Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Vraćanje "korenima" hrvatske državnosti
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Vraćanje "korenima" hrvatske državnosti

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Dimitrijević   
petak, 16. novembar 2012.

U Srbiji se, svakog časa, raspravlja o ponekoj antisrpskoj izjavi nekog od Hrvata. Nedavno smo imali poricanje Jasenovca kao „srpskog mita“ – poricatelj je bio upravnik Biskupskog arhiva pri centralnom hrvatskom arhivu, rimokatolički pater Stjepan Razum. Onda je Željko Kerum, gradonačelnik  Splita, drugog po veličini grada u Hrvatskoj, izjavio na Hrvatskoj televiziji da nikad ne bi prihvatio Srbina za zeta, da Srbi u Hrvatskoj moraju da znaju gde im je mesto, da većina Hrvata misli isto, ali da to ne mogu da kažu. Niko od zvaničnika, pa ni Ivo Josipović, koji sebe predstavlja kao „zaštitnika Srba u Hrvatskoj“, nije reagovao na Kerumove teze. Ratko Dmitrović, u svojoj analizi „Kerum je, gospodo, u pravu“, kaže: “Kerum je Srbima pripisao kontrolu nad hrvatskim bankama, što je zaista viši nivo ludila, pošto Srbi ne kontrolišu ni banke u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj, ali to asocira na atmosferu iz Vajmarske republike i na odnos Nemaca prema Jevrejima“ („Pečat“,235/2012 ). Takođe, Dmitrović je istakao da zvanična Hrvatska ne reaguje na ovakve izjave iz prostog razloga što većina Hrvata misli isto kao i gradonačelnik Splita.

Zato je krajnje vreme da se ponovo suočimo sa temeljnim,a stalno prikrivanim, koordinatama hrvatske državnosti, iz kojih se ustaštvo sigurno ne može odstraniti. Donosimo dva svedočenja. Jedno pripada ustaškom bojovniku Josu Oreškoviću, a drugo je intervju sa zapovednikom Jasenovca, Dinkom Šakićem, svojtom Maksa Luburića. (Šakić je intervju dao po povratku u Hrvatsku, na farsično „suđenje“- vraćen je, kao i Artuković, da bi bio sahranjen na rodnom tlu.) Prvo svedočenje je naročito bitno, jer jasno dokazuje kakva je uloga rimokatolicizma i križarskih bratstava u formiranju ustaškog pokreta (osnivača križarskog pokreta,koji je,kao militantni rimokatolicizam, kasnije formirao ljude poput Oreškovića, Hansa Ivana Merca, papa Ivan Pavao Drugi je 2OO3, u Banjaluci, proglasio „blaženim“). Drugo svedočenje je više nego zanimljivo: Dinko Šakić pokazuje ne samo da se ne kaje za ono što je učinio u Jasenovcu (zato je Enriko Josif i govorio da je Bog već kaznio većinu Hrvata, koji i dalje smatraju NDH delom svog identiteta, najtežom kaznom – nepokajivošću) ,već i „ispoveda“ geopolitičke ideje Pavelića i družine, sasvim siguran da će NDH kad-tad pobediti. Njegov intervju je zanimljiv i zbog svedočenja o uzajamnom razumevanju ustaša i hrvatskih komunista, koji su, svako na svoj način, bili „gorljivi domoljubi“. Srpskom čitaocu ostaje samo da čita i razmišlja o pročitanom, tražeći načina da se stvarnost Drugog svetskog rata, kada su Zemun i Srem bili u NDH, nikad više ne ponovi.Da ne zaboravimo: oba ova svedočenja preuzeli smo iz veoma uputne knjige Jovana Boškovića „NDH-drugi put/Lux Croatie,Naš dom,L Age d Homme,Beograd 1999.   

ISKAZ JOSA OREŠKOVIĆA                                                                                                    

Na sudu, ustaški bojovnik Joso Orešković ispričao je sledeće: “Još kao đak šestog razreda gospićke gimnazije stupio sam 1939. godine u vjersku organizaciju 'Križari'. Tu su nas pod firmom vjere odgajali u ustaškom duhu. Na naše sastanke dolazili su Jurica Frković i Juco Rukavina i držali nam predavanja protiv Srba i komunista. Naša parola bila je: 'U ime Krista - ubij antikrista!'. Antikristi su bili Srbi, Židovi i komunisti. Organizirali smo i svoju udarnu jedinicu, koja je noću napadala ljevičare. Kad je došlo do rata i rasula jugoslavenske vojske, mi smo je razoružali. Odmah smo stupili u ustaše, jer smo to smatrali svojom nacionalnom dužnošću. Mene, s još nekim Gospićanima, odredili su u logor Slano, na otoku Pagu. Tu su se nalazili najviše Židovi i Srbi, a bilo je i nekih Hrvata - ljevičara. Kad sam došao onamo, zapanjilo me kad sam vidio kako muče one ljude. Spavali su pod vedrim nebom u žici. Za hranu im nisu davali ništa osim slanih riba, ali im vode nisu davali, tako da su mnogi poludjeli od žeđi. U to je došla nova skupina zatočenika. Starješine su nam dale naređenje da odvojimo dvjesta zatočenika iz prve partije, da ih odvedemo na more i pobijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i predbacivali nam kakvi smo to mi Hrvati i ustaše. Govorili su da nije ustaša onaj tko ne može s veseljem ubiti Srbina, Židova i komunista.

Da nas pridobiju za ubijanje, davali su nama mladima vina i likera. Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih do gola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kome je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu ubijati Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao tko je taj 'usraša' koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo.

Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Na to su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali - usraša, a ne ustaša! Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: 'Evo, ovako se radi!'. Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovijedio: 'Udri!' Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mi je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: 'Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša!' Tako sam ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam, zajedno sa drugovima, silovao neke židovske djevojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati.

Kasnije, kad je Slano likvidirano, i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate...

Joso Orešković, ustaški bojovnik, u svom iskazu pred sudom, proljeće 1942 (izv. Šime Balen: Pavelić, Zagreb, 1952.)

***
Vi ste gospodine Šakiću, bili egzekutor?

- Ne, ja sam za vrijeme NDH bio časnik hrvatskih oružanih snaga, pobočnik generala Luburića i njegov najpovjerljviji i najbliskiji suradnik, pa i rod jer sam se oženjen njegovom sestrom. Kao osoba od posebnog povjerenja uvijek sam bio na raspolaganju i poglavniku.

Gdje ste se s njim upoznali?

- S generalom Luburićem upoznao sam se 8. veljače 1942. Došao sam iz Zagreba u Jasenovac. Htio sam se uključiti u ustašku postrojbu.

Koliko ste tada imali godina?

-Navršio sam 21 godinu. U Jasenovac sam došao 18. veljače 1942. i bio sam raspoređen u Prvi ustaški obrambeni zdrug. Nadao sam se da će me rasporediti u neku borbenu jedinicu, no stavili su me u administrativni ured. Tamo sam ostao mjesec dana, nakon čega su me premjestili u logor Stara Gradiška gdje sam bio pobočnik zapovjednika logora Mile Oreškovića.Odredili su me da vodim zamjenu zatočenika: tražili smo dva naša dužnosnika, dr. Karla Vagnera i Mirka Vutuca koje su zarobili partizani, a mi smo njima predali dr. Andriju Hebranga, njegovu (kasniju) suprugu Olgu, Seku Podunavac, Mladena Ivekovića, Vladu Lončarića, Pubu Kempfla, Maju Komar i još trinaest zatočenika. Bilo je to 23.rujna u selu Cage, kod Okučana.

Uoči te zamjene zbila se jedna zanimljiva i dosad neobjavljena epizoda. Bio sam prisutan razgovoru između Luburića i Andrije Hebranga, koji je tekao otprilike ovako: 'Eto, Andrija, odlaziš na slobodu, među svoje. Dosta smo razgovarali o našoj hrvatskoj tragediji, o žrtvama koje je podnio hrvatski narod za tuđe probitke. Braća su se stoljećima klala međusobno, jedni za interese Zapada, drugi za interese Istoka. Kao i danas, jedni gledaju u Moskvu, a drugi u Rim. Apeliram na tvoju hrvatsku svijest, brani hrvatske interese u krugovima svojih ideoloških su-mišljenika, kao što ja branim Hrvatsku od četnika, Talijana, Nijemaca i velikosrpskih partizana'.

Hebrang je pogledao u oči bojnika Luburića i rekao: 'Možda će moja glava pasti za Hrvatsku prije nego tvoja'. Luburić je čvrsto stisnuo Hebrangovu ruku i zatim ga je vojnički pozdravio. Takav je bio rastanak dvojice velikih rodoljuba: prijateljski, iako su se nalazili u suprotnim ideološkim taborima. Hebrang nije odstupio od svojih ideoloških nazora i uvjerenja, a Luburiću su bili interesi Hrvatske iznad politike i ideologije. Obojica su imala pred očima krutu stvarnost jer su iz tragične hrvatske povijesti nešto naučili.

Što ste radili u Jasenovcu ?

- Bio sam nadstojnik općeg odsjeka, obavljao sam dužnost zamjenika zapovjednika logora. Došao sam u studenom 42. a 1944. imenovan sam upraviteljem logora Jasenovac. Ostao sam tamo do studenoga 1944. godine, nakon čega sam premješten u Zagreb u Obavještajni centar obrambenih zdrugova, na dužnost pobočnika za posebne poslove kod generala Luburića.

Kad danas govorite o tom vremenu, kao da s ponosom ističete sve te dužnosti. Znači li to da sami sebi ništa ne predbacujete, da se ne kajete?

- Upravo to. Ponosan sam na svoju prošlost, na sve što sam činio. Obavljao sam dužnost prema svojoj domovini. Nema nijedne države na svijetu koja nema zatvore i logore, i netko tu nezahvalnu dužnost mora obavljati. U ono vrijeme na funkcije koje sam ja obavljao mogli su doći samo oni izabrani, oni koji su shvaćali suštinu ustaške revolucije i opstanka hrvatske države.

Mi nismo bili nacisti ni fašisti, borili smo se za svoju državu. Dolazili smo u oružane sukobe i s Nijemcima i s Talijanima kada su oni pokušali prekoračiti granice koje smo im odredili kao saveznicima. Talijani su bili naši neprijatelji, iako su nam bili saveznici. Morali smo ih trpjeti jer drugog izlaza tada nije bilo. Najvažnije u svemu je bilo to što smo dobili svoju državu, ili, kako bi rekao dr. Starčević: 'Neka je hrvatska država uru široka i uru dugačka- samo neka je!' Danas se matematički može dokazati da nije postojala NDH četiri godine rata, nikada ne bi moglo doći do 30.svibnja 1990. NDH je bila temelj na kojemu je izgradena današnja Hrvatska.

Objasnite tu tvrdnju.

- Gospodin Bogdan Radica, hrvatski pisac, novinar, Titov 'Goebells', došao je u Sjevernu Ameriku i na Saboru Hrvatskog narodnog vijeća, 7.rujna 1975. u Torontu javno je rekao, pred dvije tisuće svjedoka: 'Gospodo, da NDH kojim slučajem nije postojala, mi bi je danas morali izmišljati. Jer danas se ne možemo pozivati na Tomislavovu Hrvatsku, to je predaleko, a neprijatelji su nam uvijek govorili da mi nismo kadri živjeti sami, kao država, već uvijek s nekim, ili Mađarima, ili u Austro-Ugarskoj ili u Jugoslaviji.

Ali NDH danas sigurno ne koristi Hrvatima. Bila je hrvatska država, ali i fašistička tvorevina.

- To jednostavno nije istina. Mi se ne smijemo od toga prati, mi ne smijemo priznati i pristati na tu tezu. Razumljivo je da nam Srbi podmeću i podvaljuju. Ljudi su se zgražali kada sam svojevremeno rekao da sam ustaša. Jesam i doživotno to ostajem. Ponosan sam što sam obavljao dužnosti koje su bile povjeravane samo najsigurnijima. Ako mi danas kažemo svu istinu o NDH nemamo se čega stidjeti, možemo se samo ponositi jer smo branili hrvatske interese, branili smo državu na čijim temeljima je nastala ova današnja Hrvatska.

Smije li se država braniti i zločinima? Jeste li je vi tako branili, budući da ste bili upravitelj Jasenovca?

- To je bila legalna, na zakonu ustanovljena ustanova u koju su bili upućivani svi oni kojima je bilo dokazano da su radili na rušenju i uništenju hrvatske države i koji su bili opasni za javni red i sigurnost. Jasenovac nije bio nikakav sanatorij, ali nije bio ni mučilište kakvim ga prikazuju Srbi.

To je javno izjavio i jedan član međunarodne komisije Crvenog križa u veljači 1942. nakon posjeta Jasenovcu. Kada sam ja bio zapovjednik, u kolovozu 1944. došla je u logor međunarodna komisija na čijem čelu je bio jedan švicarski Židov, gospodin Šmidlin, delegat švicarskog Crvenog križa u Zagrebu. Zajedno smo, tijekom tri, četiri dana obišli Jasenovac, Staru Gradišku i ostala imanja gdje su zatvorenici radili. I on osobno, javno mi je čestitao na uređenju logora i na postupcima prema logorašima, posebno prema njegovim sunarodnjacima Židovima.

Mi nikoga nismo stavljali u logor zbog njegove vjere ili rasne pripadnosti. Taman da je bio moj otac, a protivnik države Hrvatske, dospio bi u logor. Mi nikoga nismo diskriminirali, ni Srbe zbog pravoslavlja, ni katolike, ni Židove, samo one koji su bili neprijatelji hrvatske države.

Različiti su podaci o broju ubijenih u Jasenovcu. Što vi o tome znate ?

- Spremam knjigu, iznijet ću točne podatke, samo ono što ja osobno znam. Dokumentirat ću ih. Ali moram po stoti put reći da u Jasenovcu nije bilo masovnih ubijanja. Prema trajanju logora, prema pučanstvu u njemu, pomor je bio prirodan i normalan: uvijek je u logoru bilo oko 3000 zatvorenika.Unutarnju upravu imali su sami zatočenici, uglavnom Židovi. Oni su vodili administraciju, od raspodjele hrane, do raspodjele posla. Ciliga, koji je bio počasni stanovnik Jasenovca pisao je fantazije, ali nakon generalove smrti ipak je rekao nekoliko istina, na primjer, da je Luburić bio zaštitnik Židova.

Mi smo u našim vojnim jedinicama imali dosta hrvatskih Židova koji nisu nosili ustaške uniforme i koji su se borili za Hrvatsku. Nakon rata nastalo je natjecanje tko će više laži i izmišljotina izmisliti o Jasenovcu, tko će iskazati veće brojke.

Ipak, ubojstava je bilo?

- Ne poričem, ali ni blizu tih izmišljotina. Evo, iznijet ću vam jedan konkretan slučaj, slučaj Mile Boškovića. Bio je istaknuti komunist, Crnogorac, jedan među prvima koji je došao iz Beograda u Hrvatsku, da je ognjem i mačem uništava. Dospio je legalnim putem u logor i prema njemu se postavio ljudski i prijateljski, jer je bio Crnogorac, a general Luburić je imao posebnu naklonost prema Crnogorcima, ne znam zbog čega, možda zbog svojih veza sa Sekulom Drljevićem i ostalim Crnogorcima koji su dokazivali da je Crna Gora bila prije, za vrijeme turske okupacije, Crvena Hrvatska.

Bošković je strijeljan u Jasenovcu zbog kriminala: unutarnja logorska uprava pokrala je svoje supatnike, gostili su se kao gavrani a na štetu logora. Krađa je otkrivena i glavna logorska uprava osudila ih je na smrt. General Luburić naredio je da se Bošković strijelja, jer je za Crnogorca najveća uvreda i sramota umrijeti na vješalima. Ja sam izdao nalog za to streljanje. Taj Bošković je prema komunističkim izvorima streljan tri put: najprije u Zagrebu, onda je renegat hrvatski Antun Miletić rekao da sam ga ja osobno ubio uz riječi: 'E, doktore, tebe ću kao klasnog neprijatelja osobno streljati', i treći autor je napisao da ga je osobno streljao general Luburić.

No, ubijen jest?

- Da, zbog kriminala. Mi smo bili ljudi prema zatočenicima. Oni koji su već bili unutra, nisu nam bili opasni. Ja sam sate i sate proveo razgovarajući sa Ciligom i drugim mnogim istaknutim hrvatskim komunistima. Bio sam prisutan razgovoru generala Luburića s dr. Andrijom Hebrangom, Bio je to ljudski razgovor. Ako smo streljali, izvršili smo to po nalogu nadležnog suda, na osnovu zakona. Nije bilo masovnog ubijanja.

Ali i zakoni mogu biti nepravični i nemoralni.

- Ja vam samo kažem da je funkcionirala pravna država, puno bolje nego li u Titovoj Jugoslaviji. Pravna država nije bila u sukobu s moralom. Nemamo se čega stidjeti ni odricati.

Mirno spavate?

- Kao beba. Imam 73 godine i malo mi je osam sati sna. Danas kad bi mi se pružila prilika doći na istu dužnost, prihvatio bih. Ali, bilo bi drugačije. Ja sam svojevremeno javno rekao da sam onda bio mlad, i da danas o mnogo čemu drugačije mislim. Ali nakon svega što smo doživjeli nakon svibnja 1945., i danas sa svojih sedamdesetljeća, kad imam djecu i unuke, ponavljam: isto bih učinio. Žao mi je svakog ljudskog života, ali moram reći da mi je žao što nismo učinili sve ono što nam se pripisuje, jer da smo to tada učinili, danas Hrvatska ne bi imala problema, ne bi tko imao pisati izmišljotine.

Kako to da ste ostali živi?

- Po nalogu generala Luburića napustio sam Hrvatsku 7. svibnja 1945. u devet sati iz Draškovićeve ulice, s nalogom da u Austriji budem veza s poglavnikom Pavelićem i hrvatske državne vlade. Otišao sam u Austriju sa šogorom, koji je oženio sestru moje žene, pukovnikom Jakovom Dalom, sucem. Uspostavili smo vezu s poglavnikom kojeg su svi drugi napustili, pripremili smo mu uporište u Koruškoj gdje je došao u pratnji pokojnog Božidara Kavrana i Ive Perčevića. Čuvao sam poglavnika šest mjeseci u Austriji, a nakon toga smo ga preveli preko Alpa u Italiju. Rastali smo se, kasnije smo se sastali u Buenos Airesu.

Imate djecu, stidite li se prema njima?

- Stariji sin Ante rodio mi se 10. travnja...

Kakvu ste to imali vezu s Bogom?

- Vidite da ništa nije slučajno! Poglavnik mu je bio kršteni kum. I drugom sinu Tomislavu bio je kum. Bili smo kao obitelj. Luburić je smatran desnom rukom poglavnikovom. Zaista, bili su dva tijela, ali jedna duša, jedna misao kad je riječ o obnovi hrvatske države. General Luburić nije napravio ni jedan korak bez znanja i odobrenja poglavnika. Kasnije su mnogi govorili da je Luburić bio država u državi, da je radio što je htio. To je najobičnija laž. Nitko ne zna bolje odnose od mene između njih dvojice.

Poglavnik nikada nikome u vrijeme NDH nije došao u privatni stan. U mom stanu, na Pantovčaku 94, bio je pet, šest puta. Kada je Luburić doživio avionsku nesreću i dobio potres mozga, poglavnik je dolazio u naš stan i tamo su pravili rekonstrukciju oružanih snaga. Luburić je bio najpovjerljiviji poglavnikov čovjek. Nas dvojica smo tijekom vremena čitali poglavnikove misli, nije trebao reći što treba učiniti, iz razgovora smo to shvatili.

Niste odgovorili na pitanje: stidite li se pred djecom i unucima?

- Ne, ne stidim se pred djecom. Ponosim se. I ona sa mnom. Imam dva sina, jednu kćerku i četvero unučadi. Stariji sin mi je inženjer, rođen je 1946., mlađi je profesor povijesti, a kćerka je psiholog. Govore perfektno hrvatski, mladi sin i kćerka već su bili u Zagrebu, a i stariji bi sutra preselio. Moj brat Tomislav direktor je rafinerije u Bosanskom Brodu, sad je izbjeglica, a imao je puno problema zbog mene.Moja djeca čitaju sve povijesne izvore, i ono što mi pišemo, i ono što neprijatelj piše i svjesni su da drugačije nismo mogli. Često spominjemo i puč Vokić-Lorkovića. Bilo je iluzorno da uspiju. Bili su žrtve jugoslavenske obavještajne službe koja im je podvalila da mogu ući u saveznički tabor.
Kada su pokušali puč, Tito je sjedio s Čerčilom u Kaserti i razgovarali su i samo se jednom u dugom razgovoru spomenula riječ 'Hrvatska'. Tito je već bio priznat kao saveznik i partner. Čudilo me da Lorković, kao kulturan čovjek, to nije shvatio. Trebao je imati šire političke poglede. Ali kod njega je prevladala ljudska slabost, bolesne ambicije.

Prema vama, Pavelić nije imao nikakvih grešaka, slabosti?...

- Nije imao nikakvih slabosti, sve do 1956. kada su ga okružili jugoslavenski agenti. Bio je državnik, rodoljub, a nama nije bilo drugog izlaza.

Smatrate li još uvijek da je Pavelić bio dobar državnik? Da spomenem samo predaju dijela Hrvatske Talijanima... Osim toga, on je ipak bio gubitnik, a mi smo ipak ostali bez države.

- Hrvatska je bila u cijelom svom etničkom području, sa Srijemom, sa Bokom Kotorskom, Hercegovinom, koje su tradicionalno uvijek bile hrvatske zemlje. Ni danas ih se nećemo odreći. Nema spasa i života za Hrvatsku bez BiH i obratno. BiH je umjetna tvorevina, koju je napravio Tito da oslabi Hrvatsku i zato je ubijen dr. Andrija Hebrang. Ubijen je i stoga što je znao da Tito nije Hrvat. Nije to bio Joža iz Kumrovca!

Nego što?!

- Židov iz Odese. Josip Valter Vajs. Njega je ustoličio drug Staljin. Nikada o tome niste čuli? Pa o tome se godinama govori.

Nije li se Pavelić mogao drugačije ponašati, bolje odigrati svoju ulogu?

- Nismo mogli bolje. Mi smo bili na pravoj strani, ali Zapad nas nije htio. Ni Engleska, ni Francuska, ni međunarodna masonerija. Naš kardinalni hrvatski grijeh i danas je da smo mi Hrvati skoro tijekom 14 stoljeća ostali vjerni Petrovoj stolici, kao katolici, unatoč nekih poteza vatikanske politike koja je ponekad išla protiv narodnih interesa. Masoni i dalje misle uništavati hrvatski narod, ekonomski, politički, moralno, pa da nam nametnu svoje planove. Oni bi htjeli obnoviti Jugoslaviju.

Vi mislite da se povijest može ponoviti, da još jednom izgubimo državu?

- To ne! Ovaj put je nećemo izgubiti jer na čelu te države stoji čovjek koji ima mnoge prednosti, koji je veliki državnik, a za vrijeme rata je bio na strani pobjednika. Nema čovjeka u Hrvatskoj njegova kalibra. Mi se danas nalazimo pod Jelačićevim repom i vidimo samo ono što je oko nas, a dr. Franjo Tuđman je, da slikovito kažem, na vrhu katedrale i njegov je vidik širi i veći. Lako je prigovarati! Mi nećemo izgubiti državu jer ruske snage žele preći granicu ustanovljenu u Jalti. Američki utjecaj je do Drine. Rusi i Srbi pjevaju da je Bosna srpska i ruska. Mi se Bosne ne smijemo odreći.

Ali Srbi su prešli Drinu!

- Muslimani će prisiliti Srbe da se vrate. Muslimani su etnički Hrvati, htjeli - ne htjeli. Doći će sve na svoje. Hrvatska će osloboditi svoje krajeve, ali doći će do rata između Srbije i Hrvatske, to je neizbježno. Mi se moramo na to spremiti.

Dinko Šakić, upravitelj hrvatskog konc-logora Jasenovac: Obavljao sam svoju dužnost, Magazin, 2/1995., Zagreb

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner