vanjskoj (svojedobno poboljšanje odnosa s Beogradom i Sarajevom).

No, postane li članicom Evropske Unije prije svoja dva važna susjeda, Hrvatska će se osjećati moćnijom, pa će voditi samostalniju politiku nego što je vodi sada (kad i dalje „sluša" Brisel i Den Haag, ili barem mora odglumiti da „sluša"). Suprotno onome što se ponekad očekuje, i u Hrvatskoj će po ulasku u Uniju doći do obnove konzervativizma, a to u hrvatskom slučaju znači i - nacionalizma. To pokazuju iskustva, primjerice, jedne Poljske i Slovenije, gdje su ulazak u Uniju lokalni tradicionalisti dočekali s pomiješanim osjećajem „straha od nestajanja" (u Uniji) i arogancije u odnosu na one koji su izvan Unije, pa dakle „nisu na istoj razini s nama". Strah i arogancija (široko prisutni, uključujući i u biračkom tijelu) najčešće stvaraju - a ne rješavaju - konflikte. Poljski tradicionalizam - usmjeren prema Rusiji i Njemačkoj - uzletio je upravo nakon ulaska u Uniju. Slovenski također: u odnosu prema Hrvatskoj, ali i prema određenim manjinama (romskoj, npr.) unutar zemlje. U slučaju Hrvatske, može se pretpostaviti da će se nova „moć" najprije pokazati u kompliciranju i kočenju pristupanja Srbije i Bosne i Hercegovine (a možda i Crne Gore) Evropskoj Uniji.

Uđe li u Uniju prije Srbije, Hrvatska će -  gotovo sigurno - uvjetovati bilo kakvu ratifikaciju eventualnih sporazuma između Unije i Srbije srpskim odustajanjem od „protutužbe" za Oluju, a vjerojatno i nekim unilateralnim (i možda ne samo simboličkim) priznavanjem ekskluzivne (i kolektivne) krivice Srbije i Srba za zlodjela u devedesetim godinama.  Vjerojatno će se zaoštriti i politika prema hrvatskim Srbima - koalicija s njihovom glavnom strankom (SDSS) neće više imati onu važnost koju ima sada, barem ne za HDZ. Otvore li hrvatski Srbi (ili Srbija, ili Evropska Unija) pitanja kao što su „povratak izbjeglica", ili „pristranost pravosuđa", ili „odnos prema ratnim zločinima" - na to će odgovor biti: „Oprostite, pa to je riješeno! Da nije, ne bismo ušli u Europsku Uniju! Evo, Brisel kaže da je riješeno, zar ne?". Na takve će sarkastične „odgovore" biti teško odgovoriti, posebno stoga što Evropska Unija zapravo nema (niti će imati) mehanizme kojima bi svoje zemlje-članice „prisilila" da se ponašaju bolje prema vlastitim manjinama ili prema susjedima.

U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, zahtjevi bi mogli biti i veći: da se Hrvatima u toj državi osigura „bolji status", štogod to značilo. Mnogi bosanski Hrvati, naime, danas ističu da su oni jedini od tri naroda u BiH koji nema svoju političku jedinicu, iako su u stvarnosti višestruko zaštićeni dvostrukim državljanstvom, te će ulaskom Hrvatske u Uniju biti iznimno povlašteni u odnosu na ostale državljane - za razliku od kojih će biti „državljani Europske Unije". S obzirom na već i sada prečesta uplitanja hrvatskih političara (naročito predsjednika Mesića) u unutrašnje stvari u Bosni i Hercegovini, može se očekivati da će stanoviti pritisak biti izvršen i glede unutrašnje strukture te države - iako u tom smislu postoji ogroman nesklad između ideje o centralizaciji (koju zastupa hrvatski predsjednik) i stava većine Hrvata u Bosni i Hercegovini (koji ne žele nikakvu centralizaciju, i kojima se i sadašnji stupanj unitarizma čini prevelikim).

Sve će to dodatno pokvariti odnose između Zagreba i Beograda, te Zagreba i Sarajeva, upravo onako kako je otvaranje bilateralnih pitanja u kontekstu evro-pregovora već danas pokvarilo hrvatsko-slovenske odnose. A to, naravno, nije u interesu onih koji žele mir i stabilnost na (Zapadnom) Balkanu.

Brisel je to već (vjerojatno) vidio, pa se u posljednje vrijeme mogu čuti i kritički tonovi prema politici „regate", odnosno prema pojedinačnom ulasku kandidata sa Zapadnog Balkana (ili „Istočnog Jadrana") u Europsku Uniju, ovisno o „brzini prilagođavanja i stupnju njihove pripremljenosti". Nije li, ipak, bolje sačekati da sve zemlje postignu približno sličan „stupanj pripremljenosti", a prije svega - da razriješe međusobno svoje glavne bilateralne i multilateralne (regionalne) probleme - pa ih tek onda primiti u jednom novom velikom „big bangu", upravo onako kako je to 2004. učinjeno sa deset (!) novih članica? Individualno primanje u Uniju - koliko god ono bilo razumljivo s obzirom na različita očekivanja stanovništva i političara u zemljama koje su više „evropeizirane" od drugih - ipak nužno privilegira zemlje koje će u Uniju ući prije drugih, a time i diskriminira one koje zaostaju (ne samo politički, nego i u pravno-statusnom smislu). I ne samo to: članstvo u Uniji omogućuje onima koji su ušli (kao što je pokazao slučaj Slovenije) da vode agresivnu politiku prema svojim jugoistočnim susjedima. Na neki način , individualno primanje u Uniju, čini se, postiže upravo suprotne učinke od onih koje su evrokrati zamislili - potiče nove sukobe, smanjuje povjerenje i suradnju na bilateralnoj i regionalnoj razini, te ostavlja otvorenim brojna pitanja koja su, zapravo, zajednička svima u regiji (npr. pitanje organiziranog kriminala, statusna pitanja nastala raspadom Jugoslavije, pitanje slobode kretanja, ravnopravnosti državljana koji nisu istog etničkog identiteta itd.).

Sa stanovišta Evropske Unije, ta je politika kompliciranija i skuplja od politike „kolektivnog prijema". Kolektivni bi prijem vjerojatno bio i realističniji, s obzirom da Unija trenutno nema jasan do(ili: od)govor na pitanje - želi li daljnje proširenje. Napuštanjem individualnog i prihvaćanjem kolektivnog pristupa, stvari bi se odgodile na neko vrijeme - možda baš dok se u Uniji ne postigne neki novi konsenzus o pitanju njene budućnosti. No, važnije od toga, kolektivni bi pristup Uniji omogućio dodatne mehanizme utjecanja na sve zemlje-kandidate. Istodobno, izbjeglo bi se ponavljanje situacije u kojoj je Unija neka vrsta „taoca" svojih novoprimljenih članica, koje je žele iskoristiti za vlastite nacionalne interese, protivne interesima njihovih susjeda-kandidata. Da bi se to ilustriralo, možda je dovoljno samo postaviti pitanje: bi li se Slovenija i Hrvatska lakše ili teže dogovorile o granici i o ostalim spornim pitanjima da su obje u istom statusu, tj. da se sa primanjem Slovenije sačekalo sve dok i druge zemlje u regiji ne budu spremne na članstvo? Uvjeren sam da bi dogovor bilo daleko lakše postići nego što je to slučaj sada.

Povodom slovensko-hrvatskog zaoštravanja, bilo bi korisno da kreatori srpski vanjske politike razmotre obje opcije koje su pred njima - a one su gotovo dijametralno suprotne. Ne nađu li Ljubljana i Zagreb neki kompromis, Hrvatska će biti blokirana na putu u EU, a u tom slučaju to je i šansa za Beograd (i to šansa stvorena bez njegove „krivice", odnosno „zasluge"), da pokuša stići Hrvatsku, te ući u neku vrstu „paketa" s njom. Bilateralne probleme između Zagreba i Beograda bit će daleko lakše riješiti prije nego što Hrvatska eventualno uđe u Uniju, nego nakon toga. Dogovore li se Zagreb i Ljubljana (i  dogodi li se još štošta drugo: npr. suglase li se Irci s proširenjem Unije, i ako se ne pojavi neka druga zemlja koja bi odbila ratificirati hrvatsko pridruživanje Uniji), Hrvatska će ući u Uniju prije Srbije, a potom će - vrlo vjerojatno - prema njoj zaoštriti politiku. Kao i 1990., krenut će stazom koju je utabala Ljubljana.