Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Spas od „fašizma“ i preplivavanje na drugu stranu
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Spas od „fašizma“ i preplivavanje na drugu stranu

PDF Štampa El. pošta
Radenko Tošić   
ponedeljak, 13. maj 2013.

Dan je pobjede nad fašizmom. Veličanstvena pobjeda se slavi u Moskvi, Briselu, Parizu, Vašingtonu, Londonu i drugdje. Svečane parade i polaganja vijenaca na spomenike žrtvama fašizma. Svi bi da se nađu u pobjedničkoj koloni. I oni koji su u Drugom ratu fašizam objeručke prihvatili i cvijeće i darove mu na oltar prinosili. Trpaju se tamo gdje im nije mjesto, jer biti antifašista dobra je viza za budućnost, iz te se „činjenice“ može i te kako politički profitirati. Rodonačelnici i nosioci antifašizma ne prave pitanje zbog lažnog predstavljanja. Ponašaju se po onoj narodnoj – `Ajd Alija nek` je više vojske.

Sve države bivše Jugoslavije priznate su kao antifašističke. Bez obzira na to što su neke bile ekskluzivne fašističke tvorevine. Mediji su propratili događaj na zavidnom nivou. Na federalnoj televiziji prikazuje se hrvatska serija „Nepokoreni grad“.  O gordom Zagrebu u kojem se za vrijeme Drugog rata narodnom voljom, jer komunisti imaju veliku narodnu podršku, ustaše izbacuju kroz prozor i gdje se vodi masovna i ogorčena antifašistička borba. Sve to nekako korespondira sa onom „Das-ist-Valter“ propagandom, koja od crnog pravi bijelo, koja grad u kojem je fašizam bestijalno orgijao oblači u antifašističko ruho.      

Političke instrumentalizacije antifašizma nije pošteđena ni provincija. U našem malom i napaćenom mjestu okupila se grupa logoraša iz prošlog rata da simboličnim  puštanjem ruža niz vodu odaju počast sugrađanima koji nikada nisu stigli na drugu obalu. A druga obala je hrvatska, gdje su nesrećni sugrađani preplivavajući Savu pokušali da nađu spas od „fašizma“.

Onaj ko je učestvovao u ratu vrlo dobro zna da je rat jedno, a priče o ratu nešto sasvim drugo. To je zbog toga što stvarni učesnici rata najčešće o ratu ne žele da pričaju i onda se pojavljuju kojekakvi manipulatori, koji rata jedva, ili nikako nisu vidjeli i koji iz raznoraznih razloga iskrivljuju činjenice i tako stvaraju lažnu sliku o ratnim dešavanjima. To je opšte pravilo kada su priče o ratu u pitanju. Mislim da s pravom mogu da ispričam detalje oko ovog preplivavanja naših sugrađana na hrvatsku stranu koje je „udruženju logoraša“ poslužilo da se na dan pobjede nad fašizmom prisjete onih koji su stradali u prošlom građanskom ratu.

Bila su dva preplivavanja. Jedno u ljeto 1992.g. i drugo u zimu 1993.g. U prvom je na desetine pripadnika drugih nacionalnosti, koji nisu željeli da ratuju na srpskoj strani, preplivalo na drugu, hrvatsku obalu i većina od njih se vratila natrag u Bosnu pridružujući se HVO-e na  ratištu koje je od našeg mjesta bilo udaljeno nekih petnaestak kilometara. Nakon ranjavanja na tom ratištu prebacili su me na savski položaj u gradu, dok se malo ne oporavim, tako da sam se na tom položju zatekao u noći kada je došlo do preplivavanja. Sutradan je iz Komande došao naš komandir voda i pitao nas četvoricu, koji smo te noći bili na položaju, kako se moglo desiti da ljudi preplivaju, a da mi nismo ni zapucali. Rekli smo da ništa nismo čuli, a neko je rekao da ne bi pucao i da je čuo. Da bi čitaocima bilo jasnije treba reći da je dežuranje u gradu na Savi bilo skoro pa simbolično. Rijeka je udaljena stotinak i više metara od položaja i na tom prostoru bilo je postavljeno minsko polje. Naravno da Hrvatima iz susjedne Hrvatske, koja „nije bila u ratu“, nekakav desant nije bio ni na kraj pameti. U grad se sa te strane nikako nije moglo ući, ali se moglo izaći što je uspjelo ovoj velikoj grupi ljudi koji su prešli nečuvani dio nasipa, zaplivali niz Bosnu do ušća u Savu, i otplivali za Hrvatsku. Ne bih da spekulišem, ali nije nemoguće da je do preplivavanja došlo uz odobravanje nekoga iz Komande, jer jednostavno nisu znali šta će sa tim ljudima. Rovovi su bili iskopani, linije fiksirane, hrane nije bilo dovoljno ni za vojsku. Te je noći drastično smanjen broj ljudi na savskom položaju, nas četvorica na nekoliko stotina metara, dok je veći dio prebačen na glavno ratište zbog mogućeg proboja. Ali, ponavljam, to je u domenu nagađanja.       

Do drugog preplivavanja došlo je u januaru 1993. g. Tada su četvorica pokušali da preplivaju rijeku, ali nisu u tome uspjeli. Napravili su improvizovani splav na gumama, krenuli istim putem kao i oni prethodnog ljeta, ali pošto je riječna struja zimi mnogo jača vratila ih je na našu obalu. Uletjeli su u minsko polje i stradali. Jedan naš vojnik, koji je pokušao da izvuče njihova tijela, takođe je stradao. Zakačio je za minu i ostao bez očiju. To su oni koji nisu stigli na drugu obalu. U stvari, jedan, moj bivši prijatelj, uspio je da prepliva, ali je nedugo umro od zapaljenja pluća. Bio sam na sahrani njegovih posmrtnih ostataka prije par godina.

To je priča o ljudima iz našeg mjesta koji su u prošlom ratu, prema tumačenjima „udruženja logoraša“, u preplivavanju Save i dolasku na hrvatsku obalu tražili spas od „fašizma“. Velikom broju je to pošlo za rukom, a udruženje se, iz političkih razloga, uhvatilo za one koji u tome nisu uspjeli. Oni su postali nekakav simbol. Simbol antifašističkog otpora. Tako da smo, ni krivi, ni dužni, ja i moji saborci postali fašisti.

Poštujem sve žrtve, ali ne pristajem da me neko bespravno nabjeđuje da sam fašista. Sam status „udruženja logoraša“, koje njeguje „tekovine antifašizma“, nije legitiman, jer u našem mjestu nije bilo logora. Bio je zatvor u kojem su, u samom početku rata, zatvarani i mučeni pripadnici drugih nacionalnosti, ali nikakvog logora nije bilo. Logor i zatvor nisu jedno te isto. Porediti tako nešto je besmisleno isto kao što je besmisleno porediti građanski rat u BiH sa ratom koji je vodila Hitlerova Njemačka.

I tako, slavi se u cijelom svijetu. Slave i Nijemci. Dan očeva i Marijin let u nebo. A ja gledam kako mi pred očima, kako to neko na NSPM lijepo reče, kradu pobjedu. Udruženje koje, gotovo sam siguran, ne može zajedno skupiti Spomenica žrtava fašizma koliko ih ima moja uža porodica. Jer njihovi su živjeli mirno za vrijeme Drugog rata. Nisu bili pod ofanzivama. Niko ih nije dirao, jer su bili saveznici fašistima.     

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner