Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Demokratsko „češljanje“
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Demokratsko „češljanje“

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 21. decembar 2010.

Poput onoga kako su Vikiliksovi dokumenti delovali na svetsku diplomatiju, sličan, a potencijalno još i veći značaj mogao bi imati izveštaj Dika Martija za Srbiju, Balkan i srpsko-albanske odnose. I možda nije sasvim slučajno to što se u obe priče u ulozi „loših momaka“ našli američka politika i njeni albanski saveznici.

Da nije reč o tako užasnim stvarima, bilo bi gotovo tragikomično to što nas sada gospodin Marti podseća na ono što je veći deo naše javnosti gotovo već zaboravio, ili o čemu naprosto nije hteo ni da čuje. Izveštaji o zločinima nad Srbima i drugim ne-albancima, koji su naveliko ignorisani ili tretirani kao „plod Miloševićevske propagande i „nevešti pokušaji „srpskog medijskog spinovanja“ dobili su neočekivanu potvrdu iz nezavisnog i respektabilnog izvora. I da li će sada i za Martija reći da je recidiv iz Miloševićevog vremena, da nas „vraća u prošlost“ i „svađa sa susedima“?

Čak i u najnepovoljnijem scenariju, u slučaju da rezultati njegove istrage, nakon par dana medijske halabuke, budu diskretno gurnuti pod tepih i ignorisani (mada mi se čini da će to ovoga puta ipak ići teže nego inače) zatečenost i javna blamaža Bila Klintona, Tonija Blera i Bernara Kušnera  zbog (ne)dela njihovih „kosovskih prijatelja“ ostaju bar izvesna, razume se, zakasnela i nedovoljna satisfakcija. 

Uvek, naravno, postoji neki kontekst i snage kojima nešto odgovara ili ne odgovara. Tako se i ovde, kao i uvek, može postaviti pitanje: „Zašto baš sada?“ i na njega davati različiti odgovori – na primer, da li se radi o projektu omekšavanja lidera kosovskih Albanaca, ili pripremi njihovog političkog uklanjanja i zamene novim, nekompromitovanim kadrovima? Ali, slično kao i u slučaju Vikiliksa, istina ponekad zvuči najneverovatnije i ljudima je često najteže da u nju poveruju. No, nezavisno od konačnog epiloga, raduje i ohrabruje činjenica da čak i u ovom kontrolisanom svetu individualna hrabrost i integritet ponekad mogu napraviti neki proboj i pomak. I da ničija nije gorela do zore.   

U senci ovih događaja koji nagoveštavaju tektonske promene na svetskoj političkoj mapi, a onda možda i „novo pisanje“ istorije događaja na Balkanu u poslednjih dvadeset godina, protekli su prošlonedeljni skupovi najvećih stranaka vladajuće koalicije na kojima gotovo da nije bilo ni reči, a, čini se, ni svesti o tim promenama i koji su pomalo delovali kao politička ilustracija one čuvene sentence o babi koje se češlja dok selo gori.

Pri čemu su socijalisti, mora se priznati, to „češljanje“ ovaj put ipak odradili elegantnije i veštije, dok je kod demokrata bila više nego očita kriza identiteta, ideje i energije.

Verovatno će se u narednim danima u vladajućoj stranci malo trgnuti i pokušati da poprave utisak i ublaže štetu. Ali prvi i gotovo konsenzualni komentari podom stranačke skupštine DS jesu „fijasko“, „blam“, „katastrofa“... I pravo je čudo, a čini se da i to govori dosta o unutrašnjim odnosima, da stranka koja ima toliko što stvarnih, što nabeđenih stručnjaka za marketing čitavu stvar nije mogla da bar malo bolje ispegla i organizuje.  

Čak i nezavisno od spekulacija povodom „kvara elektronskog sistema za glasanje“, dakle, sve pod pretpostavkom da su rezultati glasanja više-manje realan odraz raspoloženja DS-ove stranačke nomenklature (jer se u međuvremenu odustalo od početne ideje da glasa čitavo stranačko članstvo) nimalo nije zgodno za stranku da njen najpopularniji član bude poslednji (dakle, ne drugi, treći, četvrti... nego poslednji) u trci za stranačkog potpredsednika. I nije zgodno za predsednika da njegov dojučerašnji miljenik i – skoro da se na to već zaboravilo – njegov svojevremeni kandidat za premijera, bude poslednji na unutarstranačkom glasanju. A pri tome je teško reći koja je solucija za Tadića, zapravo, nepovoljnija. Da li ona da mu je Jeremić otkazao poslušnost i krenuo svojim putem, zbog čega je morao biti eliminisan – ili ona po kojoj odnos između njih dvojice, zapravo, uopšte nije tako drastično i nepopravljivo narušen, ali je stranačka oligarhija ostrakizujući Jeremića posredno želela da udari šamar i do juče neprikosnovenom Tadiću. A vrlo je moguće da ima elemenata i jednog i drugog.

Bilo kako bilo, nema sumnje da su i DS i Tadić sa ove skupštine izašli slabiji nego što su bili pre nje, a stranka u narednu, socijalno i politički vrlo tešku, a uz to i (pred)izbornu godinu ulazi ozbiljno podeljena, sa lošom energijom i atmosferom. Uostalom, da nije tako, teško da bi DS i njegova novopečena potpredsednica Jelena Trivan u poslednjem Utisku nedelje, sutradan nakon skupštine, imali tretman koji je doskora bio rezervisan samo za DSS i nekadašnje radikale.

Sve u svemu, posle ove skupštine Boris Tadić ima još više razloga za brigu, a kući je najzadovoljniji sigurno otišao Dragan Đilas, koji je gotovo neprimetno, dok je čitava pažnja bila usresređena na Jeremića, prestižnom položaju gardonačelnika Beograda dodao i mesto drugog najmoćnijeg čoveka u stranci. Pajtić i Petrović su manje-više ostali tamo gde su i bili. Šutanovac se ratosiljao glavnog rivala. Na kraju, sa oreolom žrtve i „moralnog pobednika“ i skoro hiljadu glasova osvojenih u trci „sam protiv svih“, nije nezadovoljan verovatno otišao ni Jeremić. Ali su, siguran sam, posle ove skupštine demokrata ipak daleko najraspoloženiji bili Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner